Svjedoci smo digitalnog doba čije je glavno obilježje mogućnost neprestane komunikacije posredstvom medija. Pandemijski uvjeti su dodatno pogodovali rastu konzumacije medijskih sadržaja te je neizbježno govoriti o medijskoj pismenosti. Medijska pismenost podrazumijeva sposobnost pristupa, analize, vrednovanja i stvaranja različitih oblika medijskih poruka pri čemu je izražena potreba za setom različitih kompetencija. Počevši od tehničkih koje uključuju sposobnost pristupa medijima, preko kritičkih koje se odnose na razumijevanje medijskih sadržaja te istodobno sposobnost njihova tumačenja i kritičkog vrednovanja, do praktičnih, odnosno samog stvaranja medijskih poruka.

Najveći izazov

S izvanrednim profesorom na Studiju novinarstva Fakulteta političkih znanosti i potpredsjednikom Društva za komunikacijsku i medijsku kulturu, a koji je u suradnji s Ministarstvom znanosti i obrazovanja te brojnih drugih organizacija održao veliki broj radionica za djecu, roditelje, stručne suradnike, knjižničare, učitelje i profesore u Hrvatskoj i inozemstvu o medijskoj i informacijskoj pismenosti – Igorom Kanižajem, smo porazgovarali o snalaženju u vrlom novom (digitalnom) svijetu.

Iako su COVID-mjere svježe ukinute, posljedice gotovo dvogodišnje svakodnevice za pandemije zasigurno ostaju oko nas i u nama. Koje su po vašem mišljenju, u smislu medijskih navika, najznačajnije posljedice pandemije?
– Malo je tko mogao predvidjeti što će nas sve snaći u zadnje dvije godine; potres, pandemija, rat u Ukrajini. U tom su periodu mediji imali važnu ulogu. Sjetite se samo prvih potresa. Što je bila jedna od prvih stvari koje smo činili u prvih sat vremena? Nismo li svi krenuli u potragu za informacijama? Koliko smo dana na početku pandemije sjedili uz TV čekajući početak press konferencije iz Stožera u vrijeme pandemije s najnovijim informacijama? U međuvremenu se naravno sve promijenilo. S koliko žalosti i tjeskobe gledamo ovih dana potresne slike iz Ukrajine? Mediji su nam pružili mnogo informacija i vjerojatno olakšali u većini slučajeva razumijevanje i snalaženje. Ali bilo je tu, a i dalje ima, naravno i moralne panike, senzacionalizma, kršenja pravila struke… Ako smo išta naučili u zadnje dvije godine, onda je to činjenica da moramo provjeravati sve informacije koje do nas dolaze, a pogotovo one koje konzumiramo putem aplikacija za dopisivanje i društvenih mreža. A da bismo to mogli, moramo biti medijski pismeni.

Dok su u prethodnim desetljećima novinarstvu najveće prijetnje dolazile izvana manifestirajući se upitnom slobodom tiska, autonomijom novinarstva i cenzure, a ulaskom u novi milenij komercijalizacijom medijskog vlasništva i sadržaja, što biste naznačili kao glavni problem današnjice?
– Sve što ste naveli u vašem pitanju ostaje i dalje prisutno, samo nije lako odrediti u kolikoj mjeri. Čini mi se da su problemi u novinarstvu započeli na svjetskoj razini s gospodarskom krizom krajem prvog desetljeća ovoga stoljeća. Redakcije su oslabljene, smanjio se broj redaktora, mentora, novinara i urednika, krenuli smo u eksperimentiranje s umjetnom inteligencijom u novinarstvu, dizali smo čitanosti portala i mrežnih stranica, počele su dominirati mamilice (eng. clickbait), prikriveno i nativno oglašavanje te brojni drugi izazovi, a potres, pandemija i rat su samo šlag na tortu. Provjera autentičnosti informacija postat će najveći izazov. Ono što smo nekad isticali kao jedino jamstvo istine – da fotografija govori tisuću riječi i da ništa ne može sakriti – danas se pokazuje kao glavna zabluda jer možete izmijeniti svaku fotografiju i videozapis te bez posebnih alata i programa postaje gotovo nemoguće istražiti autentičnost. Stoga mi se zaista čini da je pred nama izazov manipulacija koje su danas u medijskom prostoru prisutnije nego ikad prije. Provjeravanje činjenica mora pronaći više prostora primarno u našim redakcijama, kao što je to nekada bilo i tu ima puno prostora za napredak.

Izbjegavanje vijesti

Zašto u Hrvatskoj, za razliku od inozemstva, percepcija slobode medija nije povezana s izbjegavanjem vijesti?
– Dok se mijenja novinarstvo, mijenja se i stav javnosti prema medijima i novinarstvu. Prema istraživanju JOURLAB, koje smo proveli na Fakultetu političkih znanosti, vidimo da građani sve češće izbjegavaju vijesti, ali i da traže kvalitetnije novinarstvo. Vijesti izbjegavaju jer potiču svađe i napetosti u društvu, jer se bave stvarima koje nisu važne, jer ih ne zanimaju te teme… Žele licenciranje profesije, smatraju da novinari i medijski djelatnici moraju biti stručno obrazovani, a čak 72,5 posto ispitanika smatra da se u svom radu moraju pridržavati etičkih kodeksa. Naše je istraživanje pokazalo kako građani od medija žele da opišu pozadinu neke priče i da temu prate kontinuirano, da više prostora dobije publika, žele nove pristupe i teme, boji vizualni prikaz… Dakle, puno je prilika za kvalitetnije novinarstvo u Hrvatskoj i građani su rekli što misle, žele i očekuju.

Jesmo li klasične medije toliko snažno zakonski regulirali, da su se upravo novi mediji pokazali kao onaj ispušni ventil gdje se preusmjerio sav manipulativan pa, u krajnju ruku, i štetan medijski sadržaj?
– Ne bih se složio s vama da smo ih snažno regulirali. Naša je regulacija po mnogočemu umjerena, čak se jednim dijelom određene zakonske odredbe ne provode dosljedno. Ako pitate građane, oni će biti vrlo jasni – 62,2 posto njih smatra da govor mržnje u medijima treba kažnjavati, prema istraživanju JOURLAB. Nekako imam dojam da pratimo što se događa na razini EU-a i onda prema tome korigiramo i naše zakonodavstvo. Treba nam više kontekstualizacije i osiguranja mjera provođenja zakona, ali ni jedna vlada neće radosno ući u korekcije medijskog zakonodavstva jer je uvijek netko nezadovoljan. Na društvenim mrežama ima svega i svakako ih je potrebno preciznije regulirati. Dok se neki problemi neće moći tako lako izbjeći, čini mi se da smo zakazali u preventivno-edukativnom dijelu. Mi na razini države i dalje kao da ne vidimo potrebu učenja o medijima i važnost odgoja za medijski dijalog. I naravno da je to onda prilika hejterima da se ispucavaju u prostoru gdje se osjećaju sigurno, u pravilu bez velikih posljedica.

Medijski odgoj

Prema vašoj procjeni, kad će hrvatski obrazovni sustav biti spreman za uvođenje zasebnog školskog predmeta medijska kultura? Koliko je učinkovito trenutno rješenje integracije medijske pismenosti kroz nastavu hrvatskog jezika?
– Ni za jedan drugi predmet nemamo toliko jasan jednoznačan stav javnosti, učitelja, ravnatelja, stručnih suradnika, roditelja o potrebi uvođenja u nastavni plan i program. Evo samo par dokaza toj tezi. Kada bi u školi postojalo medijsko obrazovanje kao predmet, 72,4 posto roditelja bi upisalo svoju djecu na njega – EU KIDS ONLINE HRVATSKA. Čak 69,1 posto djece roditelja u predškolskom uzrastu smatra kako s medijskim odgojem treba započeti u predškolskom uzrastu (Ciboci, Kanižaj, Labaš, 2014). U istraživanju JOURLAB Fakulteta političkih znanosti, Sveučilišta u Zagrebu, koje je provedeno u prosincu 2020. godine, 53,4 posto ispitanika smatra da bi u osnovnoj i srednjoj školi učenici trebali o medijima učiti na posebnom predmetu Medijski odgoj. Zastupljenost tema medijske pismenosti unutar kurikula hrvatskog jezika ne može odgovoriti na sve izazove kojima su danas u medijskom svijetu izložena naša djeca, a informatika kao izborni predmet također nije adekvatno rješenje. Treba nam posve novi sveobuhvatni pristup.

Konačno na to nas obvezuju i međunarodni dokumenti i preporuke. Preporuka CM/Rec(2018)7 Odbora ministara državama članicama o Smjernicama za poštovanje, zaštitu i ostvarivanje prava djeteta u digitalnom okruženju također ističe važnost medijske pismenosti i odgovornost država članica Vijeća Europe. UN-ov Opći komentar br. 25 (2021) o pravima djece u odnosu na digitalno okruženje jasno obvezuje i Hrvatsku: »Države stranke trebaju osigurati da nacionalne politike koje se odnose na prava djece posebno uključe digitalno okruženje i u skladu s tim trebaju provoditi propise, kodekse, djelatnosti, standarde za dizajn i akcijske planove, a sve navedeno treba se redovito vrednovati i ažurirati«.

Oprez s mobitelima

Već dulje vrijeme se govori o zabrani mobitela u osnovnim školama. Pozdravljate li takve ideje ili mislite da to nije odgovarajuće rješenje?
– Važno je uzeti u obzir okolnosti u kojima se nalazimo. Mi smo spremni zabraniti mobitel u školi, a onda nam se dogodi tzv. odgojno-obrazovni model C i online nastava u kojoj su mobiteli, računala i tableti bili od presudne važnosti. Glavni problem naših škola jest što ne postoji jedinstveni pristup, pa imamo škole u kojima nije donesen pravilnik koji bi trebao regulirati korištenje mobitela. Slična je situacija bila i u nekim državama koje su pribjegle potpunoj zabrani. To je kao kada u razredima imate kutijice u koje djece moraju odložiti mobitel, a oni dosjetljivo odlože stari mobitel dok novi ostane uz njih, ili odlože novi, ali ga povežu s pametnim satom na kojem prate sve što se događa i primaju sve poruke. Mobiteli uistinu mogu poboljšati nastavu, ali moraju se koristiti kontrolirano, no postoje i dobrobiti od zabrane korištenja mobitela jer potiču intenzivniju interpersonalnu komunikaciju među učenicima.

Za kraj, pitanje iz prakse: Je li preporučljivo da djeca gledaju crtane filmove i slične sadržaje na pametnom telefonu ili drugim uređajima koji su, zapravo, podešeni prema njihovim roditeljima? Je li posjedovanje vlastitog pametnog uređaja prije kretanja u školu možda, ipak, korak previše?
– U radionicama koje sam u prošlih deset godina održao u velikom broju hrvatskih škola roditelji me često pitaju to pitanje. Uvijek volim pitati roditelje: a koliko i kako vi koristite mobitel? Važno je ujedno istražiti motivaciju djeteta. Je li mobitel potreban radi osnovne informacije i životnih potrebe ili radi igranja? Vidjet ćete da je u pravilu riječ o vršnjačkom pritisku i okolini, a tek onda o stvarnoj potrebi. Većina djece u Hrvatskoj, prema našim iskustvima u radionicama Društva za komunikacijsku i medijsku kulturu, prvi mobitel dobije u trećem razredu osnovne škole. No, postoje istraživanja koja pokazuju kako ga djeca u Hrvatskoj koriste puno ranije, neki već i prije vrtića. Stoga se vraćam na prvo pitanje: koliko i kako roditelji koriste mobitel? Uzalud su sva pravila, ograničenja kako mi svojim roditeljskim primjerom u obitelji drukčije pokazujemo. Ali jedno moramo istaknuti – do treće godine djeteta svakako treba izbjegavati općenito korištenje ekrana i mobitela. Pedijatri i neuroznanstvenici su oko toga prilično jasni.