Zanimanje edukacijskog rehabilitatora, baš kao što je to slučaj s odgojiteljicama, učiteljicama, njegovateljicama, logopedima, gotovo je potpuno rezervirano za žene. Muškaraca u edukacijskoj rehabilitaciji gotovo da i nema: od ukupno 1.300 članova Komore edukacijskih rehabilitatora, samo je 47 muškaraca, ili mizernih 3,6 posto. Mahom rade u odgojno-obrazovnim ustanovama, dok ih u bolničkom sustavu praktički uopće nema.

Ključni izazov

Unatoč sve većoj potrebi za stručnjacima koji mogu pružiti podršku djeci i odraslima s poteškoćama, broj muškaraca u ovom području ostaje izrazito nizak, a unatoč velikom interesu za upis nekog od studija Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta, na njih se mahom prijavljuju maturantice. Učestalost predrasuda i rodnih stereotipa još uvijek utječe na izbor zanimanja, što mnoge muškarce odvraća od karijere u edukacijskoj rehabilitaciji. No, oni koji se odluče kročiti tim putem, donose jedinstvene perspektive i vrijedne vještine. Jedan od ključnih razloga zbog kojih su upravo muškarci bitni u ovoj struci jest raznolikost u pristupu i odnosu s korisnicima. Muškarci su često, zbog svoje fizičke prisutnosti doživljeni kao figura stabilnosti i autoriteta, što može biti korisno u radu s djecom i mladima, osobito onima koji možda nemaju muške uzore u svojim životima. Osim toga, često unesu drugačiju energiju i različite perspektive koje mogu obogatiti timove i pomoći pri rješavanju izazovnih situacija, kažu u njihovoj strukovnoj organizaciji.

– Dok se društvo sve više otvara ideji ravnopravnosti spolova u različitim profesijama, važno je aktivno raditi na tome da i muškarci prepoznaju edukacijsko-rehabilitacijsku struku kao karijeru u kojoj mogu napraviti razliku. S obzirom na stalnu potrebu za edukacijskim rehabilitatorima, pitanje rodne raznolikosti nije samo stvar ravnopravnosti, već i nužnost za kvalitetniju podršku korisnicima. Više muškaraca u ovoj struci može pridonijeti bolje zaokruženom i sveobuhvatnom pristupu prema svima kojima je pomoć potrebna. Diversifikacija u struci nije samo pitanje ravnopravnosti, već i nužnosti, poručili su iz Komore edukacijskih rehabilitatora u povodu Međunarodnog dana muškaraca.

U zagrebačkom Dječjem vrtiću Potočnica radi Tomislav Ljutić, jedan od malobrojnih muških pripadnika svoje struke, s kojim smo razgovarali o tome kako je biti edukacijski rehabilitator u dominantno ženskom okruženju. Da nije lako, potvrđuje podatak da u tom vrtiću ne postoji ni muški zahod…. Ovaj Zagrepčanin priznaje kako nije tipičan pripadnik svoje vrste, ali isto tako vjeruje da je mnogo više muškaraca kojima bi ovo zanimanje “leglo” u odnosu na mali broj onih koji se doista odluče to studirati.

Drugačiji pristup

– Ja sam u njega ušao sa željom. Uvijek sam imao sklonost za rad s djecom s teškoćama i to radim od 2002. godine, najprije kao edukacijski rehabilitator u patronažnom obliku rada, a od 2008. ovdje u vrtiću, navodi Ljutić, koji je punih 12 godina radio u posebnom odjeljenju za djecu s teškoćama, a od 2020. godine na dužnosti je ravnatelja.

Kad se te 2008. godine prijavio na natječaj, bio je jedini muškarac među šest kandidata. “Zašto su me izabrali? Jer sam jedini krenuo odmah u kontakt s djecom. Imao sam dovoljno iskustva. Kolegice koje su bile sa mnom nisu ulazile u prostor, a ja sam razgovor za posao dočekao s djecom, a ne vani na hodniku. Ušao sam u grupu, rekao – ja sam Tomislav, edukacijski rehabilitator, bio bih malo s djecom. I okupio sam djecu oko sebe. Mislim da moraš imati za to neki afinitet, žicu, kažu da je imam”, prisjeća se početka svog rada. Vjeruje pritom da muškarci imaju ponešto drugačiji pristup tom poslu od žena.

Prepreke u nekim glavama, priznaje, postoje, ali se isto tako stereotipi u direktnom kontaktu vrlo brzo razbiju.

– Radim u kolektivu gdje je 92 zaposlenih, od toga 86 žena. Ali mislim da bi veći problem bio da imamo ravnateljicu. Moj je pristup specifičan. Imam puno razumijevanje za žene, nikad u životu nisam povisio ton, uostalom i doma sam okružen ženama i rješavam njihove svađe, često sam medijator, smije se Ljutić te dodaje da je i u grupi u kojoj je radio s djecom s teškoćama unio dozu humora.

– Radimo s izrazito teškom djecom, to su djeca s motoričkim, ali i drugim teškoćama. Imali su potpuno drugi način rada prije nego sam došao u skupinu, rekli su mi da je vladala mučna atmosfera jer su svi bili depresiji zbog teških problema naše djece. Imali smo i smrtni slučaj djeteta koje je umrlo doma, taj dio sam proradio s cijelom grupom, pružajući im psihološku podršku jer je psihološka pomoć došla gotovo tjedan dana kasnije od tog događaja. Radilo se o djetetu koje je imalo lošu prognozu, ali to je za sve bio šok. Bilo je jako teško suočiti se s tom situacijom, ali uspio sam im pomoći. Nažalost, kako radimo s tako teškom djecom, i takve su situacije moguće i na to moramo biti spremni kao profesionalci. Jesmo li mi muški u tom segmentu jači, ne znam, priznaje. Fizička komponenta u ovom je zanimanju definitivno prednost, jer se djecu s teškoćama mora i podizati i prenositi, a kod sedmogodišnjaka koji rastu, za to treba imati snage, dodaje.

U Dječjem vrtiću Potočnica primaju djecu koju drugi dječji vrtići nisu htjeli upisati zbog njihovih teškoća, a stručni im je standard visok jer u skupini od sedmero djece s teškoćama imaju šestero djelatnika. Ne odbijaju ni jedno dijete, veli ravnatelj, unatoč tome što se često moraju nositi s pritiskom roditelja koji se bune jer ne vide poboljšanje kod svog djeteta koje su očekivali.

– Lako je raditi s djecom gdje imate napredak. Ali roditelji moraju biti svjesni da je i mali pomak, koji mi vidimo svaki dan, nama ogroman korak naprijed. Njima to nije nažalost dovoljno brzo, ali nama je izuzetno važno. Neke su stvari nepromjenjive ili se mijenjaju vrlo teško. Kod neke djece nećete nikada imati napredak, iznosi Ljutić.

Podrška roditeljima

Prije nego je počeo raditi u dječjem vrtiću, na terenu je pružao podršku roditeljima djece koja su rođena prije vremena i koja su vrlo vulnerabilna. Pokazivao im je kako postupati s djetetom u određenoj situaciji. “To je najteži dio, kad imate dijete rođeno s 27 tjedana, koje ima više neurorizičnih čimbenika koji mogu završiti i loše. Ali evo, od te djece većina su danas srednjoškolci, a jedno je najvjerojatnije i danas u kolicima”, navodi.

Nakon što je završio svoj magistarski rad u koji je uključio dva para blizanaca, i sam je 2011. godine dobio blizanke. Bile su prijevremeno rođene, s određenim teškoćama, a njega su dodatno ojačale u profesionalnom smislu.

– To je valjda sudbina. I mene je bilo strah, koji se bavim time cijeli život. Jedno mi je dijete bilo reanimirano. Kad prođeš sve to i kao roditelj, onda znaš kako se osjećaju ti roditelji koji su očekivali dijete tipičnog razvoja, a dobili dijete s teškoćama i s time se moraju nositi u sustavu koji je takav kakav je, ističe.

Energičan i praktičan, smatra da je i njegov spol dijelom zaslužan što sastanci u tom vrtiću, na primjer, traju kraće. Sastanak od sat vremena njemu je predug, pa obično “skrati priču” na nekih desetak minuta. “Mislim da su muškarci s tog aspekta jednostavniji, da ne kompliciramo previše. Iako mi prigovaraju da sam hiperaktivan, ali su se kolegice na to već navikle”, smije se Ljutić.

Iako se edukacijski rehabilitatori, kao ni njima srodne struke, ne mogu pohvaliti bogznakakvim primanjima, plaća ga, tvrdi, nije demotivirala u odabiru profesije. Došao je, štoviše, s veće na manju plaću jer je želio to raditi. Danas je takvih malo.

– Plaće su ipak rasle zadnjih nekoliko godina, osobito odgojiteljima i učiteljima. Unatoč tome, na natječaj za odgojitelja nitko se ne javi. Evo, sad smo uzeli muškog odgojitelja, pokazao se kompetentniji, a uz to i Grad Zagreb inzistira na rodnoj ravnopravnosti, navodi ravnatelj Ljutić. Trenutno nemaju ni jednog edukacijskog rehabilitatora, jer je jedna djelatnica dala otkaz, a druga se s porodiljnog vraća tek u veljači. Do tada će se morati “pokriti” s dva odgojitelja i dva njegovatelja, što nije optimalno rješenje.

Budući da je plaća odgojitelja savjetnika više stručne spreme danas, kako tvrdi, ista kao i plaća njegove supruge liječnice, razloga za izbjegavanje ovakvih zanimanja više ne bi smjelo biti, smatra Ljutić te poziva srednjoškolce da razmisle o studiju edukacijske rehabilitacije. Dok je on studirao, prisjeća se, na godini su ih bila dvojica, još dvojica studenata na logopediji i trojica na socijalnoj pedagogiji. U čitavoj generaciji od 90 studenata, bilo je šestero ili sedmero muških…

Ništa bolja situacija nije ni danas, a kako na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu nema studenata muškog roda, tako su i profesori rijetkost.

Neatraktivna plaća

– Na fakultetu imate tri muška profesora. I studenti rijetko viđaju muškarce u struci pa je logično da im je teško i zamisliti da sami rade taj posao. Na štandu ERF-a, na nedavnoj Smotri sveučilišta bile su same žene, a mi smo doveli profesore da “poravnamo” omjer, kaže Ana Skender, predsjednica Hrvatske komore edukacijskih rehabilitatora (HKER). Ona radi u Vinogradskoj bolnici, kao kliničar, a uopće nema muških kolega. Muškog edukacijskog rehabilitatora zaposlila je nedavno Psihijatrijska bolnica u Sisku. Osim tog jednog slučaja, u zdravstvu nema nijednog muškarca ovog profila.

Plaća je, tvrdi ona, jedan od bitnih faktora zbog kojih je ovo zanimanje neatraktivno muškarcima.

– Edukacijski rehabilitator koji radi u vrtiću ili školi ima plaću između 1.600 i 1.800 eura neto, a sigurna sam da ih to odvraća jer alfa muškarac danas sigurno bira profitabilniji sektor i karijeru. Problem je i što ovdje nemate mogućnost napredovanja, dok u IT sektoru, u tvrtki, banci, možete napredovati. Ovdje je “plafon”, ako radite u školi ili vrtiću, status mentora. Ali ti dodaci od nekih 100 eura stvarno su premali da bismo razgovarali o nekoj profitabilnoj karijeri. A mi smo i dalje društvo gdje se od muškarca očekuje da se većinski brine o obiteljskim financijama, smatra Skender.

Ljuti je što su ova i druge srodne struke spolno definirane zbog kombinacije društvenih, kulturnih, ali i profesionalnih čimbenika. Rodni su stereotipi kod edukacijskih rehabilitatora posebno prisutni jer se ta profesija povezuje s empatijom, brigom o djeci, osobama s invaliditetom, a to se u našem društvu smatra ženskim osobinama.

– Muškarci izbjegavaju profesije gdje će ih društvo percipirati kao manje muževne. Okolina i dalje smatra da to nisu muški poslovi, što kod njih stvara zabrinutost i strah od osude. Zamislite da jednom ocu koji je doma pater familias kažete da će se brinuti o djeci, a posebno o djeci s teškoćama, ilustrira šefica strukovne komore. Rodna raznolikost, dodaje, doprinosi i kvaliteti struke jer su ženske i muške perspektive i stilovi rada izuzetno bitni u ovoj struci. Tako je, na primjer s obukom odraslih autista za toalet trening, pri čemu je lakše kad to objasni muškarac muškarcu.

Uz to, ne treba zanemariti važnost muške figure, posebno djeci s teškoćama koja dolaze iz obitelji gdje je nemaju, koje su disfunkcionalne, a to je čest slučaj, ističe Skender. Ženski je kolektiv u toj struci pravilo, a istraživanja su pokazala da se za poboljšanje timske dinamike preporučuje da radni kolektiv bude raznovrstan, dodaje.

Kako onda privući više muških studenata na ovaj studij? Prije svega mora ih, priznaju u Komori, dovesti osobni afinitet, a onda i pozitivni primjeri, javne kampanje koje bi potakle zanimanje za tu struku. Ne treba zaboraviti ni poboljšanje materijalnih uvjeta rada, bilo kroz određene stipendije ili posebne programe podrške, smatra Skender.

– Potrebno je motivirati djecu kroz obrazovanje, jer kad idete u školu malo tko će pitati profesora – ja bih htio biti eduacijski rehabilitator, možete mi objasniti što je to? A to je prva stepenica, doći i govoriti o tome, jer sigurno postoji neki dječak koji je osjetljiviji na to. Ovo je jedno plemenito pomagačko zanimanje i ne bi ga mogao baš svatko obavljati, priznaje.

Povijesni uzori koji su ostavili trag

Primjeri uspješnih muškaraca u struci inspiriraju mlade generacije i ruše predrasude da je edukacijska rehabilitacija isključivo ženska profesija. Svojim radom i doprinosom pokazuju da ova struka nije samo pitanje pomoći i njege, već i izazovna i duboko ispunjavajuća karijera u kojoj se mogu ostvariti osobe oba spola.

Tako je Vinko Bek, tiflopedagog, prvi organizirao osposobljavanje slijepih i slabovidnih. Tomislav Špoljar, prvi dekan Visoke defektološke škole posebno se isticao u pristupu koji je naglašavao potencijal svakog djeteta i zagovarao inkluzivno obrazovanje. Vladimir Stančić, dobitnik više nagrada u području razvijanja na temu obrazovanja i rehabilitacije osoba sa smetnjama u razvoju i mnogi drugi stručnjaci svojim su radom značajno oblikovali suvremenu edukacijsko-rehabilitacijsku praksu u Hrvatskoj, unoseći nove pristupe, metode i ideje u rad s osobama s različitim vrstama teškoća u razvoju.