Kako aktualna pandemija i njezino širenje, kao stalna prijetnja za svakog pojedinca djeluje na njegovo mentalno zdravlje, ali i na zdravlje cijele nacije, pitanje koje u poplavi brojki novozaraženih, velikim izazovima za zdravstvene sustave, državne ekonomije i osobnu egzistenciju, nerijetko pada u drugi plan.

Predstojnica Klinike za psihijatriju Kliničkog bolničkog centra Rijeka prof. dr. Ika Rončević-Gržeta potvrđuje kako u izazovnom vremenu pandemije koronavirusa ljudi imaju puno razloga za strah, uznemirenost i pojačanu tjeskobu.

Iako ne može predvidjeti dalekosežne posljedice pandemije na mentalno zdravlje pojedinaca i društva u cjelini, prof. dr. Rončević-Gržeta, uvjerena je da one neće izostati.

– Ovo je situacija koja zahtijeva mobilizaciju osobnih resursa, ali i resursa zajednice koja je, također, zahvaćena pandemijom. U takvoj situaciji očekivanja od vodećih struktura su velika. Čini se da stvari izmiču kontroli, zbog čega ni stručnjaci ni državna ili lokalna vlast nisu u stanju planirati i pripremiti se za scenarij koji virus iz dana u dan mijenja.

Zato se javlja nepovjerenje u stožer i vlast. Neizvjesnost, iščekivanje, pojačana pozornost i brige vezane za širenje virusa prisutne su kod velikog dijela populacije pa možemo reći da je velik dio nacije pod emocionalnim stresom.

Različiti su razlozi zbog kojih su neke skupine ili pojedinci više, a neki manje osjetljivi. Zaražene osobe u specifičnom su riziku i plaše se neposrednog učinka virusa na tjelesno zdravlje, ali i trajnih ili dugoročnih posljedica koje još uvijek nisu do kraja istražene.

Velik broj ljudi u strahu je od zaraze, smrti ili gubitka najmilijih. Strah se pojačava vijestima o brzom popunjavanju kreveta u bolnicama i manjku zdravstvenog kadra i medicinske opreme i lijekova. Mnogi teško podnose izolaciju i fizičku odvojenost od članova obitelji, prijatelja i bližnjih.

Pandemija nije samo prijetnja zdravlju već i urušavanju ekonomije zbog čega je prisutan opravdan strah od gubitka prihoda i sredstava za osnovnu egzistenciju. Puno je razloga za strah, uznemirenost i pojačanu tjeskobu.

Zbog toga pojedinci u vrijeme epidemije mogu osjećati pojačanu anksioznost i depresivnost, smetnje koncentracije, pažnje, pamćenja, iritabilnost, nesanicu ili povećanu potrebu za snom. Mogu biti prisutne i teškoće planiranja u smislu osjećaja dezorganiziranosti te različiti somatski simptomi kao glavobolja, bolni sindromi, poremećaj apetita uz gubitak ili porast tjelesne težine i slično.

Kod određenog broja ljudi spomenute smetnje će zahtijevati pomoć stručnjaka. Posebnu pažnju treba obratiti na osjetljive skupine kao osobe s kroničnim bolestima, osobe starije dobi, naročito ako su usamljene i uplašene; osobe s mentalnim poremećajima prisutnim od ranije.

Tu su i djeca i adolescenti na koje poseban efekt ima izolacija i socijalno distanciranje te zdravstveni djelatnici koji su u svakodnevnom radu direktno izloženi opasnosti od zaraze.

Praćenje vijesti

Sve češće se može čuti, pa i od nekih vaših kolega, kako javnost ne treba bombardirati brojkama i stalnim izvještajima o broju i stanju oboljelih. Slažete li se s takvim stavom i smatrate li da uz pandemiju imamo i svjevrsnu infodemiju?

– Mišljenja sam da mediji imaju važnu ulogu u svim izvanrednim situacijama. Javnost mora biti informirana. Naime, svaki pojedinac ima potrebu prikupljati informacije i znanja, u ovom slučaju o koronavirusu i bolesti COVID-19.

Temeljem osobno prikupljenih podataka stvorit će spoznaje koje su temelj osjećaja sigurnosti i kontrole te racionalnog ponašanja. Činjenica je da je većina ljudi, naročito na početku pandemije, unatoč suprotnim preporukama, slušala vijesti, pretraživala društvene mreže i razmjenjivala mišljenje s drugima.

Dakle, izvještavanje je neophodno. Međutim, izvještavanjem treba prenijeti stvarne činjenice, bez senzacionalizma. Svaka osoba, u skladu s obilježjima vlastite ličnosti kao i okolnostima u kojima živi i radi, ima veću ili manju potrebu za praćenjem vijesti vezanih za pandemiju. Isto ne ovisi o količini vijesti, već o potrebi pojedinca da ih prati ili izbjegava.

Jeste li u vašem radu s pacijentima primijetili da pandemija i stalna prijetnja utječu i na njihovo zdravlje, odnosno dolazi li do pogoršanja nekih mentalnih bolesti?

– Osobe koje imaju mentalne smetnje od ranije osjetljiva su skupina i njihova mentalna bolest čimbenik je rizika za lošije nošenje u novim i nepoznatim situacijama, uključujući i aktualnu pandemiju. Kod jedne skupine oboljelih od mentalnih poremećaja postoji povećani rizik od infekcije.

To su osobe s kognitivnim smetnjama i demencijom koje imaju teškoće u razumijevanju opasnosti i usvajanju preporučenih mjera. U ovu skupinu ubrajaju se i osobe koje su uslijed svoje bolesti više zaokupljene onim što doživljavaju u svom unutarnjem svijetu, strahovima, halucinacijama, nego onim što se zbiva u stvarnosti, kao i osobe u stanju manije kad nisu u stanju držati distancu.

Osobe koje se liječe zbog anksioznih poremećaja ili depresije, ili zbog stresom ili traumom uzrokovanih poremećaja, imaju veći rizik od pogoršanja osnovne bolesti. Primjerice, osobe s općim anksioznim poremećajem kod kojih su uobičajene bezrazložne brige mogu pretjerano brinuti i oko pandemije.

Pogoršanje rituala može se vidjeti kod osoba s opsesivno-kompulzivnim poremećajem, a kod osoba s depresijom pogoršanje simptoma u smislu pesimizma i predviđanja lošeg ishoda.

Gubljenje empatije

U dijelu europskih zemalja posljednjih dana događaju se prosvjedi na kojima izbijaju neredi zbog strogih protuepidemijskih mjera. Dolazimo li kao društvo do svojevrsne točke pucanja ne samo u ekonomskom, već i u moralnom smislu?

– Na ovo pitanje adekvatniji odgovor bi mogli dati sociolozi. Prosvjednici traže slobodu izbora, unatoč činjenici da je u svijetu do sada potvrđeno gotovo 45 milijuna zaraženih i da je umrlo oko 1,2 milijuna ljudi.

Prosvjedi protiv mjera koje nisu učinkovite, tj. nisu zaustavile pandemiju ni njezine posljedice, mogu se činiti razumnim. Iako se takvo ponašanje ne doima moralno u odnosu na populaciju koja se pridržava mjera, u pozadini se obično krije strah.

Borba protiv »nametnutih mjera«, kao i borba za slobodu izbora, na nesvjesnom planu predstavlja tendenciju uspostavljanja kontrole, uz porast osjećaja vlastite moći. Na nesvjesnom planu, strah se na taj način pokušava držati pod kontrolom.

Protiveći se protuepidemijskim mjerama, rekla bih da se gubi empatija, suosjećanje s onima koji se plaše zaraze koronavirusom i koji su u povećanom riziku za zdravlje. U teškim situacijama valja misliti i o drugim ljudima i njihovim potrebama.

Gotovo godinu dana cijeli svijet živi sa strahom od nevidljive prijetnje. Kakve mogu biti posljedice takvog stanja, pa i traume koje će iza sebe ostaviti pandemija koronavirusa?

– Svaka prijetnja je izvor straha. Ako je prijetnja pri tome nevidljiva i nepoznata, ako nemamo adekvatna oruđa i oružja protiv nje, a znamo da uzrokuje po život opasne komplikacije, onda je jasno da je strah od novog koronavirusa značajan.

Osim opasnosti od zaraze, pandemija bolesti COVID-19 narušila je obiteljski, društveni i poslovni život svakog pojedinca. Izolacija, socijalno distanciranje, zabrana okupljanja, online nastava, rad od kuće, gubitak posla, ekonomski problemi, dodatni su stresori čije reperkusije tek očekujemo, u razmjerima koje teško možemo predvidjeti.

U stručnim krugovima često se govori kako nakon pandemije COVID-19 slijedi pandemija mentalnih poremećaja. Smatram da je teško predvidjeti ishod. Ishod ovisi o nizu čimbenika kao što je težina COVID-19 bolesti, obilježja ličnosti pojedinca, kao i njegova ranija iskustva te resursi i podrška iz okoline.

Ranija iskustva u sličnim situacijama govore da se oko tri četvrtine pogođenih oporavi bez posljedica, dok oko četvrtine ima simptome koji zahtijevaju pomoć stručnjaka i dugotrajno liječenje. Osobe koje su preboljele COVID-19 i bile direktno izložene opasnosti po zdravlje ili život, očekuje se da će češće razviti simptome posttraumatskog poremećaja.

Osobe izložene stresorima uzrokovanim pandemijom kao gubitak ekonomske moći uz financijske i druge probleme češće će razviti depresiju. Osim posttraumatskog stresnog poremećaja i depresije, očekuje se porast anksioznih poremećaja, somatizacija kao glavobolje i bolni sindromi, osjećaja usamljenosti, a bilježi se i porast nasilja u obitelji i zlostavljanja djece.

Teško je sagledati dalekosežne posljedice ove pandemije, ali one neće izostati kao što nisu izostale ni posljedice drugih velikih kriza. Mišljenja sam da treba raditi na prevenciji i osigurati psihološku prvu pomoć, naročito za osjetljive skupine, a psihološku i psihijatrijsku skrb za sve kojima je potrebna. S obzirom na epidemiološku situaciju, naglasak treba staviti na suvremene mogućnosti online komunikacije.

Ignorantski odnos prema opasnosti od epidemije je obrambeni mehanizam

Dio građana negira epidemiju, minorizirajući njezinu opasnost. Kako objašnjavate takve reakcije, jesu li one svojevrsni obrambeni mehanizam?

– Ne postoji jedinstven razlog zbog kojeg određeni broj ljudi minimizira opasnost od epidemije i odbija pridržavati se mjera. Neki od njih nisu imali vlastita iskustva sa zarazom koronavirusom ili iskustva vezana za zarazu bliske osobe pa rizik procjenjuju manjim.

Drugo, na početku pandemije upute su bile kontroverzne, kao na primjer da zdravi ljudi ne trebaju nositi maske ili da maske nisu dovoljna zaštita, što se s vremenom promijenilo. Kad su upute nejasne, određen dio populacije ih ignorira.

Gubitak kontrole nad širenjem virusa, unatoč poduzetim mjerama, kao i gubitak kontrole nad ekonomijom koja se urušava, nepoznat ishod socijalnog distanciranja i izolacije praćen je visokim stupnjem neizvjesnosti. Neizvjesnost prati osjećaj tjeskobe.

Dugoročno prisutna tjeskoba može rezultirati osjećajem bespomoćnosti i gubitkom nade. Ignorantski odnos prema opasnosti od pandemije vrsta je obrambenog mehanizma od neugodnih emocija.

Također, strah od bolesti COVID-19, može se manifestirati i tzv. antifobičnim ponašanjem kada činimo upravo ono čega se plašimo. Takvo ponašanje je vrsta obrane od straha koji je za pojedinca nepodnošljiv.