Unatrag 30-ak godina pukovnik Drago Bilović (65) je svoj životni san pretočio u zbilju. Tijekom mladosti nikada nije niti pomišljao da će njegovu pitoresknu Gacku dolinu i domovinu Hrvatsku zahvatiti agresija s ciljem poništenja svega što je hrvatsko, ili bolje reći mnogo toga što je Drago volio. Do tada se njegov život »vrtio« oko motora, rocka, plesnjaka, a malo zatim na prvom mjestu našla se obitelj. O mentalnom sklopu ovoga heroja Domovinskog rata dovoljno govori podatak da se na svadbi Dragocjenke i Drage moglo čuti Stairway To Heaven planetarno popularnih Zeppelina. Drago i supruga su živjeli mirno, radno i pošteno. Politika i politički kovitlaci s početka 1990-ih nisu ih pretjerano zanimali. Ali nisu ih niti mimoišli.

Prekaljeni ratnik

Kažu kako nenadane i ekstremne situacije i životne okolnosti iz ljudi crpe ono najgore i najbolje. Mijenjaju njihovo duševno agregatno stanje. U potonju skupinu promjena nabolje svakako treba svrstati pukovnika Dragu Bilovića. Napisati poneko slovo o ovom prekaljenom ratniku nije lagana zadaća. Njegova pripovijest je slojevita i bogata, kako i priliči biografijama velikih ljudi za koje počesto nismo niti svjesni o njihovim postignućima. Valjda zato što ih viđamo svakoga dana.

Foto AB

Drago Bilović je kao dragovoljac službeno pristupio obrani Domovine tijekom lipnja 1991. godine. Ovo »službeno« zapravo oslikava prethodna vremena ni rata ni mira s početka devete dekade prošloga stoljeća. Bio je vrlo aktivan i zaslužan za ustroj postrojbi ZNG-a Otočac gdje je obavljao dužnost zamjenika zapovjednika bojne i istovremeno ustrojio prvu desetinu MB-120 mm pri MUP-u i djelovao s njom. Od sredine rujna 1991. radio je na ustrojavanju 133. brigade ZNG-Otočac, legendarne postrojbe čijom zaslugom Gacka dolina nikada nije pala. Nešto kasnije Drago u njoj obnaša dužnost zamjenika zapovjednika brigade odnosno – načelnika stožera.

– Ukazom predsjednika imenovan sam za zapovjednika 133. brigade ZNG-a 1993. godine. Krajem iste godine upućen sam na Hrvatsko vojno učilište, u Zapovjedno stožernu školu »Blago Zadro«, tada najvišu vojnu školu koju sam uspješno završio. Po završetku školovanja temeljem zapovijedi predsjednika RH dr. Franje Tuđmana vratio sam se u Otočac i ustrojio 133. Domobransku pukovniju čiji sam bio zapovjednik.

Po zapovijedi Predsjednika RH početkom 1994. godine upućen sam u zapovjedništvo Zbornog područja Gospić na mjesto načelnika pješaštva tj. načelnika rodova. U sklopu te dužnosti radio sam na obuci, planiranju i izradi dokumenata za Vojno-redarstvenu operaciju Oluja u kojoj sam aktivno sudjelovao. Nakon te operacije upućen sam na osječko ratište u svrhu planiranja oslobađanja istočne Slavonije. Preustrojem Hrvatske vojske 1996. prema zapovijedi Predsjednika RH raspoređen sam na mjesto G-3 (načelnika operativnih poslova) u Petom zbornom području Rijeka.

Američki časnik iz Gacke doline

Potom sam 1996. upućen na Hrvatsko vojno učilište u američku školu MPRI DTAP koju sam također uspješno završio. Iste godine po zapovijedi Predsjednika RH dr. Franje Tuđmana imenovan sam zapovjednikom 128. brigade Sveti Vid Rijeka. Tu sam dužnost obnašao do 2003. Nakon toga sam Odlukom Predsjednika RH otišao u mirovinu. To bi bilo osnovno iz mojega ratnog puta, rekao nam je pukovnik Bilović.

Pitamo za nijanse, mnoge detalje koji svakako vjerno oslikavaju ratni put u tim nemirnim vremenima na ovim prostorima.
– Mirovina? To za mene ne postoji. I danas sam bio na sastanku s predstavnicima mnogih udruga kod gradonačelnika Otočca. I ovu Oluju želimo obilježiti dostojanstveno, kako i dolikuje tome danu. Koordinacija udruga proisteklih iz Domovinskoga rata zalaže se za svakogodišnje obilježavanje svih obljetnica kao dostojan čin zahvale svim poginulim braniteljima na području Otočca. Za to nam je malo samo jedan dan u godini jer su nam te scene ostale u sjećanjima za cijeli život. Za svaki dan.
Govoriti o počecima rata prije rata u Otočcu bilo bi nepošteno, a ne spomenuti Dražena Bobinca i mnoge aktivnosti tada vezane uz HDZ. Naš prvi gradonačelnik je uoči rata prvi organizirao mnoge aktivnosti za koje naši sugrađani niti ne znaju.

Puno se zalagao za kadrovske promjene našega MUP-a, štaba TO i policije koja je tada bila prvi stup obrane, budući da Hrvatska vojska nije niti postojala. U povojima je bio i Zbor narodne garde čiji je prvi zapovjednik bio Milan Jurković, kasnije župan ličko-senjski. Veliku moralnu potporu smo dobili kada nam je 12. srpnja stigla prva pošiljka pušaka marke »Browning«. Odmah su podijeljene dragovoljcima u Prozoru, a obuka je bila u Švici. Prve položaje oko Otočca, nasuprot postavljenim barikadama, držala je policija i već 20. srpnja nažalost imamo prvu žrtvu. Tada nam je poginuo Slavko Cetinjanin, čiju obljetnicu pogibje ovih dana obilježavamo.

Epohalni pad vojarne u Otočcu

Ubrzo sam iz MUP-a dobio poziv da smo dobili minobacač 120 mm, koji je bio dobiven od Janeza Janše, posredstvom tadašnjeg gradonačelnika Josipa Kregara. Ni’ko nam tada nije bio ravan jer smo dobili prvo topničko oruđe! Bilo je to prvo topništvo u cijeloj Lici koje je bojno djelovalo. Nisam prešao u MUP, ali sam obučio tu ekipu i mi smo već sredinom kolovoza 1991. godine otvarali obrambenu vatru iz tog jedinog minobacača. Kada je pala vojarna u Otočcu, bilo nam je lakše u svakom pogledu, posebice po podizanju morala gardistima i snaženju borbene moći jer smo s tom opremom i naoružanjem mogli ustrojiti nove postrojbe, naglašava Drago Bilović.

Vojarna tzv. JNA pala je u Otočcu nakon oružanog sukoba 16. na 17. rujna 1991. Pukovnik Bilović ističe kako je obrana grada došla na svoje i nešto prije pada vojarne.
– Već koncem rujna Otočac je organizacijski bio nesalomljiv jer se već podijelilo 600 komada pješačkog naoružanja. Otočac je bio okružen selima gdje su dominirali pripadnici srpske nacionalne manjine, pod vojnom upravom tzv. Krajine. Nakon pogibije Slavka Cetinjanina zatvorena je cesta prema Brlogu i Brinju, i Otočac se našao u poluokruženju.

Blokada vojarne trajala je tri dana i nakon žestokih borbi koje su se istovremeno vodile na obrani grada i blokadi vojarne oko 13 sati 17. rujna na vojarni je izvješena bijela zastava. Tada se predalo 136 vojnika, dočasnika i časnika. U naše ruke je došlo oko 4500 komada pješačkog naoružanja, jedan divizijon haubica 105 mm, divizijon PZT topova 20/3, divizijon minobacača 120mm, 150 vojnih vozila, sva sila druge vojne opreme… Moram naglasiti da je dan prije, 16. rujna osvojena vojarna Ramljana. U Ramljanima smo zaplijenili 7,5 milijuna litara benzina i nafte. Odlukom vrhovništva, tri smo mjeseca tijekom noći to gorivo izvlačili i po zapovijedi distrubuirali diljem Hrvatske. Tada je bila realna opasnost da neprijatelj prodre iz smjera Čanka i zauzme tu vojarnu. Naknadno smo doznali za planove neprijatelja da se to gorivo trebalo izliti iznad izvora Gacke što bi bila velika ekološka katastrofa i nemjerljiv gubitak za stanovništvo ovog dijela Hrvatske, uvjeren je pukovnik Bilović.

Komemoracija za poginule u Domovinskom ratu
Foto Arhiva Bilović

Uoči pada vojarne u Otočcu Drago Bilović je bio zamjenik zapovjednika bojne. Odmah je organizirano izvlačenje zarobljene vojne opreme jer su zrakoplovi JNA raketirali sve vojarne koje su tada dospjele u ruke branitelja. Pitamo što je bilo sa zarobljenim pripadnicima JNA?
Prije pada vojarne tajno smo izvlačili vojnike – ročnike koji su htjeli pobjeći iz JNA, oblačili ih u civilnu odjeću i organizirali im povratak njihovim domovima. To su bili »golobradi klinci« iz raznih krajeva bivše SFRJ. Oni koje smo zarobili u vojarni su bili rezervisti iz Srbije, pobunjeni Srbi i djelatne osobe. Tih 136 zarobljenika je preuzeo MUP, a kasnije su razmijenjeni za naše dečke. Padom vojarne Otočac je tada doslovno naoružao veći dio Like jer je uskladištena vojna oprema bila namijenjena pričuvnom sastavu primorja i otoka.

Padom vojarne pristupamo ustrojavanju novih postrojbi. Zbog nemogućnosti klasičnog ustrojavanja imenujemo zapovjednike postrojbi i kod lokaliteta »Barutana« dragovoljcima dijelimo naoružanje. Imenovani zapovjednici ustrojavaju postrojbe, vrše kratku obuku i dekonzervaciju naoružanja. U tom razdoblju ustrojen je veći dio brigade. Tako smo 19. listopada 1991. dobili i službenu zapovijed o formiranju 133. brigade HV. S obzirom na to da je Otočac u tom razdoblju bio u poluokruženju, bilo je nužno osloboditi važnu prometnicu Otočac-Žuta Lokva-Brinje-Senj kako bismo deblokirali Otočac i omogućili nesmetan promet za potrebe cijele Hrvatske. Novoustojenim snagama planiramo izvršiti oslobađanje okupiranog područja. U tome nam pomažu snage iz Brinja i Senja. Oslobađajuća akcija je nazvana »Medvjed«, a navedene snage su se zvale udar,more i Mesić.

Važan doprinos 111. brigade

– Uz snage iz Brinja, Senja i Novog Vinodolskog mi smo krenuli u oslobađanje prometnice prema Brlogu i 26. listopada se u tome uspjelo mada je neprijatelj bio dobro ukopan i pružao žestoki otpor. Isti dan smo mislili osloboditi i Drenov Klanac i Staro Selo što nam nije pošlo za rukom. Oslobađanjem navedene prometnice nismo u potpunosti bili sigurni jer je neprijatelj iz Drenova Klanca topništvom djelovao po njoj. U novonastaloj situaciji produljila nam se crta bojišnice gdje smo morali postaviti obranu i više nismo imali snaga za izvršenje napadnih djelovanja. U to vrijeme crta bojišnice je bila 48 km. U pomoć nam 4. studenoga pristiže 111. brigada ZNG iz Rijeke i 7. studenog zajedničkim snagama 111. i 133. brigade oslobađamo Drenov Klanac i Staro Selo. Tek su Otočac i prometnica bili u potpunosti deblokirani. Ta crta obrane ostaje do VRO-a Oluja, govori nam Drago.

Tijekom razgovora često ističe imena mnogih zaslužnih časnika bez čijeg sudjelovanja bi obrana Otočca bila upitna. Među njima je Davor Peitel, Mate Bunjevčević-Belson, Željko Marić, Zdravko Zrile, Petar Kostelac, ali mnogi drugi. Pitamo za krunu Domovinskog rata, za Oluju.
– Oluja me zatekla na mjestu načelnika pješaštva Zbornog područja Gospić pod zapovjedništvom generala Mirka Norca.

VRO Oluju smo dugo planirali i proveli više stožernih trenaža na tu temu. U provođenju i planiranju je sudjelovao i general Janko Bobetko tako da za provođenje Oluje je bila gotova sva dokumentacija i zapovijedi. S obzirom na to da sam završio Zapovjedno-stožernu školu, sudjelovao sam u izviđanju, crtanju karata i izradi zapovijedi koje će se provesti na području odgovornosti Zbornog područja Gospić. Moram napomenuti da je VRO Oluja isplanirana do najsitnijih detalja, što je uključivalo i snimanje čitavog terena bespilotnim letjelicama. Prije same Oluje general Norac nas je poslao na godišnje odmore. Bilo je to samo maskiranje jer nam je rečeno da ćemo se s godišnjih odmora vrlo brzo vratiti. Tako je i bilo. Tada mi je Norac rekao: »Drago, ideš na godišnji odmor, ali nećeš ga završiti«! Sa mnom je na nesuđeni godišnji pošao i zapovjednik Vukovia Zvonko Brajković.

Povratak u 133. brigadu

Tako sam kao i svi 4. kolovoza 1995. godine već bio na položajima. Naše izdvojeno zapovjedno mjesto bilo je u Lipicama kod Brinja. Tijekom topničke pripreme Mirko Norac mi je dao zapovijed da odem u 133. brigadu i s njezinom 1. bojnom budem na pravcu napada Vrbovice-Dabar- Petrinić Polje-Vrhovine. Eto, bio sam sretan što sam opet u svojoj brigadi. Napad nismo mogli učiniti po planu zbog velike magle pa smo topničku pripremu odrađivali po potrebi i po onome što smo vidjeli. Napad smo uspješno izveli i već u 13.15 bili smo u centru Dabra. Prilikom oslobađanja zatekli smo oko tridesetak civila koje smo predali na obradu MUP-u. Potom smo krenuli u smjeru Vrhovina, ali smo bili spriječeni jer na području Petrinić Polja je bila stacionirana velika baza UNPROFOR-a koja nam je priječila prolaz. Zbog mogućeg sukoba s međunarodnim snagama taj dan smo ostali na zauzetoj crti. U njihovoj bazi se sklonio veliki broj civila i neprijateljskih vojnika.

Drugi dan od zapovjednika sam dobio zapovijed da opet odem u 133. brigadu i konsolidiram crikveničko-vinodolsku bojnu koja je prvi dan Oluje pretrpjela velike gubitke na području sv. Petke. I tu sam zadaću izvršio i poveo ih pravcem Rape-Erderoga kosa-Glavace. Treći dan Oluje već sam bio u Donjem Lapcu i organizirao obranu državne granice na Uni. Tijekom VRO-a Oluja, poginulo je 47 branitelja. Od toga osam pripadnika senjske bojne 133. brigade u Brakusovoj Dragi. Previsoka cijena slobode koja nam ne daje pravo na zaborav.