ZAGREB – U radnoj verziji novog Zakona o radu nije značajno olakšano otkazivanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme, što je bio zahtjev poslodavca, ali se po pitanju otkaza ipak dogodila dodatna fleksibilizacija. Skraćeni su otkazni rokovi u slučaju da poslodavac radniku da otkaz pozivajući se na to da je radnik povrijedio radnu obvezu. Bez obzira na to koliko je prije toga radnik staža skupio kod tog poslodavca, otkazni rok je tek tjedan dana. Prema sadašnjim pravilima radnici koji su svojim ponašanjem skrivili otkaz imali su pravo na polovicu otkaznog roka svojih kolega koji za otkaz nisu bili krivi. Tako je primjerice za radnike s pet godina staža kod istog poslodavca otkazni rok, ako je sam skrivio otkaz, trajao mjesec dana, a mjesec i pol ako je radio 20 godina. Sadašnji prijedlog zakona u oba slučaja propisuje otkazni rok od tjedan dana.

Ugovor na određeno

Problematično je to među ostalima i zato što se u velikom broju slučajeva kroz sudski postupak dokaže da radnik nije skrivio otkaz i sud naloži njegov povratak na posao. Ako ta odredba ostane do konačne verzije zakona, takvi radnici će znatno kraće imati pravo na zaštitu koju donosi otkazni rok, a to je među ostalima i pravo na plaću. Uz to radnici koji dobiju otkaz skrivljen njihovim ponašanjem nemaju pravo ni na naknadu s burze.

S druge strane Vlada se nada da će pripremljenim izmjenama zaštititi građane koji rade na određeno vrijeme, a takvih je u Hrvatskoj oko 25 posto, pa je propisano da isti poslodavac i isti radnik mogu najviše tri puta sklopiti ugovor na određeno i to razdoblje može trajati najdulje tri godine.

U slučaju da u nekom trenutku poslodavac i prekine takav ugovorni odnos na razdoblje do tri mjeseca, računat će se ipak da je radnik za njega radio neprekidno tri godine i nakon toga će se smatrati da je ugovor sklopljen na neodređeno vrijeme. Već nakon šest mjeseci rada kod istog poslodavca radnik ima pravo zatražiti sklapanje ugovora na neodređeno vrijeme, a poslodavac se o tome mora očitovati, no iz radne verzije zakona nije jasno kakve posljedice snosi ako opetovano odbija radnika.

Jednako je nejasno i kako će se provesti predložene odredbe po kojima se u slučaju rada na izdvojenom mjestu, odnosno rada od kuće, propisuje da je poslodavac radniku dužan nadoknaditi troškove, a navode se troškovi energije, vode i komunalnih pristojbi, a kako bi poslodavac trebao te troškove dijeliti s kućanstvom u kojem radnik živi utvrdit će se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu. Radna verzija zakona ne navodi ni okvirno koliko bi poslodavac trebao participirati u tim troškovima, niti kako odrediti koliko na njega otpada primjerice za komunalne pristojbe.

Vlada je jasno još u Nacionalnom planu oporavka i otpornosti navela da roditelji djece do osam godina mogu zatražiti rad na izdvojenom mjestu odnosno rad od kuće, što se navodilo i kao demografska mjera, odnosno usklađivanje radnih i obiteljskih obveza.

Više prekovremenih

Prijedlog je sada da radnik rad od kuće može zatražiti i u slučaju dijagnosticirane bolesti ili invaliditeta, ali i pružanja osobne skrbi, koja je zbog ozbiljnog zdravstvenog razloga, potrebna članu uže obitelji ili osobi s kojom radnik živi u istom kućanstvu. To znači da radnik, primjerice, može zatražiti rad od kuće ako želi skrbiti o roditeljima kojima je narušeno zdravlje. Kad bi se radnici odlučili na takve poteze i ako bi poslodavci prihvaćali takve zahtjeve riješilo bi to veliki problem iz resora Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, a to je nedostatak institucionalne skrbi za starije i nemoćne.

Ako radna verzija zakona doista postane i konačna, radnici će u Hrvatskoj još više raditi prekovremeno. Prema sadašnjem zakonu oni su godišnje mogli skupiti 180 prekovremenih sati, sada se to podiže na 200 sati, što je zapravo dodatnih pet punih radnih tjedana godišnje.

U aktualnom zakonu stoji i to da se kolektivnim ugovorom može dogovoriti najviše 250 prekovremenih sati, sada pak tog ograničenja nema nego stoji da, ako prekovremeni rad nije dogovoren kolektivnim ugovorom, on može trajati najviše 200 sati. Nije jasno može li se kolektivnim ugovorom dogovoriti i više, odnosno neograničen broj prekovremenih sati.

S obzirom na to hrvatskim radnicima možda neće ni trebati pravo na nedostupnost za trajanja dnevnog odmora, jer bi ionako većinu dana mogli provoditi na poslu. U nacrtu zakona se navodi da će to pravo na nedostupnost biti uređeno u kolektivnim ugovorima, sporazumima poslodavca i radničkog vijeća te pravilnikom ili ugovorom o radu, a da ga ne ostvaruju radnici u djelatnostima koje zahtijevaju stalnu prisutnost ili neprestano pružanje usluga.