O sadašnjosti i budućnosti nacionalne naftne kompanije, u okolnostima korona krize, vlasničkih previranja, smjena članova uprave, prodaje hrvatske nafte MOL-u i krajnje nestabilnog tržišta nafte i naftnih derivata, razgovarali smo sa Sandorom Fasimonom, predsjednikom uprave Ine, koji unatoč krizi i neriješenim odnosima s Republikom Hrvatskom najavljuje nova strateška ulaganja.

Kakvo je poslovanje Ine u ovoj godini, obilježenoj epidemijom koronavirusa?

– Mislim da 2020. godinu nitko neće pamtiti po dobru. Od 14. veljače radimo u kriznom načinu poslovanja. Prošli smo kroz razne krize, od kibernetičkog napada na informatički sustav Ine, nakon kojeg se dogodio potres u Zagrebu i početak koronakrize.

Morali smo se organizirati tako da se svi segmenti našeg poslovanja prilagode kriznom načinu rada, od istraživanja i proizvodnje, zbog niskih cijena nafte i plina, preko rafinerijske proizvodnje i maloprodaje, zbog lockdowna, odnosno zastoja i drastičnog pada potražnje za gorivom, do naftnih servisa, odnosno Croscoa i STSI-ja.

Svi segmenti bili su snažno pogođeni, tako da smo morali poduzeti mjere kako bismo sačuvali integrirani način i strukturu poslovanja. Morali smo smanjiti investicije i operativne troškove poslovanja kako bismo se prilagodili novonastaloj situaciji.

No, ono što je ključno jest da tijekom cijelog ovog perioda opskrba tržišta nije bila upitna i očuvali smo kontinuitet poslovanja.

Kako će se to odraziti na investicijske planove u budućnosti, jesu li ugroženi i strateški projekti, poput izgradnje postrojenja za obradu teških ostataka nafte u Rafineriji nafte Rijeka ili postrojenja za proizvodnju bioetanola, te postrojenja za proizvodnju bitumena u Sisku?

– Smanjili smo operativne troškove, kao i investicijske, ali jedino što nismo dirali su strateški projekti. Ne možemo si dopustiti da u trenucima krize, da se tako izrazim, bacamo vlastitu budućnost.

U downstreamu, odnosno rafinerijskom poslovanju, usvojili smo program pod nazivom Novi smjer, za razdoblje do 2023. godine, jednoglasnom odlukom Uprave i Nadzornog odbora. Ostajemo posvećeni realizaciji tog programa.

Novi smjer

Koji su glavni elementi Novog smjera?

– Želimo zadržati integrirani poslovni model. To znači istraživanje i proizvodnju ugljikovodika, koje nećemo zanemariti ili napustiti, kao ni rafinerijsku proizvodnju i maloprodaju.

Kada govorite o istraživanju i eksploataciji nafte i plina, mislite li samo na domaću proizvodnju ili i onu u inozemstvu?

– Svakako ćemo nastaviti i s istraživanjem i eksploatacijom i u Hrvatskoj, kao i u inozemstvu, prvenstveno u Egiptu. Imamo tri nove koncesije u istraživanju i proizvodnji u Hrvatskoj, dva u sjevernom dijelu i jedan u Dinaridima, a razmatramo kako nastaviti i s off-shore (odobalnim) aktivnostima u Jadranu.

Posebno razvijamo međunarodne projekte, s naglaskom na Egipat, gdje smo već prisutni i želimo ojačati našu prisutnost i proizvodnju. To je jedan dio poslovanja. Drugi su rafinerije i plasman rafinerijskih proizvoda na tržište.

Rafinerije su u zadnjih deset godina stvarale gubitke, prosječno oko milijardu kuna godišnje. Milijardu kuna je velik iznos i tu moramo nešto poduzeti, da rafinerije počnu poslovati s dobitkom.

Umjesto da taj novac ulažemo ili isplaćujemo vlasnicima kao dividendu, mi ga, takoreći, bacamo svake godine. Programom Novi smjer u Sisku, koji nećemo zatvoriti, da to odmah naglasim, namjeravamo izgraditi postrojenje za proizvodnju bioetanola druge generacije, razvijati logistički centar te izgraditi pogon za proizvodnju bitumena koji će početi s radom za dvije godine.

Razmišljamo i o proizvodnji maziva u Sisku, kao i o izgradnji fotonaponske elektrane. Što se tiče prerade sirove nafte, taj dio poslovanja koncentrirat ćemo u Rijeci.

Znači li to da neće biti gašenja rafinerijske proizvodnje u Hrvatskoj, o čemu se u javnosti i stručnim krugovima već duže vrijeme spekulira?

– Često i ja čujem takve glasine. Gledajte, do sad smo uložili gotovo milijardu i tristo milijuna kuna – u Rafineriju nafte Rijeka, u remont, najveći do sad, i izgradnju novih postrojenja, poput novog pogona za izdvajanje propilena iz naftnog plina, vrijednog pola milijarde kuna. Bi li itko ulagao toliki novac u rafineriju koju kani zatvoriti?

Ne znam, vi nam recite.

– Povrh svega navedenog, donijeli smo konačnu odluku o ulaganju u izgradnju postrojenja za preradu teškog ostatka nafte, potpisali ugovor s izvođačem i radovi su već započeli. Vrijednost ugovora je 3,3 milijarde kuna, a cijele investicije 4 milijarde kuna.

To je postrojenje nužno za poslovanje rafinerije jer će značajno povećati proizvodnju goriva iz sirove nafte, pogotovo dizela. Ina ima problem jer postojećim proizvodima ne može zadovoljiti potrebe tržišta na profitabilnim osnovama.

S postrojenjem za obradu ostatka to ćemo moći. Što se tiče opskrbe tržišta, snažno razvijamo maloprodajni segment, ne samo u Hrvatskoj, nego i u zemljama u okruženju.

Prošle smo godine kupili Pavgord, čime smo zauzeli 15 posto crnogorskog tržišta. Želimo zadržati značajan udio na tržištima Crne Gore i Bosne i Hercegovine. U Hrvatskoj kontinuirano moderniziramo i unapređujemo maloprodajnu mrežu. Sutra imamo svečano otvaranje Fresh cornera na maloprodajnom mjestu u Vukovoj Gorici, a s modernizacijom nastavljamo dalje.

Vizija razvoja

To su sve poslovni planovi, ali što je s budućnošću Ine u odnosima MOL-a i Republike Hrvatske. Hrvatska vlada i dalje plasira informacije o otkupu MOL-ovog udjela u Ini. Kakav je vaš stav o tome?

– Ja sam predsjednik Uprave Ine. Odgovoran sam za poslovanje Ine, da ta kompanija bude kompetitivna na tržištu. Što se tiče odnosa među dioničarima, to je pitanje za njih. Tko god da je vlasnik, moja je odgovornost kao predsjednika Uprave da tvrtka dobro posluje.

Vi ste ipak »teškaš« u MOL-u, a ne neki srednjerangirani menadžer kojeg su poslali na čelo Ine. Teško je vjerovati da ne znate ništa o planovima MOL-a vezanim uz Inu. Zašto su iz MOL-a na čelo Ine imenovali baš vas, kao jednog od top stručnjaka u naftnom biznisu te kompanije?

– To trebate pitati MOL. Mene možete pitati zašto sam pristao doći na mjesto predsjednika uprave Ine.

Evo, pitam vas, zašto ste došli na čelo Ine?

– Zbog toga što imam viziju razvoja Ine i zbog toga što vidim u kom smjeru se treba razvijati. To je vertikalno integrirana kompanija, a taj model se može zadržati i razvijati u svim segmentima – istraživanja i eksploatacije, rafinerijske prerade i maloprodaje, uz razvijanje novih segmenata poslovanja. I to na način da poslovanje bude profitabilno i održivo u budućnosti.

Vidite li tu budućnost Ine unutar MOL grupe ili izvan nje?

– Dioničarima je važno da, kada gledaju rad Uprave, vide da je tvrtka dobro organizirana i ostvaruje profit. To je moja dužnost, kao i da iskoristim sve mogućnosti koje postoje na tržištu kako bi tvrtka poslovala još bolje.

Moja odgovornost je Ina i Inina budućnost. Neovisno o tome tko je vlasnik. Želim da svaki dioničar ostvaruje dividendu i da vidi kako je riječ o uspješnoj kompaniji.

Kada smo kod odnosa MOL-a i hrvatske strane, kakvi su odnosi između predstavnika MOL-a i Republike Hrvatske u upravi Ine? U prošlosti su znali biti i više nego zategnuti, posebno za mandata vašeg prethodnika Zoltana Aldotta. Kakva je po tom pitanju situacija u zadnje dvije godine, otkad ste na čelu uprave?

– Smatram da je najbolji odgovor na to pitanje činjenica da su sve odluke Uprave u zadnje dvije godine donesene jednoglasno. To iznimno cijenim, jer to znači da su svi članovi uprave podržali odluke i viziju razvoja Ine.

Kako objašnjavate odluku hrvatske Vlade da iz uprave Ine makne Ivana Krešića i Davora Mayera, dvojicu vrhunskih stručnjaka u naftnom biznisu, kao i poznavatelja poslovanja Ine?

– Ne mogu imati stav o tome, jer je riječ o diskrecijskoj odluci hrvatske Vlade. Nemam komentara, osim da smo, kako sam već rekao, u zadnje dvije godine, dok su i njih dvojica bila članovi Uprave, sve odluke donosili jednoglasno, uključujući i odluku o programu Novi smjer u rafinerijskom poslovanju.

Hrvatske potrebe

Za Rijeku i okolicu najvažniji dio tog programa svakako je odluka o izgradnji postrojenja za obradu teških ostataka nafte, odnosno koking postrojenja. Kada će započeti izgradnja samog postrojenja, kada će biti pušteno u pogon i kako će se odraziti na poslovanje i budućnost rafinerije i Ine.

– To je postrojenje za obradu teških ostataka, koje u prvom redu iz ostatka proizvodi tekuća goriva, u najvećem dijelu dizel i benzin, a manjim dijelom mu je nusprodukt petrol koks. Što se radova tiče, oni su već započeli s pripremom i zemljanim radovima na lokaciji budućeg postrojenja.

Plan je da postrojenje bude spremno za proizvodnju do kraja 2023. godine. To će značiti da će teški ostatak u tom postrojenju biti prerađen u proizvode daleko veće vrijednosti, dizel, benzin, a manjim dijelom petrol koks koji se dalje prodaje.

Posebno je značajno povećanje proizvodnje dizela, jer ćemo, umjesto uvoza dizela u Hrvatsku, biti u poziciji da zadovoljimo sve potrebe tržišta. Rijeka će, s tim postrojenjem, dosegnuti maksimalni kapacitet prerade 4,5 milijuna tona sirove nafte godišnje.

Riječ je o kapacitetu koji će premašivati potrebe hrvatskog tržišta. Višak će, pretpostavljam, biti namijenjen izvozu?

– Da, riječ je o količinama koje daleko nadmašuju hrvatske potrebe. Imamo više od petsto maloprodajnih mjesta i tržišne udjele u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, koje namjeravamo zadržati i moguće širiti.

Pripremamo se i s aspekta plasmana tolike količine proizvoda na tržište, za što imamo pune tri godine, do početka rada postrojenja za preradu teških ostataka nafte.

Kakvo ćete postrojenje za obradu ostataka izgraditi? Postoji više tipova, a ono što domaću javnost najviše zanima je hoće li postrojenje biti potpuno zatvorenog tipa, iz kojeg neće postojati mogućnost da vjetar, posebno bura, raznosi prašinu petrol koksa u okoliš, kao i hoće li skladišni i transportni kapaciteti biti zatvorenog tipa?

– Koliko ja znam, postrojenje će biti zatvorenog tipa. U rafineriji rade ljudi koji ovdje žive i oni se brinu da se pronađe najbolje moguće rješenje.

Hoće li novo postrojenje značiti i novo zapošljavanje u rafineriji?

– Mi moramo biti organizirani na najbolji mogući način. Nova postrojenja trebat će ljude koji će na njima raditi. Kako će se to odraziti na ukupan broj zaposlenika u rafineriji, teško je sada reći.

Ono što je sigurno, jest da ćemo imati optimalan broj ljudi s aspekta sigurnosti, učinkovitosti i profitabilnosti rafinerije. Imamo novo postrojenje za izdvajanje propilena, imat ćemo novi delayed coker, a za njih će trebati radnici.

Moramo se fokusirati na učinkovitost, ali i imati na umu da smo najveći poslodavac u Rijeci i okolici te osigurati budućnost rafinerije. U budućnosti će se u većoj mjeri koristiti obnovljivi izvori energije, alternativni izvori, ali siguran sam da će potrošnja energenata još dugo vremena biti mješovita, sa značajnim udjelom ugljikovodika, bez obzira na razvoj alternativnih izvora energije. Rafinerija nafte Rijeka će još desetljećima raditi.

Izgradnja delayed cokera omogućit će preradu težih tipova sirove nafte, koji su jeftiniji, a iz njih se može proizvesti relativno velika količina derivata, s obzirom na cijenu. Kako će se to odraziti na ekološki aspekt poslovanja rafinerije i koje tipove nafte sada prerađuje rafinerija nafte Rijeka?

– U javnosti se često pojavljuje informacija da u Rijeci prerađujemo tešku rusku naftu, što naprosto nije točno.

Sirova nafta

Ako to nije točno, zašto o tome često govore i stručnjaci u naftnom biznisu?

– Možda zbog toga što je to bio slučaj u prošlosti. Rafineriju vodimo po modelu kupovine sirove nafte koja će po omjeru cijene i količine proizvedenih derivata dati najbolji omjer.

Sada nemamo postrojenje za obradu teških ostataka i zbog toga smo, na neki način, primorani kupovati lakšu sirovu naftu iz koje ćemo dobiti više derivata, a manje teškog ostatka.

Ove godine smo gotovo isključivo prerađivali Azeri light, uz manji dio drugih, poput npr. West Texas Intermediate sirove nafte, koje sve imaju nizak udio sumpora i visok prinos derivata.

Bez postrojenja za obradu teških ostataka primorani smo kupovati takve, skuplje tipove sirove nafte. Tako da ne koristimo teške tipove nafte. S postrojenjem za obradu teških ostataka također ćemo koristiti miks tipova sirove nafte koji će nam u tom trenutku omogućavati optimalni odnos nabavne cijene i proizvodnje derivata.

Ono što ćemo dobiti je velika fleksibilnost u odnosu na cijene sirove nafte i rafinerijskih proizvoda i visok udio proizvodnje derivata iz sirove nafte, te dovoljne kapacitete za zadovoljavanje potreba tržišta.

Što je sa sirovom naftom s hrvatskih polja? Hoće li se ona prerađivati u Rijeci ili će se Janafovim naftovodom slati u MOL-ove rafinerije?

– Imamo proizvodnju sirove nafte u Hrvatskoj koju ne želimo zaustavljati nego, dapače, očekujemo nove izvore nakon obavljenih istraživanja za koje imamo ugovore. Tu naftu moramo i preraditi.

Za to imamo nekoliko opcija. Prva je da tu naftu dopremimo u Rijeku, što i radimo. Imamo šezdeset vagona za transport sirove nafte, ali to nije dovoljno da ukupnu proizvedenu količinu dopremimo u Rijeku.

U postupku smo nabavke novih 180 vagona, što nam je dovoljno da prebacimo cjelokupnu količinu domaće sirove nafte u Rijeku. Imat ćemo ih najkasnije za godinu dana i biti u poziciji da željeznicom dopremimo svu domaću sirovu naftu u Rijeku.

Imati ćemo tu opciju. Druga je opcija Janaf. Problem je za sad što Janaf naftu transportira isključivo prema sjeveru. Da bi mogli transportirati naftu prema Rijeci, potrebno je niz tehničkih preduvjeta, među ostalim i novi skladišni kapaciteti. Ako Janaf to može izvesti, odlično, ali pod uvjetom da cijena te usluge bude prihvatljiva.

Što ako ne bude?

– Imamo opcije da ta nafta ide u Srbiju, što nije vjerojatno, budući da Gazpromnjeft opskrbljuje tamošnju rafineriju. Druga je opcija da tu naftu šaljemo u Bosanski Brod, što opet nije realno, jer rafinerija praktički ne radi.

Treća je opcija transport nafte u Mađarsku, Slovačku i Češku. Za nas, kao proizvođača te sirove nafte, važno je imati fleksibilnost, važno je imati više opcija na raspolaganju.

Dakle, moći ćemo tu naftu željeznicom transportirati u Rijeku, ali isto tako je moguće da će ekonomski biti isplativije prodati je u Mađarsku ili Slovačku. Važno je da imamo obje opcije.

Zbog čega onda mogućnost transporta nafte Janafovim naftovodom od Siska do Rijeke nije stavljena u memorandum o suradnji između Ine i Janafa koji je podigao puno prašine u domaćoj javnosti?

– Memorandum se odnosio na mogućnost protoka nafte u oba smjera između Janafa i Ininih postrojenja u Sisku. Kada dođemo do Janafa, moguće je doći do bilo koje točke uzduž naftovoda.

Transport domaće nafte za Janaf, a time i hrvatsko gospodarstvo, znači dodatnu zaradu. Kao i za Inu. U interesu je Ine i Janafa, a time i Hrvatske, da postoji ta mogućnost, s obzirom da je Janaf u državnom, a Ina u djelomičnom državnom vlasništvu. Mislite li da MOL-u zaista neophodno treba hrvatska sirova nafta.

To vi recite nama.

– Radi se o pedeset tisuća tona sirove nafte mjesečno. Rafinerija u Szazhalombatti sama prerađuje 500 tisuća tona mjesečno, s tim da može kupiti bilo koji brend sirove nafte preko Omišlja i Janafa. Važna je u cijeloj priči i cijena nafte koja ovisi o njenoj kvaliteti, između ostalog o udjelu sumpora i žive koju nažalost imamo u hrvatskoj sirovoj nafti.

Cijena i kvaliteta

Možete li nam reći koja je razlika u cijeni domaće sirove nafte koju Ina prodaje MOL-u i one koju Ina kupuje na međunarodnom tržištu za Rafineriju nafte Rijeka?

– Cijena ovisi o kvaliteti. Nafta koju kupujemo za preradu u Rijeci je uglavnom Azeri light, s manjim udjelom sumpora od nafte s naših nalazišta i bez žive, za razliku od domaće sirove nafte.

Za novac koji dobijemo prodajom domaće nafte MOL-u kupujemo naftu za preradu u Rijeci, i to bez troškova transporta željeznicom do Rijeke. Ali, kao što sam rekao, pripremamo željezničke kapacitete, kao i mogućnost transporta Janafovim naftovodom do Rijeke, za cjelokupnu količinu domaće nafte, kako bismo imali tu mogućnost.

Hoćemo li je prerađivati u Rijeci u cijelosti ili u određenom postotku ili uopće ne, ovisit će o isplativosti. Ako nam bude profitabilno prerađivati domaću naftu u Rijeci, to ćemo i raditi, jednako kao što ćemo je prodati ako nam bude isplativije kupiti naftu na mediteranskom tržištu za Rijeku, a domaću prodati i otpremiti naftovodom.

Iz Siska u ovom trenutku ne možemo transportirati svu naftu u Rijeku, ali kad budemo mogli, vidjet ćemo naprosto koja će se opcija više isplatiti. Učinit ćemo ono što je najbolje za Inu.

Nema izravnog odgovora, hoćemo li u Rijeci prerađivati svu hrvatsku naftu ili ništa. To će ovisiti o ekonomskoj isplativosti, ali najvažnije je da imamo fleksibilnost kako bismo mogli iskoristiti sve opcije.

Ali s novim ugovorima za istraživanje i proizvodnju, realno je očekivati i nova nalazišta i veće količine domaće sirove nafte. Ne bi li u tom slučaju ipak bilo isplativije prerađivati naftu iz vlastitih nalazišta, nego kupovati na tržištu?

– Što se tiče novih istraživanja, jedino što mogu reći je da očekujem kako ćemo naći nove zalihe ugljikovodika, odnosno nafte i plina. Definitivno je prerano govoriti o količinama, ali ukoliko nađemo isplativa ležišta nafte i plina, opet ćemo donositi odluke koje će biti u najboljem ekonomskom interesu Ine.

Istraživanje je rizičan posao. Postoji vjerojatnost nalaženja zaliha ugljikovodika, ali jedino u što možete biti sigurni su visoki troškovi. Istraživanje može biti komercijalno isplativo ili ne. Može to biti plin ili nafta, imamo prostora za iskorištavanje jednog i drugog.

Ako nađete nove količine nafte, bit će isplativije slati veću količinu Janafovim naftovodom u Rijeku?

– Sad imamo proizvodnju od 50 tisuća tona mjesečno. U cijev naftovoda između Omišlja i Siska stane npr. sto tisuća. Dakle, samo da se napuni cijev treba nam dvomjesečna proizvodnja.

Da bi istisnuli 50 tisuća tona iz cijevi, treba nam tromjesečna proizvodnja. Nemam ništa protiv da Janaf nađe način kako da taj transport bude profitabilan za obje strane, ali ne mislim da je to vjerojatno. Zbog toga se vraćamo na memorandum, jer mislim da je njime osigurana najveća vrijednost za dvije hrvatske kompanije.

Što je s istraživanjem novih ležišta nafte i plina u Jadranu. Šira javnost tome se oštro usprotivila, a ni trenutne cijene nafte i plina ne idu u prilog off shore projektima. S druge strane, proizvodnja plina s polja u Sjevernom Jadranu u konstantnom je padu i sada zadovoljava jedva četvrtinu domaćih potreba. Kako namjeravate nadoknaditi taj gubitak?

– Prvenstveno širenjem istraživanja i proizvodnje na postojećim kopnenim poljima, s obzirom na nove koncesije koje sam ranije spomenuo, te odobalnim postojećim plinskim poljima.

Status nacionalnog strateškog projekta

Osim prerade nafte, nedavno ste prijavili projekt izgradnje biorafinerije u Sisku za stjecanje statusa nacionalnog strateškog projekta. Možete li nam reći nešto više o biorafineriji?

– Riječ je o proizvodnji bioetanola druge generacije, a sama investicija je vrijedna 250 milijuna eura. Želimo dobiti status strateškog projekta, jer će to ubrzati i olakšati njegovu realizaciju, kao što je bilo s LNG terminalom na Krku.

Ubrzalo bi se ishođenje potrebnih dozvola i druge dokumentacije, a time i realizacija cijelog projekta. Drugi važan dio je da su nam za to potrebni europski fondovi, a za ovaj projekt moguće je dobiti europska sredstva, s obzirom da je riječ o proizvodnji bioetanola s negativnim CO2 otiskom, što je u skladu s ciljevima EU-a i Hrvatske po pitanju zaštite okoliša.

To je projekt koji je u interesu EU-a, Hrvatske, ali i lokalne zajednice, jer će značajno potaknuti poljoprivrednu proizvodnju u okolici rafinerije. Riječ je o zelenom postrojenju, koji smanjuje emisiju CO2 u okoliš.

Uz biorafineriju u Sisku je planiran i veliki logistički centar. Lokacija je izvanredna za opskrbu velikog dijela Hrvatske, BiH i drugih tržišta. Zbog toga planiramo skladišne kapacitete, a logistički centar nam je potreban i u proizvodnji bioetanola, tako da je to, uz postrojenje za proizvodnju bitumena, nužnog za proizvodnju asfalta.

Zaštita okoliša

Ukoliko nakon izgradnje postrojenja za obradu teških ostataka rafinerija bude ipak uglavnom prerađivala teže tipove sirove nafte, s višim udjelom sumpora i drugih nepoželjnih elemenata i spojeva, kako će se to odraziti na okoliš i stanovnike, u prvom redu po pitanju kvalitete zraka?

– Na zaštiti okoliša i kvalitete zraka radimo već godinama. Postoje limiti koje ne smijemo prijeći i toga ćemo se držati. Pri tom smatram da će dopuštene emisije s vremenom biti sve niže, a ne veće, i u skladu s tim moramo raditi u rafineriji. Maksimalno ćemo poštovati sve odredbe o zaštiti okoliša, neovisno o tome koji tip nafte će se prerađivati.