Nobu, jedan od najluksuznijih lanaca restorana na svijetu kao dio ideje fantastičnog japanskog kuhara Nobu Matsuhise i jednog od najpoznatijih glumaca svih vremena Roberta de Nira posluje dulje od četvrt stoljeća. Uz veliku pompu pretvaranja Svetog Stefana, minijaturnog poluotoka u budvanskom primorju, u jedno od najekskluzivnijih ljetovališta na Mediteranu, pa i šire, Nobu je nakon 22 lokacije na pet kontinenata, 2016. godine stigao i u Crnu Goru.

Sjajna pozicija, neposredno na početku tanke linije, kamenog puta koji Sveti Stefan povezuje s kopnom i pogled na intrigantnu svetostefansku arhitekturu najavljivali su kako će i taj Nobu lokalitet postati – hit. Tim više što je broj restorana inovativnog japanskog kuhara rastao iznimnom progresijom – danas ih već ima pedesetak, a pokrenut je i hotelski lanac. Uostalom, sa Svetim Stefanom se i nije moglo pogriješiti. Mjesto za Nobu bilo je pozicija Kraljičine stolice, što će reći da se upravo na tom mjestu ljeti odmarala i sama crnogorska kraljevska obitelj. Pa kako tu može biti greške!

Ekskluzivni kompleks

Ali ipak – može… Nobu Montenegro nije poslovao lani, i inače je riječ o sezonskom restoranu, a neće ni ove godine. Mada, potpuno je jasno da je sva pompa vezana uz Nobu ovog ljeta nestala iz banalnog razloga – tvrtka Adriatic Properties iza koje stoji grčki kapital odlučila je kako ove godine uopće neće otvarati ni – ekskluzivni kompleks Sveti Stefan! Vijest je istina isprva bila dijelom zaogrnuta pandemijskim problemima, no činjenice su ipak bitno drugačije: neotvaranje Svetog Stefana, čime je uništena najeksluzivnija crnogorska turistička priča, ima sasvim drugačije pozadinske igre. Ponajprije, ekskluzivne plaže su odlukom budvanskih općinskih vlasti postale – javne. Grci su zbog toga zaključili kako svojim gostima ne mogu jamčiti ekskluzivnost, te su odustali od otvorenja kompleksa.

Kako danas izgleda, plaže će ostati javne, samim time sve je izglednije i odustajanje grčkih zakupaca od oko 100 milijuna eura vrijednih investicija planiranih za taj lokalitet, mjesto gdje je prije svega nekoliko godina, prigodom otvaranja Nobua izgledalo kako je crnogorskom turizmu samo – nebo granica. Da, politika, zaključit će upućeniji u crnogorske prilike nakon promjene vlasti. Politika na razini vlade kao i budvanske općinske vlasti, politika koja misli da uspješni Sveti Stefan tjera vodu na mlin predsjedniku Đukanoviću. A kad je tako, ni svetostefanski sumrak nije previsoka cijena.

Kad smo već u crnogorskom političkom žrvnju, koji osim klasične lijevo-desne podjele nosi i breme nacionalne podjele na srpski, odnosno crnogorski predznak, istaknimo da je ovo neobično, pandemijom opterećeno ljeto, donijelo još jednu skoro pa nevjerojatnu odluku. Ovog puta centar zbivanja nije Budva nego nedaleki – Bar. Poznata luka do koje se, poput zidanja Skadra, godinama probijala željeznička pruga iz Beograda, ovih je dana ostao bez famozne – Slobodne zone za skladišta cigareta.

Desetljećima je to bila svojevrsna institucija o kojoj bi se mogle ispričati brojne priče i snimiti uzbudljivi filmovi, a kako je nakon zatvaranja ponosno istaknuo potpredsjednik vlade Dritan Abazović – dosta je bilo da nas svijet doživljava kao zemlju državnog šverca duhana. I tu su dakako snažne pozadinske političke igre, svakako generirane promjenom vlasti, no dok Crna Gora raspravlja je li za nju pozitivno ili ne zatvaranje tih skladišta, okrenimo se mi ipak – životu.

Moćna Budva

Koji je u Budvi i više nego uzbudljiv i traje doslovno 24 sata na dan. Aktualna svetostefanska priča u Budvi – malo koga zanima. Posebno ne desetke tisuća turista kod kojih dominiraju Srbi i Rusi. Projekt Sveti Stefan jeste silno dobra priča o posebnosti crnogorskog turizma, njegov sjajan PR, ali da je utjecala na budvansku turističku stvarnost, onu koja se ostvaruje na plažama, hotelima i bezbrojnim apartmanima u Bečićima i samoj Budvi – baš i nije. Nikoliko. Crna Gora ovih srpanjskih dana broji više od 140 tisuća gostiju od čega je njih pedeset tisuća na – Budvanskoj rivijeri. Sjajni su to rezultati, deset puta bolji nego lani i svega 15-ak posto manji nego 2019. godine. Možda budvanski rezultati i ne čude jer ta općina ima površinu tri puta veću od Grada Rijeke, pa tako u svom sastavu i još jedan popularni turistički biser – Petrovac. Na kraju krajeva, turizam čine – ljudi. Ne bjelosvjetski VIP-ovi i slični naglo i neobično stasali bogataši.

Što ja pak – Budva? Kako pojasniti fenomen kakvih na Jadranu baš i nema previše. Budva je u Hrvatskoj, po jednom dinamičnom koktelu najrazličitijih utjecaja, najsličnija Vodicama. Ali jedno desetak puta – moćnija. Tajna uspjeha čini se funkcionira po principu iznimnih povijesnih i arhitektonskih datosti koje se zrcale u starom gradu, ali i istinskim prirodnim fenomenima. Malo je naime onih koji će dolaskom na plažu Mogren – ostati cool. Suprotno, ispustit će uzdahe oduševljenja ili naprosto pokušati tražiti riječi koje brže neće moći pronaći. Budva je od nekih 21 sat pa sve do jutra energični koktel kojim odjekuje svakovrsna glazba. Naglasak jeste na nekoj neobičnoj elektromješavini sa značajnim utjecajem turbofolka, ali baš takva – funkcionira. Nema trenutka i mjesta na kojem možete ostati gladni ili ne daj Bože žedni, a večerate li na nekoj od srednje ekskluzivnih terasa, neće vas ni račun šokirati.

Njeguška pršuta, uz istarski, krčki, dalmatinski ili drniški pršut još je jedan gastronomski fenomen šireg jadranskog područja zaštićenog geografskog podrijetla. Dolazi dakako iz Njeguša, znanog mjesta iznad Cetinja koje ima posebne klimatske uvjete, no samom obradom skoro da je bliža našem poimanju šunke, moćno dimljene i začinjene, no onom što mi podrazumijevamo pod pršut. Posebno ne tamo gdje se tu deliciju ne dimi. Cijena u restoranu u starogradskoj jezgri mu je za kilogram 600 kuna, a ono što se u Budvi na vinskim kartama, ali i na prigodnim bannerima kao i jumbo plakatima da uočiti je popularnost – hrvatskih vina. Vrlo su probitačni slavonski vinari čija vina, u nekim ekskluzivnijim serijama bez problema dolaze i do 400 kuna po buteljki, a jako je popularan i Kozlović čija malvazija također dolazi do jako visokih 300 kuna. No, kad se sve zbroji i oduzme, i konzumira neko od crnogorskih vina koja u crnim etiketama donose i značajnu kvalitetu, konačni je zbroj ipak dvadesetak posto niži od hrvatskih iznosa. Kad bismo svemu dali činjenicu da je Budva ekskluzivna poput naših Rovinja, Opatije ili Poreča – razlika je i puno, puno veća u crnogorsku korist.

»Fake« trgovina

Temperamentno je i na plažama od kojih je tradicionalno popularna – Slovenska. Na njoj se baš i nije za igrati s »turama« jer je primjerice u ekskluzivnom Cocou – čija je terasa izdignuta iznad morske površine tako da stvori osjećaj uronjenosti u toplo more crnogorskog primorja – veliko točeno pivo ima cijenu od skoro 30 kuna. I ne, nema Nikšićkog, nudi se – danski Tuborg! Pa sad ti budi pametan?! U Draču gdje ga ne očekujete, pa i ne samo zbog političkih razloga, često se nudi, stotinjak kilometara ispod Nikšića – malo morgen!

Ono gdje se i dalje vide tragovi vrlo relativne primjene uobičajenog EU zakonodavstva, je i neometana »fake« trgovina. Dolaskom na prostor Slovenske, na putu prema starogradskoj jezgri, u podnožju baterije hotela, restorana, ali i fast food razigranosti, smjestila se golema tržnica »lažnjacima«. Nema čega nema, a sve je pompozno brendirano najznačajnijim svjetskim markama. OK, ponekad smo i sami znali upadati u razmišljanja kako je takva roba na neki način i – logična. Nije naime baš normalno za pojedine proizvode, T-shirt, torbice ili traperice izdvajati na tisuće kuna samo zbog toga što su brendirani.

Uobičajeni materijali, najčešće u proizvod sklopljeni ispod svake cijene rada u azijskim državama, a takvi proizvodi u razvikanim trgovinama metropola zapadne Europe ili SAD imali dodatnu vrijednost od najmanje 90 posto. Stoga nije čudno da ih se kopira, da ih se »fejka« i nudi po jako povoljnim cijenama. Uglavnom po desetak ili dvadesetak eura, ovisno je li riječ o majicama ili torbicama. Uz vanjski fake prostor, na tom ulazu u dinamiku Budve, bilo da je riječ o danu ili noći, nalazi se i veliki zatvoreni sajamski prostor koji, istina zbog COVID mjera značajno smanjenog broja trgovaca, ponavlja istu priču.

Babilonija

I kako sad kategorizirati, doživjeti, gdje naprosto na nekoj turističkoj skali smjestiti Budvu? Grad čiji su privezi prepuni megajahti bogatih gostiju, središte koje iako ima svega desetak tisuća stalnih stanovnika, u boljim sezonama zna ugostiti i sedam-osam puta više turista, grad gdje je ruski češći od crnogorskog jezika, gdje dakle smjestiti to mjesto koje je jedan svoj kvart krajnje iskreno nazvalo – Babilonija? Što god da pokušate odgovoriti, bit ćete u krivu. Budva je grad koji je stvorio neku sasvim svoju, osobnu poetiku koja na kraju apsolutno odgovara poslovici – uzmi ili ostavi. Naizgled, djeluje nevjerojatno da se između megajahti vrijednih na desetke milijuna eura i zanimljivih starogradskih veduta Budve te vrlo kvalitetnih restorana nalazi jedan potpuno nevjerojatni sajam krivotvorina, ali u ovom trenutku je baš tako. I zapravo, da budemo do kraja precizni, može baš tako jer u Budvi nitko nikom ne smeta.

Odlazak iz Budve, u kojoj su cijene smještaja u prosjeku dvostruko više nego u sjevernoalbanskim destinacijama, namjerno krećemo putem jedinstvene Boke. Znatno manje opterećene gužvama koje su budvanska konstanta. Teško je ne uživati u Kotoru, teško je ne biti fasciniran onim što stoljećima predstavlja Perast ili pak doživljajem jednog od najstarijih naselja na Mediteranu, ponosnog Risna. Crnogorsko primorje je nedvojbeno privlačno i nevjerojatno raznoliko – Ulcinj na krajnjem jugu koji je u srpnju dosegnuo 30 tisuća turista,12 puta više nego prije dvije godine, ima beskrajne pješčane plaže što je u totalnoj suprotnosti s konfiguracijom i geologijom Boke – cijene su konkurentne, ne baš kao albanske, ali svakako da čak i za hrvatski standard, no postoji jedan »keč« koji bi mogao usporiti unazad desetak godina vrlo dinamični razvoj: politika. Onaj tko si dozvoli zatvoriti Sveti Stefan, iz Nobe istjerati nevjerojatne morske kreacije moderne japanske gastronomske filozofije, dakle odbaciti najvažniju točku globalne privlačnosti pomalo mistične Crne Gore, svakako ne misli baš najbolje ni svom turizmu, ni svojoj zemlji.