Samo je tri tjedna trebalo novim sirijskim vlastima kako bi izrodili način kojim će osigurati da ono za što su se više od desetljeća borili postane nezaobilazna ideološka potka novog, radikalno drugačijeg društva. Skupina bradatih muškaraca koja odnedavno boravi u Predsjedničkoj palači u Damasku ovog je tjedna odlučila kako mlade umove uništene, umorene i uboge Sirije valja oblikovati u skladu s novim političkim okolnostima, i to uvođenjem novog nacionalnog obrazovnog kurikuluma koji će spriječiti trovanje nakaradnim vrijednostima kao što su sekularizam i teorija evolucije. Ciljani su umovi, bar zasada, još uvijek raznorodni, no ono što u sirijskim školama raznorodno neće biti učenja su o nacionalnoj povijesti (unutar kojih se više neće učiti o osmanskoj okupaciji Sirije i njenim zločinima), narodnim herojima i mučenicima (kojih će definirati smrtna žrtva Bogu, a ne pogibija za domovinu i narod) te nevjernicima – šijitskim muslimanima, i obmanutima – kršćanima i judaistima.

Međutim, za razliku od brzine kojom je šarolika grupacija terorista, predvođena paravojskom Hajat Tahrir al-Šam (HTS), u jednom od ishodišta abrahamskih religija programirala novi softver za pranje mozga, jednako hitra neće biti predaja državne vlasti onome tko vladati zasluži na izborima. Naime, Abu Muhamed al-Džolani, de facto vođa sirijske kontrarevolucije i nekadašnji konfidant lidera Islamske države, u jednom od svojih sve brojnijih intervjua najavio je kako će izbori u Siriji biti održani za četiri godine, a kako će za implementaciju novog islamističkog ustava potrebna biti tri ovozemaljska ljeta. Oboje su novosti koje su zbunile samo one koji su retoriku o svrgavanju donedavno vladajućeg »diktatora« Bašara al-Asada ozbiljno shvaćali, a zažarenim medijskim prostorom, koji i dalje guta ama baš sve što se o šokantnom raspadu ove države piše, odjednom se nametnulo sljedeće pitanje. Ako se diktaturom zove režim koji je štovao prava svih državljana bez obzira na njihovu etničku, kulturalnu ili religijsku pripadnost, a koji je posljednji plebiscit održao prije tek više od pola godine, kako ćemo zvati vladu koja promovira zabranu ženama da u javnost izlaze bez pokrivala za glavu ili prisutnosti odraslog muškarca, zagovara diskriminaciju nad više od četvrtine identitetski nepoćudnih Sirijaca i obećava salafistički kalifat?

Džihadistički bal

Dvadesetak milijuna Sirijaca različito je doživjelo naprasni Asadov bijeg u Moskvu, urušenje baathističke strukture i nastajanje političkog vakuuma, brzo ispunjenog donedavnim al-Kaidinim borcima čija rigidna interpretacija sunizma smrtne neprijatelje stvara od svih neistomišljenika. Jedni su okončanje ove faze (samo naizgled) građanskog rata dočekali radosno, drugi u strahu, treći njušeći priliku da promijene političku lojalnost, a tek mali broj njih spreman na nastavak duge borbe protiv religijskog ekstremizma. Ipak, neizvjesnost nastala neprikosnovenim razvojem zbivanja univerzalno se nastojala i još se uvijek nastoji liječiti tumačenjem Džolanijevih izjava, savršeno skrojenih PR paketića koji u obradi najmoćnijih arapskih i zapadnjačkih medija zvuče kao medena obećanja. Iako je primarna nada najvećeg dijela politički agnostičkih Sirijaca ona za micanjem ekonomske blokade i brutalnih sankcija koje koče mogućnost rekonstrukcije i razvoja, mjesec dana nove realnosti mnogima je od njih natovarilo opasnosti za koje su mislili da su daleko iza njih. Svakodnevica na ulicama Hame, Homsa i Damaska ogleda se u »izoliranim incidentima« kao što su odmazde i ubojstva nad dužnosnicima i pristašama bivše vlasti, zastrašivanja, krađe, uništavanja javne i privatne imovine, a stidljivi protesti u gradovima poput Alepa u kojima je podrška HTS-u neznatna, omogućeni su tek nedovoljnim brojem osokoljenih batinaša koji bi ih bili u stanju spriječiti. No brojčana oskudica ne znači da samoprozvanih boraca protiv šijizma, sekularizma i socijalizma u Siriji nema od svuda. Turkmeni, Afgani, Ujguri, Čečeni, Uzbeci, Tadžici, Pakistanci, pa čak i Albanci čine oko trećine svih uvezenih ratnika koji poziv na džihad protiv infidela i Sirijske Arapske Republike, kao ni pozamašnu plaću, nisu mogli odbiti. Da bi cjelokupna situacija bila kompleksnija, ovaj je kaos izraelska vojska shvatila kao poziv na nezadrživo bombardiranje jugozapada zemlje i okolice glavnog grada kojim je uništena glavnina vojne infrastrukture i opreme u vlasništvu raspuštene Sirijske arapske vojske, dok su Amerikanci pokrenuli napade nad, kažu, ostatkom boraca Daeša ili ISIS-a u sjeveroistočnom dijelu Sirije.

Za to vrijeme, tekuće zločine i aktivnu eskalaciju nasilja u režiji razuzdanih muslimanskih fašista propagandno vješti Džolani pokriva javnosti bačenim kostima u obliku snimaka Asadovih luksuznih automobila i sklepanim manipulacijama o oslobođenim zatvorima i masovnim grobnicama u koje su navodno bačeni politički neprijatelji bivšeg režima. Apsolutnu kontrolu informacija koje iz Sirije izlaze u svijet zasad narušavaju snimke uličnih egzekucija, javnih poniženja kršćana, Alavita i žena bez hidžaba, pa čak i paljenja božićnih drvaca, zbog čega je novozasjela vlada svojim trupama odaslala naputke o zabrani snimanja i dijeljenja materijala koji bi mogao inkriminirati »revoluciju«. Nezadovoljna neposlusima u zapovjednom lancu, privremena vlada instaliranog premijera Mohameda al-Bašira prošlog je tjedna proglasila kako će raspustiti Hajat Tahrir al-Šam i njima pridružene militante te kreirati novu sirijsku vojsku, a među petoro postavljenih čelnika koji bi tim procesom trebali upravljati samo su dvojica njih Sirijci. Također, iako šanse za dogovor nisu izgledne, al-Bašir trenutno vodi pregovore s ciljem da u tu vojsku integrira i Kurde koji na sjeveroistoku zemlje ratuju pod zastavom Sirijskih demokratskih snaga, dok je svim stranim džihadistima koji su se barem pet godina borili protiv Asada obećano sirijsko državljanstvo.

Najbolju ilustraciju toga kakve politike stanovnici najvećih sirijskih gradova mogu očekivati pružaju iskustva iz Idliba, pokrajine i grada 25 kilometara udaljenih od turske granice kojima je donedavno upravljao unaprijeđeni premijer. Tamošnja »Vlada nacionalnog spasa«, također upravljana reformiranom al-Kaidinom vrhuškom i pod punom podrškom Turske, sprovela je najoštrije vjerske zakone čiji prekršitelji, uključujući one koji se na društvenim mrežama usude kritizirati HTS, plaćaju odrubljenom glavom. Žene u tim strogo nadziranim zajednicama nemaju prava na izlazak iz kuće bez odobrenja i pratnje, seksualno ropstvo za potrebe lordova rata normalizirana je pojava, a kroz godine rata pokrajina je etnički i kulturalno očišćena od prisutnosti muslimanskih šijita, Alavita, Kurda i Jazida. Osim strogih zatvorskih sustava za potencijalne disidente, izvana financirani teroristi drže i tečajeve za bombaše samoubojice, a prema podacima UN-a, siromaštvo u Idlibu je apsolutno i doseže stopu od 97 posto.

Strateške greške

Mnogo će još vode morati proteći Eufratom do trenutaka u kojima će biti razotkriveno što se i zašto događalo u predsjedničkim dvorima prvog tjedna prosinca. Provjerenih informacija o tome zašto sirijska vojska nije poslana da gradove brani od najezde nekoliko desetaka tisuća najfanatičnijih boraca nema, no u analitičkim se krugovima već ustanovio zaključak pod kojim je zamrzavanje rata prije osam godina bila pogreška, barem s gledišta bivšeg Damaska. Dok je rezolutno odbijao razgovarati s Erdoganom sve dok se turski predsjednik ne obveže ukloniti okupacijske vojnike iz sirijskog teritorija, Bašar al-Asad nije uspjevao osposobiti svoju vojsku da bude spremna za završne operacije oslobađanja zemlje od dobro opremljenih terorista Džabat al-Nusre i Daeša. Još od 2017. bilo je jasno kako se najveći dio njih krije upravo u Idlibu, mjestu koje je tadašnji američki izaslanik za borbu protiv Daeša Brett McGurk tada nazvao »najvećim skloništem al-Kaide od 9/11 naovamo«. Smokvin list američkog rata protiv središnje od globalnih sigurnosnih prijetnji potpuno otpuhao je bivši Trumpov povjerenik za Siriju James Jeffrey, pohvalivši se prije četiri godine kako je »Hajat Tahrir al-Šam džoker američke strategije u Idlibu«.

Strategija podrške »umjerenim pobunjenicima« koji će svrgnuti autoritarni režim dinastije Asad sada se konačno isplatila. Dvanaest godina nakon prvih znanih pošiljki novca, kalašnjikova, municije i eksplozivnih naprava, borbene opreme, (ne)slavnih Toyota i terenskih vozila za prijevoz boraca, goriva, obavještajne tehnologije, dronova i tko zna čega sve ne, Sirija kakvu smo poznavali više ne postoji, a najveći dobitnik njenog sloma nedvojbeno je Izrael. Izraelska vojska, netom oslobođena operativnih obveza u Libanonu, Asadov je pad iskoristila za samo par sati. Invazijom na strateški važne Golansku visoravan, planinu Hermon i teritorij s istočne strane libanonsko-sirijske granice, Izraelci su dobili nove kutove za napade na Libanon, presjekli Hezbolahove opskrbne lance i stekli mogućnost kontrole nad zbivanjima u Damasku. Na ulaske izraelskih tenkova u gradove kao što su Kuneitra i kršenje onog što je ostalo od državnog suvereniteta nove sirijske vlasti ne žele odgovoriti.

– Izraelski strah je normalan pa su malo napredovali i bombardirali. Mi nemamo straha od Izraela, naš problem nije Izrael i ne želimo se miješati u ništa što bi prijetilo izraelskoj sigurnosti, kazao je novi guverner Damaska Maher Marvan u intervjuu američkom javnom mediju NPR. Istovremeno, neimenovani vojni čelnik iz HTS-u bliske »Slobodne sirijske vojske«, (također organizacije na turskoj platnoj listi poznate i pod nazivom »Sirijska nacionalna vojska« ili SNA), u razgovoru s novinom »Times of Israel« potvrdio je kako je režim otvoren za prijateljstvo sa svima u regiji, uključujući s Izraelom.

– Mi nemamo neprijatelja osim Asadovog režima, Hezbolaha i Irana. Ono što je Izrael učinio protiv Hezbolaha u Libanonu uvelike nam je pomoglo. Sad smo tu mi da se pobrinemo za ostalo, naveo je mistični sugovornik.

S druge strane, Amerikanci se u Siriji (još) ne mogu pohvaliti opipljivim postignućima. Kurdski borci, njihovi primarni saveznici u regiji, novim su raspletom bačeni u još jednu nezavidnu situaciju te se susreću s povećanjem prijetnje koju za njih predstavljaju teroristi na turskoj uzdi, pa i ostaci Daešovih glavosječa. Za dvije tisuće američkih trupa na sjeveroistoku Sirije glavni zadatak ostaje osigurati da tamošnja nafta u konačnici nađe svoj put do Izraela, no budućnost ničim ne garantira stabilne uvjete za nastavak ovog lukrativnog biznisa.

U međuvremenu, rebrendirani je Džolani, sada pod povraćenim civilnim imenom Ahmed al-Šara’a, u Damasku rasprostro crveni tepih za sve koji s HTS-om žele poslovati. Među prvima koji su radosnim domaćinima pohitali u goste našao se turski ministar vanjskih poslova Hakan Fidan, a njega su slijedili jordanski i katarski pandani, delegacije američkih diplomata te ovlašteni distributer dronova, ukrajinski inoministar Andrij Sibiha. Nadalje, direktne kontakte sa svojim do pred malo ljutim protivnicima uspostavili su i Rusi, koji će nakon velikog pretrpljenog udarca učiniti sve kako bi zadržali svoje vojne baze u zapadnim gradovima Latakiji i Tartusu.

Turska igra

Ipak, ključni pokretač uspješne salafističke ofenzive na Damask bile su osobne fantazije Recepa Tayyipa Erdogana. Obavještajne službe najistočnije članice NATO-a rano su interpretirale zbivanja s bliskoistočnih bojišta, kao i signale iz krugova američkog povratnika Donalda Trumpa, te ugledale priliku da iniciraju HTS-ov pohod protiv Asada. Prvotni je cilj bio ojačavanje ruke u turskoj geopolitičkoj igri kojom Erdogan nastoji razriješiti problem sirijskih izbjeglica, točnije njih četiri milijuna koliko ih boravi u Turskoj. Isto tako, turski predsjednik nastoji uspostaviti kontrolu nad populacijom Kurda koje kolektivno smatra teroristima, bilo neizravno tj. putem posredničkih naoružanih milicija, bilo otvaranjem prostora za izravna djelovanja turske vojske na sjeveru Sirije. No najveći plijen njegovih nezasitnih ambicija predstavlja Alep. Riječ je o drugom najvećem sirijskom gradu, udaljenom 40 kilometara od turske granice, gospodarskom i industrijskom motoru te kulturalnom središtu od najvišeg značaja, a koji je tek krajem Prvog svjetskog rata prestao biti pod vlašću Osmanlija. Opjevana Erdoganova opsjednutost šesnaestostoljetnim sultanom Selimom I. koji je u 16. stoljeću gotovo udvostručio granice Osmanskog carstva, osvojivši i Alep i Damask, manifestira se u želji da ove bisere uklopi u »ujedinjeni turkijski svijet«, njegovu viziju rastočene, post-kemalističke Turske.

– Radosni smo što možemo vidjeti zastavu slobodne Sirije i naš polumjesec i zvijezdu kako vijore Alepom, Damaskom, Hamom, Homsom, Dara’aom i Manbidžem. Eliminirat ćemo terorističku organizaciju (Radničku partiju Kurdistana), upotrijebit ćemo sva sredstva na dispoziciji naše države i postići ćemo naš cilj – Tursku slobodnu od terora, na prošlotjednom je stranačkom sastanku izjavio turski predsjednik, koji će zasigurno biti zainteresiran za oživljavanje već zaboravljenog, potencijalno iznimno unosnog projekta. Preko 15 godina stari su planovi o izgradnji plinovoda kojim bi Katar, najveći svjetski vlasnik plinskih rezervi nakon Rusije i Irana, svoje energente u Europu distribuirao preko Sirije i Turske. Upravo je sirijski faktor, odnosno Asadovo preferiranje iransko-iračkog plinovoda bilo jedno od pokretača prljavog rata početkom prošlog desetljeća u kog su Doha i Ankara, režimi pod utjecajem radikalne sunitske ideologije tzv. Muslimanskog Bratstva, uložili milijarde. S obzirom da je glavna politička prepreka za izgradnju plinovoda uklonjena, te da je europskim državama nakon sjecanja veza s Rusijom jeftin plin potrebniji nego ikad, ne treba sumnjati kako bi dogovor između izdašnih sponzora i sirijskih izvršitelja bio pitanje formalnosti.

S navedenim kontaktima Europa bi mogla razriješiti i pitanje migracija. U ovom je trenutku teško predvidjeti hoće li i u kojoj mjeri zbivanja u Siriji potaknuti novi izbjeglički val koji će Europska unija htjeti zaustaviti u samom korijenu, ako ni sa čim drugim onda novim milijardnim pošiljkama Erdoganu za blokadu migrantskih kretanja. U svakom slučaju, ova će potreba Bruxelles prisiliti da zbližavanje odnosa s Turskom postavi kao visoki prioritet. Također, Njemačka i Francuska mogle bi prepoznati šansu da se riješe neintegriranog dijela migranata koji se već nalaze u Europi, a koji nisu štovatelji sekularnih političkih tvorevina. Takav bi masterplan počivao na nužnoj deblokadi sirijskih financija, masovnim saudijskim, katarskim, europskim i američkim ulaganjima u sirijsko gospodarstvo te u konačnici promoviranjem nove Sirije kao društva u kom će sunitski muslimani htjeti živjeti.

Naravno, ovakvi su scenariji jako daleko od realizacije, pogotovo u periodu u kom status quo, nesigurnost i neizvjesnost od Sirije čine burad prepunu baruta. Ne treba zaboraviti da, iako oslabljeni, militanti Daeša i dalje teroriziraju i ubijaju po ruralnim sirijskim naseljima, da će svoje interese puškom tražiti i kurdske formacije SDF, i turski proksiji SNA, a nije uputno ni isključiti mogućnost da se raznovrsni takfiriji na daljinsko upravljanje i sami (ponovno) pokolju oko diobe ratnog plijena. Tu su i bivši Asadovi lojalisti koji čekaju priliku za uzvratni udarac starim neprijateljima. Novoformirana skupina »Sirijski narodni otpor«, načinjena od pripadnika Sirijske arapske vojske predvođenih elitnim Tigrovim postrojbama, ovog je tjedna pozvala »sve zabrinute snage unutar i izvan Sirije da se suprotstave terorističkoj administraciji Ahmeda Al-Šara’a i prisile ju na zaustavljanje kriminalnih radnji protiv sirijskog naroda.« Stoga su novi sektarijanski sukobi i ratni teror u kolijevki civilizacije mnogo izgledniji nego priljevi kapitala iz regionalnih kalifata i globalnih imperija. Ostaje vidjeti i u kojoj će mjeri monarhije sa sunitskim predznakom htjeti šurovati s blagoglagoljivim licima s tjeralica. Jer u vremenima političkih šokova i naglih prevrata, strukture građene desetljećima mogu srušiti tjedni.

Dugi marš sirijskih salafista

Hajat Tahrir al-Šam (HTS) središnji je dio islamističke militantne koalicije u Siriji koja je krajem studenog krenula u osvajački pohod na sirijsku prijestolnicu, a čiji su nevjerojatno brzi razvoji izazvali kapitulaciju vlade predsjednika Bašara al-Asada te dugo pripremanu promjenu vlasti. Nakon što je 2017. godine došlo do deeskalacije i smanjivanja ratnog intenziteta između sirijske vojske i salafističkih boraca predvođenih HTS-om, tada znanim kao Džabat al-Nusra, skupina koju UN smatra terorističkom povukla se u sjeverozapadni sirijski grad Idlib kako bi ondje stvorila utvrdu i pripremila se na, očekivalo se, nastavak rata i ofenzive vladinih snaga. Sirijski ogranak al-Kaide, usko povezan s vrhuškom Daeša (ISIS-a) i predvođen ratnim lordom Abu Muhamedom al-Džolanijem, do tog se trenutka već prometnuo u najjaču anti-asadovsku frakciju koja je profitirala na izdašnim priljevima financijskih i vojnih resursa koje su američka CIA, turske, britanske i izraelske špijunske službe te katarski i saudijski šeici uložili u svrgavanje Teheranu prebliskog Asada.

Nakon bojnih uspjeha sirijske vojske pojačane iranskim i ruskim snagama, kao i nekolicine diplomatskih postignuća Damaska, posljednjih je godina većina regionalnih i svjetskih igrača odustala od podržavanja islamističkih militanata. Ipak, pored pojave ukrajinskih švercera oružjem koji su zauzvrat iz Sirije regrutirali topovsko meso, u tom je programu do dan danas ostala Ankara kroz čiju su se obavještajnu agenciju MIT napajali i Džolanijev HTS, i tzv. Slobodna sirijska vojska (FSA, danas Sirijska nacionalna vojska) i brojne manje oružane grupe. Dok je podrška arapskih i NATO zemalja pojedinim sirijskim skupinama, kao što je FSA, bila relativno transparentna, ono što javnosti nije bilo poznato bili su prisni odnosi te uigrani transportni i komunikacijski kanali između na papiru različitih islamističkih boraca koje su odvajale tek etikete »terorista« i »pobunjenika«. Džabat al-Nusra tako je bez straha po opskrbu mogla vršiti masakre nad civilima koji su proglašeni infidelima, bilo šijitima, Alavitima, kršćanima, Jazidima ili sekularnim sunitima koji su podržavali vlasti u Siriji i Iraku.

Vođa koalicije Al-Džolani (sada ponovno pod civilnim imenom Ahmed al-Šara’a), glavni je i odgovorni čovjek za ratne zločine koji su u Siriji i Iraku počinjeni u posljednjih desetak godina. Bivši suradnik notornog ISIS-ovca Abu Bakra al-Bagdadija i bin Ladenovog nasljednika Ajmana al-Zavahirija sudjelovao je u genocidnim odmazdama nad Jazidima u iračkoj provinciji Sindžar 2014. godine, dok je četiri godine kasnije kao lider HTS-a predvodio nasilno protjerivanje kurdskog stanovništva iz sjeverozapadnog sirijskog grada Afrina.