ZAGREB – Jednu trećinu troška pokriva država, jednu grad(ovi), a jednu puk, u konkretnom slučaju stanari zgrada s više katova. Formula zvuči zavodljivo i čini se garancijom da bi ono što najavljuje neovisni zastupnik Silvano Hrelja moglo biti valjanim zakonom, a onda se i efikasno provoditi. A to što je Silvano Hrelja najavio prošli tjedan izrada je zakona o subvencijama za ugradnju dizala u stambene zgrade. Bio bi zakon spas za starije, nemoćne, invalide, majke s djecom, gradske službe, za sve koje muku muče živeći na katovima starih višekatnica bez dizala. Samo uvijek je u nas mudro plašiti se provedbe, tim više što je trenutno ugraditi lift u zgradu, ravno hodu po mukama.

Tri slučaja

Nije ova tema toliko nova. Hrelja se njom, kako kaže, bavi od 2017. godine. Veli Hrelja da je jedno vrijeme vladalo uvjerenje da se problem dade riješiti privlačenjem povelike sume novca iz Europske unije i masovnom ugradnjom liftova. Nije uspjelo.

– U kratkom roku to ne ide. To treba biti kontinuirani proces, da se svake godine planira i ugradi nešto više liftova, ističe Hrelja.

No, neće to biti sredstvima EU-a, jer, kako kaže Hrelja, europska sredstva za ugradnju liftova u višekatne stambene zgrade možemo koristiti samo u tri slučaja. Jedan je ako se radi o energetskoj obnovi zgrada, pa se kao horizontalna mjera po povoljnijim uvjetima može ugraditi i dizalo. Uz participaciju sredstava EU-a ugrađuju se i dizala u javne zgrade, škole, zdravstvene institucije.

– I treća mogućnost gdje se radi sredstvima EU-a jesu potresom zahvaćena područja, kaže Hrelja. Za drugo europskih sredstava nema, a tih drugih zgrada koje bi trebale lift ima 16.000.

– Procjenjuje se da za njih oko 9.000 nema prepreka za ugradnju dizala, veli Hrelja.

Malo ili puno!? Puno, s obzirom na to da, kako kaže Hrelja, u nas nema masovne ugradnje dizala, jer nemamo niti operative, niti toliko ljudstva za održavanje. Zakon bi to, smatra, promijenio.

– Kada se odrede subvencije, onda će se i povećati broj izvršitelja, i možda bi se mogao taj posao razviti u većem obimu. Za to je potrebna određena garancija izvora sredstva i zato bi bilo dobro donijeti ovaj zakon, naglašava Hrelja.

Svi koji bi podnijeli trećinu troška ugradnje, bili bi, smatra, na dobitku. Stanarima bi se popravila kvaliteta života.

– Državi je interes mobilnost starijih ljudi i ljudi s invaliditetom, i državi je u interesu da sve službe, hitna medicinska pomoć, vatrogasci, serviseri, poštari, budu funkcionalnije nego kad lifta nema. Taj isti interes bi trebali imati i gradovi, jer riječ je o problemu urbanih sredina. Pritom gradovi imaju i tu korist da se povećava vrijednost nekretnina, jer u slučaju trženja tih nekretnina stan na petom katu sa liftom više vrijedi nego stan na petom katu bez lifta, pojašnjava Hrelja.

Čini se da Hrelja premijeru i ministru financija nije morao puno što objašnjavati. Obojica su, ističe, dali suglasnost da se ide u sufinanciranje. Računica je da bi se rebalansom proračuna u ovu svrhu mogla osigurati oko četiri milijuna eura. Država je rekla da, no što će reći gradovi!?

– I njima je to u interesu, ne dvoji Hrelja.

Trenutni kapaciteti

Pritom nudi računicu koja polazi od činjenice da su trenutni kapaciteti u nas za ugradnju dizala njih 100 do 120, najviše 150 na godinu, dakako, s potencijalom povećanja. Troškovi ugradnje jednog lifta, uz svu papirologiju, kreću se oko 60.000 eura.

– Za državu 100, 150 liftova godišnje po 20.000 eura u prosjeku po liftu i nije neki veliki novac. Tri do četiri milijuna eura godišnje nije neki veliki problem za državu. Moj grad Pula ima oko 800 ulaza koji trebaju dizala i ako bi se odlučio na subvencioniranje pa da se nagodinu u Puli radi deset liftova po 20.000 eura, mislim da ne bi trebao biti problem osigurati sredstva, pojašnjava Hrelja.

Rijeka, kaže, sigurno ima 1.000 ulaza u višekatnim zgradama koje trebaju dizalo, Zagreb njih i 5.000, pa ako bi se u Zagrebu godišnje radilo na ugradnji njih 50, a u Rijeci recimo 20, sredstva ne bi smjela biti problem.

– Time bi se onima koji bi se počeli baviti tim poslom, dala garancija da posla ima. A što se tiče određivanja prioriteta, to sigurno ne bi bilo prema načelu »najbržeg prsta«, već prema redoslijedu prijave. Trebalo bi, ako postoji interes, dizalo najprije ugraditi tamo gdje ima više osoba s invaliditetom, nepokretnih, starih, obitelji s malom djecom, ističe Hrelja.

Koliko je, međutim, realno očekivati da 20.000 eura troška bude lak zalogaj za stanare!? Hrelja smatra da će dobivena kvaliteta života vrijediti puno više od cijene automobila više klase. Pritom ističe da se novac može osigurati pričuvom ili kreditima s obzirom na to da se za projekte, za koje postoji sigurnost plaćanja, mogu naći povoljniji aranžmani.

– Znam da to nije jednostavno, da neće ići preko noći i da neće biti na ho-ruk, ali vrijedi s tim organizirano početi, jer kad se počne i kad to ima potporu iz Vlade, kad se uključe financijski i gradovi, više neće biti izvoljevanja na jednom papiru. Želimo napraviti potreban zakon zbog kojeg će se svi uključiti u priču.

A ako vam dvije trećine riješi država i grad, onda možete biti sretni da ste s jednom trećinom dobili dizalo, sumira Hrelja.

Hreljina je želja da se zakon izglasa do ljeta, pa da se u drugoj polovini godine krene i s ugradnjom dizala. Stoga već ovaj tjedan kreće raditi na konceptu zakona.

– Stanari se mogu među sobom dogovoriti i biti spremni, i u ovoj fazi. Neka ne čekaju, jer sve je vrlo vrlo izgledno na temelju dogovora koje sam do sada postigao, poručuje Hrelja.

Grad Rijeka: Kompleksan postupak ishođenja dozvola

U Gradu Rijeci nemaju sva saznanja o zakonu i inicijativi zastupnika Silvana Hrelje, ipak, kažu, »načelno Grad Rijeka podržava inicijativu ugradnje dizala u zgrade uz subvencioniranje troškova ugradnje« i kažu da Grad dosad nije sufinancirao ugradnju dizala u zgradama niti ima podatke o broju zgrada koje imaju potrebu za dizalom.

– Treba uzeti u obzir da projektu ugradnje dizala u zgradu predstoji kompleksan postupak izrade dokumentacije i ishođenja dozvola nadležnih tijela i institucija, posebice konzervatorskog odjela, što je za Rijeku, s obzirom na to da se veliki broj stambenih zgrada bez lifta nalazi u zaštićenoj urbanističkoj cjelini, iznimno važno, poručuju iz Grada Rijeke.

Lift ugrađen nakon 20 godina borbe

– Lift je tema u našem ulazu više od 20 godina, tri predstavnika stanara su se s tim bezuspješno borila, kazuje nam jedan od predstavnika stanara koji je nedavno uspješno okončao akciju ugradnje dizala. Njegov grad je i sufinancirao ugradnju, ali su, tvrdi, ti natječaji bili takvi da se novac znao dijeliti i onima koji nisu imali ni projekt. Što se izvođača tiče, knjiga je u nas, veli, spala na dva slova. No, posebna priča su sami stanari. Borba s tim tko će platiti i zašto lift trajala je godinu dana, jer jedan stanar protiv ugradnje dovoljan je da pada sve. Stoga je, smatra, pravo rješenje samo jedno: “To trebaju raditi gradovi, država, županije, donijeti zakon i staviti lift gdje god se može. Ovako najčešće završi naopako.”