Inflacija u eurozoni u ožujku je ubrzala na 7,5 posto, što sve aktualnijima čini planove Europske središnje banke da što prije počne podizati ključnu kamatnu stopu. To bi se moglo desiti negdje u drugoj polovini godine, vjerojatnije tek u zadnjem kvartalu, no preciznog tajminga nema.

Iako globalna ekonomija funkcionira u potpunoj neizvjesnosti, te su prognoze rasta sve niže i prijeti nova recesija, središnje banke inflaciju su prepoznale kao veće zlo. Odgovor na ovu krizu, izazvanu ratnim stanjem i sankcijama, očito će biti drukčiji nego na krizu koja je prije dvije godine nastala zbog pandemije koronavirusa.

Tada su lockdownovi i mjere umjetno zakočili gospodarstvo, da bi fiskalne i monetarne vlasti onda uprle da taj jednokratni pad nadoknade i što prije ekonomski život vrate u kakvu-takvu ravnotežu.

Radile su to sinhronizirano, snažnim stimulansima, poticajima, potporama, potpomognutima obilnim tiskanjem novca.

Sada monetarne vlasti, bez obzira na ponovno usporavanje rasta, zaustavljaju mjere poticaja, te kreću u normalizaciju monetarne politike i povećanje kamata – u nikad nenormalnijim uvjetima.

Od fiskalne se politike sada očekuje da s jedne strane održava stopu rasta, a da s druge opet ne odmaže monetarnoj u borbi protiv visokih cijena. A to neće biti lak zadatak.

Ciljana potpora

Naime, kada rastu cijene, postoji i pritisak na rast plaća, što dodatno raspiruje inflatornu spiralu. Bolje je reagirati u pravcu ublažavanja rasta cijena, ono što je i naša Vlada napravila, smanjivanjem poreza, pa barem da se stvori psihološki učinak.

To, međutim, znači i smanjenje proračunskih prihoda, i to u uvjetima općenito slabije potražnje, dok se očekuje da će upravo javne financije najprije i najviše stradati uslijed skorog, sve skupljeg refinanciranja dugova.

Veliki dio posla prebačen je, dakle, fiskusu, koji međutim više i nema previše manevarskog prostora. Američki Fed već je, na primjer, povećao ključnu stopu za 0,25 posto, dok ECB za sada ipak još samo daje signale, odnosno osim ubrzanog napuštanja programa otkupa obveznica, konkretnih koraka još nema.

No, Isabel Schnabel, članica Izvršnog odbora ECB-a, upravo je govorila o ovom trade-off-u u kojem se našla monetarna politika: dalje poticati rast ili zakočiti sve u borbi protiv inflacije.

Podvukla je upravo to, da se monetarne vlasti trebaju baviti svojim temeljnim ciljem suzbijanja inflacije, za razliku od onoga što su radile u koronakrizi, dok se od fiskalnih očekuje da djeluju dvojako: da potiču rast, ali da s druge strane – ne potiču cijene.

Schnabel kaže, a ECB na svojim web-stranicama prenosi, »budući da je monetarna politika usmjerena na očuvanje stabilnosti cijena, fiskalna politika može ublažiti prepreke rastu«.

Spominje, međutim, ciljanu potporu, a ne široke fiskalne poticaje, kao i potrebu održivosti javnog duga. Schnabel misli da bi preekspanzivna fiskalna politika povećala rizik od učvršćivanja inflatornih očekivanja, otežavajući time zadatak središnje banke.

Javna ulaganja

Općenito je, kaže, ključna lekcija ovog rata da Europi trebaju javna ulaganja u zelenu energiju i vojnu obranu, uz provođenje strukturnih reformi. Ta povećana javna ulaganja, nastavlja, »trebala bi onda bar dijelom kompenzirati negativne učinke pada povjerenja potrošača i biznis sektora«.

Spominje i važnost pružanja potpore onima koji traže utočište od rata, ili su najosjetljiviji u ekonomskom smislu. Schnabel zaključuje da se i sada pokazuje međuovisnost djelovanja monetarne i fiskalne politike, ali »dok je pandemija od jedne i druge zahtijevala da se zajednički suprotstave šoku, užasan čin ruske agresije zahtijeva drukčiju podjelu rada, jer vuče potražnju i cijene u suprotnom smjeru, u vrijeme kada je stabilnost cijena u srednjem roku ugrožena«.

Ipak, kritike ECB-u najviše idu u pravcu da puno priča, a zapravo malo radi, jer se oštrije mjere stalno najavljuju, ali kao da se želi dobiti na vremenu, ne bi li u međuvremenu inflatorni pritisci popustili sami od sebe, a središnja banka ipak izbjegla riskirati recesiju.

Ovo se može tumačiti kao neodlučnost, no može se tumačiti i kao promućurna politika gdje se tržištu daju signali o tome da su svjesni situacije, što samo po sebi može djelovati ublažavajuće, dok se s druge strane ipak ne želi zakočiti privatna potrošnja i investiranje, ali ni države izložiti naglom rastu duga.

Kriterij za uvođenje eura

Čeka se i novi podatak o inflaciji u Hrvatskoj, a budući da smo konstantno malo iznad prosjeka eurozone, moguće je da u Hrvatskoj inflacija u ožujku premaši 8 posto, što bi bilo obaranje rekorda iz 2008.

I kod nas se Vlada bori s inflacijom raznim mjerama, dok HNB samo brani kunu od deprecijacije, koja bi dodatno uvoznu robu učinila skupljom.

U ovakvim uvjetima Hrvatska se paralelno priprema za uvođenje eura, a inflacija je jedan od kriterija koji trenutno formalno ne ispunjavamo jer je naša stopa veća od prosjeka stopa triju članica s najnižom inflacijom, uvećano za 0,5 postotnih bodova.

No, s obzirom na to da je inflacija širi fenomen, očekuje se da će se Hrvatskoj opet malo progledati kroz prste, na način da će se iz izračuna izbaciti jedna ili čak više članica s netipičnim kretanjem cijena.