Na današnji dan prije 30 godina, 20. studenog 1991. godine, u Vukovaru je ubijen novinar Siniša Glavašević.

Poslije pada Vukovara, 19. studenog 1991., odveden je iz vukovarske bolnice. Od tada se 31.-godišnjaku izgubio svaki trag. Znatno kasnije utvrđeno je da je ubijen i pokopan u masovnoj grobnici na Ovčari 20. studenog.

Njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su i identificirani u veljači 1997. godine, u vrijeme mirne reintegracije Vukovara i hrvatskog Podunavlja.

Siniša Glavašević je do posljednjeg dana 18.studenoga 1991., kada su u Vukovar ušle četničke grupe i JNA, izvještavao o stanju u gradu.

Njegovi su se telefonski izvještaji koje je iz podrumskih uvjeta svakoga dana slao Hrvatskom radiju i televiziji s nestrpljenjem iščekivali.

Jasni, jezgroviti, bolno istiniti, njegovi opisi onoga što se događalo u Vukovaru tijekom tromjesečne opsade usjekli su se u trajno sjećanje hrvatskoga naroda.

Povodom 30. godišnjice Glavaševićeve smrti, njegov sin Bojan posvetio mu je objavu na Facebooku, naslovljenu “Priča o herojima”.

Kako se postaje herojem?

Prenosimo ju u cijelosti:

“Kako se postaje herojem? Kakve su to okolnosti koje jednog običnog, svakodnevnog čovjeka – nečijeg oca, supruga, sina, kolegu s posla, prijatelja – transformiraju u heroja, biće veće od života, zauvijek uklesano u sjećanje ljudi?

Što herojstvo znači za one koji su još do jučer bili okupani toplinom njihove ljudskosti, njihovim svakodnevnim vrlinama i manama, koji su brisali njihove suze u teškim trenutcima i dijelili s njima osmijehe u trenutcima sreće?

Prije skoro dvadeset godina, moj prijatelj Luigi pustio mi je pjesmu „Tre madri” Fabrizia de Andrea, Arsena Dedića iz Genove u Italiji. U toj pjesmi, majke trojice pribijenih na križ – Isusa i dvojice lopova – oplakuju svoje sinove.

Majke dvojice razbojnika prigovaraju Mariji da prejako plače za Isusom, jer zna da će za tri dana uskrsnuti i vratiti se u život, dok je za njihove sinove smrt konačna.

De Andre tada Mariji, doista predivnim i teško prevedivim pjesničkim jezikom, u usta stavlja riječi kojima ocrtava Isusa kao sina koji je oduzet majci, koja gleda kako se život iz sata u sat gasi u očima djeteta koje je nosila u utrobi, i koje za nju nije nešto božansko zato što je sin Božji, nego milošću majčinske ljubavi, zato što je to njezino dijete. Marija tada izgovara nešto blasfemično:

„Non fossi stato figlio di Dio
T’avrei ancora per figlio mio”

„Da nisi bio sin Božji, još uvijek bih te imala za svog sina”.

Okrutna ironija života

Svaki put kad bi me netko pitao kako je to biti dijete heroja, pomislio sam na de Andreovu Mariju, jer u njezinim riječima pronalazim isti osjećaj koji imam kad pomislim na vlastitog oca heroja, i koji susrećem kod svih koji su ga poznavali.

Kod njegovih prijatelja, kojima nedostaje njegov britki smisao za humor, pijanstva u kojima bi se popeo na stol i recitirao Jesenjina, druženja na kojima je svirao harmoniku, iako je nikada nije učio svirati u glazbenoj školi.

Kod nas, njegove obitelji, kojima nedostaje kao otac, ili kao suprug, ili kao sin. Ili kao djed.

Okrutna je ironija života da herojima postaju oni ljudi koje smo najviše voljeli upravo zbog njihove ljudskosti, zbog ljudskih vrlina koje su zasjale u onim vremenima i događajima u kojima su najgore ljudske mane najviše dominirale svojim mrakom. Cijena transformacije u heroje je smrt, dakako.

Herojstvo nije nešto što se bira. To je nešto što se događa najboljim ljudima kad su suočeni s najgorim što čovječanstvo ima za ponuditi, baš zato jer su oni potpuna suprotnost tome, utjelovljena u običnim, svakodnevnim ljudima.

Herojstvo je nešto što pripada onom svijetu, a u ovome ostavlja samo sjenu, trag slave koja ne umire.

“Dobronamjerno zaboravljeni”

U pijesku vremena, unatoč obećanju neumiruće slave, svaki heroj i svako herojstvo prije ili poslije padaju u zaborav, koliko god da je velik trud učinjen da se to ne dogodi.

U najboljem slučaju, heroji postanu dio nekog mita, i onda se pitamo je li, na primjer, prije nekoliko tisuća godina nekakav Hektor doista umro pod zidinama Troje, braneći svoju obitelj i svoj grad, ili je u pitanju samo domišljata priča nekog pjesnika-lutalice.

Mnogo češće, međutim, heroji i njihova slava ne prežive milenije, nego naprosto ispadnu iz mode. Ili se društvene okolnosti promijene, pa njihova simbolika, ono za što su se borili, prestanu biti poželjni.

Ili naprosto, jer je ljudska narav takva da uvijek žudi za novim herojima, budu, riječima mog tate, „dobronamjerno zaboravljeni” i zamijenjeni novim herojima.

Herojstvo svog oca, koje mu je, kao i svim herojima ikada, nametnuto vihorom rata ili kakve druge velike tragedije, bez razmišljanja bih mijenjao za nimalo herojsku svakodnevicu.

Siniša-heroj i Siniša-čovjek

Mijenjao bih njegovo herojstvo za sliku, nekakav glupi selfie, s njim na dan kad sam se ženio. Mijenjao bih njegovo herojstvo za priliku da ga gledam dok prvi put u ruke uzima svoju unučad, mog sina i moju kćer, i da ih ima priliku gledati dok odrastaju, uopće za priliku da im bude djed i da ga imaju uz sebe.

Mijenjao bih njegovo herojstvo za sve suze moje mame i moje bake, u godinama u kojima je njegovo herojstvo bilo živo, a mi smo tražili njegove posmrtne ostatke. Mijenjao bih, bez trenutka razmišljanja, njegovo herojstvo za priliku za još jedan jedini razgovor s njim.

Ne znam koliko će dugo živjeti Siniša-heroj. Iskreno da vam kažem, to je u potpunosti izvan moje moći, i nije mi osobito važno.

Važno mi je što jedan mali dio Siniše-čovjeka još uvijek živi u uspomenama onih koji su ga poznavali, koji su ga voljeli i koje je on volio. Dio Siniše-čovjeka živi i u njegovim pričama.

Te komadiće njegove ljudskosti čuvam kao najveće blago, i njih mogu s ponosom predati u naslijeđe svojoj djeci. Znam da bi to i njemu bilo najvažnije. Jer prvo je bio čovjek, a tek onda heroj.

Zapravo, baš zbog toga.

4.11.1960.-20.11.1991.”, piše Bojan Glavašević.