Republika Hrvatska je prevalila tri desetljeća otkako je Zakonom o pučkom pravobranitelju, uspostavljena ova važna institucija, na čijem se čelu trenutno nalazi Tena Šimonović Einwalter. Zahvaljujući neovisnosti pučke pravobraniteljice, ova institucija već trideset godina djeluje kao most između građana i vlasti, pri čemu ustraje na komunikaciji i suradnji predstavnika institucija, organizacija civilnog društva te akademske zajednice.

Neovisnost i suradnja

Pravobraniteljicu Šimonović Einwalter smo zatekli za radnim stolom, pred pločom prepunom zadataka koje treba okončati kroz iduća dva dana. Da su pravni argumenti njezino najjače oružje, ističe pravobraniteljica koja uskoro navršava dvije godine na ovoj funkciji.

– Ja nemam moć onima koji odlučuju narediti da nešto promjene, nego jedino snagom argumenata mogu postići da se napravi sve što je u skladu sa standardima zaštite ljudskih prava i u najboljem interesu građana, kazuje pravobraniteljica zaključujući kako je suradnja sa svim relevantnim tijelima ključna, jer se bez volje javnih tijela ništa neće postići.

Što ističete kao najveće postignuće tijekom ova tri desetljeća djelovanja institucije Pučkog pravobranitelja?

– Najviše postignuće je nedvojbeno neovisnost ove institucije u okviru našeg pravnog sustava. Naša institucija djeluje takvim načinom da stvara promjene i moglo bi ih se pobrojati tisuću, manjih i većih primjera, gdje je institucija pučkog pravobranitelja pomogla nekom konkretnom građaninu ili pak pridonijela nekoj široj pozitivnoj promjeni.

Međutim, zapravo promjene ostvarujemo u suradnji s mnogim drugima akterima. Izvršna vlast je ta koja će predložiti, a kasnije Sabor i usvojiti, zakonske okvire koji vode do cilja. Isprepliću se u tim procesima važnosti uloga različitih dionika našeg društva, poput organizacija civilnog društva koje primjerice ukažu na problem, a kroz zajedničku razmjenu informacija i suradnju, zajedno dolazimo i do konkretne promjene.

Mi pri tome kao institucija kritično ukazujemo na probleme, slušajući što nama ukazuju građani, no kako je naš obim ovlasti za izravno stvaranje promjena ograničen, promjene niti ne možemo osigurati potpuno samostalno, dakle direktno. Stoga, i kroz rasprave sa stručnjacima iz akademske zajednice, tijekom ovih 30 godina, vidimo koliko je važna neovisna institucija koja ukazuje na probleme te moguća rješenja. Institucija pučkog pravobranitelja nudi, iako kritičan, konstruktivan način prokazivanja problema sustava.

Ako kažem da je sve savršeno, to nije realna ocjena stanja, jer na svakom području postoje određeni prostori za pomake. Ono što smo međutim vidjeli kroz period protekla tri desetljeća je rast svijesti o tome što sve treba i na kojim područjima uopće može raditi jedna ovakva neovisna institucija.

Transformacija institucije

Institucija Pučkog pravobranitelja je živa, kao i društvo u kojem djeluje. Slažete li se i vi kako svjedočimo etapama transformacije institucije?

– Točno, to se vidi iz činjenice koliko sve više i više mandata, kako godine prolaze, institucija pučkog pravobranitelja dobiva. Na početku, krenuli smo kao institucija zadužena za praćenje nezakonitog, odnosno nepravilnog rada javih vlasti pa je u tom periodu fokus bio na državnim tijelima, jedinicama lokalne i regionalne samouprave, tijelima s javnim ovlastima… Na tom samom početku, zapravo, još se nije značajnije vidjela srž zaštite i promocije ljudskih prava. To je došlo tek kasnije. I jednako tako kasnije, došli smo do toga da kao država trebamo neovisnu instituciju čija će nadležnost biti i suzbijanje diskriminacije po različitim osnovama.

Radi usporedbe proteka vremena s potrebama društva, podsjećam da smo nedavno postali i institucija zadužena za zaštitu zviždača. Važnim smatram istaknuti: da nismo od početka bili sustavno prepoznati kao institucija koja ozbiljno radi, ne bi kroz godine dobivali sve dodatne zadaće tj. mandate.

Može li se onda reći da je ova institucija Pučkog pravobranitelja i »žrtva« vlastitog uspjeha?

– Na neki način i da, jer dobivate sve više i više zadataka, a što ih je više, teže se posvetiti svakom od njih. Posebice kad se uzme u obzir način posvećenosti koji takvi zadaci zaslužuju. Ujedno, to nam je možda trenutno i najteži segment posla. Od tolikih tema i brojnih problema koji muče građane, s kojima se nama obraćaju te koji su u nadležnosti ove institucije, najlakše bi bilo reći – strateški treba odabrati dvije ili tri teme i sustavno na njima raditi.

Međutim, ne mogu izabrati samo dvije ili tri, jer znam da je svakoj osobi koja nam se obrati, njezin problem najvažniji te je i šire gledano trenutno u Hrvatskoj puno tema i problema zaštite ljudskih prava i vladavine prava na kojima treba ozbiljno raditi.

Zasigurno postoje i određene prednosti, a koje su posljedica tako sveobuhvatnog pristupa?

– Itekako! U prvom redu, dobro je što prateći toliko toga istovremeno, zadobijete širu sliku sustava, načina njegova funkcioniranja i nefunkcioniranja. Dakle, jasno se vide mane koje su posljedica sustavnog pristupa.

Gledajući po segmentima, uoče se problemi rada pojedinog tijela državne uprave, ali kada ih gledate sve skupa, otvara se horizontalan pogled na zajedničke značajke različitih aktera tog sustava.

Što o samim građanima doznajete zahvaljujući horizontalnom pogledu?

– Jasno je vidljivo da u Hrvatskoj, u pogledu pristupa pravima, zbilja postoji problem. Počevši od toga u kojoj su mjeri građani uopće informirani o svojim pravima. Zatim, koja je procedura koja im slijedi, kamo otići? Koliko se često događa da se građane šeće s jedne na drugu pa i treću adresu? Problem je i u tome što dio građana ne zna kome se obratiti ako su im prava prekršena, a nerijetko nam se javljaju i s problemom dugotrajnosti postupanja različitih institucija. Ponekad građani od institucija uopće ni ne dobivaju odgovore, a često su ti odgovori i prilično birokratizirani pa zato i nejasni.

Pogađa li ikad isti »tihi tretman« državnih institucija i samu instituciju Pučke pravobraniteljice?

– Da, ali kad mi ne dobijemo odgovor, tu se priča nikad ne završava. Kod nas nema gesla »pojeo vuk magare«, nego inzistiramo svaki put, sve dok ne dobijemo odgovor. Govoreći o samim mehanizmima inzistiranja, kao i mnogim drugim institucijama, na raspolaganju nam je pisanje požurnice u kojoj praktički kažemo: »Niste nam odgovorili, evo vam produljeni rok da to učinite.«

Međutim, Zakon nam je dao mogućnost obavještavanja sve više i više instance iznova, a što uvijek dobro posluži kad, primjerice, ne dobivamo odgovor nekog ministra. U tom slučaju, uvijek nam preostaje obratiti se premijeru.

Sveobuhvatno izvješće

Što je specifično u vezi izvješća koje svake godine dostavljate Hrvatskom Saboru?

– Godišnje izvješće Pučke pravobraniteljice nije izvješće o radu kakvo podnose mnoge institucije Saboru. Naše godišnje izvješće donosi analizu i ocjenu stanja ljudskih prava u Hrvatskoj. Jedno od ključnih pitanja je i tko će biti izvori informacija. I vi kao novinarka znate kolika je važnost u samom odabiru izvora informacija te i mi težimo što većem broj relevantnih izvora, a da pri tom i dalje vodim računa o njihovoj kvaliteti.

S jedne strane, važan izvor su upravo pritužbe građana i ono što kroz cijelu godinu gledamo radeći po predmetima istih ili sličnih pritužbi te ispitnih postupaka koje vodimo. S druge strane, čitavu godinu pratimo i rad svakog tijela, sve objave na njihovim stranicama, ali i ono što se objavljuje u medijima. Međutim, na samom kraju godine, u fazi našeg rada kad već postoji koncept izvješća, te su izdvojene dominantne teme, svakom pojedinom ministarstvu pišemo dodatan dopis s čitavim nizom vrlo specifičnih pitanja na koja, naravno, onda očekujemo i odgovore.

Znači li to da onda, ako u nacrtu izvješća, primjerice, uočite porast femicida, direktno se obraćate Ministarstvu rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike?

– Tako je. Doduše, kod femicida bi to primarno bila pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, ali ako to uzmemo kao primjer, to je apsolutno točno. Svako ministarstvo dobije svoj personalizirani dopis s vrlo specifičnim i većim brojem pitanja, jer zahvaljujući najrecentnijim i najpreciznijim podacima s njihove strane, mi nastavljamo raditi, analizirati pa na koncu i zaključivati.

Međutim, isto tako, prikupljamo i sva istraživanja provedena u Hrvatskoj, a koja se odnose na neku od brojnih tema koje mi pokrivamo tijekom godine. U komunikaciji smo i sa institutima, sveučilištima, nevladinim udrugama. Ne samo da imamo otvoren poziv za dostavu vlastitih dopisa i viđenje situacije iz pozicije nevladinih udruga, nego im pišemo i specifične dopise, uzimajući u obzir teme koje pokrivaju.

Obogaćujete li izvješća međunarodno relevantnim pokazateljima?

– Da, to nam je vrlo važan izvor za izvješće, najvažniji podaci i informacije koje su različite međunarodne organizacije i institucije kroz godine pisale, a koje su relevantne i za Republiku Hrvatsku. Ponekad je riječ o nekim novim obvezama, ali se može raditi i o osvrtu nekog od odbora koji prati provođenje određene međunarodne konvencije kod nas. I na taj način smo tijelima kojima dajemo preporuke u izvješću netko, netko tko im konstruktivno pokazuje gdje bi stvari trebale biti bolje. Katkad Hrvatskoj dolaze packe izvana, a koje su se mogle izbjeći, da se uvažavalo ono što govori naša institucija. Međutim, nerijetko se čeka da međunarodna tijela poput Ujedinjenih naroda kažu Hrvatskoj da nije poštovala međunarodne standarde ljudskih prava. Jedno što ja nakon svega mogu reći je: »Evo, jesmo li ukazivali, jesmo li govorili? Da ste poslušali, moglo se izbjeći, a iz čega proizlazi da smo bespotrebno gubili vrijeme.«

Dakle, u izvješću progovaramo i o svemu što su međunarodni standardi propisali u području ljudskih prava. Također, u Izvješću dajemo i analizu sudske prakse u području diskriminacije pa je doista riječ o opsežnom prikupljanju informacija od velikog broja različitih izvora, čime na koncu uspijevamo iscrtati jednu što objektivniju sliku stanja u društvu te dati preporuke za prevladavanje uočenih problema.

Male pobjede

Dok prokazujete zapinjanje sustava, ipak, morate ostaviti vrata otvorena za daljnju suradnju i nastavak komunikacije.

– Tako je, mi moramo biti u stalnom dijalogu. Moramo imati informacije o tome što su tijela radila i što u budućnosti planiraju raditi, kako bismo mogli dati podrobnu ocjenu stanja. Isto tako, nakon što damo preporuke, izuzetno je važno dobiti povratnu informaciju konkretnog tijela, kako bismo znali ukoliko postoje valjani razlozi zbog kojih su naše preporuke neodgovarajuće.

Ponekad iz obrazloženja uvidimo da naš prijedlog rješenja problema nije adekvatan. Pogreška je misliti da neovisne institucije, baš zato što jesu neovisne, trebaju biti u nekakvoj kuli, potpuno odvojene od svih i svakoga. To nije neovisnost.

Neovisnost je da vam nitko ne utječe na to što mislite i što govorite. Ja nemam moć nikome narediti da nešto promjeni, nego jedino snagom argumenata mogu postići da se napravi sve što je u najboljem interesu građana. Stoga, moramo surađivati sa svim tijelima te, u krajnjoj liniji, moramo shvatiti da se bez volje tih istih tijela, ništa neće postići.

Možete li izdvojiti jedan iskorak koji vas osobno posebno veseli otkako ste gotovo dvije godine na funkciji?

– Svaka mala pobjeda, svaki mali pomak, mene veseli. U svakom pojedinačnom predmetu u kojem ima pomaka ma koliko god ima i pritužbi nad kojima se ražalostim, u konačnici se radujem kad ta pritužba, dovede do trenutka u kojem nekome pomognemo. Najčešće se ne radi tek o individualnoj promjeni, nego rezultat konkretne promjene osjete i drugi građani.

Evo, sad mi pada na pamet nedavna mala pobjeda kad smo pomogli studentici koja nije mogla ostvariti pravo smještaja u studentskom domu, unatoč tomu što je na nj imala pravo. S druge strane, šira javnost je pozdravila nedavnu izmjenu Zakona koju smo zagovarali, a kojom je omogućeno da osobe koje su pravomoćno osuđene za seksualne delikte nad djecom, ne mogu osnivati udruge koje se bave djecom. Puno je primjera sličnih ovima, kojima smo živote ljudi barem malo promijenili nabolje i naravno da me to iznimno veseli.

Je li to najljepše u vašem poslu, baš taj trenutak spoznaje da ste nekome donijeli veliko olakšanje?

– Da, svakako je najljepše kad su građani zadovoljni s nama, kad kažu hvala, puno ste nam pomogli. Ali, moram priznati, nije ovo posao na kojem dobivate puno zahvala. I ne smeta mi što je tako, jer mi ovo radimo zato što ovo volimo i zato što u ovo vjerujemo. Na kraju dana, to je naš posao. A posao su nam često i nezadovoljni građani, oni koji se ljute što im nismo pomogli, koji su mislili da možemo nešto poduzeti za njihovu situaciju, iako ona izlazi iz okvira naših nadležnosti. Vjerujte, nije se lako uvijek nositi s tim.

Jeste li nekad bili izloženi prijetnjama?

– Da, ali to se događa zato što smo mi često adresa na koju građani dolaze već nakon što su pokucali na sva vrata pa smo im mi zadnja slamka spasa. Dosta je teško onda nekom objasniti da ne možemo pomoći, najčešće u situacijama kad postoji sudska odluka i tu je, zapravo, kraj.

Terenski rad

Na svečanost povodom obilježavanja 30. obljetnice upali su aktivisti s transparentom na kojem je pisalo: »Treba uvažavati više poruke Pravobraniteljice.« Doživljavate li i vi to primjerom institucionalizacije Pravobraniteljice od dolje?

– To je jako bitno što ste rekli, jer informacije moraju ići u svim smjerovima. Nužna je komunikacija svih sa svima. Zato je sjajno što imamo četiri područna ureda, ali to nije dovoljno. Moramo biti jako prisutni u različitim sredinama, na različitim mjestima. Ne možete znati što se zbiva u zatvorima, psihijatrijskim institucijama i drugim zatvorenim mjestima, ako ne idete u obilaske, i to nenajavljene. Obilaske ne radimo samo prema pritužbama, nego idemo redovito i u planirane obilaske.

Slično je i sa žrtvama potresa, jer je naš posao periodički obilaziti ljude koji još žive u kontejnerima. Prije mjesec dana smo opet bili u Petrinji, a u međuvremenu i u Glini. Naš je posao i razgovor sa žrtvama potresa, periodički obilazak privremenih naselja. U Zagrebu smo prije par tjedana bili u hostelu Arena, gdje su smještene zagrebačke žrtve potresa. Jedno od potresnijih iskustava svakako je obilazak romskih naselja, jer govoriti o tome, a bez da ste svojim očima vidjeli djecu koja se po ovoj hladnoći moraju prati na otvorenom, nema baš nikakvog smisla. Sasvim drukčije doživite tu zbilju kad doista vidite kako sve ljudi žive. Baš zato volim zajedno s kolegama izlaziti na tu vrstu terena, jer takvi trenuci u srcu stvaraju osjećaj da je promjena doista potrebna.

Nije lako stalno kritizirati

Slijedom dužnosti propisanih vašoj instituciji, nažalost, gotovo uvijek djelujete kao ona koja neprestano kritizira i donosi loše vijesti.

– Nije lako uvijek biti onaj negativan kritičar. Mislim, jednostavno ne želite biti kontinuirano negativni i kritički raspoloženi. Ja zasigurno ne želim i uvijek me razveseli kad mogu primijetiti nešto pozitivno, kad sam u prilici izdvojiti jedan primjer dobre prakse, jer se brojne institucije uistinu i trude. A da je tako, vidimo iz promjena koje se, ipak, događaju. Neke stvari se mijenjaju, određeni koraci naprijed se ostvaruju i to također treba glasno reći. Međutim, dio mog posla, onaj nezahvalan, jest i govoriti o problemima. Od govorenja o problemima ja ne mogu bježati, i to je moj posao.

Svaka pritužba prvo dolazi na moj stol

Kako se obratiti Pravobranitelju, koja je najjednostavnija procedura?

– Iako većina pritužbi dolazi elektronskim putem, one mogu biti pisane i rukom. Kad sam 2008. godine tek počela raditi u ovoj instituciji, mailovi su bili rijetkost. U ovoj sveopćoj digitalizaciji često zaboravljamo da postoje i oni koji nemaju struju ili pametne telefone. Kad hodate Banijom i lokalnim selima, postane vrlo jasno zašto će naša institucija uvijek ostati otvorena i za pritužbe pisane rukom.

Izradili smo i obrasce za pritužbe, koji pomažu strukturirati sve informacije koje su nama relevantne. Ipak, oni nisu obvezni, jer neki ljudi imaju potrebu u pritužbi navesti mnoštvo detalja. To je sasvim u redu, otvoreni smo za sve različite načine kojima će se građani poslužiti da nam ispričaju što ih muči, pa da onda mi vidimo što možemo učiniti za njih.

Također, osoba nam se može obratiti i osobnim dolaskom u naše urede u Zagrebu, Rijeci, Splitu i Osijeku, a dobra je opcija prije dolaska telefonski kontaktirati ured kako bi se utvrdilo jesmo li mi uopće prava adresa, ali i dobilo termin za razgovor i savjete o dokumentaciji koju je potrebno priložiti.

Kako pritužbe putuju kroz sustav? Sigurna sam da jedno pismo s Banovine ne dolazi direktno na vaš radni stol.

– Dolazi, dolazi. Sve što ulazi u instituciju, prvo dolazi meni pa ja to kasnije dijelim dalje. Mi ne funkcioniramo kao ministarstva s kabinetima, nego smo horizontalno posloženi.