Dva mjeseca sam u Prihvatilištu za beskućnike Ruže sv. Franje. Iz Osijeka sam, ali živio sam u Zagrebu radeći povremene poslove, a u Rijeku sam došao kada mi se ukazala prilika da radim stalan posao kao taksist. No doživio sam moždani udar i imao zato dosta problema sa zdravljem te si više nisam mogao priuštiti podstanarstvo. Onda sam prebolio COVID-19 i imam problema s plućima. Oporavio sam se zahvaljujući ljudima u prihvatilištu. Sreća u nesreći je da sam bio branitelj pa ću uskoro ići u mirovinu i vratiti se u Osijek. Ovdje sam zadovoljan. Boravak u prihvatilištu pomaže mi da ubrzam neke procese, jer ne može čovjek spavati na ulici i rješavati papire i probleme. Ovdje smo mi beskućnici situirani, ali oni koji spavaju na klupama i u raznim ruševinama su stvarno loše.

Tako nam je ispričao Dragan Todorić, jedan od sadašnjih korisnika Prihvatilišta Ruže sv. Franje, i jedan od više stotina korisnika ove kuće koja je s radom počela prije 15 godina – 27. ožujka 2007. godine.

Ova obljetnica Ruža sv. Franje, prvog riječkog prihvatilišta za beskućnike, velika je najviše po tome jer se u tih 15 godina većina njegovih korisnika vratila u koliko-toliko normalan život. Zasluga je ovog prihvatilišta i u tome što je beskućništvo u Rijeci učinilo vidljivijim – posebno sa svojim resocijalizacijskim časopisom Ulične svjetiljke – a društvo senzibilnijim za ljude koji su iz različitih razloga dospjeli u beskućništvo. Prihvatilište je smješteno na Kozali, pod zvonikom župne crkve, u skučenom prostoru u kojem dom, pomoć i resocijalizaciju pruža 14 korisnika. Otvorili su ga i vode ga franjevački svjetovnjaci – Franjevački svjetovni red (FSR) Mjesnog bratstva Trsat i ono je od početka gotovo uvijek potpuno popunjeno.

Mnogi su uspjeli

S onima koji sada prihvatilište vode i rade u njemu, kao zaposleni ili kao volonteri, razgovarali smo u malom uredu prihvatilišta, u atmosferi kao za obiteljskim stolom. Naime, ljudi koji u prihvatilištu rade stvaraju takvo ozračje: jednostavno, dijaloško, usmjereno na dobro i važno. Sav naš razgovor mogao bi se svesti na odgovor o njihovoj motivaciji za rad s beskućnicima: »Živimo evanđelje po primjeru sv. Franje«.

– U 15 godina prihvatilištem je prošlo oko 700 korisnika, a od njih se oko 70 posto uspješno resocijaliziralo. To znači da su našli posao i stan, krenuli dalje. Mnogima i dalje nije lako, ali uspjeli su se iz beskućništva izvući. Beskućništvo je kompleksno, i svatko ima svoju priču. Česte su predrasude prema beskućnicima, svi smo ih ponekad imali, ali kada čujete njihove priče, predrasude se ruše. Upoznavajući njihove životne puteve često se zapitam što bih ja napravio u njihovoj situaciji, što bih uopće mogao učiniti. I svjestan sam, iz mnogih primjera, da se beskućništvo može dogoditi bilo kome, nekome doslovce preko noći. Prihvatilište je jako bitno jer sprečava da čovjek koji se nađe u takvoj situaciji propadne još dublje – jer kada se nađeš na ulici, to se vrlo brzo događa. Uloga prihvatilišta je da zaustavi to propadanje, da čovjek ima sigurno mjesto s kojega se može pokušati vratiti u normalan život. Jer, kako će tražiti posao netko tko nema gdje spavati, što jesti, tko se nema gdje oprati, nema ništa pristojno za obući. Ovi ljudi ne znaju napisati molbu za posao, često nemaju e-mail kojim bi kumunicirali. Pomažemo im u svemu tome i u mnogim drugim životno praktičnim stvarima koje će im koristiti, a sve je to psihosocijalna pomoć. Beskućnici su često naši nevidljivi sugrađani, ali to se u Rijeci značajno promijenilo. Stigmatizacija beskućništva uspjela se u ovih 15 godina prilično razbiti, i nema većeg zadovoljstva od onoga kada čovjek koji je bio u takvoj nevolji odavde odlazi, stisne ti ruku i kaže – hvala. Tim riječima našu je novinarsku ekipu u rad prihvatilišta uveo njegov voditelj Pjer Orlić.

Molitve za novi prostor

Nakon desetljeća i pol, Ruže sv. Franje su na svojevrsnoj prekretnici – u potrazi za većim prostorom, prilagođenim današnjim potrebama. Kao što su svojevremeno odvažno počeli ni od čega, ali nošeni franjevačkim duhom – te stvorili prihvatilište koje je mnoge spasilo – franjevački svjetovnjaci tako i sada sanjaju, mole i djeluju.

– Već davne 2007. godine naša braća i sestre iz FSR-a, uviđajući da je u Rijeci puno potrebitih, molitvom su došli do toga da treba stvoriti neku kuću u kojoj bi najpotrebitiji, beskućnici, trebali moći zadovoljiti neke osnovne potrebe. U toj početnoj ekipi bili su Siniša Pucić, nekada novinar Novog lista, a danas franjevac, Dijana Superina, Neda Kukuljan, Vilma Mlinarić, Jelena Čeliković, Mirjana Pucić i mnogi drugi. U suradnji s Riječkom nadbiskupijom i nadbiskupom Ivanom Devčićem prihvatilište je otvoreno u prostoru u kojem je i sada. Bilo je to vrijeme kada beskućnici još nisu bili ni u jednom zakonu spomenuti, kada se gotovo sve radilo volonterski. Naprimjer, naše volonterke su u početku u svojim kuhinjama kuhale obroke za sve korisnike i donosile ih od doma, i to svaki dan, podsjeća među ostalim Marija Mioč, ministra trsatskog FSR-a.

S kolegama, ministra Mioč upućuje da su današnji beskućnici većinom starije i bolesne osobe.

– Sad imamo trojicu korisnika koji su otpušteni iz bolnice i dvojicu koji čekaju operaciju. Mi takve potrebe još uvijek nekako pokrivamo, ali to je zahtjev za budućnost: za domom koji bi pružao njegu i skrb onima koji su u takvim situacijama. Nakon operacija ti ljudi nemaju kamo i vraćaju se u prihvatilište. Nama prije svega treba novi prostor, a iz primjera mnogih ljudi u takvoj situaciji uviđamo potrebu da prihvatilište ima i odjel koji bi skrbio za ljude koji su beskućnici i koji nemaju kamo nakon bolničkog liječenja. Lani smo pisali u Porcijunkulu možemo li od tamo dobiti jedan kamen za temeljni kamen novog prihvatilišta, i dobili smo ga. U međuvremenu smo dobili poziv iz Vatikana za dolazak u Asiz na Svjetski susret siromaha i uspjeli smo da predstavnici našeg prihvatilišta odu na taj susret s papom Franjom, a Papa je tada taj temeljni kamen blagoslovio. Ništa više od tog kamena nemamo, ali molimo i vjerujemo da će se Božjom providnošću novo prihvatilište jednom ostvariti. Potrebe su tu i uvijek će ih nažalost biti, objasnila je Mioč.

Sve više beskućnika

Nela Pujić, sada volonterka prihvatilišta, a ranije ministra FSR-a, tome dodaje da danas u odnosu na prije 15 godina beskućnika ima više i da je zadnjih godina većinom riječ o osobama starijima od 70 godina. Kaže da to potvrđuje i riječki Centar za socijalnu skrb koji beskućnike upućuje u prihvatilište, te da mnogi od tih ljudi nisu s područja PGŽ-a, da su ovamo došli u potrazi za nečim boljim, a postali su beskućnici.

– Do prije 10-tak godina beskućnici su bili ljudi srednjih godina koji su se još mogli rehabilitirati i vratiti u svijet rada, ali zadnjih godina sve je više starijih i bolesnih ljudi, koji ustvari nemaju poslije prihvatilišta kamo otići. U domovima za starije osobe nema dovoljno mjesta, a nema ni u udomiteljskim obiteljima, i s tim problemom je stalno suočen Centar za socijalnu skrb. Često se takvi ljudi i s bolničkog liječenja vraćaju u prihvatilište, a zapravo trebaju pojačanu njegu i skrb, pojačanu i posebnu prehranu, lijekove. U našoj zemlji nedostaje mjesto za takve ljude. Prostor našeg prihvatilišta već odavno nije adekvatan. Postoje standardi koje bi prihvatilišta trebala zadovoljavati, no mi te standarde ne možemo osigurati. Tako je jer je prostor našeg prihvatilišta fizički malen, s jednom sobom s osam kreveta, drugom sa četiri i trećom za žene s dva kreveta, objašnjava Pujić.

Radna terapija

Dijana Superina je radno-okupacijski terapeut u prihvatilištu, i u njemu radi od njegovog početka, ali godinama je radila kao volonterka.

– I prvih godina je prihvatilište bilo uvijek popunjeno, ali nije bilo nekog pritiska za dobiti mjesto, dok se danas stalno traži nekoliko kreveta više. Danas je dakle puno više beskućnika nego što je bilo na našem početku, k tome često starijih i bolesnih, na čije potrebe država nije odgovorila. Zato nam je prostor vapijući problem. Kad smo prihvatilište pokretali imali smo samo srce željno pomoći ljudima u nevolji i svoje ruke prazne, bez ičega. Što se tiče novog prostora, to isto imamo i sada. No, ako imate gorljivo srce i volju, mislim da je 50 posto riješeno – jer ovo vodi Gospodin, a nama se samo služi u pomaganju drugima. Kao što se »posložio« temeljni kamen, tako će se i kuća, kaže nam potpuno u to uvjerena Superina.

U 15 godina prihvatilište je imalo mnogo programa resocijalizacije beskućnika – od ekološkog vrta nadalje, a resocijalizacija je od početka cilj prihvatilišta. Zato je prije 14 godina pokrenut časopis Ulične svjetiljke, koji je problem siromaštva i beskućništva doveo pred oči javnosti, na korza mnogih hrvatskih gradova te puno toga na bolje promijenio. Na krilima ideja i entuzijazma Siniše Pucića, iz Ruže sv. Franje potekla je i riječka socijalna samoposluga, a na njezinom su primjeru takve samoposluge nikle u svim većim gradovima u Hrvatskoj.

– Resocijalizacija beskućnika je temelj našeg rada. Često ti ljudi nemaju ni dokumente, i gotovo redovito ne znaju koja sve prava imaju. Sve to za njih i s njima odrađujemo, a kad se to riješi, često je i to dovoljno da ih podigne iz bespomoćnosti i ništavila. Već to im daje nadu i volju da krenu u normalan život. Onima koji su koliko-toliko radnosposobni pomažemo pronaći posao pa su i time na putu da se osamostale. Pratimo ih i nakon odlaska iz prihvatilišta, a mnogi kasnije navraćaju ovamo, ili u posjet ili da im se nešto pomogne. Kad god se sretnemo na ulici, uvijek se obradujemo jedni drugima, sjećamo se kako smo zajedno pekli palačinke, kako su radili u raznim radionicama… Oni vole istaknuti da im je tom teškom razdoblju života sve to puno značilo. Prije godinu dana prihvatilište je pokrenulo i projekt Stambena zajednica sv. Ljudevit, koja je kao most za korisnike prihvatilišta prije potpunog osamostaljenja i vraćanja u normalan život, pričaju nam naši sugovornici.

Rad i razgovori

Kako bi stjecali i kućanske radne navike, svaki od korisnika ima svoja zaduženja u prihvatilištu, od pospremanja nadalje.

– Radnu i okupacijsku terapiju provodimo u kreativnim radionicama pa se sve što u njima nastaje nađe na našem štandu pred Trsatskim svetištem. Često se korisnici nevoljko toga prihvaćaju, ali na kraju se dive onome što su učinili. Svatko se od toga osjeća dobro, jača se, stječe samopouzdanje, pa je i iz tog iskustva svakome kasnije lakše krenuti dalje. U svemu tome je najvažnija naša međusobna komunikacija. Uz sve što činimo za njih, najvažniji je razgovor, a razgovor dolazi spontano, uz rad. U tom zajedništvu se ljudi otvaraju, pričaju, sjećaju se svoga djetinjstva i mladosti, rađaju se želje, poticaji za dalje.

U zadnje vrijeme imamo i malu školu kuhanja jer mnogi ne znaju ništa skuhati. Tako prije odlaska iz prihvatilišta nauče skuhati puno toga, steknu dobar odnos prema hrani, kako biti štedljiv, i kako gotovo ni od čega napraviti nešto. Često me pitaju: gdje vam je recept? A ja otvorim frižider i kažem: evo, ovo nam je recept, i od onoga što imamo napravimo obrok. I uvijek bude jako dobro. Taj spontani način je jako bitan ne samo zbog učenja, nego i zato što vrijeme prođe u radu i razgovoru, smisleno. Kasnije uvide da taj dio vremena nisu potrošili u svojim brigama, nego da su nešto dobro za sve napravili i nešto naučili. To je dobar vid terapije, prenijela nam dio svakodnevice prihvatilišta Dijana Superina.