OD SKADRA DO TIRANE

Reportaža iz Albanije: Razvoj zemlje na jugu Europe je nezaustavljiv, a najviše se raduju Pelješkom mostu

Edi Prodan

Foto Edi Prodan

Foto Edi Prodan

Razvoj najjužnijeg dijela Jadrana, njegovog »trećeg dijela«, nezaustavljiv je. Jer u Albaniji osmijeh nije naučena vještina koja se prema turistima primjenjuje kako bi ih se oraspoložilo i potaknulo na povećanu potrošnju - on je iskaz istinske radosti.



Pelješki most, velebni infrastrukturni objekt što je u Hrvatskoj i BiH izazvao bezbroj prijepora, iz albanske perspektive izgleda isključivo onako kako bi svima trebao izgledati – veličanstveno. Iz više razloga. Najvažniji je dakako onaj kako ga vide – planeri turističkog razvoja Albanije.


Jer da bi se automobilom stiglo do krajnjeg juga treće strane Jadrana, potrebno je imati goleme doze – strpljenja. I ne, ne zbog loših albanskih prometnica kako s predrasudama razmišljamo mi s “druge strane” Jadrana, jer one su i više nego korektne, nego zbog veze kroz Crnu Goru. Odabere li se putovanje via Dubrovnik – ne zna se što je teže – čekati na granicama, militi crnogorskim prometnicama koje zbog prolaska kroz gradove nalikuju parkiralištima, kružiti Bokom ili odlučiti se trajekt koji to istina eliminira i direktno vas prebacuje u Tivat, ali i za njega postoje – redovi.


Alternativna veza


Prema uputama iskusnika, odlučili smo se za alternativnu vezu autoputom do Čapljine, pa put Stolac – Bileća – Nikšić. Što u pogledu prirodnih posebitosti uistinu jeste atraktivno, no kad se prometno i socijalno sagleda jug Republike Srpske – najtužniji je to dio BiH. Daleko je od Banja Luke, sam u okruženju s kojim se baš i ne voli. Prometnica, što je zbog katastrofalnih gužvi na Jadranu, postala jako popularna, na predjelima oko Stolca zna u cijelosti nestati, postati seoskim putem širine manje od pet metara. A njome žure i brojni šleperi nikšićkih registracija. Što tek reći o graničnom prijelazu Vraćenovići?


Edi Prodan




Iako ga se prigodom lanjskog otvaranja u listopadu definiralo “savremenim”, u naravi je taj spoj BiH i Crne gore smješten na 800 metara nadmorske visine, na cesti s usponom od nekih deset posto, zapravo oštar zavoj u kojem se, iako nema gužve čeka – najmanje sat vremena. Iznimna ljubaznost, ali brže ne ide. Ipak, kad ga se konačno prijeđe slijedi nagrada – fantastične planinske vedute Crne gore i impresivan pogled na Nikšić, posebno na umjetno, slano jezero Krupac. I sve postaje divno i krasno.


Grabi se dobrim cestama ubrzano prema Albaniji. Prije Nikšića se može odabrati i spuštanje prema Budvi pa preko Ulcinja i graničnog prijelaza Muriqan, ali ide li se u Skadar, jedan od najzanimljivijih gradova ovog dijela Mediterana, kraće je preko Podgorice. Kraće jeste, ali brže samo ako izuzmete iz vida da ceste između Danilovgrada i glavnog grada Crne Gore – ne postoji! Bulevar, kako ga definiraju, duljine 15 kilometara u vrijednosti 25 milijuna eura se gradi, ali tako da je čitava dionica u izgradnji. Ne postoji stari, asfaltirani dio kojim se sporo prolazi i gradilište uz njega. Ne, sve je gradilište! I prosječna brzina na grubom, građevinskom makadamu od oko deset kilometara na sat.


Iznimno mlada


Albanija je istina – iznimno mlada. No koliko god naše predrasude govorile o “bespućima”, a prometnice su im zapravo sasvim dobre, toliko nam iste govore i o demografskoj eksploziji. Što baš i nije točno. Albanija naime na papiru ima više od četiri milijuna stanovnika, no u Albaniji ih je realno oko – tri milijuna. Nakon pada rigidnog komunističkog uređenja, Albanci su u stotinama tisuća pojurili prema Italiji, Švicarskoj, SAD-u, Engleskoj… Uostalom, službena talijanska politika je devedesetih godina upravo privlačenjem albanskih iseljenika spasila demografiju u svojim središnjim regijama. Uslijedile su i unutrašnje migracije iz planinskih sela u nizinske gradove, da bi se prije desetak godina, a priča je u nemaloj mjeri povezana i s osamostaljenjem Kosova otkrilo – turizam.


Telefoniranje ni eura, marke, dinara, denara ili leka

Od 1. srpnja sve države »Zapadnog Balkana« koje se nalaze izvan EU napravile su iskorak koji će sasvim sigurno imati dalekosežne pozitivne posljedice: ukinule su roaming! Crna Gora, Kosovo, Bosna i Hercegovina, Srbija, Sjeverna Makedonija i Albanija mogu međusobno beskrajno telefonirati, a da ih to ne dođe ni eura, marke, dinara, denara ili leka – više. Koliko god bila riječ o u bliskoj budućnosti silno sukobljenim državama i narodima – ukidanje roaminga će u njihovom povezivanju i razumijevanju učiniti mnogo, mnogo više od svih desetljeća jalovih, jako često i »fake« napora eurobirkoracije. Na jedan dobar način to se moglo vidjeti već i ovih dana na plažama i ulicama Drača. Turizam i mobina telefonija! Ma kakva politika, najčešće sama sebi i svojim elitama korist i cilj.

Teško je, naime, pronaći državu u Europi koja ima više hotela i motela nanizanih na pozicijama koje bismo mi iz hrvatskog promišljanja turizma definirali – besmislenima. Što tek reći o brojnim hotelima u Skadru, koji istina ima sjajne prirodne datosti smještaja uz jedno od najvećih europskih jezera, razvedeni tok Bojane i impresivnu povijest, ali golemi broj “smještajnih jedinica” koje je nemoguće pronaći u hrvatskim gradovima slične veličine. Zamislite primjerice naš Karlovac, grad na četiri rijeke kojem su i Plitvice relativno blizu s desetak puta više hotela i doživjet ćete – Skadar. Istina, za razliku od Hrvatske, u svemu se “krije” i iznimni albanski forte – cijene.


Vrhunski hoteli po osobi ne prelaze cijenu od 150 kuna. I to s ekstremno obilnim doručkom u kojem nema, istina, salama i pršuta, ali ima fenomenalnih pita i bureka. Ostaci utvrde Rozafa nastale još u ilirsko doba svjedoče o burnom povijesnom razvoju, baš kao što pružaju i unikatan pogled na grad. Sklad života muslimana i katolika pokazuju i brojne vjerske građevine, no daleko je zanimljivije zaviriti u – realni život. Koji miješa najmodernije hotele, kafiće i restorane s primjerice prodajom doma uzgojenog voća i povrća na – ulici. Bez ikakvih štandova ili čega sličnog. Kašetica, karton na koji se sjedne i nuđenje pomidora, lubenica i sličnih proizvoda može krenuti. Albanija je i inače iznimno liberalna po pitanju trgovanja, ali s druge strane nemoguće je u ugostiteljskim objektima ne dobiti račun, ne znati što ćete platiti nakon konzumacije.


Potpuni šok


Put prema prijestolnici Tirani je kombinacija klasične, vrlo široke kvalitetne prometnice i poluautoceste. Na budućem središtu s kojeg će se račvati autoceste – Albanija je naime dio prometnog koridora povezanog primjerice i sa spojem Rijeka – Žuta Lokva, već danas na to mjesto preko Kukeša stiže najmodernija prometnica koja je Prištinu i Tiranu približila na nekih tri sata vožnje automobilom – jasno je da Kosovo svoj izlazak na modernu mrežu prometnica vidi upravo putem Pelješkog mosta.


I onda opet i opet. Jer najveći problem koji vam se neprestano događa u Albaniji je žestoka bitka s vlastitim predrasudama. Ako ste rođeni šezdesetih godina prošlog stoljeća, tim više. Jer iz škole su ostali pojmovi poput “Enver Hoxha”, “najzaostaliji”, “srednji vijek”. I onda, desetljećima nakon učenja prvih pojmova o “zaostaloj” Albaniji, osvaneš u središtu Tirane. I što ti se može dogoditi? Potpuni šok! Vjerojatno bi se isto, ali potpuno suprotnog smjera, dogodilo da smo se kojim slučajem u Tirani pojavili i sedamdesetih godina, ali danas… arhitektonski, stilski, čistoćom i jasnom vizijom razvoja, Tirana je sasvim sigurno jedan od najprosperitetnijih malih metropola Europe.


Skadar, Albanija


U jednom velikom smislu, ne dakako klimatski ili samom organizacijom razvoja, Tirana podsjeća na Ljubljanu. Očekuje se da će nakon popisa koji kreće imati oko pola milijuna stanovnika, u svom je središtu besprijekorno čista, prometno odlično organizirana, a sve nas koje definira i zaluđenost nogometom – potpuno bez daha, i jednako toliko posramljene, ostavlja dolazak pred stadion Kombetare. Iako mu se može pronaći arhitektonske sličnosti s novim izdanjem mitskog San Mamesa u Bilbau, riječ je ne samo o novom stadionu nego i o zadivljujućoj hrabrosti implementacije najmodernije arhitekture, koja se k tome zanimljivo poigrava s crnom i crvenim bojom što dominiraju albanskom zastavom, na mjesto nekadašnjeg stadiona.


Ostavljeni su dakako i tu elementi prijašnjeg sportskog objekta kako bi organizacija veliki trga s brojnim umjetničkim instalacijama bila još upečatljivija. I upravo ta točka pokazuje koliko je Tirana hrabra, otvorena najmodernijim utjecajima, koliko je naprosto slobodna u svojim razmišljanjima. U prilog toj priči ide i pretvaranje utvrde Topkapi u, također arhitektonski zanimljiv, prostor prepun malih restorana koji uz naglasak na vrhunskoj domaćoj kulinarskoj tradiciji stvaraju i pravi mali gastronomski globus. S obzirom na to da je u blizini golemi trgovački centar, bilo je za očekivati da će utvrdu Topkapi odnijeti bageri, ali ne – opet velika hrabrost sa zadivljujućim rezultatom. I ostali dijelovi Tirane su neprestana igra moderne i tradicionalne arhitekture, s obiljem umjetničkih instalacija. Dakako, Skenderbeg i dalje ponosno jaše na središnjem trgu, sasvim sigurno prezadovoljan s onim što se nakon desetljeća Hoxhinog užasa danas događa s njegovim gradom i zemljom.


Milijun kafića


Nema tog pomorca koji vam barem jednom, i to opet u vremenima kad je Albanija bila najzatvorenija i najzaostalija država Europe, nije pričao o – Draču. Dakako, uz nazdravljanje sjajnim Skenderbeg konjakom koji, za divno čudo ne samo da nije bio zabranjen, nego ga se i tada moglo kupiti, te iznijeti iz siromašne države. I da, opet je nama današnjima ulazak u tu veliku albansku luku i grad veličine Rijeke bio pun predrasuda. Koje su se, srećom, sa svakim metrom koji smo napravili, razbijale poput krhkog stakla. Grad s prebogatom prošlošću, grad ultramoderne rive, grad starih amfiteatara i kula, prepun palmi i mediteranskog raslinja, grad koji smo, valjda ljuti na vlastite predrasude, u jednom trenutku definirali – Los Angelesom Mediterana. Nije baš takav, ali sasvim je sigurno da će za desetak ili nešto više godina to biti. Muči istina Drač i eksplozija razvoja, često vidljiva u nevjerojatnim snopovima, pravim grozdovima električnih vodova na starim drvenim stupovima, muči ga, ne uvijek uspješna bitka kako bi se održalo čistim, ali bez obzira na mane, definitivno da – Drač je grad vrijedan dolaska. I uživanja. Tim više što je zahvaljujući naglom turističkom razvoju uspio stvoriti i zanimljivu gastronomsku scenu. Naglasak je na morskim specijalitetima, a ono što oduševljava prosječnog gosta iz Hrvatske su raznolikost ponude i – cijene.


Skadar


Nama je nevjerojatno da se u uličnim trgovinama može dobiti sjajne sirnice za – tri kune. Da je na takvim mjestima cijena odlične albanske pive Korca ispod eura, a da je riblja večera, s elementima gastro eksperimentiranja, i jako dobrim albanskim vinima u najboljim restoranima oko 70 kuna! Kad govorimo o cijenama, one su i do pet puta niže nego u Hrvatskoj. Zanimljivo, kad pratimo niz trgovina – kafići – restorani, razlika u cijeni se povećava s porastom kvalitete objekta. I dok su u trgovinama cijene tek nešto niže nego u Hrvatskoj, u Albaniji je PDV 20 posto, kad se dođe u najbolje restorane na najboljim pozicijama na naše navike skoro šokantno djeluje činjenica da se događa jako mali rast. Domaća je piva je u trgovini tri do četiri eura, u kafićima na promenadi desetak.


Posebna priča, posebni je turistički kompleks što se nalazi južno od Drača. Beskrajna pješčana plaža je prekrivena ležaljkama i suncobranima, okružena s “milijun” kafića i terasa, glasnom glazbom, ali i s poprilično nekontroliranim graditeljskim rastom koji na trenutke odaje utisak kako je u svemu kontroliran jedino – kaos. Prema registracijama automobila, ali i kroz razgovore s domaćinima te gostima, riječ je o apsolutno kosovskoj rivijeri. Ali, i opet naše predrasude, ne manjka ni gostiju iz – Srbije. I ne, nije riječ, kako predrasuda najprije pomisli, o Albancima i Kosovarima nastanjenim Srbiji, već o – pravim Srbima. Zahvaljujući novoj kosovskoj prometnoj infrastrukturi i nevjerojatno privlačnim cijenama smještaja, hrane i pića jug Srbije – Vranje, Niš, Leskovac – otkrivaju Albaniju kao idealnu ljetnu destinaciju. Uostalom, baš na najmoćnijem dijelu rivijere Drača jedna od dominantnih piva je – Nikšićka.


Koračić bliže


Na samom bazaru koji s dakako nalazi prilijepljenu uz tu desetak kilometara dugu plažu, trgovci posebno hvale silno brojne goste iz Poljske, a čuvši naš jezik pomislili su kako dolazimo iz Srbije. Pojašnjenje da smo “Cruatia”, kako izgovaraju naziv naše zemlje, izazvao je silno oduševljenje, ali i konstataciju kako smo – velika rijetkost. Iako je istina bila riječ o našem sasvim malom zahvatu u albanske posebitosti, vidjeli smo samo dva automobila hrvatskih registracija “PU” i “ZG”. Šteta. Ali – dogodine je otvorenje Pelješkog mosta. I izbjegavanje neumske, jedne od najbizarnijih granica u Europi. Bit će nakon toga Albanija koračić bliže.


Kad će se u priču snažnije uključiti Crna Gora, nije poznato. Istina i nije joj baš stalo da golemi albanski turistički potencijal približi središnjoj Europi, ali bez obzira na sve, jasno je da je razvoj najjužnijeg dijela Jadrana, njegovog “trećeg dijela”, nezaustavljiv. Jer u Albaniji osmijeh nije naučena vještina koja se prema turistima primjenjuje kako bi ih se oraspoložilo i potaknulo na povećanu potrošnju – on je iskaz istinske radosti. Nema silovanja, nema povlačenja za ruke kako bi se ušlo baš u njihov lokal. Ne – stvar je to osobne odluke i izbora. Iako istina u organizaciji svoje turističke priče koriste iskustva Grčke i posebno Turske, postoje velike šanse da budući “turistički proizvod” formiranju na način sličan onom Hrvatske i ostalih zapadnomediteranskih država.


Albanija očigledno privlači nemali kapital dijaspore, baš kao što ima i mlado stanovništvo, tako da je njezin razvoj nezaustavljiv. Energija koju donosi albanska obala objedinjena je energija i Albanaca iz okolnih država. A oni naprosto žele pokazati kako su trenutno najveći potencijal ovog dijela Europe. Ma što tko politički promišljao o samostalnoj republici Kosovo, ulozi albanske “manjine” u Sjevernoj Makedoniji ili “zaostalosti” Albanije same, istina je nešto sasvim drugo i drugačije. Naprosto – turizam. Najsnažnije oružje u rušenju predrasuda.