Foto Davor Kovačević
Pet ljudi je poginulo u mjestašcu u kojem nijedna kuća nije ostala cijela. Ako je i ostala, onako kako je s manjom štetom čitava kuća Ive Tomića, cijelo nije ostalo srce. Samo par desetaka metara dalje potres je Ivi Tomiću odnio brata i nećaka
povezane vijesti
Razoran potres što je zadesio Petrinju, Sisak, Glinu i okolicu, onaj koji je tresao i u Zagrebu i osjetio se u Dalmaciji, u Majskim Poljanama kraj Gline odnio je ljudske živote. Pet ljudi je poginulo u mjestašcu u kojem nijedna kuća nije ostala cijela.
Ako je i ostala, onako kako je s manjom štetom čitava kuća Ive Tomića, cijelo nije ostalo srce. Samo kojih par desetaka metara dalje potres je Ivi Tomiću odnio brata i nećaka. Otac i sin, Franjo i Mario, izgubili su živote pod teretom stropova vlastite kuće.
Tamo gdje je do jučer bujao život, gdje se radio med što su ga davale pčele u stotinjak košnica, gdje je bijela maca hodala oko kuće, ostala je ruševina. I ta bijela maca.
Pred svojom kućom Ivo Tomić nam priča kako je ovo bio posve atipičan potres. Bio je on u ratu pa ne griješi kada kaže da je zvučalo poput kakvog rafala. A onda je rafal stao dok se naokolo sve rušilo.
On sam je jedva našao izlaz iz vlastite kuće koliko ga je nosilo naokolo, ali uspio je. Brat i nećak nisu. Odlazimo s Ivom tamo gdje su ruševine. Ispod cigli i betona proviruju predmeti koji svjedoče o životu.
Tu je i knjižica s notama, »Harmonika u osnovnoj školi« se zove. Harmoniku je svirao Franjo. U taj čas pred kućom se parkiralo nekoliko automobila. Dario se zove drugi Ivin nećak, drugi Franjin sin. Zajedno s prijateljima i rodbinom došao je iz ruševina iskopati što se spasiti da.
Suza niz obraz
– Ovdje je bila Marijeva soba, tu je alata, netko govori.
Učas se na dekama našlo bušilica, brusilica, fotoaparata, vrcalice za med… Kazuju nam kako je Mario bio iznimno svestran mladić, onaj koji se razumio u sve i znao sve i kojeg su voljeli svi. Netko je ispod hrpe šute pronašao i crnu žensku torbicu. Ivo Tomić nam prilazi dok u ruci nosi crno-bijelu fotografiju.
– Ovo je moj otac, ovo majka, a ovo smo brat i ja, govori Ivo.
I tu je svaka brana popustila. Suza je u Ive krenula niz obraz sama od sebe. Vratio se na hrpu šute, prekopao po njoj još malo, našao i pčelarsko odijelo. Nešto kasnije dok smo se opraštali, kaže kako je Tomiće rat, onaj naš zadnji, iz Orašja doveo u Majske Poljane. Sad se čini kako su iz jedne nevolje došli u drugu.
– Valjda smo na to naučili vijekovima, na to će Tomić.
Pitamo na rastanku Ivu Tomića što i kako dalje. Kuća je, veli sigurna, ali nije sigurno da više neće biti potresa. Supruga mu kući ne želi ni blizu. Strah je jači. Spavat će oni i opet u automobilu.
– Što je tu je, sliježe ramenima Tomić.
Živa glava
U Majskim Poljanama i pripadnici Hrvatske gorske službe spašavanja. Oni su u ruševinama tražili nastradale, pokušavali ih spasiti, izvlačili ih vani. Tu je i pas Draco koji je noć prije nanjušio, detektirao, spasio jednu ženu.
Neven Putar nam priča kako su obišli 86 zaselaka i sela u široj okolici. Nakon spašavanja na redu je zbrinjavanje. Oko 200 HGSS-ovaca je bilo na terenu, i 13 pasa s njima. Samo, ima ljudi, pogotovo starijeg svijeta što iz kuća ne želi. A još jedan jači potres srušio bi sve.
U Majskim Poljanama i srušena kuća Tomislava Suknaića. Došao je 1992. iz Bosanske Dubice. Kuća je srušena, ali on je zadovoljan što je spasio svih 12 svojih konja hladnokrvnjaka. Kad je grunulo, on i sin su se zagrlili, pognuli glave, stali ispod štoka od vrata i čekali da prođe.
A kako dalje, pitamo? Prvo sliježe ramenima, a onda kaže kako su sinu iz firme u kojoj radi rekli da će dobiti kontejner pa da u njemu žive.
– Ali, ima i goreg od gorega. Bar je živa glava, kazuje Suknaić.
Na licu mu u taj čas ipak zaigra osmijeh. Velimo mu da je prvi koji se uspio osmjehnuti.
– Nema druge. Treba biti pozitivan, kaže prije nego nam je zaželio sreću i rekao da se čuvamo.
Majske Poljane nemaju ni 200 ljudi, ali su se rastegle u širinu. Dok se bližimo onoj cesti što vodi k Glini, put nas idu sve brojnije čete mladosti s lopatama u rukama. Došli su odasvuda pomoći u čišćenju.
Evo ih i kod bake Drage Lončar. Štala se srušila, ubila joj dvije krave. A u nje i baka od preko 90 godina i suprug koji je bolestan. Mladost joj je donijela malo radosti. Samo, kako dalje opet i ponovo u njenim godinama, pita se čovjek dok je gleda kako sporo korača tamo gdje se srušilo skoro pa sve.
Na putu kući uz cestu ljudi po dvorištima, ljudi koji popravljaju otpale crjepove, autobusi, mehanizacije. Ma, u glavi samo knjiga s notama. Skoro da se harmonikaša da zamisliti, glazba čuti, prije nego se sudbini makar rogi napnu.
