ZAGREB – Dok je prošle godine u Hrvatskoj izdano preko 170 tisuća radnih dozvola, a gotovo 40 posto njih za radnike s Filipina, iz Nepala, Turske i drugih udaljenih zemalja, sociolozi upozoravaju kako država hitno mora poduzeti mjere kako bi njihova integracija bila uspješna.

Od ukupno 172.499 dozvola za boravak i rad koje je Hrvatska izdala u protekloj godini, čak 37 posto njih izdano je državljanima Nepala, Indije, Filipina, Bangladeša i Turske – udaljenijih zemalja čijim je radnicima Hrvatska, koja je useljeničku radnu snagu donedavno tražila u susjednim zemljama, tek od nedavno postala poželjna kao radna destinacija.

No, realan broj stranih radnika u državi tek se procjenjuje. Državni tajnik u Ministarstvu rada Davor Vidiš iznio je podatak da je unatoč broju izdanih dozvola, u Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje zadnjeg dana prošle godine evidentirano oko 90 tisuća stranih radnika.

Istovremeno, ne postoje javni podaci o strukturi stranih radnika, ne zna se koliko dugo uopće ostaju u Hrvatskoj.

Oglas za smještaj: Tražimo isključivo Filipince

Potpunija slika uvjeta života uvezene radne snage vidi se iz medijskih izvještaja, na društvenim mrežama, oglasnicima za smještaj.

Dok se lako može primijetiti da su strani radnici zaposleni na najmanje plaćenim zanimanja, ujedno cvjeta rad agencija za posredovanje pri zapošljavanju koje ih dovoze, a prosperiraju i iznajmljivači smještaja.

“Pošto u stanu već žive dvoje Filipinaca, primam isključivo osobe filipinske nacionalnosti”, stoji u jednom od oglasa za smještaj radnika, kojima se za dijeljenje stana, te smještaj u sobi od 20 metara kvadratnih s još dvije osobe, svakome po glavi naplaćuje 200 eura plus režije.

I sami strani radnici ponekad govore o teškim radnim i životnim uvjetima s kojima se suočavaju po dolasku u Hrvatsku. Ipak, o tome često pričaju prihvaćajući ih kao “nužno zlo”.

“Hrvatska je u usporedbi s Nepalom deset puta bolja”, rekao je Hini Yogmani Kafle, 30-godišnj Nepalac koji je s namjerom rada u Hrvatskoj tu došao prije dvije i pol godine.

S Kafleom i njegovih dvoje kolega, Durgom Adhikarijem (30) te Sunilom Bamom (35) koji rade unutar udruge NRNA – svojevrsne nepalske udruge u Hrvatskoj, razgovarali smo u još neotvorenom prvom nepalskom kafiću u Zagrebu.

Govoreći o uvjetima koje su zatekli po dolasku, ali i o tome kako se snalaze u novoj sredini, otvorene su brojne teme.

Dok predsjednik udruge Sunil Bam s ponosom pokazuje fotografije koje ima s domaćim političarima, govori i da udruga djeluje na promicanju interesa nepalskih radnika u Hrvatskoj.

Među ostalim, nedavno su počeli organizirati tečajeve hrvatskog jezika.

U Zagrebu je trenutno više od pet tisuća Nepalaca, navodi treći sugovornik, Adhikari, koji otvara prvi nepalski kafić i shop u Zagrebu. Sa smiješkom i ponosom govore da će za Nepalce organizirati u travnju i doček njihove Nove godine.

No, koliko je težak put radnika uvezenog preko agencija, svjedoči jedan od njih.

Šef nam je davao 10-ak kuna dnevno

“U Hrvatsku sam došao zajedno s nekoliko sunarodnjaka. Po slijetanju u Zagreb, nakon dva i pol sata čekanja, shvatili smo da nitko nije došao po nas”, govori Kafle koji je na svom prvom poslu u Metkoviću službeno proveo tek 15 dana.

Šef im je, priča, dnevno davao 10-ak kuna kako bi si mogli platiti hranu, a nakon 15 dana zajedno s drugim radnicima vraćen je u Zagreb jer u Metkoviću nije bilo posla za njih. Po povratku u Zagreb, više je mjeseci radio na građevini, no ni za taj posao, tvrdi, nije bio plaćen pa je novu priliku za zaradu pronašao na Čiovu.

“Radio sam kao konobar sve dok nisam pao s motora, s kojim sam putovao od smještaja do restorana. Ozlijedio sam ruku, a vlasnici su me istog dana poslali natrag u Zagreb, jer im više nisam bio koristan”, prisjeća se.

“Nisam znao gdje ću. Sjeo sam u autobus za Zagreb i plakao”, rekao je Kafle, koji je tek usputnim poznanstvima uspio u takvim uvjetima ostati u Hrvatskoj. Pronašao je posao za jednu dostavljačku platformu, prvo je raspačavao hranu na biciklu, a sada je menadžer drugim dostavljačima, radi iz kuće i zadovoljan je.

“U početku, svugdje je teško. Što zbog nove kulture, jezika, ljudi i mjesta. No, sada sam zaista sretan u Hrvatskoj”, kaže Kafle koji u Hrvatskoj planira ostati dulje vrijeme.

Život u uvjetima nepovoljnim za integraciju

Dok država radi na osmišljavanju imigracijske politike, promjenama zakona kojim bi se trebale ispraviti utvrđene nepravde prema stranim radnicima, kao i osiguravanju da neki od njih dobiju barem nekakvu razinu poduke iz hrvatskog jezika, sociolozi upozoravaju kako je sada krajnji čas za to.

“Država treba djelovati hitno i učiniti puno”, ističe Dragan Bagić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Iako se u javnosti najviše ističe potreba da se stranim radnicima osigura učenje hrvatskog jezika, što je važan uvjet za njihovu integraciju u društvu, Bagić smatra da je takvo gledanje na cjelokupni proces “prvoloptaški, površan i nestručan”.

“To je jedan od mnogih uvjeta integracije”, govori Bagić i ističe da država jednako žustro mora poboljšati uvjete rada i života stranih radnika.

“Vidjeli smo ovih dana primjer iz medija o namjerama poslodavca da u jedan prostor, na krevetima na kat, kao u vojarni, smjesti 40 radnika. U takvom prostoru ne može se izroditi normalan životni tijek i stil, ni da se u njega stavi bilo kojih, pa ni domaćih 40 radnika.

“To je nož u leđa integraciji”, ističe Bagić.

Upozorava da će takvi uvjeti smještaja dovesti do getoizacije useljenika, pa država, ako želi osigurati potpunu integraciju stranih radnika u društvo, treba osigurati da useljenici imaju solidne životne uvjete.

Sociologinja Margareta Gregurović s Instituta za migracije i narodnosti smatra da je model ad-hoc rješenja loš te da je već davno prije trebalo razraditi i donijeti smjernice po kojima bi se regulirao dolazak stranih radnika i uvjeti njihovog prihvata.

Posebni ured za migracije i integraciju

Iz Središnjeg državnog ureda za demografiju i mlade priznaju da u Hrvatskoj još uvijek nema strateškog pristupa migracijama.

Na njoj se tek počelo raditi, a među ostalim, planira se i osnivanje posebnog ureda koji će koordinirati i nadzirati migracijsku i integracijsku politiku, unaprijediti prikupljanje migracijskih statistika, kažu za Hinu.

Gregurović ističe da bi integracijska politika trebala sadržavati “protokol i smjernice za sve dionike integracije”, odnosno definirati dužnosti svih institucija koje su uključene u taj proces.

Bagić pak  poručuje da država hitno treba osmisliti prijem stranih radnika, “da to ne bude stihijski proces prepušten nekoj agenciji i poslodavcima”.

Potrebno je riješiti pitanja koja idu od regulacije uvjeta smještaja, stanovanja, a poslodavcima nametnuti obvezu da osiguraju učenje jezika, predlaže.

Oboje sociologa upozoravaju da je integracija dvosmjeran proces, pa njezina uspješnost ovisi i o spremnosti društva da prihvati one koji u njega dolaze.

Prema izvještaju Hrvatskog pravnog centra iz 2023., koje je ispitivalo društvene stavove stanovnika Hrvatske prema različitim useljenicima, Hrvati imaju neutralan stav prema useljenicima.

Društveno štetne izjave krajnje desnice

“Problem je to da se ti stavovi mogu odmetnuti i u pozitivnu i negativnu stranu”, ističe Gregurović  i dodaje da određene pojave i strategije mogu utjecati na promjenu tih stavova. Negativan je zastigurno utjecaj radikalnih i desničarskih ideja o strancima kao prijetnji.

I Bagić to problematizira. “Prije svega, Domovinski pokret i Most pokrenuli su retoriku širenja straha od društvenih i osobnih posljedica useljavanja. (…) Mislim da je saborski zastupnik Miletić izjavio da se Hrvatska mijenja i da se više ne osjećamo sigurno. Osim što ta izjava nema nikakvog utemeljenja u stvarnim događajima, takva vrsta neodgovorne politizacije je društveno štetna”, ističe sociolog.

Što se tiče napada na strane radnike s početka godine, ministar unutarnjih poslova Davor Božinović ranije je rekao da su takvi napadi “izolirani incidenti”. No, samo ministarstvo ne vodi posebnu statistiku o stranim radnicima kao žrtvama kaznenog djela.

Godišnje izvješće MUP-a tek navodi da je 2022. godine zabilježeno 14,2 posto kaznenih dijela prema stranim državljanima općenito, no u tu su statistiku uključeni i turisti.

Na pitanje jesu li imali ikakvih negativnih iskustava, sva trojica Hininih nepalskih sugovornika odgovaraju da su čuli za nasilja, ali ne otkrivaju više detalja.

Međutim, Adhikari navodi da ima ozbiljne probleme na društvenim mrežama. Najava koncerta nepalske pjevačice za novu godinu koju će u Zagreb doći u travnju, puna je govora mržnje. “Idite kući, ovo nije vaša zemlja”, poruke su nekih korisnika.