Kad sam, smatrajući da bi u situaciji ratnih strahota kojima svjedočimo i preteći rusku agresiju na Ukrajinu, pomislio da bi zanimljiv sugovornik mogao biti vrbenski Rus iliti ruski Vrbenčan Dmitry Larin, ​prepostavljao sam da će zbog »delikatnosti« situacije njegov odgovor na moj upit vrlo vjerojatno biti u obliku neke diplomatski uobličene odbijenice, u stilu: »Hvala na interesu ali, razumjet ćete – ipak ne bih«. Ali kad sam ga telefonski kontaktirao, odgovor je bio potpuno drukčiji:

– Hvala što ste me nazvali. I sam sam razmišljao bih li vam se trebao javiti jer, znate, već neko vrijeme osjećam da nešto moram reći.

Bolna rana

Bile su to riječi Moskovljanina koji je prije desetak godina u Vrbniku na otoku Krku, ne samo našao drugi, nazovimo ga ljetni dom, već je u staroj kući koju je kupio i temeljito obnovio u povijesnom središtu tog otočnog gradića uredio i javnosti otvorio »Staru verbensku kuću« – svojevrsni etnološki muzejčić. Naposljetku, zbog načina na koji je kuća uređena, u njoj nije bilo mjesta za njegovo, odnosno useljenje njegove obitelji. Profesionalni fotograf koji je još dojučer radio za Vogue i mnoge druge velike medijske brendove stoga je, da bi sa suprugom i sinovima imao gdje u Vrbniku boraviti, ondje kupio još jedan stančić u kojemu i sad živi. Susret s neobičnim čovjekom koji je upravo u Vrbniku »našao sebe« ovog puta, za razliku od naših prethodnih susreta, nije bio ni ležeran niti zabavan, i to ponajprije stoga što se odmah po našem rukovanju na njegovu licu vidjelo da u sebi – »kuha«. Bujica emocija koja je iz njega suknula nakon pitanja kako je u ovom trenutku biti Rusom u Hrvatskoj, ili uostalom bilo gdje u svijetu, jasno je pokazala da ga je pitanje koje smo mu postavili uistinu dirnulo u ranu koja ga, osjetilo se, baš jako boli.

Dmitry Larin

– Meni je dobro, i ovdje i bilo gdje u svijetu, bilo kao državljaninu Rusije ili tek običnome čovjeku, ali problem je što mi nije dobro »unutra«, u meni, rekao je Larin pokušavajući, na sad već jako dobrom hrvatskom, objasniti što osjeća.

– Istinu govoreći, ja sam pola Rus, a pola Ukrajinac, po svojoj majci, ali sam skoro cijeli život proveo u Rusiji. Najprije smo živjeli u Sankt Petersburgu, rodnom gradu mog oca, a potom i u Moskvi gdje je danas moj i dom moje obitelji. Rat koji mi vas je doveo na razgovor, meni je zbog svega toga dodatno traumatičan jer sve što se ondje događa čini i da, na neki način, ratujem sam sa sobom, sa svojim osjećajima. Da se razumijemo, ja sam državljanin Rusije, ali sam odmah po začetku sukoba bezrezervno, svom svojom dušom, stao na stranu Ukrajine koja je napadnuta. Ruski vojnici danas ratuju u Ukrajini, a ne ukrajinski u Rusiji.

Na neki način, obje te zemlje doživljavam svojom domovinom, i to se neće niti može promijeniti. Ovo čemu danas svjedočimo čini me duboko nesretnim i tužnim čovjekom, osobom kojoj je cijeli život srušen. Svi moji osjećaji, sve je izmiješano i bolno. Ono što je dojučer bio moj i svakodnevni život moje obitelji, supruge i dvojice sinova – moskovkog maturanta i onog mlađega, koji upravo završava osnovnu školu, više ne postoji u obliku niti u strukturi koja je bila aktualna još pred samo koji mjesec. Život nam se svima sad okrenuo naglavačke, ali ne želim niti smijem dramatizirati jer se promjene koja su mene zadesile ni na koji način ne mogu uspoređivati s dramatičnim mijenama života ljudi koji i u trenutku našeg razgovora pate pod ratnim užasima koji su zadesili Ukrajinu, kaže Larin.

Samo mrak

– Ono što se tamo zbiva je katastrofa, u svakom smislu te riječi, nastavlja Larin dodajući da je do vijesti da je rat krenuo bio uvjeren – zapravo sto posto siguran – da do njega neće, niti može doći.

– U veljači, kad su se stvari ondje počele kuhati, bio sam ovdje u Vrbniku. Sve koji su me tih dana nešto pitali o situaciji u i oko Ukrajine ja sam uvjeravao da do najgorega jednostavno ne može doći. Bio sam, očitom, naivan, ali ipak uvjeren da rat ondje jednostavno nikome ne može biti opcija jer bi bio prevelik i preozbiljan. Nikad neću zaboraviti jutro kad sam u lokalni kafić došao na kavu i kad mi je jedan mještanin rekao: »Dmitry, počeo je rat.« Otvorio sam novine, i suze su mi same krenule iz očiju. Mrak, ništa drugo, samo mrak, kaže Larin, te nastavlja:

– Shvatio sam da se što prije moram vratiti u Moskvu, svojoj obitelji do koje sam, s obzirom na to da je brzo krenulo zatvaranje zračnog prostora, nakon nekoliko dana uspio doći okolnim putem, preko Istanbula, a potom i letom koji je, umjesto tri sata kao obično, od tuda do Moskve trajao skoro sedam sati jer smo letjeli zaobilazno, preko Kazahstana. Malo potom odlučio sam se vratiti u Vrbnik, i to stoga što se u svjetskim medijima počelo spominjati da bi 9. svibnja, na dan kad se u Rusiji obilježava dan pobjede nad nacizmom u Drugom svjetskom ratu, Putin mogao proglasiti mobilizaciju. S obzirom na to da sam apsolutno protiv rata, znao sam da to moram izbjeći, odnosno da je zbog svega što bi se moglo dogoditi, bolje da sam tu, u Vrbniku. Izašao sam cestovnim putem, preko Estonije, i to jedva, nakon što sam ruskim graničnim vlastima dokazao da sam vlasnik nekretnine u Hrvatskoj.

Larin nam je rekao i da Rusija danas više nije ono što je bila još početkom veljače.

– Situacija ondje je neopisiva. Iako se svakodnevni život Moskovljana naoko nije mnogo promijenio, »stanje duha« koje ondje vlada, po mojoj pretpostavci, slično bi moglo biti onome kakvome su u svojoj domovini svjedočili Nijemci 30-ih godina prošlog stoljeća. Ono što se ondje sad dogodilo i u kolikoj je mjeri promijenilo dobar dio ljudi, a posebice državne politike, meni je postalo preteško i blago rečeno – neprihvatljivo. Ljudi su, zasuti smišljenim bombardiranjem strogo i pomno kontroliranim medijskim dezinformacijama, u velikome broju jednostavno postali drukčijima. Naravno, ne svi i ne posvud, ali ondje sad ipak dominira onaj službeni državni politički narativ koji je meni potpuno neprihvatljiv. Mnogi moji prijatelji misle kao i ja, ali se ne mogu, niti usude, izraziti jer se svako neslaganje sa službenom pričom ondje kažnjava. S druge pak strane, mnogi koje sam doživljavao svojim prijateljima sad su, stavši na stranu »državne istine«, pokazali da mi prijateljima ne mogu biti. Nedavno mi je jedan takav »prijatelj« poslao poruku izražavajući čuđenje što radim ovdje, na »pogrešnoj« strani, onoj zloj koju će jaka i nepobjediva Rusija smlaviti. Osjećam da moje domovine, kakvu sam poznavao, više nema te da onome što je ondje od nje ostalo, u obliku u kakvom je trenutno, ja ne pripadam, s tugom u glasu govori naš sugovornik.

Natrag nema

Na pitanje kakvi su mu planovi, odnosno što smjera, Larin nam kaže da zbog svega osjeća da nešto mora promijeniti.

– Razmišljao sam o traženju azila u Hrvatskoj, ali ta opcija nije baš izgledna s obzirom na to da ne mogu, ili bih teško mogao, dokazati da za takav status zadovoljavam kriterije. Prelomio sam u sebi i odlučio pokušati dobiti hrvatsko državljanstvo, što mi se čini lakše izvedivom opcijom, rekao nam naš sugovornik napominjući da je u tom smjeru, u suradnji s odvjetnikom kojeg je angažirao, već krenuo te da mu, barem kako osjeća, na tom putu mnogi žele pomoći, tako i u Vrbniku, dobar dio čijih ga mještana odavna ne doživljava gostom, niti strancem.

– Što bi me moglo učiniti dobrim kandidatom za državljanstvom? Ne znam – vrijedan sam, volim ovaj kraj, ovu zemlju i njene ljude, imamo ovdje etnomuzej, sposoban sam i voljan privređivati za sebe, ali i zajednicu… Znam da je čudno, ali je to jedino što mi pada na pamet u situaciji u kojoj osjećam da mi, zbog svega što se događa, natrag više nema. Nedavno mi je i jedna moja ovdašnja prijateljica, koja me do sad zvala Rus, u šali došapnula da će me nadalje ipak radije zvati Dmitry, kaže naš sugovornik ne skrivajući da se svojim putem nada povući i cijelu svoju obitelj.

– Najviše mi je žao moje djece, sinova koji u Moskvi imaju svoj život, svoje škole, prijatelje i rutinu koja preseljenjem u Hrvatsku, odnosno Vrbnik, zasigurno neće biti niti slična onoj koju žive cijeli svoj život. S druge strane, ni moja supruga koja je radila za istu tvrtku, odnosno agenciju za koju i ja radim, više nema posao, a time niti plaću, s obzirom na to da su strani poslodavci za koje smo ondje radili otišli iz Rusije. U tom smislu i meni i njoj preseljenje u ove krajeve ipak ima smisla, objašnjava Dmitry situaciju u kojoj se našla njegova obitelj.

​Vrbnik je, kaže, mjesto koje je izabrao za mjesto svog drugog doma davno prije no što je sve ovo krenulo.

– Mjesto je to u kojem sam se najbolje osjećao, čak i bez svih tih novih elemenata životne priče ostalih članova moje obitelji. Što će i kako će na koncu biti – ne znam, teško mi je danas predvidjeti bilo što, ali da nam, kao i mnogima koji se ne mogu pomiriti s onim što se zbiva, u Rusiji u ovom trenutku ondje nije mjesto, u to sam siguran. Osjećam i da, ako će to uopće ikom išta značiti, i ja moram jasno i glasno reći da sam protiv ovog strašnog i nepotrebnog rata, govori.

Druga Moskva

Dodajući da to u kolikoj se mjeri u Rusiji život promijenio i koliko danas već drugačije mnogi ljudi razmišljaju u odnosu na način na koji on »vrti svoje misli«, najbolje govori to da se o ocjeni i objašnjenju uzroka, tijeka i posljedica ukrajinskog ratnog užasa ne uspijeva složiti čak niti sa svojom majkom – Ukrajinkom.

– Ona, naime, vodeći se svime čime je u Rusiji sa svih strana već dugo »hrane«, ne vjeruje ničem što joj ja odavde pokušavam reći o tome što se u Ukrajini već neko vrijeme događa. Po njoj su Ukrajinci ondje napadali i zlostavljali Ruse te se ondje sad vodi borba za mir i oslobođenje ugnjetavanih od onih koji su ih zlostavljali! Eto, toliko o utjecaju medija i dezinformacija na ljude. Nažalost, bojim se da je javno mnijenje ondje, baš kao stavovi moje majke, »nabildano« sustavnim i sad već višegodišnjim plasiranjem laži učinke kojih će teško, ako uopće, biti moguće promijeniti. Bojim se i da većina ondje ipak vjeruje službenoj politici svoje zemlje, a to se vidjelo i po brojnosti, ili bolje rečeno malobrojnosti onih koji su u proteklim godinama, prepoznajući gdje nas aktualna državna vlast gura, izlazili na ulice i trgove Moskve kako bi prosvjedovali protiv Putina i njegove klike. Čak i kad je na ulicama bilo najviše ljudi, po stotinu ili 120 tisuća prosvjednika, a što bi se neupućenom promatraču moglo učiniti mnogo, mi lokalci znali smo da to nije dovoljno jer je za grad veličine Moskve ta brojka – mrvica. I zato osjećam da mi ondje, dokle god prevladava takav stav većine, nije mjesto, zaključio je Larin.

Rekao je i da mu je zbog toga posljednji boravak u, po njegovom mišljenju sad potpuno drugoj i drukčijoj Moskvi u odnosu na onu kakva je bila, nakon prvotnog osjećaja šoka njenom promjenom, brzo počeo stvarati osjećaj nepodnošljive depresije.