Radovan Dobronić gotovo da se preko noći s najniže sudačke razine uspeo na sam vrh te hijerarhije. Ljetos je tom, sada već bivšem sucu Trgovačkog suda predsjednik Zoran Milanović ponudio da bude njegov kandidat za predsjednika Vrhovnog suda. Dobronić je pristao i, nakon što ga je Sabor izabrao, u ponedjeljak je prisegnuo. Tome se Dobronić prije nekoliko mjeseci nije mogao niti nadati.

– Normalno da nisam jer se nisam uopće namjeravao prijaviti na javni poziv za predsjednika Vrhovnog suda. Mene je predsjednik Republike odabrao, a kada mi je stigao njegov poziv nisam čak niti odmah prihvatio biti kandidat.

Zamolio sam da mi se ostavi dan, dva za razmišljanje. S obzirom na to da sam od samog početka mog sudačkog staža htio neke stvari mijenjati, usavršavati ih u skladu s određenim načelima koja se primjenjuju u zapadnim državama, pristao sam sudjelovati u javnom pozivu.

Srdačno neslaganje

Jeste li možda rekli Milanoviću da će u tom slučaju svi ostali koji će se prijaviti na javni poziv biti pored vas tek statisti, da samo gube vrijeme i energiju?

– Ne. Činjenica jest da su se stvari zakomplicirale izmjenama Zakona o sudovima. Upitno je bilo jesu li one suglasne Ustavu, što je nedavno riješio Ustavni sud. Njihovo stajalište svi moraju prihvatiti, pa sam i ja stoga participirao u toj zakonskoj proceduri.

Predsjednik je, međutim, objavom da sam ja njegov kandidat htio pokazati da se ne slaže s tumačenjem Ustavnog suda, premda mi je prethodno rekao da se trebam javiti na javni poziv. Veći dio stručne javnosti slaže se s predsjednikovom interpretacijom Ustava.

A vi?

– I ja. Cijenim Ustavni sud, preko 90 posto njihovih odluka u potpunosti je u redu. Ali, što se tiče njihove odluke o odredbi Zakona o sudovima vezanoj za izbor predsjednika Vrhovnog suda, s Ustavnim sudom se, rekao bih, srdačno ne slažem.

Mislim da tu nisu bili pretjerano uvjerljivi. Objektivno, u tako kratkom roku nisu niti mogli iznjedriti pravu odluku. Bilo je to pomalo navrat-nanos, u situaciji kada je na Ustavni sud postojao pritisak zbog procesa izbora predsjednika Vrhovnog suda koji je bio u tijeku.

Morat će se ovo zakonsko rješenje u budućnosti temeljito promijeniti.

Prva Milanovićeva kandidatkinja, Zlata Đurđević, nije prošla u Saboru. Nije vas to demotiviralo?

– Nije, iako kritike na njezin račun uopće nisu bile osnovane. Ja sam igrao novu utakmicu, bio spreman i pretrpjeti neke stvari, ali na kraju ta politička dimenzija procedure nije bila za mene neugodna.

Svi su prema meni bili vrlo korektni, imao sam, za razliku od profesorice Đurđević, sreću da me nitko nije napadao.

Red i stabilnost

Najavili ste da ćete se kao predsjednik Vrhovnog suda konzultirati sa Zlatom Đurđević.

– Hoću, ona je vrhunski ekspert za kazneno pravo.

Sami ste istaknuli kako se vi niste bavili kaznenim pravom, osjećate li se zbog toga kao autsajder na Vrhovnom sudu?

– Ne osjećam, jer kontinuirano pratim neke stvari. Nije meni kazneno pravo toliko strano. Osim toga, nitko ne može sve znati, predsjednik Vrhovnog suda koji je iz sfere kaznenog prava, ne može biti sasvim kompetentan za građansko pravo.

Zato se u Vrhovnom sudu kolektivno raspravlja i odlučuje, nema tu problema. Uvijek će predsjednik Vrhovnog suda biti manje upućen u neku granu prava, pa će pitati one koji se njome bave.

Između redaka ste u jednom javnom istupu rekli da Marin Mrčela neće ostati zamjenik predsjednika Vrhovnog suda i to zato što se javno zalagao da suci Vrhovnog suda sami biraju svog predsjednika?

– Ne treba tu trčati pred rudo, tu sam svega nekoliko dana. Iznio sam samo kriterije za zamjenika predsjednika, a u to ulaze i stavovi i način na koji je svatko dosad djelovao. Razgovarat ću sa svim sucima Vrhovnog suda i zatim donijeti odluku.

Mrčela ne toliko, ali ima sudaca koji vrlo često javno nastupaju i komentiraju, što se kaže, sve živo?

– U načelu suci ne bi trebali previše istupati u javnosti, ali nije im to niti zabranjeno. Koji put je to opravdano ako sudac smatra da se njegova presuda pogrešno tumači. U Americi ima slučajeva i da suci u formi pisma novinama objašnjavaju neku svoju presudu. Ali, nema potrebe da suci javno iznose stavove o političkim temama ili zakonima.

Dobra vjera

U izjavi poslije prisege konstatirali ste da su ljudi željni reda i pravde. Čovjek je obično željan onoga što nema ili barem ne u dovoljnoj mjeri. Zašto u Hrvatskoj nema reda i pravde?

– Uzroka je više. Osjećaj reda nastaje kada je sustav stabilan, a kod nas je prije 30 godina došlo do promjene sustava.

Prije 1990. je reda možda i bilo, ali pravde svakako ne.

– Da, taj bivši sustav doista je stvarao osjećaj reda, pa možda i socijalne sigurnosti. Taj je sustav naglo nestao, nastalo je komešanje koje samo po sebi stvara nered i radi se o tome da sve treba stabilizirati, propisima i sudskom praksom.

No, postoji tu i jedno sociološko tumačenje. Pokojni Veselko Tenžera pisao je, još za vrijeme onog sustava, kako kod nas ljudi ulaze u tramvaj bez ikakvog reda, a u Londonu sami formiraju red za gradski autobus.

Temeljem toga je zaključio da Englezi vjeruju da red postoji i da će oni, ako ga poštuju, sigurno ući u autobus. Ali, ljudi u Zagrebu ni tada nisu vjerovali u red i da će ga svi poštovati, pa se svatko za sebe probijao u tramvaj.

Ta se situacija može preslikati na društvo. Mora se kod naših ljudi stvoriti osjećaj da red postoji i onda će ga se svi pridržavati i malo će tko ostati zakinut.

A kada je riječ o pravdi, tko je odgovoran da je nema, političari ili suci?

– Glavnina odgovornosti ipak je na sucima, ali ne isključivo. Bivši sustav bio je zasnovan na načelu jedinstva vlasti, prema kojem su sudovi bili shvaćeni samo kao oruđe radničke klase, koje služi za provođenje diktature proletarijata.

Na sucima je bilo da samo mehanički primjenjuju zakone. Nije se, nažalost, shvatilo da bi s ukidanjem tog sustava i nastankom odvojene sudbene vlasti trebala nastupiti ogromna promjena.

Glavna karakteristika svih sustava temeljenih na podjeli vlasti je, ne formalno donošenje presude sukladne zakonu, nego da ta presuda, ako je to ikako moguće, bude pravedna.

Da bi presuda doista bila pravedna, moraju se prilikom njezinog donošenja primijeniti neka opća načela prava, među kojima je najvažnije dobra vjera i izostanak zlouporabe prava.

U bivšem se sustavu to načelo skoro da i nije primjenjivalo, a sada, 30 godina kasnije, sudska praksa ostala je inercijom praktično ista.

Velika je zadaća Vrhovnog suda uvođenje načela pravednosti kao korektivnog faktora da presude ne bi bile zakonite, a suštinski zapravo nepravedne. Tako je to na Zapadu, a morali bismo i mi konačno početi raditi na tome da presude budu pravedne.

Objašnjavanje i uvjeravanje

Znači da se hrvatski suci prigodom donošenja odluka ne vode načelom pravednosti, to zvuči vrlo zabrinjavajuće?

– Je, ali tu je kod nas zakazala i pravna terorija. Nisam čitao važnije tekstove koji bi sudačkoj struci skrenuli pozornost da su se, nestankom bivšeg sustava, dogodile neke ozbiljne promjene. Ovo o čemu govorim sasvim je normalno u Njemačkoj ili Francuskoj, nije to revolucija nego prenošenje dobrih stranih iskustava.

Vaš je mandat četiri godine, kada će građani početi osjećati da je u sudbenoj vlasti došlo do određenog pomaka, da je taj Dobronić nešto napravio?

– Pomaci su mogući, ali samo ako će suci na svim razinama autonomno prihvatiti ovo o čemu govorim. Sami suci trebaju se promijeniti. Stoljećima je opće uvjerenje bilo da se sunce okreće oko zemlje, ali onda su se pojavili astronomi i fizičari koji su tvrdili da je obratno.

Bila je to krupna promjena, za koju je bilo potrebno promijeniti način razmišljanja. Usporedivo je to s pravosuđem, suci nisu nekakvi obični činovnici nego ljudi koji trebaju djelovati vodeći se načelom pravednosti. Na tome ću nastojati raditi kao predsjednik Vrhovnog suda, objašnjavanjem i uvjeravanjem.