Na samom sjeveru južnoameričkog kontinenta, podalje od najzažarenijih točaka oko kojih se intenzivno formira nadolazeća era svjetske politike, kroz proteklih se mjesec dana razbuktao novi razvoj koji prijeti da će jednu temu iz pozadine medijsko-političkog diskursa na dulje vrijeme preseliti u njegove važnije rubrike. Naime, u Venezueli, jednoj od najsiromašnijih zemalja zapadne polutke, prve nedjelje u prosincu održan je nesvakidašnji referendum koji je pred 10,5 milijuna odazvanih birača postavio pitanje efektivnog pripajanja gotovo 75 posto teritorija susjedne Gvajane, što je osim u regiji alarme upalilo i na ruševinama međunarodnih institucija za koje smo nekad mislili da mogu uspješno razriješiti akutne globalne smetnje. Prema službenim podacima tamošnjeg Nacionalnog izbornog odbora (CNE), 50 posto venezuelanskog biračkog tijela gotovo je unisonim glasom svojoj vladi dalo dozvolu da nastavi sa stoljetnom borbom za pretežito šumsko područje zvano Gvajana Esequiba, a najkontroverzniji aspekt savjetodavnog referenduma bilo je pitanje o osnivanju nove istoimene republike koja bi se trebala uspostaviti na teritoriju općepriznatog pod drugom zastavom.

Premda je vlast Gvajane u sporu na UN-ovom Međunarodnom sudu pravde (ICJ) pokušala ishodovati blokiranje petog pitanja venezuelanskog referenduma koje otvara put aneksiji gotovo 160 tisuća kvadratnih kilometara smještenih između trenutne granice dviju država i rijeke Esequibo, ovaj je pokušaj ostao tek ideja. Tanki temelji na kojima Caracas i njegova osporavana vlast na čelu s predsjednikom Nicolasom Madurom pred svjetskom javnošću grade vlastitu argumentaciju ojačani su narodnim legitimitetom naspram kog se naizgled nevino političko djelovanje bivše britanske kolonije trebalo postaviti u kontrast. Međutim, račvanja i slijepe ulice slučaja Esequiba čija recentna povijest na odličan način sažima cijeli zeitgeist suvremene politike ujedno ukazuje i na kompleksniji, ali brutalniji proces koji već stoljećima pokazuje kako koncept pravde ne stanuje ondje gdje moć vidi svoj interes.

Naftne zazubice

Uz medijaciju predstavnika UN-a, regionalnih saveza CELAC i CARICOM te Brazila i Kolumbije, Maduro se s gvajanskim mu kolegom Irfaanom Alijem prošlog četvrtka sastao na otočiću Sveti Vincent gdje je, prema izvještajima, susret bio obilježen tenzijama. Budući da Gvajana smatra kako su Esequiba i pripadajuće teritorijalne vode njen suvereni posjed na kojima mogu raditi što hoće, ni sam Alijev pristanak za sudjelovanje na sastanku nije bio siguran budući da je predsjednik dosad izbjegavao bilateralne radnje po ovom pitanju. Ipak, dvojac je nešto postigao, pa je uz novi termin razgovora zakazan za početak iduće godine u Brazilu dogovoreno kako niti jedna strana neće oružano prijetiti drugoj te kako su obje strane odlučne u tome da se problem riješi bez daljnje eskalacije, što je veliko olakšanje za cijeli svijet umoran od novih zaraćenih frontova, a posebno za stanovništvo Latinske Amerike i ljude koji obitavaju u dotičnoj regiji.

Populaciju Esequibe, čija se brojka procjenjuje na oko 125 tisuća stanovnika (oko 15 posto ukupnog stanovništva Gvajane), uglavnom čine domicilni narodi koji su preživjeli višestruku kolonizaciju brojnih europskih osvajača te potomci afričkih robova dovođenih preko Atlantika za vrhunca kolonijalizma. Kao područje koje se nastavlja na Amazoniju i njenu velebnu prašumu, u brojne dijelove Esequibe zapadnjačka noga nikada nije ni stupila, očuvavši značajnu bioraznolikost s velikim brojem raznih životinjskih i biljnih vrsta te velikim količinama pitke vode koja omogućuje međusobnu raštrkanost povećeg broja zajednica i plemenskih skupina. Dok za živote skromnih sakupljača i poljoprivrednika politički dio fame ne predstavlja nimalo bitnu stavku, ono što im prijeti bez obzira na razvoj i ishod teritorijalnog spora jest nasilje nad okolišem pod nalogom kapitala.

Reaktualizaciju neriješenih konflikata oko Esequibe koji datiraju stoljećima unatrag vlada Irfaana Alija u proteklih je nekoliko godina inicirala sve češćim istraživanjima, testovima i ekstrakcijom nafte i plina iz svojih teritorijalnih voda, pa tako i iz morskog područja pod međunarodnim prijeporom. Dijeljenje koncesija prvenstveno američkim i francuskim tvrtkama na više desetaka pomorskih lokacija eskaliralo je prošle godine, čemu je prethodio izračun kojim je kartel energetskih giganata shvatio kako se u bazenima udaljenih dvjestotinjak kilometara od obale nalazi više od 11 milijardi barela sirove nafte. Dok je kopneni dio Esequibe bogat zlatom, dijamantima, boksitom, manganom i drugim metalima i mineralima koji su i u prošlosti i danas iznimno traženi na svjetskom tržištu, neprerađeni ugljikovodici su ti koji izazivaju zazubice svih regionalnih aktera. Glavni među njima koji je proteklih tjedana stigao u fokus ove pravne bitke američki je ExxonMobil, koncesionar koji se novim investicijama u oceanske bušotine obvezao na »razvijanje ovog resursa« i »osiguranje sigurne energetske tranzicije«. Svjestan najbezobraznijih retoričkih podvala koje je servirao javnosti, ExxonMobil nije stao na riječima već nastavio s misijom čijim bi ispunjenjem mala Gvajana i njena prirodna dobra postali najveće crpilište koje naftaš sa sjedištem u Teksasu ima.

Korporativno proždiranje države

Američki medij The Intercept u lipnju je objavio članak naziva »Kako je Exxon osvojio zemlju bez ispaljenog metka« u kojem se, uz svjedočanstva bivših insajdera o funkcioniranju veze korporacije i Gvajane, piše i o proceduri kojom novac i njegovi lobisti omekšavaju jednu voljnu vlast. Uz ocjenu kako je »teško razlikovati gdje naftna kompanija završava, a vlada počinje« te ilustraciju bliskog odnosa Exxonovih visokopozicioniranih funkcija i gvajaninog političkog vrha, novinarsko istraživanje navodi kako je tvrtka za potrebe pozitivnog PR-a obilato sponzorirala nacionalnu kriket ligu i najavila financiranje novog stadiona, pri čemu joj je ušutkavanje ekoloških organizacija donacijama stiglo kao istresanje sitniša iz džepa. Realnost odnosa jedne siromašne, slabo naseljene države i trećeg najvećeg proizvođača nafte na svijetu najplastičnije se može prikazati brojkama koje kažu kako je Gvajanin BDP u 2022. godini iznosio 15-ak milijardi dolara, čime je on gotovo udvostručen u odnosu na godinu ranije. S druge strane, Exxonovi su prihodi u istom razdoblju iznosili neusporedivih 414 milijardi dolara pri čemu je samo prodajom gvajanske nafte kompanija ostvarila neto profit od čak 5,86 milijardi dolara.

Pogledom unutar povjerljivog ugovora iz 2016. koji je procurio u javnost stječe se uvid u to kako pred licem gole ekonomske moći izgleda nacionalna suverenost države iz američkog susjedstva. Prema tom dokumentu, Exxon će do povrata vlastite investicije sebi uzimati čak 75 posto naftnih prihoda stečenih u državi dok će nakon toga obje strane prihodovati po 50 posto, čemu treba dodati kako se Gvajana istim ujedno obvezala kako će njihov poslovni partner biti izuzet od plaćanja poreza. Također, službeni je Georgetown obećao kako neće mijenjati zakone koji bi utjecali na izvršenje ugovora, čime je on efektivno dobio veću važnost od nacionalnog ustava, a u ugovoru je izbjegnuto definiranje odgovornosti i snošenja posljedica potencijalne ekološke katastrofe koja bi Gvajanu devastirala i ekološki i financijski. Ovakvi razmjeri korupcije kontekst dobivaju informacijom da je Gvajanine zakone koje se odnose na ekstrakciju nafte napisala američka pravna tvrtka čiji je klijent upravo Exxon, što je razotkrila međunarodna aktivistička i istraživačka organizacija Urgewald, dok je cijeli proces legislativne prilagodbe za penetraciju kapitala u netaknutu prirodu financirala Svjetska banka.

– Gvajana je vrlo spreman partner. Naše veleposlanstvo ondje treba biti veće da bi ih pomoglo usmjeriti i voditi ih sa svim tim novim dodatnim resursima, u ožujku je kazala komandirka američke Južne komande (Southcom) Laura Richardson, a prenio portal Venezuela Analysis. Da će Washington zbog svoje koristi dati podršku ovoj srdačnoj suradnji, pa i kontra svog neprijatelja iz Caracasa reći koju riječ ondje gdje se o području Esequiba bude odlučivalo, ne bi trebalo nikoga iznenaditi.

Prisutnost američke vojske u i nad Gvajanom posljednjih je mjeseci povećana usporedno s treninzima i zajedničkim vježbama s vojskom te države, a aktivnosti svojih trupa na svojoj istočnoj granici povećala je i Venezuela koja strahuje od ponavljanja invazije iz 2020. godine kada je skupina plaćenika iz Kolumbije pokrenula Operaciju Gedeon. Ipak, cilj američkih smicalica prije svega je vršenje nadzora nad morem i tamošnjim naftnim akcijama čiji su proizvodi u posljednjih 20-ak mjeseci sve više namijenjeni za Europu, još uvijek platežno najsposobnijeg kupca. Sa stajališta biznisa, brojki i onih koji novac broje, nikakvih problema nema. Iako je unilateralnim radnjama u moru Esequibe prekršila Ženevski sporazum na koji su se Venezuela i Ujedinjeno Kraljevstvo kao tadašnji kolonizator Gvajane obvezali 1966. godine, nagli rast proizvodnje nafte, njena izvoza, BDP-a i državnih prihoda već su dovoljna opravdanja kojima guverneri iz loža kriket stadiona sakrivaju vlastitu ulogu u neokolonijalnom pustošenju.

Tko ima pravo odlučivati?

Tekući pravni proces pri Međunarodnom sudu pravde, koji je Gvajana pokrenula 2018. godine, prema svemu sudeći neće razriješiti sukob oko Esequibe, ne samo zato što se UN iznova pokazuje nekompetentnim za ikakvu ozbiljniju medijaciju na međunarodnoj razini, već prvenstveno zbog toga što venezuelanska vlada inzistira na nedostatku jurisdikcije ove institucije, pozivajući se na spomenuti Ženevski sporazum koji garantira kreiranje posebne komisije za razrješavanje spora. Znajući da mu sud nije naklon, predsjednik Nicolas Maduro referendum o Esequibi reklamirao je kao pitanje »odbacivanja stranog miješanja u nacionalnu suverenost«, kazavši kako će sve buduće vlade biti obvezane odlukom venezuelanskog naroda, no to ne znači da će Venezuela samo tako napustiti parnicu. Kako je njegova administracija svjesna da su šanse za pripajanje regije i njenih naftnih polja Venezueli vrlo male, za očekivati je kako će svi diplomatski alati biti usmjereni na postizanje drugog najpoželjnijeg scenarija koji bi uključivao vraćanje statusa quo oko Esequibe, stopiranje Exxonovih ekstrakcija, odmicanje američke vojske na istok te povećanje venezuelanske vojne sigurnosti.

Budući da se iduće godine u Venezueli održavaju predsjednički izbori koje Zapad promatra s velikim interesom, Madurova retorika nacionalnog ujedinjenja oko Esequibe ciljala je zahvatiti i sljedbenike čavizma i socijalističke vlasti te desne opozicionare predvođene bogatim obiteljskim klanovima koji nisu oduševljeni najopasnijom izazivačicom, beskrupuloznom zagovornicom »šok-terapije« i antivenezuelanskih sankcija Mariom Corinom Machadom. Favoritkinja stranih lobija već je dobila glasnu podršku SAD-a, Europske unije, Ujedinjenog Kraljevstva i Kanade, što je olakšalo predizbornu kampanju nekadašnjoj desnoj ruci Huga Chaveza koji je mogao nastaviti prokazivati Washington kao pozadinskog lutkara koji marionetskom vlasti u Gvajani upravlja u svoju korist. Tako je karizmatični Maduro na jednoj od svojih redovitih konferencija prozvao Matthewa Millera i Briana Nicholsa, glasnogovornika te pomoćnog tajnika američkog State Departmenta koji su prethodno osporili relevantnost održanog referenduma i Ženevskog sporazuma, a ocjenjivanju njihovih izjava kao manifestacije imperijalne arogancije slijedila je Madurova osuda Davida Rutleyja, izaslanika britanskog Ministarstva vanjskih poslova koji je ovog tjedna potrčao u Gvajanu dati podršku svojoj bivšoj koloniji. Nije nikakva tajna da bi upravo SAD najžešće želio vidjeti promjenu vlasti u Caracasu, posebno kada se zna da venezuelanska diplomatska lojalnost bezrezervno stoji uz saveze BRICS i Organizaciju zemalja izvoznica nafte (OPEC+) koji sve ozbiljnije ugrožavaju američku globalnu hegemoniju. U neželjenom eskalatornom raspletu, Esequiba bi mogla postati venezuelanski Tajvan, točka oko koje bi ratni krvoloci mogli kreirati povod potreban za legitimaciju vlastitih agresivnih poteza.

U cijeloj se priči oko resursa i zemljišnog posjeda najmanje pita one koji bi samom činjenicom da žive na spornom području trebali imati najvažniji glas. Iako eventualno pomicanje granice na njihove živote ne bi imalo prevelik utjecaj, razvoj gvajansko-venezuelanske razmirice nedvojbeno će utjecati na ono što je prioritet svakome tko želi svoje stanište želi očuvati. Čak i kada pristup teško dostupnim, prometno slabo povezanim selima Esequibe ne bi predstavljao problem, šanse da kompradorska klika oko gvajanskog predsjednika Alija dozvoli izjašnjavanje po pitanju ekstrakcije sirovina i prirodne devastacije njihova doma bile bi ravne nuli, baš zato jer se njihov odgovor već zna. O realnom riziku koji prijeti moru, obali i prašumi, ustrajnoj borbi Gvajanaca protiv štetnih i nepopularnih ekonomskih praksi, kao i radu aktivista koji su tužili državu kako bi prokazali duboku korupciju i namjerno ignoriranje ekoloških standarda anglofoni su mediji obilato pisali, napomenuvši kako od statistički fingiranog ekonomskog buma ogromna većina ljudi nije vidjela benefite. Od ekonomskog modela orijentiranog isključivo na izvoz sirovina Gvajanci, među kojima se gotovo polovina stanovništva vodi kao siromašna, ne mogu prosperirati čak i kada bi Exxon umjesto u zabavu svoje milijune uložio u razvoj. Nažalost, nemilosrdna realnost ekonomskih odnosa i tokova koji uspijevaju postići upravo ono za što su od početka bili namijenjeni ujedno uspijeva i uvjetovati identifikacijski izbor kojim odlučujemo za koju ćemo stranu u svjetskim političkim sukobima navijati. Zato zauzimanjem perspektive onih koji posjeduju najmanju moguću moć teško da možemo ne priupitati se: »Kako se veseliti pronalasku nečeg što ćeš na kraju zapaliti i uništiti?«

Povijest kolonijalne otimačine

Neslaganje oko toga kome pripada područje zapadno od rijeke Esequibo proteže se stoljećima unatrag, u vrijeme kada su se oko kolonijalnog lena koškali Španjolci, Britanci i Nizozemci. Crtanje granica oko teritorija nad kojim nitko osim prirode same nije imao punopravnu kontrolu intenziviralo se u 19. stoljeću, kada su Britanci na svojim kartama regiju pripajali sebi, a revolucionari predvođeni Simonom Bolivarom istjerali iz nje svoje španjolske kolonizatore te preuzeli granice enklave kojom je vladao madridski kralj. Kako je sa zlatnom groznicom krajem stoljeća stigla i grabež za resursima bogatim krajevima, tako su britanski upravljači Gvajane sve manje formalno, a još manje u praksi poštovali venezuelansko-gvajansku granicu čije je pitanje trebala razriješiti tzv. Pariška arbitraža 1899. godine. U paktu Amerikanaca i Britanaca, a bez sudjelovanja predstavnika tadašnje Venezuele koji su dozvolili da Washington primijeni svoju Monroevu doktrinu ekskluzivnog utjecaja u Latinskoj Americi, Esequiba je proglašena dijelom Britanske Gvajane i to na velike proteste Venezuele koja do danas ne priznaje legitimnost ovog dokumenta.

Venezuela je morala čekati kraj Drugog svjetskog rata, uspostavu UN-a i početak političke dekolonizacije po svijetu da bi pokrenula proceduru povratka ove rijetko nastanjene regije u sastav svoje države. Godine 1966. između Britanske Gvajane i Venezuele postignut je Ženevski sporazum koji je garantirao da će obje strane konflikt riješiti dijalogom, bez praktičnih osporavanja tuđih pretenzija sve dok tzv. miješana komisija sastavljena od diplomata ove dvije zemlje ne postigne konsenzus. Gvajana je u međuvremenu stekla političku nezavisnost od britanske krune, kao i susjedna Nizozemska Gvajana (današnji Surinam), dok kaotičnost kolonijalnih aranžmana i postkolonijalnih nagodbi na sjevernom dijelu kontinenta ilustrira činjenica da Francuska Gvajana, najmanji teritorij Južne Amerike, do današnjeg dana ostaje pod upravljanjem Pariza te se vodi kao najudaljenija enklava Europske unije. U proteklih pedesetak godina proces oko dodjeljivanja Esequiba zamrzavan je više puta s obzirom na to da je važnost suradnje između Venezuele i Gvajane preuzelo prioritet i prije, a posebno nakon Bolivarske revolucije 1999. godine. Nažalost, novi razvoji i pronalasci prirodnih bogatstava pod patronatom mnogo moćnijih država reanimirali su spor oko regije koja je ponovno predmet aktivnog neslaganja, što korist donosi jedino onima koji se besramno bogate na imovini otetoj iz ruku njenog stanovništva.