Brojni liječnici, medicinske sestre i tehničari Kliničkog bolničkog centra Rijeka sudjelovali su u Domovinskom ratu od njegovih samih početaka kao dio ratnih medicinskih ekipa. Sudjelovanje u akciji Oluja za mnoge je bio nastavak rada na brojnim ratištima gdje su praktički na prvim crtama obrane od početka rata spašavali živote ranjenih, a iako su već iza sebe imali ratno iskustvo, Oluja je za mnoge ostala u posebnom sjećanju.

Svoja su sjećanja za naš list ovaj put podijelili medicinska sestra Eli Šuperina Mandić te kirurzi prof. dr. Igor Medved i dr. Ivan Kirin koji su se početkom kolovoza 1995. godine našli u Lici.

Bolni izrazi lica

– Kao medicinska sestra, instrumentarka bila sam član Mobilne kirurške ekipe iz KBC-a Rijeka koja je 30. srpnja 1995. godine stigla u Opću bolnicu Gospić na period od petnaest dana, kaže Eli Šuperina Mandić koja svoja sjećanja iz tog razdoblja veže ponajprije za svoje kolege instrumentare koje je poznavala, ali i ostalo osoblje iz OB Gospić kojima se uvijek posebno divila na snazi i savjesnom obavljanju posla unatoč strahu za svoje obitelji koje su živjele u blizini ratišta.

– Dani prije operacije Oluja ostali su mi u blijedom sjećanju kao pripreme, provjere instrumentarija, materijala i dolazak još jedne riječke ekipe. Iza operacije Oluja ostali su mi zvukovi kamiona koji su dovozili ranjenike, helikoptera koji su transportirali pacijente u druge ustanove, slike ranjenika po hodnicima i sobama bolnice, slike bolnih izraza lica ljudi.

Sjećam se i straha da ću ugledati neko poznato lice među ranjenicima jer su neki moji susjedi i poznati bili tada u tom području, dodaje Šuperina Mandić ističući da je na ratište otišla kao mlada medicinska sestra, a po mladosti se isticala i cijela ekipa medicinskih sestara i tehničara.

Igor Medved / Snimio Sergej Drechsler

Poznati riječki kardiokirurg prof. dr. Igor Medved u Oluji je sudjelovao kao specijalizant s ranijim iskustvom rada na ratištima. Prisjeća se kako uoči Oluje nije bilo priprema, s obzirom na to da se akcija pripremala u tajnosti.
– Dobio sam poziv večer prije da drugo jutro trebam krenuti prema Lici. Ekipe su se skupljale prema mjestu stanovanja, a liječnici, instrumentari, medicinske sestre i svi ostali na kraju okupljeni na licu mjesta gdje je bila baza. Dio liječnika koji su radili na prvoj liniji i koji su bili najugroženiji, vjerojatno su povlačeni nekako drugačije. Kirurške ekipe bile su uglavnom u pozadini gdje su prihvaćale najteže bolesnike da bi ih eventualno opskrbili na tom dijelu koliko je moguće i onda su se prebacivali prema tercijarnim centrima gdje se završavalo kompletno liječenje, kaže Medved.

​Potresna smrt kolege

Četiri dana prije početka Oluje njegova je kirurška ekipa bila smještena u mjestu izvan Gospića, iza linija od kojih se trebalo krenuti s akcijom 4. kolovoza. Tog datuma, već oko devet ujutro počeli su dolaziti prvi ranjenici.

– Radilo se 24 sata, kao u bolnici i za nas se ništa nije promijenilo što se tiče samog načina rada, osim što smo radili u sasvim drugačijim uvjetima. Naši kolege na prvim linijima su izvlačili ranjenike i opskrbili ih u prvom dijelu. Nažalost, tu nam je poginuo i naš dragi kolega dr. Jurica Ivko što nas je jako potreslo.

Ranjenici bi djelomično opskrbljeni dolazili kod nas, mi smo radili drugi dio opskrbe i nakon toga su išli na definitivno zbrinjavanje u bolnicu u Gospiću, a ono što se tamo nije zbrinulo, išlo je prema tercijarnim centrima, uglavnom prema Rijeci.

Nije se išlo ličkim putovima jer je linija bojišnice bila svugdje izuzetno blizu suprotnoj strani, pa je put između Gospića i Otočca bio na samom nišanu neprijatelja na nekoliko mjesta, objašnjava Medved.

Iako za ritam rada na ratištu kaže da se ne razlikuje bitno od bolničkog ritma, ozljede s kojima se susretao u ratu drugačije su od ozljeda koje liječnik zbrinjava mirnodopskim uvjetima.

– Kao prvo, sve ozljede su od eksploziva, što znači da na više mjesta na tijelu postoje ozljede i nikad ne znate kuda geler ili metak može proći i završiti. Većina ozljeda je stravična, najstravičnije izgledaju amputacije udova i slično, no to je prava ratna kirurgija i nema puno sličnosti s civilnom kirurgijom, makar se i ovdje ponekad susrećemo s ružnim ozljedama.

Ivan Kirin / Foto Marko Gracin

Na fakultetu se i danas uči vojna kirurgija u sklopu kirurgije, tako je i u vrijeme kada sam ja studirao 1982. godine postojala ratna kirurgija. I danas se unutar kolegija kirurgije na fakultetu mladi kolege upoznaju s doktrinom ratne kirurgije, odnosno na koji način takve pacijente zbrinjavati.

U ratnoj kirurgiji drugačiji je odnos prema pacijentu jer se radi o ratu i cilj je unesrećenog što prije vratiti u borbu. Tako se ponekad zbrinjavaju prije ljudi s lakšim ozljedama nego oni s teškim. Nažalost, u teškim borbama gotovo je nemoguće spasiti nekoga s teškim ozljedama, ako put za izvlačenje do prve bolnice ne postoji, upozorava Medved.

Prema njegovim riječima, kirurzi i anesteziolozi koji su sudjelovali u ratu, već po svojoj vokaciji su navikli donositi brze odluke i taj dio se ne razlikuje od civilnog dijela skrbi o bolesniku kad je riječ o pacijentima koji su teško životno ugroženi.

Psihološki pritisak

– Razlika je sav taj psihološki pritisak. Svi smo mi ljudi sa svojim strahovima i svatko drugačije reagira pod velikim pritiskom. Ne vjerujem da postoji netko tko je otišao na ratište bez straha i razmišljanja što će se dogoditi s njim, ali i njegovoj obitelji ako mu se nešto dogodi. Svi smo bili, da tako kažem, u razvojnim godina, u vremenu kad se tek počinje raditi, napominje Medved.

Prije Oluje prošao je jedan dio ratišta u Slavoniji, a u nekoliko navrata bio je i na Velebitu tijekom Domovinskog rata. Oluja je, kako kaže, bila brza akcija i vjeruje da ni naše snage nisu mislile da će tako brzo proletjeti.

– Mi smo se tijekom akcije premještali od Gospića prema Donjem Lapcu, praktički na granicu s Bosnom i Hercegovinom. To je putovanje bilo dosta interesantno i zastrašujuće istovremeno. Prolazili smo kroz ta sela do Donjeg Lapca koja su se oslobađala, a u isto vrijeme u šumama je bilo dosta neprijateljske vojske.

Nitko od nas nije bio vojnik i iako smo svi imali puške, čini mi se da od nas sedmorice nitko nije znao kako bi tu pušku upotrijebio da zatreba.

U Donjem Lapcu smo ostali 15 dana, a tamo je već bilo mirnije jer su borbe praktički bile završene, nije bilo direktnih borbenih djelovanja. Tu se na neki način moje ratno djelovanje završilo, kaže Medved kojemu je, kako dodaje, ratno iskustvo u svakodnevnoj praksi pomoglo kod savladavanja stresa.

– No, u principu mislim da mi je ratno iskustvo donijelo i razmišljanje da svatko tko želi rat, ne rezonira dobro. Od 1991. godine kad je počeo moj kirurški put do 1996. godine, dakle pet godina kad bi čovjek trebao napredovati i učiti kirurgiju, moja je generacija sve to izgubila i počela nadoknađivati kasnije.

Iz ove pozicije Oluja, kao i sve za vrijeme rata meni je jako drago razdoblje života. Upoznao sam puno prekrasnih ljudi, rado se sjetim toga, a uvijek potisnem onaj dio straha koji je bio prisutan. Sama akcija bila je nešto fenomenalno i nije bilo puno takvih akcija u svijetu.

Riječka kirurška ekipa za vrijeme Oluje u gospićkoj bolnici – Eli Šuperina Mandić

Sve je provedeno tolikom brzinom i preciznošću, makar nam se to tamo nije tako činilo, no očito je akcija imala svoju glavu i rep i točno se znalo što se radi, smatra Medved s kojim je kao iskusni kirurg u Oluju išao i dr. Ivan Kirin.

Kako su u selo gdje su bili smješteni počeli stizati ranjenici, Kirin je povučen u gospićku bolnicu jer se smatralo da tamo može više doprinijeti u spašavanju bolesnika dok je Medved kao specijalizant zajedno s anesteziologom i instrumentarom ostao u selu pored Gospića gdje su se do premještanja u gospićku bolnicu zbrinjavali ratnici.

– Sama akcija je počela rano ujutro, oko četiri sata, uništeni su centri veze Krajine za neprijateljski raketni sustav Orkan kojim su tukli i Zagreb. Tada je nastala prava panika. Ljubovo je bila kota koja je bila značajna za kontrolu teritorija u Lici i prema Dalmaciji. Napad je počeo i ja sam bio s kirurškom ekipom u Malom Polju za osiguranje svih vojnika koji bi bili ozlijeđeni u tom dijelu.

Bez sna 48 sati

Kad se vojska Krajine počela povlačiti, vidio sam da je dosta ozlijeđenih te sam molio brigadira Norca da dođem u Gospić i počnem raditi. Tako sam napustio kiruršku ekipu koja je kasnije pomicanjem fronte otišla prema Udbini.

Ja sam otišao za Gospić, tamo sam bio 48 sati i moram priznati da tih 48 sati nisam uopće spavao. Bilo je teških ozljeda koje je hitno trebalo operirati. Sa mnom je bio primarijus Dimec koji mi je samo rekao: Kirine, radi, prisjeća se riječki kirurg i saborski zastupnik dr. Ivan Kirin.

Kao liječnik u Domovinski rat uključio se među prvima. Svoj posao, kako često ističe, shvaća kao rad u javnom interesu, a to je, prema njegovom mišljenju bio i Domovinski rat jer bez njega naša domovina kakva je danas.

– Vrlo sam rano otišao u rat, na početku, u rujnu 1991. godine. Otišao sam u Gospić i ti prvi dani u ratu pomogli su mi i kasnije. Imao sam iskustvo i mogao sam procijentiti što ću raditi u Gospiću, a što ću pripremiti i nastaviti liječiti u Rijeci.

To ranije iskustvo mi je pomoglo da budem kritičan, selektivan i da znam što ću kada napraviti. Poslije Oluje bio sam i na drugim ratištima, ali tako teških ozljeda kao što je bilo u Oluji više nije bilo. Kad je Oluja završila, vratio sam se u Rijeku.

U Malo Polje otišao sam u nedjelju, a već već sljedeći pondjeljak, osam dana kasnije, vratio sam se u Rijeku. Kirurške ekipe imali su jednog do dva kirurga i anesteziologa te anesteziološke i kirurške tehničare.

Oni koji su bili direktno na terenu zaustavljali su krvarenje, radili reanimaciju. Kirurgija se ne može raditi na panju, već se čovjeka zbrine i kreće dalje, pa nam je bolnica u Gospiću bila daljnja stanica.

Sjećam se, u jednom trenutku bilo je pitanje može li Kirin u Gospiću otvoriti grudni koš i što će se dogoditi ako to učini. Rekao sam da se ne može ništa dogoditi jer ako ga ne otvorim, čovjek će nam umrijeti. Idemo ga spasiti, rekao sam.

Čovjek je i danas živ, sjeća se Kirin koji misli da mu je kod brzih reakcije izuzetno pomoglo znanje educiranog traumatologa koji se bavi rekonstruktivnom kirurgijom. I dan-danas ima fotografije velikih ratnih ozljeda koje je liječio i tako spasio mnoge vojnike od potpune invalidnosti.

Fenomenalna priprema

– Vidite ovu ranu na slici, najizglednija je tu bila amputacija, no ja sam potrošio vrijeme i taj čovjek danas ima ruku, govori Kirin pokazujući na jednu od takvih fotografija.

Iako mu je Domovinski rat već na samom početku poremetio već sigurne angažmane pa i preseljenje u Njemačku gdje je na Sveučilištu u Bonnu trebao početi raditi ujesen 1991. Kirin kaže da nije nikad požalio što je inozemnu karijeru u tim godinama zamijenio ratnom medicinom.

– Ja sam dobio zadatak koji moram odraditi i ja sam ga odradio. Da sam razmišljao koliko je nešto bitno, a ne radio, vjerojatno bih otišao u nekom drugom smjeru. Ja nisam bio prestrašen i nisam bježao od rata.

Sam dr. Tomašić koji je organizirao naše ekipe tijekom rata mi je rekao da kada nema nikoga, zove mene i zna da neće biti problema. Tako sam se i našao na raznim ratištima u Hrvatskoj, ističe Kirin koji podsjeća da pripremi akcije Oluja prethodila, kako kaže, fenomenalna politička i vojno-taktička priprema, a osnova svega bila je vratiti terirorij u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske.