Razotkriveni novi mutni poslovi: Uljanik ostao dužan Nijemcima za liniju koju je prodao "3. maju"

3. maj« ima vlastitu liniju za rezanje limova, pa mu ona u Vodnjanu nije bila potrebna

Nakon što je Uljanikova vodnjanska Proizvodnja opreme završila u stečaju, »3. maju« je pripalo izlučno pravo na panel liniju koju je Uljaniku platio 22,3 milijuna kuna. No sada se javio dobavljač, njemačka tvrtka IMG, s tvrdnjom da joj je Uljanik ostao dužan još oko 100 tisuća eura za liniju. U međuvremenu je vodnjanski pogon na dražbi kupila tvrtka Rektor što dodatno komplicira situaciju oko panel linije

povezane vijesti

RIJEKA – Aktualna prodaja vodnjanskih pogona Uljanik Proizvodnje opreme u stečaju razmahala je repove koji se vuku iza tamošnje panel linije za izradu tankosjenih limova koju su bivši šefovi Uljanik grupe ujesen 2017. godine (pre)prodali riječkom brodogradilištu za ukupno 22,3 milijuna kuna, pravdajući to kao nužnu investiciju i vlastiti doprinos troškovima restrukturiranja riječkog škvera. O opravdanosti i zakonitosti ovog posla svoju je riječ reklo i tužiteljstvo s obzirom na to da su tramakanja oko sporne panel linije jedna od točaka optužnice koja je podignuta protiv dvanaestorice bivših direktora u aferi Uljanik.

Dislocirana i već odranije montirana oprema za nemali je novac uvaljena tako riječkom škveru, koji je postao njezinim vlasnikom na papiru, no ispostavilo se da je i to sada pod znakom pitanja. Jer javio se njemački dobavljač, tvrtka IMG, od koje je Uljanik još početkom ljeta 2016. godine bio kupio tu liniju za potrebe gradnje polarnog kruzera u pulskom škveru. Dopisom su upozorili da im Uljanik nije do kraja isplatio kupoprodajnu cijenu i pritom se, kako doznajemo, pozivaju na odredbu iz kupoprodajnog ugovora prema kojoj oni ostaju vlasnici sve dok im se ne isplati i zadnji euro za isporučenu panel liniju. Ugovorena cijena bila je 1,88 milijuna eura, a Puljani su, prema dostupnim informacijama, bili ostali dužni još oko 100.000 eura.

Pravna analiza

Zašto ovaj neriješeni račun između Uljanika i njemačkog dobavljača nije stavljen na stol kod otvaranja stečaja nad nekadašnjim matičnim društvom propalog holdinga, ostaje pitanje. Stečajna upraviteljica Uljanika Marija Ružić, koja je tu funkciju preuzela od Damira Majstorovića u rujnu 2019. godine, kazala je kako je svu relevantnu dokumentaciju vezanu za nabavku panel linije nakon dopisa njemačkog dobavljača dala na pravnu analizu i u ovom trenutku čeka na mišljenje odvjetničke kuće. Dodala je i kako su odredbe stečajnog zakona i sama procedura namirenja vjerovnika vrlo jasne, drugim riječima ne postoji mogućnost da Uljanik u stečaju iz sadašnje pozicije podmiri taj neplaćeni iznos Nijemcima.

A slijed događaja oko vodnjanskih pogona sve dodatno komplicira. Prije dvadesetak dana zaključen je drugi krug dražbe na kojoj se pojavio kupac za ovaj bivši Uljanikov kompleks, tvrtka Rektor LNG iz Pule. Trgovački sud u Pazinu uoči Božića izdao je rješenje o dosudi i sada se čeka da kupac u zakonskom roku od 30 dana uplati cjelokupni iznos kupovnine, u iznosu od 69,6 milijuna kuna. Prodano je kompletno sve osim panel linije, na koju je »3. maju« u stečajnom postupku ove tvornice priznato izlučno pravo s obzirom na nespornu činjenicu da ju je riječko brodogradilište platilo i preplatilo; postoji Ugovor o prodaji IMG panel linije između Uljanika i »3. maja«, kao i primopredajni zapisnik. Međutim, pokaže li se da su Nijemci u pravu, ispada da su bivši Uljanikovi direktori, pored inkriminacije da su uvaljivanjem ove linije zapravo oštetili »3. maj«, počinili i prevaru jer su prodali nešto što u tom trenutku niti nije bilo njihovo vlasništvo.

Prepiska šefice računovodstva

Do činjenice da panel linija nije do kraja otplaćena, došlii su i istražitelji, no taj im dio nije bio toliko u fokusu jer se ponajprije htjelo dokazati kako je (pre)prodaja ove linije bila samo štetan posao za riječko brodogradilište, za koje nije postojala nikakva realna osnova ni potreba. Tako su u e-mail prepisci bivše šefice računovodstva u Uljaniku iz prosinca 2018. godine, dakle, više od godinu dana nakon što je uvaljena »3. maju«, tužitelji naišlii da se spominje kako je prema IMG-u još uvijek otvorena stavka dugovanja od 93.400 eura.

Skupa demontaža

U ovom trenutku nema jednoznačnog odgovora što će na kraju biti i gdje će završiti ta višemilijunska vrijedna oprema za koju su izbijeni novci od »3. maja«. S obzirom na to da ova linija sa svojim gabaritima od nekoliko desetaka metara dužine i po deset metara širine u pojedinim svojim dijelovima zauzima pozamašan prostor u vodnjanskoj hali, novi vlasnik tamošnjih pogona ima pravo tražiti da mu se taj prostor čim prije oslobodi, a sigurno je da mu se otvaraju i dobre pregovaračke pozicije za kupnju i te linije po povoljnoj cijeni za što je, prema našim informacijama, iskazan interes.

Tko god da se na kraju potvrdi kao vlasnik linije, »3. maj« ili njemački IMG, sigurno je da troškovi demontaže, transporta i ponovne montaže jedne ovakve proizvodne linije nisu mali. Osim toga, »3. maj« ima staru panel liniju koja je nadograđena i zasad posve udovoljava potrebama za izradom tankih panela. Svakako da bi nova linija dobrodošla, no pitanje je prioriteta, baš kao što je u trenutku kad je uvaljena trećemajcima riječko brodogradilište iskazivalo potrebu za drugim, daleko prečim tehnološkim ulaganjima. Drugo je pitanje koliko je ta panel linija u Vodnjanu u ovom trenutku uopće funkcionalna, u smislu da se na njoj odmah može početi raditi. Čini se da je bilo dosta problema s njezinim stavljanjem u pogon, radila je vrlo malo, praktički u testnoj fazi. Prema dostupnim informacijama, samo je vrlo mali dio limova izrađen na toj liniji tako da se na kraju najveći dio na polarnom kruzeru radio ručno. Naši sugovornici upućuju i na to da je »ključ« njezina softvera u rukama njemačkog dobavljača i navodno su iz IMG-a još u testnoj fazi bili računalno isključili liniju kad je Uljanik kasnio s plaćanjem rata.

Koliko su Nijemci spremni ići daleko, nezahvalno je reći. Prema dostupnim informacijama, osim dopisa upozorenja, dosad nisu pokretali druge korake u namjeri da dođu do svojeg novca ili vlasništva nad panel linijom.

Veze pulskog i riječkog Rektora podsjećaju na zbivanja oko TIBO-a

Kao osnivači tvrtke Rektor LNG, koja je uplatila gotovo 14 milijuna kuna jamčevine za vodnjanski kompleks, upisani su Puljanin Marino Linardon i Josip Peranić iz Selca. Riječ je o ranijoj tvrtki Linardon d.o.o, koja posluje još od 2004. godine da bi u ljeto 2019. promijenila naziv u Rektor LNG, dopunila registrirane djelatnosti i uz Linardona dobila još jednog (su)vlasnika, Peranića.

Iz javno objavljenih financijskih izvješća Rektor LNG d.o.o je u 2018. i 2019. godini godišnje ostvarivao po 30-ak tisuća kuna prihoda i gubitke od 66.000, odnosno oko 20.000 kuna. U bilanci za 2019. nije bila evidentirana važnija dugotrajna imovina, a od 187.000 kuna kratkotrajne imovine, većina se odnosila na potraživanja, dok je gubitak iznad temeljnog kapitala (20.000 kuna) bio 124.000 kuna.

Prema sudskom rješenju o dosudi od 24. prosinca prošle godine, Rektor LNG ima rok od 30 dana u kojem mora uplatiti preostalih 55,7 milijuna kuna za kupnju bivše Uljanikove tvornice u Vodnjanu.

Već sam naziv tvrtke budi asocijacije, pogotovo nakon što je nekoliko klikova mišem potvrdilo da je riječ o istom onom Josipu Peraniću koji je bio prokurist u tvrtki Rektor, čije je sjedište bilo u Rijeci u Ribarskoj 4, a u žižu javnosti dospjela je zbog spornih ugovora koje su u lipnju 2014. godine bili sklopili s tadašnjim direktorom TIBO-a u Matuljima, Kristijanom Cvjetovićem. Podsjetimo, radilo se o izradi i isporuci čak 1.500 LNG tankova, ukupne vrijednosti nevjerojatnih 157 milijuna eura za koje su u Rektoru tvrdili da imaju ugovorene u inozemstvu, mahom Rusiji. Kada su ti dokumenti dospjeli u ruke tadašnjem predsjedniku Nadzornog odbora TIBO-a Hrvoju Buriću, grunula je afera, ponajviše zbog sadržane odštetne klauzule slijedom koje bi TIBO, u slučaju da ne može ispuniti ugovorne obveze o isporuci 300 tankova godišnje, bio dužan Rektoru isplatiti blizu 8 milijuna eura, odnosno 5 posto od ugovorene vrijednosti posla.

Sumnju su dodatno potpirivala i ukazivanja da TIBO za taj posao nije imao potrebnu opremu niti je raspolagao specifičnom tehnologijom varenja, kao i da od strane riječke tvrtke nisu priložene nikakve bankovne garancije kojima bi TIBO osigurao naplatu i sredstva za nabavu repromaterijala. I tajming je bio, u najmanju ruku, čudan jer su ugovori vezani oko tog (ne)vjerojatnog posla od milijardu kuna parafirani u vrijeme kad se intenzivno pokušavao naći kupac za matuljski TIBO. Otkrilo se tada da su se predstavnici Rektora prethodno bili vrzmali i oko trećemajskih »Motora i dizalica«, brodogradilišta »Kraljevica« u stečaju, a zanimljivo je i da su se, unatoč stotinama milijuna eura vrijednim poslovima za koje su tvrdili da imaju sklopljene, u jednom trenutku našli na listi srama Ministarstva financija zbog neisplate plaća za dvoje zaposlenih. Zadnje vezano za riječki Rektor jest da je završio u stečaju i likvidaciji u srpnju 2019.