Kada se posvetiš spasenju siromašnih i nesretnih, onda pomažeš ljudima da shvate da Božje zapovijedi nisu samo put do sreće, one jesu sreća, riječi su koje se pripisuju Leopoldu Bogdanu Mandiću, hrvatskom svecu naših dana, a koji je krajem 1923. godine bio na službi i u Rijeci, u crkvi Gospe Lurdske.

Njegovo svetište u Padovi, gdje počiva i njegovo sačuvano tijelo, jedno je od mjesta koje su na hodočašću u Rim i Padovu posjetili prodavači »Uličnih svjetiljki« te beskućnici iz Caritasova prihvatilišta u Sesvetskom Kraljevcu. Jer prodajom časopisa prodavači zarade za svoje materijalne potrebe, no kako čovjek ne živi samo o kruhu, vodstvo projekta »Uličnih svjetiljki«, Franjevački svjetovni red MB Trsat, nerijetko organizira izlete i hodočašća za prodavače.

– Druženja, izleti i hodočašća prilika su da prodavači osjete barem dio obiteljske atmosfere, što inače nemaju prilike u svojim samačkim sobicama, kaže nam urednica časopisa Dunja Osojnak Marinović. Tako su krajem listopada organizirali hodočašće koje je potrajalo tri dana, a na putu u Padovu i Rim vodili su ih fra Siniša Pucić, pokretač i prvi urednik »Uličnih svjetiljki« te sadašnja urednica ministra trsatskog FSR-a Dunja Osojnak Marinović, a kao potpora su išli i volonteri.

Tri dana nije mnogo, ali ni malo, pa su hodočasnici vidjeli Svetište sv. Leopolda Bogdana Mandića u Padovi, kao i baziliku sv. Antuna Padovanskog. U Vatikanu su razgledali baziliku sv. Petra, sudjelovali na Općoj audijenciji s papom Franjom, a u Rimu su posjetili crkvu i hrvatsku crkvu sv. Jeronima i druge lokacije.

Ispred Svetišta sv. Leopolda Mandića

U Svetištu sv. Leopolda Mandića i svečevo očuvano tijelo

Fotka za uspomenu s kipom Leopolda Mandića

Apostol ispovjedaonice

Kapucinska crkva u Padovi, danas poznatija kao Svetište svetoga Leopolda Mandića, spominje se po prvi put još 1500. godine te je njena unutrašnjost bogata djelima iz 16. i 17. stoljeća. Gotovo u potpunosti je uništena u bombardiranju u Drugom svjetskom ratu, no netaknuti su ostali sobica u kojoj je živio Leopold Mandić, kao i ispovjedaonica u kojoj je znao ispovijedati i po 15 sati na dan. Mandić je rođen u Herceg Novom 1866. godine, a nakon završetka srednje škole stupio je u kapucinski red te je u Padovi i Veneciji studirao filozofiju i teologiju.

Za svećenika je zaređen 1890. godine, a uz Rijeku boravio je u još nekoliko samostana u Italiji, najduže u Padovi, a služio je i u Zadru. Bio je visok samo 1,35 metara, a već za života pratio ga je glas svetoga čovjeka, posebno blaga u ispovijedi, stoga su ga i nazivali »apostolom ispovjedaonice«, koji je život proveo odrješujući pokajnike, a kod njega na ispovijed iz svih dijelova Italije dolazili ljudi s različitom naobrazbom i životnim iskustvom. U svetištu ćete dakle vidjeti njegovo očuvano tijelo, pred kojim vjernici mole, a tu su i očuvana ispovjedaonica i sobica, habit i predmeti koje je koristio tijekom svojega života. Obratite pozornost i na riječi svetog Leopolda ispisane ponad novih ispovjedaonica: »Milosrđe je Božje veće iznad svakog očekivanja«.

U Padovi su hodočasnici vidjeli i baziliku sv. Antuna Padovanskog koja čuva grob »sveca svega svijeta«, svetog Ante, koji je rođen 1195. godine u Lisabonu, pa ga Portugalci zovu svetim Antunom Lisabonskim. U bazilici sv. Antuna posebno mjesto ima grob sveca, ali i kapela s relikvijama u kojoj se nalazi očuvani jezik sv. Antuna. Budući da je svoj život posvetio propovijedanju i naviještanju Božje riječi, putujući Italijom i Francuskom, vjernici vjeruju da je Bog očuvao njegov jezik kako bi i tako bio posvjedočen sveti život ovoga franjevca, koji je preminuo u 35. godini života.

Bazilika sv. Antuna Padovanskog

Grob sv. Antuna Padovanskog

U Padovi smo sreli i hodočasnike iz Benina, na fotografiji s njima urednica »Uličnih« Dunja Osojnak Marinović

Pogled gore

Kapelu relikvija dizajnirao je Filippo Parodi, talijanski barokni kipar iz 17. stoljeća, a koja u mramoru čuva relikvije sveca kojem je posvećena bazilika, ali i drugih svetaca naših dana, Faustine Kowalske, Maksimilijana Kolbea, Ivana Pavla II, kao i poljskih svetaca, franjevaca konventualaca, Michala Tomaszeka i Zbigniewa Strzalkowskog, koji su gerilci ubili u Peruu 1991. godine. Kapela čuva i relikviju čeljusti sv. Antuna Padovanskog, kao i dio grkljana.

Naravno, dok obilazite baziliku podignite pogled, jer je ona doista monumentalna. Kako se može doznati u bazilici, gradnja je započeta 1232. godine, a njezin glavni dio završen je krajem 13. stoljeća. Ime arhitekta nije poznato, no čini se da je bazilika nastala pod utjecajem stila bazilike sv. marka u Veneciji, iako je izvana građena u romaničkom stilu. Unutrašnjost je pak, s visokom apsidom i devet kapela u gotičkom stilu. Miješanje stilova čini baziliku sv. Antuna Padovanskog različitom u odnosu na druga srednjovjekovna zdanja, može se doznati u bazilici.

Pri povratku u autobus sreli smo i hodočasnike, a možda i turiste iz Benina, jer nakon što smo pokušali započeti razgovor utvrdili smo da govore francuski, dok, eto, mi ne. No poznat im je bio Zagreb i najpoznatiji predstavnik Benina u Hrvatskoj, vlč. Odilon Singbo, čije su ime, kad smo ga izgovorili naravno prepoznali.

Nedavno smo, povodom primanja palija riječkog nadbiskupa Mate Uzinića predstavili baziliku sv. Petra pa se stoga ovoga puta zadržimo na crkvi i Papinskom hrvatskom zavodu sv. Jeronima u Rimu, čija povijest seže u 15. stoljeće. Tada je zajednica ljudi s područja današnje Hrvatske bila okupljena u Časnu bratovštinu Slavena predgrađa sv. Petra, a svoje središte imala u blizini bazilike sv. Petra.

Članovi bratovštine bili su Hrvati iz Sjeverne Hrvatske, Slavonije, Bosne i Dalmacije te su od pape Nikole V. tražili dozvolu da otvore gostinjac i bolnicu za hodočasnike. Papa im je to odobrio 1453. godine te im darovao staru ruševnu crkvu sv. Marine, na lijevoj obali Tibera, danas u samom središtu grada. Članovi Bratovštine crkvu su obnovili i posvetili sv. Jeronimu. Današnja crkva sv. Jeronima potječe iz 1589. godine, budući da je papa Siksto V. dao srušiti staru crkvu te na njenom mjestu dao izgraditi novu.

Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima pak potječe iz 1790. godine kada ga je osnovao papa Pio Vi., kao Croaticum, zavod za odgoj hrvatskih mladića za svećenike. On je kratko djelovao, a dva je puta oživljavan u 19. stoljeću, također kratkoga vijeka. Nakon još peripetija Zavod je ponovno otvoren tek 1924. godine kada u njega dolaze Sestre milosrdnice iz Zagreba te od tada pa do danas neprekidno djeluje.

Spomenimo da su Zavod svojim umjetničkim djelima ukrasili Ivan Meštrović i Jozo Kljaković, te se u Zavodu čuvaju vrijedna Meštrovićeva djela: »Pietà«, »Reljef svetog Jeronima«, »Reljef Siksta V.«, bista Pija XII., nacrt za reljef »Gospa posrednica svih milosti« i više pisama. Na pročelju zgrade zavoda blistaju tri ogromna mozaika: »Krštenje prvog hrvatskog kneza Borne ili Porge«, »Zavjet Hrvata iz VII. stoljeća da neće voditi osvajačke ratove« i »Krunjenje Dmitra Zvonimira za hrvatskog kralja u Solinu 1076. godine«.

Uz mozaike još desetak Kljakovićevih slika krasi zavodske prostorije. Osim ove dvojice u crkvi i Zavodu nalaze se brojna umjetnička djela raznih talijanskih i hrvatskih majstora, može se doznati u Papinskom hrvatskom zavodu sv. Jeronima. Nakon mise u crkvi sv. Jeronima hodočasnici su se uputili prema Trgu i bazilici sv. Petra, a koje su imali prilike razgledati i zadnjega dana hodočašća u srijedu, nakon opće audijencije s papom Franjom.

Trg sv. Petra i bazilika sv. Petra

Hodočasnici u crkvi svetog Jeronima u Rimu

Duhovni pratitelj

I nakon tri ispunjena dana, pitali smo hodočasnike kakvi su dojmovi. Korisnik prihvatilišta u Sesvetskom Kraljevcu Miroslav Babić kaže da je u Rim želio ići zbog vjere, duhovne obnove i poštovanja prema svim svecima.

– Kao što se Rim ne može obići za jedan dan, tako se ne može ukratko opisati ovo predivno iskustvo za hodočasnika koji vjeruje u uskrslog Krista i koji vjeruje da će ponovno doći i uzdići nas na nebo. Prvi put sam u Rimu, ali osjećaj je kao da sam već bio tu, kao da ovdje pripadam. Prekrasno je, jedno predivno duhovno iskustvo za vjernike, kaže Miroslav Babić.

Prodavačica »Uličnih svjetiljki« Fadila Dautović Frka iz Rijeke također je zadovoljna.

– Ja bih još ostala, ali nemam financija. Bilo je jako lijepo, vožnja nije bila naporna, svi smo znali kamo i zašto idemo, rekla nam je Fadila.

Fra Siniša Pucić bio je duhovni pratitelj hodočasnika, a uz Dunju Osojnak Marinović organizirao je putovanje, tri je dana neumorno bio na raspolaganju hodočasnicima za razgovor, a svojim vedrim duhom i toplom riječi za svakoga učinio da se svi osjećaju ugodno.

– Puna su nam srca nakon susreta s papom Franjom te nakon brojnih Božjih lekcija o međusobnom pomaganju, o strpljivosti prilikom čekanja u dugačkim redovima za ulazak u baziliku sv. Petra ili u prenapučene podzemne željeznice, o skromnosti i jednostavnosti korisnika koji su nas time zadivili, rekao nam je fra Siniša Pucić.

Na kraju vratimo se na riječi Leopolda Bogdana Mandića. One odražavaju cijelu poruku evanđelja, radosne vijesti, tko izgubi život svoj poradi Krista, spasit će ga. Jer, čovjek nije stvoren da bude zatvoren u sebe, već da se daje drugome. Tada uzima križ, život sa svim teškoćama, ali i radostima, te nalazi smisao. A komu valja više služiti nego najpotrebitijima?

Naravno, uvijek su čovjeku najbitniji njegovi najbliži, ali nakon što se pobrine za obitelj, potrebno je i proširiti krug djelovanja, izaći u zajednicu i vidjeti gdje su oni koji trebaju pomoć. No, valja paziti i na pretjeranu sentimentalnost, da se onoga koji je u potrebi ne svede na objekt kojem je potrebno pomoći.

Jer, iako to već jest fraza i zvuči otrcano, svatko od nas može završiti u potrebi, pa i na ulici, ako se životne okolnosti tako poklope, ili ako na njih loše reagiramo. I zato, ako ništa drugo, zastanimo barem kada na ulici vidimo prodavača ili prodavačicu »Uličnih svjetiljki«, porazgovarajmo s njima, jer svakom čovjeku ponajprije je potreban susret. Svjetlo »Uličnih svjetiljki« 15 godina kasnije i dalje obasjava naše ulice, podsjeća nas da je potrebno misliti na druge.

Fra Siniša Pucić u Svetištu sv. Leopolda Mandića

Prodavačica “Uličnih svjetiljki” iz Rijeke Fadila Dautović Frka

Korisnik prihvatilišta u Sesvetskom Kraljevcu Miroslav Babić