Prvi ozbiljan ispit u Italiji. Ovaj tjedan. Međunarodni odnosi. Roko i ja skratili smo knjigu od 450 stranica na njih 30. Ne pitajte kako smo to uspjeli. Stvarno smo učili. Ovo je možda Erasmus, ali je isto tako i strana zemlja, drukčija pravila. Nije bilo mjesta za pretjeranu improvizaciju. Učiti se moralo, barem malo. Tjedan dana prošlo je u druženju s realistima i liberalima, s Kennethom Waltzom i Kantom, sve na engleskom. Ispit smo trebali pisati u Auli Didattica 1, odnosno svojevrsnom kompjuterskom kabinetu. Bilo je to u jednoj od šest zgrada na našem Forli kampusu. Roko i ja bili smo štreberi što se tiče dolaženja na ispit, kašnjenja nije smjelo biti pa smo tako do podrumske kompjuterske aule došli pola sata prije termina pisanja ispita naše druge grupe. Prva grupa bila je usred pisanja i profesorica je »stražarila« ispred vrata.

NIKAD DOSTA OPREZA

Bila je vidno uzrujana našom uranjenom pojavom te nas je, u pravom rječniku međunarodnih odnosa, brzo otpremila s, kako je rekla, posjeda, »premises«. Nismo se više pojavljivali prije zadanog vremena pisanja ispita. Pola sata kasnije došao je i taj trenutak. Procedura je bila ozbiljna i pravila striktna. U predavaonici tijekom ispita nema mobitela, jakni, hrane i pića. Sve to trebamo ostaviti u ormarićima ispred, i sa sobom smijemo ponijeti samo talijansku iksicu, studentsku karticu. Ovo je moderan kampus, a na modernom, novom, digitaliziranom kampusu nema mjesta za nekakve ključiće iz 19. stoljeća. Ormarići se, prikladno, otključavaju preko tableta na koje se jednostavno prisloni iksicu. Otisak prsta ipak nije bio potreban.

Nakon šoka od ispita –
aperol u najdražem kafiću

Mi smo sve stvari strpali u Rokov ormarić, čak i maloprije spomenutu njegovu iksicu. Da, točno onu s kojom se taj isti ormarić trebao kasnije opet otvoriti, i koju je trebalo pokazati profesorici prije ispita kao identifikaciju. Nikad dosta opreza. Tri su minute do ispita, a Rokova je iskaznica u zaključanom ormariću. Situacija je bila alarmantna, i jedino što se moglo učiniti bilo je pozvati zaštitara s porte. Engleski ne priča, samo talijanski. Nakon neuspješnog talijanskog tečaja, nama to nije bila opcija. Google prevoditelj uskočio je upomoć. Naš je James Bond – zaštitar ormarić otvorio u posljednjem trenutku, kad je profesorica već bila spremna hapsiti sve one koji još nisu sjeli u predavaonicu za svoj kompjutor.

Ne samo da ovo nije bila igra, već je bio ispit za tajnu službu, sudeći po svim regulacijama koje su mu prethodile. Frapirani, ispit smo napisali. Kad je isteklo 45 minuta i test je nestao s ekrana, automatski odlazeći u sustav, više ga nije bilo moguće rješavati. Kod kuće u Hrvatskoj profesori istrgnu papire iz bilježnice, podijele nam ih i diktiraju pitanja.

SMIRITI ŽIVCE

Sunce je i dalje sjalo kad smo izašli iz podrumskog kabineta, i nama šokiranima nije preostajalo ništa drugo nego u tišini i pod dojmom popiti aperol u našem najdražem kafiću. Smiriti živce.

Za kraj stresnog tjedna prikladan je bio izlazak s našim ljudima, Hrvatima. U deset navečer našli smo se s Ivanom u Campus Toweru, odnosno studentskom domu u kojem su živjeli on, Valentina i Veronika. Valentina nam se i pridružila malo kasnije. Upravo se bila vratila s izleta u Bolognu s Luccom. Sjećate se kako Tanja ima dečka Talijana Filipa koji živi u Forliju? Njih dvoje odlučili su se igrati matchmakera pa su tako Valentinu i Veroniku upoznali s Filipovim prijateljima s posla: Luccom i Edoardom. Njihovo je sparivanje upalilo, i cure su već neko vrijeme izlazile svaka sa svojim Talijanom, i svi su se zajedno družili pa je došao red da upoznaju i nas ostale Hrvate. Lucca nam se tu večer pridružio na partiju koji se održavao na glavnom trgu u Forliju, ispred kafića Flora. DJ je puštao muziku, a ljudi su se na trgu družili, pričali i plesali. Mi smo ćaskali na engleskom s Luccom, koji je, preplašen brojem Hrvata oko sebe, isprva bio malo sramežljiv, ali se ubrzo opustio. Saznali smo da je iz mjesta pored Pescare, da navija za Juventus, ne sluša Erosa Ramazzottija i da sprema najbolju carbonaru. Roko je ovu zadnju izjavu shvatio osobno pa se pokrenula polemika o tome kako se sprema prava carbonara, a pao je i dogovor da će nam je jednom prilikom obojica pripremiti pa ćemo vidjeti čija je bolja. Tijekom večeri pridružili su nam se i Veronika i Edoardo koji su se vraćali s romantične večere. S Talijanima smo se brzo skompali i odlučili smo zanemariti činjenicu da su nam svojevremeno uzeli pola obale. Hrvatsko-talijansko pomirbeno druženje spremanja savršene carbonare bilo je dogovoreno, i u to se ime moglo samo nazdraviti.

Ovo nije igra, ovo je – Erasmus!