Enio Meštrović, znani zadarski performer i njegov alter ego Ričard kojem je malo falilo da uđe u drugi krug bitke za zadarskog gradonačelnika! Jedna duša, a njih dvojica! Ričard na vrhu liste broj 7 koja je na izborima za Gradsko vijeće Zadra birače vabila i navijačkim: »Iđemo, dadadaaa!«. Vabila, pa osvojila sedam vijećničkih mandata i tako stavila »velike« opcije, HDZ i SDP, u poziciju da bez »Konja« – jer tako se nezavisna lista zove – ne mogu sastaviti ni odlučiti ništa!
Do zadarske četvrti Bokanjac dolazi se i Ulicom Hrvatskog Sabora. Ričardov stožer je u konobi koja se, dok je do svoje punoljetnosti bila djelatna, zvala »Žvelti brabor«. Nije to slučajno ako se zna da su Bokanjani na lovu zmija i kuće sagradili i ako se zna da je blavor žvelt i zeru živahan tek kad jako, jako upeče i ugrije. Danas je konobi ime Pietro.

Ima tu još nešto!

– Gradonačelniče! – zazivamo s vrata.
– Eee, uđite, uđite – sjeda nas Enio Meštrović za stol u dnu konobe.
Na stolu iscrtani papiri. Bit će da je izborna strategija i smjernice postizbornog djelovanja. Stol do sjedi Leo, Enijev brat blizanac. Razlika među njima pet minuta, toliko je Enio stariji.
– Prvi izađe onaj kojeg su zadnjeg napravili – veli Enio.
– Stvarno!? – guta novinar ješku k’o da je glamac a ne pripadnik sedme sile.
Svi se grohotom smiju.
– Kako u ono doba nije bilo ultrazvuka, kad san ja izaša’ vanka materi su rekli: »Čekaj, čekaj, ima tu još nešto!« I onda su našli njega. On je iša’ u inkubator. Nije podkast, nego inkubator. Haha. Zajedno smo imali pet kila žive vage – šali se Enio.
– A sad svi ovoliki, oko dva metra visoki – čudimo se.
– Svi smo ovakvi po raci. Naše tete su od metar 90 i bile su strah i trepet, svojim muževima – ističe Enio.
Pravi je trenutak za priupitat brata mu Lea je li Enio oduvijek bio ovako, uvjetno rečeno, šašav.
– Od malena. Nije šašav, nego izrazito inteligentan. Ali, je uvijek bio komičar. I u školi je bio lumen, za razliku od mene – kaže Leo.
– A on je bio snalažljiv, pa je sidija do mene – smije se Enio.
Zaključujemo kako je šteta što nisu od onih blizanaca koji su posve jedan drugom nalik, jer bi sada Zadrom dva Ričarda hodala.

Ričarda razumiju, mene ne

S Leom pričamo i zato što se Enio svako malo mora obraniti od poziva. S mobitela svira tema iz filmskog klasika »Rocky«. Samo, gdje je Ričard!?!
– Sakrija san ga. Ali, on je ok. Reka’ san mu: »Molim te nemoj me sramotiti! Jesi dobija izbore!? Jesi! Ja a ću potpisat sve što ti oćeš. Oćeš lovu!? Oćeš! Dobit ćeš lovu!« – kazuje Enio.
Neće se, međutim, Ričard moći dugo skrivati.
– Na prvu konstituirajuću sjednicu Gradskog vijeća mora doći Ričard, jer je on izabran. On je dobio izbore, a Enio Meštrović ih je dvaput gubio. Za njega sam ja budala. I ja to moram prihvatiti, jer on je meni pokazao kako se to radi – priznaje Enio.

I istina je, izlazio je već Enio Meštrović na lokalne izbore, ma do Ričarda ništa od uspjeha. Gdje je bila falinga!?

– Bio sam patetičan i iskren, emotivan ali patetičan, a toga ima svugdje u Hrvatskoj. I ljudi više ne vjeruju takvim stvarima. Znači, moraš bit skroz munjen da te netko uzme za ozbiljno – detektira Enio.
I zato Ričard, da bude alter ego i da ga ljudi shvate toliko ozbiljno da u pitanje dođe HDZ-ova vlast koja je tu valjda od stoljeća sedmog. Samo, nije ni Ričard od jučer, ni on ni KUD Blake i Konji koji svojim aktivnostima, performansima, akcijama zahvaća iz godine u godinu znatno dalje od maškaranih povorki.

Spomenuti će tako Enio dokumentarca »Elections 2013.«, koji je prikazan onomad i na Danima hrvatskog filma. U njemu se lijepo vidi kako su se za tih izbora Enio Meštrović i KUD predstavili sugrađanima.

-Tamo je bilo šest mojih transformacija, a s vremenom se isprofilira Ričard da ga ljudi najbolje razumiju. Da san Francuz ne bi me razumjeli, da san bio divljak isto tako ne bi jer mi je mali vokabular. Ričard može reći što god hoće, boli ga ku… što će reći, a i da fali nije falija – ističe Enio.
– Vidim da će bit riječi što ću ih morat’ pisat s one tri točkice iza prvog slova – jada se novinar.
– Ako radiš s Ričardom moraš bit spreman na ovakve izjave – smije se Enio.

Nemiran duh

Otkud, zapravo, krenuti s pričom. Od 13. kolovoza 1969. godine kad su blizanci Meštrović rođeni, na datum kad rođendan slave i Hitchcock, Fidel Castro i Gibonni, ili treba prisebno ostati na temi aktualnog izbornog uspjeha!?
– Ajmo ovako! Zašto, ili kako to Ričard nije uspio nabaviti tih 700 glasova koliko mu je falilo za ulazak u drugi krug – pitamo.
– I ovo je predivno, zato što su ljudi povjerovali u doba kad nitko nikom ne vjeruje. I to je prva liga. A da je bilo tih 700 glasova, bio bi šou i film! Bez problema bi Dukića (HDZ-ov kandidat za gradonačelnika op.a.) dobio. Živjeli bi ljudi za trenutak sučeljavanja Ričarda i aktualnog gradonačelnika. To bi bio najgledaniji show. Tako bi bilo i s Vučetićem (Dukićev protukandidat u drugom krugu iza kojeg stoji i SDP op. a.). Znači, kad te u žrvanj uzme čovik iz naroda, sirov, onaj ispred dućana ili kraj komina, a zna što želi reći i to izgovara po domaću, ne moš’ mu parirati. Možeš pokušati, ali ispadneš smiješan koliko si pametan – pojašnjava Enio.

Ričard nije od jučer, a ni Enio Meštrović nije od jučer. Iza njege je tako i art film »Mali div« iz 2012., udruga Bleke i Konji koja već 16 godina radi aktivistički, volonterski, umjetnički, ima tu i kazališnih predstava, performansa… Pamti se, među ostalim, kako je na 40. obljetnicu Hrvatskog proljeća, nekoliko sati, poput Robinzona plutao na splavi u Zadarskom kanalu, zajedno sa svojim psom Pietrom. Uoči jednih izbora, održao je dvosatni govor na Trgu, »Glas naroda«, ali njegove riječi nitko nije čuo jer je govorio mimikom. A bome, pamti se i kalendaru kojeg su snimili Bleke i Konji, na kojem njih 12, uključujući Enia, poziraju u svakodnevnom ambijentu dalmatinskog malog čovjeka kao od majke rođeni.

– Uvijek je u meni taj nemiran duh da moram nešto reći, jer kad osjetim nepravdu i nekulturu onda sam loš u pi… materinu. Ali, onda mi treba vremena da to preformuliram, prebacim na sarkazam i da to uspijem iznijeti na način koji je ljudima prihvatljiv. A kad su me dica prepoznala k’o Ričarda to je znak i potvrda iskrenosti i emocija. Onog ružnog i nekulturnog Ričarda dica su prihvatila zato što osjećaju toplinu. A dicu i pasa ne možeš zaj… – ističe Ričard.
Ali, kako to da su se rezultati pojavili ‘tek’ sad!?

​Zvijer je vanka

– Mislim da prije četiri godine Ričard nije bio spreman za sve ovo, niti je bio zvijer. Sve ja to nosim u sebi, ali nisam bio definiran do kraja. A onda mi se dogodila i u familiji jedna situacija koja mi je bila klik. Rekao sam sebi: »Sad je gotovo! Sad je zvijer vanka i udri kako god znaš!«. Nemam nikakvih limita, nemam nikakvih kočnica. Iskren do kraja, bolno iskren i slobodan. A slobodu ne možeš zaustaviti. To se dogodilo i to su ljudi prepoznali – ističe Enio.

Zna Enio da nije lako živjeti s čovjekom kojem je stalno u glavi, kako kaže, otvoreno pet-šest pravaca.
– Puno je prozora otvoreno, ali ne zbog ovoga. Ovo je samo jedna nagrada, poziv i blagoslov da san uopće dobio mogućnost da zastupam male ljude. Ne treba mi ništa što se tiče materijalnog, koliko god da mi treba, ne treba mi ništa. Meni je važno da mogu stat iza nekoga u pravom smislu i da nisam falši! I da se mogu pogledati u ogledalo i reći: »OK, hvala ti Bože šta si mi da tu priliku« – priča Enio.
– Ali, znate i sami kako politika funkcionira – velimo.
– Ali oni ne znaju kako ja funkcioniram! – na to će Enio.

Oni koji će pokušati snubiti Enia i njegovu sedmorku, pa da mogu složiti većinu u Gradskom vijeću, zapravo imaju posve jasnu situaciju.
– Što se tiče razgovora, možemo mi ići i na nove izbore ako ne prihvate ono što želim. A želim čistu priču u ovom gradu da nema više zapošljavanja preko stranačke iskaznice, želim transparentnost, želim da je svaki mjesni odbor dio grada a ne samo podobni, želim stati iza svakoga čovika. Nema revanšizma, bahatosti i zle krvi – naglašava Enio.

Ali, politika je to, ponavljamo, ma Enio se ne da smesti. Spominje poruke podrške što ih dobiva odasvud.
– Koliko god san veliki i koliko god san ružan ka Ričard, emotivac san do bola i rasplačem se učas. I sad da sve to stavim pod zajednički nazivnik kapitala, materijalnog, gdje bi ja nešto trebao profitirati, pa ja bi diga’ ruku na sebe, ne bi s tim mogao živjeti. Ovo mi je poslanje i idem ga bubati do kraja, pa neke me i zgaze. Sad će me vjerojatno secirati, otvoriti, nać’ grešaka kojih sam imao u životu i kojih se sramim. Neka, nema problema. Ako me želite tretirati kao smeće može, ali ću se kao smeće dat’ za nekoga da mu bude bolje – poručuje Enio Meštrović.

Sedam veličanstvenih

Poslije uspjeha liste broj 7 politički analitičari odmah su otišli korak dalje, naviknuti na to da svatko u nas, u politici pogotovo, ima svoju cijenu. Pitamo Enia koliko vjeruje ljudima s liste.
– Miljon posto! Jer to su prijatelji. To nisu ljudi koji su na listu došli zbog svojih titula, to su ljudi s kojima se družim cijeli život. I ako bi mene zaj… ostali bi bez prijatelja i bez svih prijatelja – jednostavno će Enio.

– Vas sedam k’o sedam veličanstvenih – primjećujemo.
– Tako je. Ali, kad već govorimo o broju sedam, gle šta se sve dogodilo taj dan od izbora. Mi smo bili lista broj sedam, autobusna linija za Bokanjac je broj sedam, taj dan je Toni Kukoč primljen u Kuću slavnih a nosio je broj sedam, broj sedam je moj broj u veteranima Košarkaškog kluba Zadar i dobili smo poruku od jedne drage žene koja kaže: »Daj vas sedam patuljaka napišite jednu predivnu bajku o ovom gradu!«

Ne mogu opisat kako se ta energija spojila. Mislim da bi Indijci, da su došli, fantastično objasnili ovo što se oko nas dogodilo. Toliko energije, toliko topline. Ljudi šta su otišli vani pišu sa svih strana svita: »Vrati nas kući.« Nemam nikakvo posebno mišljenje o sebi, ali ako ih zaj… zaje… sama 20 godina mašte i ideje da bi itko nešto moga napravit. Ovo se događa i ako iz ovog ne izađe prava priča – jadni mi! – zaključuje Enio.

Puk je u nas, sve se čini, željan promjena. Egzistira i teorija da njegove glasače čini mladost, sinovi i kćeri onih koji godinama bacaju glasački listić u jednu te istu glasačku kutiju, oni koji ne žele nakon svega biti razočarani poput svojih roditelja. Koji je, zapravo, profil birača što je glas dao Ričardu!?
– Profil Novog vala Jugoslavije, ali onog glazbenog. Točno toliko je godina prošlo od rata, kao i od onog Drugog svjetskog, i onda rađa se neopterećena generacija koja samo želi živjeti, odnosno ona koja ne želi živjeti na lošoj energiji i memoriji. Oni stvaraju nešto novo. Meni je to amo Novi val, generacija koja je pametnija, koju ne moš’ zaj… zato što ima vijesti sa svih strana. Zdrava energija koja može napraviti nešto – uvjerene je Enio.

Kroz humor »u sridu«

Kaže, demokraciji treba 20, 25 godina da bi se riješi nekog sistema i teško je njegovo godište i one starije tek tako naučiti demokraciji. S mladosti je drugačije, oni nisu ni lijevo ni desno. A gdje su i za što su!?
– Oni su za život! – ne dvoji Enio.

Tim je možda i veće čudo da je onaj koji je odrastao uz Alana Forda, Smojino Malo misto, Dave Allena, Pajtonovce uspio dat mladosti humor takav da sve skečeve napamet znaju i maturanti iz Novog Zagreba.
– Najvažnija je u svemu tome iskrenost i sloboda. Mladi su samo tražili zdravu i toplu energiju, lika koji ih može nasmijat. Ričard ih je nasmijao, zagrlio ih i ne pušta – kaže Enio.

Ili, kako bi to lijepo sročio Ričard: »Naša budućnost je bitka za sadašnjost!« Vratimo se stoga u tu sadašnjost. Jesu li to Ričarda protukandidati podcijenili?
– Podcjenjuju oni mene cilo vrime – na to će Enio.
A kako je život nepredvidljiv, sad će isti oni ljudi koji su mu nedavno, s pozicije vlasti, praktički zabranili da sudjeluje na karnevalu, od njega tražiti partnerstvo.
– Kažu da smo kao Preletačević, Juričan, pokret Cinque stelle, ali mi smo tu od 2013. – podsjeća još jednom Enio Meštrović.

I svaka kampanja do sada, svaki performans ukazivao je kroz humor na bitno, bez obzira jesu li kao kauboji pekli i dijelili prasetinu zorno biračima govoreći koliko im glas vrijedi, ravno pola kila gudinića i dvije kapulicu, ili da je Enio kao žene s bradom čitao iz dlana sudbinu tadašnjim protukandidatima Sabini Glasovac i Branku Dukiću.
– Educiraš, samo educiraš, ali polako, na lip način a ne uvredama. Najgore je kad dobro detektiraš problem pa izvrijeđaš. Tako odmah dobiješ agresivnijeg protivnika kojeg ne možeš nagovorit da razmišlja. Ne možeš nikako ić’ naprijed – naglašava Enio.
S obzirom na to koliko se dugo kalio Ričard, pa još kroz aktivizam, možda se dade nać’ i kakva poveznica s onim što u Zagrebu radi godinama platforma Možemo? Enio ipak kaže da je ovo što radi on ipak totalno drugačije.

– Ovo je humor. Oni su aktivisti. I mi smo aktivisti, ozbiljni smo u privatnim obiteljskim životima, ali ovdje u ovoj priči izlazimo van kao neuračunljivi. U gradu Zadru smo uvijek bili simpatični i glupi. I šta se dogodilo!? Ono što nitko nije očekivao – kaže Enio.
– Hoće li onda Ričard biti predsjednik Gradskoga vijeća kako mu već nudi Vučetić – pitamo.
– Ništa mi ne znači titula. Titule – ne! Karijerizam – ne! Novac – ne! U ovim trenucima mogu naplatiti sebe, ali – ne!. Koliko god izgleda patetično, glupo, koliko god ljudi neće vjerovat’ morat će vjerovat’ da postoji jedan takav – poručuje Enio.

Vodi li to do novih izbora? Bi li bila šteta da ih bude, ili uopće ne bi?
– Ne bi, jer bi ih satrali stoposto! Sada su ljudi otkrili moju drugu stranu i znaju da moji daljnji nastupi nose istinu i borbu za malog čovika. Mislim da bi bilo taracanje – kratko i jasno će Enio.

Mali topli pokret

Reći će Enio i da su već krenuli s vrijeđanjima oni koji mu zamjeraju što ne govori što kani napraviti kad sjedne u Vijeća. To su, kaže, oni protestni koji bi sve preko koljena.
– Žao mi je takvih, da nema ljubavi u njihovoj kući. Normalnog svita ima svuda, ali ga treba probudit. Ljudi su preplašeni, zarobljeni sitnim uslugama, robovi starog sistema i razmišljanja. Ne želim bit Mesija, ali im možeš otvoriti priliku da drugačije gledaju na ovaj svit. Ja ovo prihvaćam ka poziv, isto ka svećenički, ili doktorski. Ljudi su to prepoznali i stojim iza njih do kraja – poručuje.
No, može li priča bit i šira, ići dalje od Zadra?
– Priča ne da može bit šira, nego će bit. Ako bude zdravlja, imam imam osjećaj da ovo može biti jedan lipi, mali topli pokret, pa dokle dođe dođe – smatra Enio.
Lijep je to šlagvort za pitati Meštrovića, koji je Ričard, koliko ga zanima politika na onoj nacionalnoj razini.
– Volio bi doć’ u Sabor i reći: »Poštovani Predsjedniče i premijeru, poštovani ministri, kolege zastupnici, serem vam se na posao! Hvala! O čemu vi 30 godina raspravljate!? Daj stani iza čovjeka i ajmo živit! Mi smo jedno malo selo kinesko, zaseok, a umislili smo da smo nešto i da se nas nešto pita. Posli Jugoslavije di si ima samo komuniste i vjernike, sad imaš dvadeset frakcija, podijeljeno sve. Svak’ svakog mrzi pred svake izbore – kritičan je Meštrović.

Jedno srce, a dva karaktera

Dok hoda put stalka s nevjerojatnim pršutom da fetu, dvije nareže, usput govori da bi najbolje bilo ponovno imat’ autokraciju, kralja, pa ili je dobar ili nije. Možeš mu stil i ne voljet’, ali to što govori, makar i Ričardovski, ima podosta smisla. Samo, politika je grda, opasna igra.
– Pošto ga znam 51 godinu, ne bojim se ni malo. Mislim da su oni u problemu, ne on – na to će mu brat Leo.

Pršut se reže, s mobitela se čuje »Rocky«, a u Zadru je pitanje za milijun kuna s kim će Ričard u kolo u Gradskom vijeću, ako će uopće. A nitko ne zna i zato je Ričarda nema, jer, među ostalim, traži kapu bez koje Ričard i ne može bit. Humorni Ričard, i ozbiljni Enio, a vrijedi i obratno. Samo da Ričarda ne ubije silna politička korektnost koja je na snazi.

– Ne može ga ubit’ ništa ako ostane svoj. Ali, kad bi ga preuzeo Enio Meštrović ovakav kakav je, ubio bi i sebe i Ričarda zato što bi otišao u dosadu, u kliše. Znači, Ričarda nema jer mu je pun kufer Enija. On meni radi sranja, je njemu. Veliki su to problemi, dugi noćni razgovori, da ja njemu nešto objasnim i on meni. Ne razumimo se u biti. Nosimo zajedničko tijelo i srce, a različiti način izražavanja. Ma, bit će to dobro. Bit će to dobro… – uvjeren je Enio Meštrović.