Foto Josip Mišković
Oštećenje ozonskog omotača iznad Arktika manjeg je intenziteta od onog opaženog iznad Antarktike i pokazuje veće razlike iz godine u godinu, kao posljedica vrlo promjenjivih meteoroloških uvjeta koji se nalaze u polarnoj stratosferi Arktika
povezane vijesti
Dr. sc. Glenda Herjavić voditeljica je Odjela anorganskog laboratorija u Sektoru za kvalitetu zraka u Državnom hidrometeorološkom zavodu (DHMZ), a u povodu Međunarodnog dana zaštite ozonskog omotača, 16. rujna, za Novi list govori o važnosti ozonskog omotača. Jer, ozonski omotač štiti Zemlju, kao i život na njoj od štetnog ultraljubičastog zračenja koje dolazi sa Sunca. Možemo slobodno reći da ozonski omotač zapravo omogućuje život na Zemlji. Kako će reći i naša sugovornica, život izvan mora na Zemlji počeo se razvijati tek nakon što se razvio dovoljno »gust« sloj ozonskog omotača.
– Proizvodnja kisika na Zemlji započela je prije više od dvije milijarde godina cijepanjem molekula vode pod utjecajem sunčeva zračenja i fotosintezom modrozelenih algi u oceanima. Tijekom milijuna godina kisik se nakupljao u Zemljinoj atmosferi. Ozon se također počeo stvarati fotokemijskom disocijacijom molekule kisika apsorpcijom UV zračenja, uzrokujući njihovo cijepanje u dva pojedinačna atoma kisika (O). Pojedinačni atomi kisika i molekula kisika zatim reagiraju stvarajući ozon (O3). Prije otprilike 420 milijuna godina razina ozona u stratosferi bila je dovoljno visoka da spriječi prodor štetnog UV zračenja i omogući organizmima preživljavanje na kopnu, bez ikakve zaštite od vode, reći će uvodno Herjavić.
Uspješnost sporazuma
No, kako smo rekli, povod intervjuu je Međunarodni dan zaštite ozonskog omotača, a glavna ovogodišnja tema je Montrealski protokol usvojen 1987. godine te se tako ove godine obilježava 35. godišnjica njegova usvajanja. Montrealskim protokolom željelo se obustaviti korištenje spojeva koji štetno utječu na ozonski omotač i stvaraju ozonske rupe. Sam je protokol hvaljen kao primjer uspješne međunarodne suradnje i jedan je od najuspješnijih, ako ne i najuspješniji međunarodni sporazum. Protokol je do danas uspješno ispunio svoje ciljeve i nastavlja štititi ozonski omotač, podcrtat će naša sugovornica.
– Postupnom obustavom proizvodnje i korištenja određenih spojeva koji uništavaju ozon, odnosno tvari koje oštećuju ozonski omotač (TOOS-ovi), od kojih su najzastupljeniji klorofluorougljici (CFC) freoni i haloni, jako puno se učinilo za ozonski omotač. Na popisu je danas oko stotinjak kemikalija koje je proizveo čovjek, a čije se korištenje regulira Montrealskim protokolom. Ti se plinovi većinom nalaze u rashladnim i klimatizacijskim uređajima, vatrogasnim aparatima, koriste se kao potisni plinovi u sprejevima i pjenama te kao otapala i industrijske kemikalije za čišćenje metala i elektroničkih komponenti, reći će Glenda Herjavić.
Zaštita od UV-B zračenja
Ozonski sloj nalazi se na visini od oko 12 do 50 kilometara te taj dio atmosfere nazivamo stratosfera. U stratosferi se nalazi najveći dio ozona iz atmosfere, oko 90 posto. Stratosferski sloj ozona upija najveći dio, približno 90 posto štetnog, biološki aktivnog UV-B zračenja valne dužine 280 do 320 nanometara. – Svako oštećenje ozonskog sloja povećava prodiranje UV-B zraka na Zemljinu površinu, a treba znati da povećano UV-B zračenje ima štetno djelovanje na žive organizme na Zemlji i na materijalna dobra. Za ljude povećana izloženost UV-B zrakama može uzrokovati opekline, rak kože, oštećenja oka te slabljenje imunološkog sustava. Prema rezultatima znanstvenih istraživanja, procjenjuje se kako smanjenje ozonskog sloja za 10 posto uzrokuje oko 2 milijuna novo oboljelih od katarakta godišnje i 26 posto novih slučajeva oboljelih od nemelanomskog raka kože na globalnoj razini. Prilikom visokih vrijednosti UV indeksa svi bismo trebali izbjegavati prekomjerno izlaganje jakom suncu te koristiti zaštitna sredstva (kape, šešire, naočale, kreme za zaštitnim faktorom). Na stranicama DHMZ-a svakodnevno su dostupne prognoze najvišeg dnevnog UV indeksa za područje Hrvatske i Europe te izmjerene vrijednosti UV indeksa, ističu iz DHMZ-a. |
Dodaje kako su razvijene zemlje s velikom proizvodnjom i potrošnjom TOOS-ova bile dužne ukinuti proizvodnju i potrošnju TOOS-ova do 2020.
– Vidljivo je kako je ukidanje proizvodnje i potrošnje u zemljama u razvoju ključno za osiguranje očuvanja i oporavka ozonskog omotača. Protokol uspostavlja pravno obvezujuće kontrole nacionalne proizvodnje i potrošnje tvari koje oštećuju ozonski sloj (TOOS-ova). Proizvodnja i potrošnja svih glavnih TOOS-ova u razvijenim zemljama i zemljama u razvoju bit će gotovo potpuno ukinuta do 2030, podcrtava Herjavić.
Sve države članice UN-a ratificirale su, pristupile, odobrile ili prihvatile Montrealski protokol iz 1987. godine, a naknadne amandmane iz Londona, Copenhagena, Montreala i Pekinga ratificiralo je, pristupilo, odobrilo ili prihvatilo 197 zemalja, dok amandman iz Kigalija za sada 137 zemalja.
– Cijeli svijet se uključio, pa tako i Hrvatska. Za provedbu Montrealskog protokola u Republici Hrvatskoj nadležno je Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja koji je izradilo Nacionalni program za postupno ukidanje tvari koje oštećuju ozonski omotač. Nacionalnim programom utvrđena je potrošnja tvari koje oštećuju ozonski omotač te su predložene mjere i projekti ukidanja potrošnje tvari koje oštećuju ozonski sloj u Republici Hrvatskoj, kaže Herjavić.
Antarktika i Arktik
Ako detaljnije govorimo o situaciji s ozonskim rupama i ozonskim omotačem danas, naša sugovornica kaže kako se stratosferska ozonska rupa na južnoj polutci, nad Antarktikom nastavlja oporavljati, a 2019. je jedna od godina s najnižim UV indeksom izmjerenim na Južnom polu od početka mjerenja 1991.
– Ozonska rupa nad Antarktikom pojavljuje se između kolovoza i studenog. U rujnu 2019. godine ozonska rupa nad Antarktikom najmanja je otkada postoje mjerenja. No, postoji i ozonska rupa nad Arktikom. WMO je u svibnju 2020. objavio da je u proljeće 2020. oštećenje ozonskog sloja nad Arktikom najveće zabilježeno dosad. Stalna prisutnost štetnih tvari u atmosferi i vrlo hladna zima u stratosferi utjecali su na ovaj fenomen. Zadnje uočeno veliko oštećenje ozonskog sloja iznad Arktika bilo je u proljeće 2011., a oštećenje 2020. još je veće. Međutim, oštećenje ozonskog omotača iznad Arktika manjeg je intenziteta od onog opaženog iznad Antarktike i pokazuje veće razlike iz godine u godinu kao posljedica vrlo promjenjivih meteoroloških uvjeta koji se nalaze u polarnoj stratosferi Arktika, govori Herjavić. Ako se sve zemlje svijeta nastave pridržavati odredbi Montrealskog protokola, smanjenje proizvodnje i potrošnje TOOS-ova će se nastaviti tijekom 21. stoljeća. Međutim, zbog dugog životnog vijeka ovih plinova u atmosferi, tek se nakon sredine ovog stoljeća očekuje da će količine TOOS-ova u atmosferi pasti na vrijednosti koje su bile prisutne prije nego što je antarktička ozonska rupa prvi put uočena ranih 1980-ih i tek se nakon toga očekuje potpuni oporavak ozonskog omotača.
Duboke promjene
Kao rezultat Montrealskog protokola ukupna količina tvari koje oštećuju ozonski omotač u atmosferi se smanjuje u posljednja dva desetljeća.
– Prema podacima Programa Ujedinjenih naroda za okoliš, tijekom proteklih nekoliko godina promatrani globalni totalni ozon bio je oko 2,2 posto niži od prosjeka iz razdoblja 1964. – 1980. Zahvaljujući zajedničkim naporima nacija diljem svijeta, ozonski omotač je na putu oporavka, kaže Glenda Herjavić.
U zaključku će naša sugovornica podcrtati kako je, zahvaljujući Montrealskom protokolu, kroz regulaciju tvari koje oštećuju ozonski omotač, a od kojih su većina također i snažni staklenički plinovi, izbjegnuto širenje ozonskih rupa i veliko povećanje UV-B zračenja na površini Zemlje te smanjen utjecaj tih spojeva na globalno zagrijavanje atmosfere koji bi ti plinovi imali da su i dalje neometano ispuštani u atmosferu.
– Prema podacima Programa Ujedinjenih naroda za okoliš, Montrealskim protokolom je izbjegnuta emisija ekvivalentna oko 135 milijardi tona CO². Kigalijski amandman Montrealskog protokola iz 2016. nadovezuje se na ovo postignuće, smanjujući zagrijavanje za 0,4°C do 2100., postupnim smanjenjem upotrebe hidrofluorougljika (HFC), koji su sigurni za ozonski omotač, ali su snažni staklenički plinovi. To u prosjeku predstavlja izbjegnuto zagrijavanje atmosfere na globalnoj razini (uključujući i oceane) od oko 1°C do 2050., što predstavlja oko 25 posto smanjenja globalnog zagrijavanja svih stakleničkih plinova. Bečka konvencija, Montrealski protokol i Kigalijski amandman stvaraju globalni politički okvir za zaštitu ozonskog omotača i klime. Provedba tih politika zahtijevala je duboke promjene u mnogim komercijalnim i tehnološkim sektorima, zaključuje Glenda Herjavić.
