Pelješki most, velebni infrastrukturni objekt što je u Hrvatskoj i BiH izazvao bezbroj prijepora, iz albanske perspektive izgleda isključivo onako kako bi svima trebao izgledati – veličanstveno. Iz više razloga. Najvažniji je dakako onaj kako ga vide – planeri turističkog razvoja Albanije.

Jer da bi se automobilom stiglo do krajnjeg juga treće strane Jadrana, potrebno je imati goleme doze – strpljenja. I ne, ne zbog loših albanskih prometnica kako s predrasudama razmišljamo mi s “druge strane” Jadrana, jer one su i više nego korektne, nego zbog veze kroz Crnu Goru. Odabere li se putovanje via Dubrovnik – ne zna se što je teže – čekati na granicama, militi crnogorskim prometnicama koje zbog prolaska kroz gradove nalikuju parkiralištima, kružiti Bokom ili odlučiti se trajekt koji to istina eliminira i direktno vas prebacuje u Tivat, ali i za njega postoje – redovi.

Alternativna veza

Prema uputama iskusnika, odlučili smo se za alternativnu vezu autoputom do Čapljine, pa put Stolac – Bileća – Nikšić. Što u pogledu prirodnih posebitosti uistinu jeste atraktivno, no kad se prometno i socijalno sagleda jug Republike Srpske – najtužniji je to dio BiH. Daleko je od Banja Luke, sam u okruženju s kojim se baš i ne voli. Prometnica, što je zbog katastrofalnih gužvi na Jadranu, postala jako popularna, na predjelima oko Stolca zna u cijelosti nestati, postati seoskim putem širine manje od pet metara. A njome žure i brojni šleperi nikšićkih registracija. Što tek reći o graničnom prijelazu Vraćenovići?

Edi Prodan

Iako ga se prigodom lanjskog otvaranja u listopadu definiralo “savremenim”, u naravi je taj spoj BiH i Crne gore smješten na 800 metara nadmorske visine, na cesti s usponom od nekih deset posto, zapravo oštar zavoj u kojem se, iako nema gužve čeka – najmanje sat vremena. Iznimna ljubaznost, ali brže ne ide. Ipak, kad ga se konačno prijeđe slijedi nagrada – fantastične planinske vedute Crne gore i impresivan pogled na Nikšić, posebno na umjetno, slano jezero Krupac. I sve postaje divno i krasno.

Grabi se dobrim cestama ubrzano prema Albaniji. Prije Nikšića se može odabrati i spuštanje prema Budvi pa preko Ulcinja i graničnog prijelaza Muriqan, ali ide li se u Skadar, jedan od najzanimljivijih gradova ovog dijela Mediterana, kraće je preko Podgorice. Kraće jeste, ali brže samo ako izuzmete iz vida da ceste između Danilovgrada i glavnog grada Crne Gore – ne postoji! Bulevar, kako ga definiraju, duljine 15 kilometara u vrijednosti 25 milijuna eura se gradi, ali tako da je čitava dionica u izgradnji. Ne postoji stari, asfaltirani dio kojim se sporo prolazi i gradilište uz njega. Ne, sve je gradilište! I prosječna brzina na grubom, građevinskom makadamu od oko deset kilometara na sat.

Iznimno mlada

Albanija je istina – iznimno mlada. No koliko god naše predrasude govorile o “bespućima”, a prometnice su im zapravo sasvim dobre, toliko nam iste govore i o demografskoj eksploziji. Što baš i nije točno. Albanija naime na papiru ima više od četiri milijuna stanovnika, no u Albaniji ih je realno oko – tri milijuna. Nakon pada rigidnog komunističkog uređenja, Albanci su u stotinama tisuća pojurili prema Italiji, Švicarskoj, SAD-u, Engleskoj… Uostalom, službena talijanska politika je devedesetih godina upravo privlačenjem albanskih iseljenika spasila demografiju u svojim središnjim regijama. Uslijedile su i unutrašnje migracije iz planinskih sela u nizinske gradove, da bi se prije desetak godina, a priča je u nemaloj mjeri povezana i s osamostaljenjem Kosova otkrilo – turizam.

Teško je, naime, pronaći državu u Europi koja ima više hotela i motela nanizanih na pozicijama koje bismo mi iz hrvatskog promišljanja turizma definirali – besmislenima. Što tek reći o brojnim hotelima u Skadru, koji istina ima sjajne prirodne datosti smještaja uz jedno od najvećih europskih jezera, razvedeni tok Bojane i impresivnu povijest, ali golemi broj “smještajnih jedinica” koje je nemoguće pronaći u hrvatskim gradovima slične veličine. Zamislite primjerice naš Karlovac, grad na četiri rijeke kojem su i Plitvice relativno blizu s desetak puta više hotela i doživjet ćete – Skadar. Istina, za razliku od Hrvatske, u svemu se “krije” i iznimni albanski forte – cijene.

Vrhunski hoteli po osobi ne prelaze cijenu od 150 kuna. I to s ekstremno obilnim doručkom u kojem nema, istina, salama i pršuta, ali ima fenomenalnih pita i bureka. Ostaci utvrde Rozafa nastale još u ilirsko doba svjedoče o burnom povijesnom razvoju, baš kao što pružaju i unikatan pogled na grad. Sklad života muslimana i katolika pokazuju i brojne vjerske građevine, no daleko je zanimljivije zaviriti u – realni život. Koji miješa najmodernije hotele, kafiće i restorane s primjerice prodajom doma uzgojenog voća i povrća na – ulici. Bez ikakvih štandova ili čega sličnog. Kašetica, karton na koji se sjedne i nuđenje pomidora, lubenica i sličnih proizvoda može krenuti. Albanija je i inače iznimno liberalna po pitanju trgovanja, ali s druge strane nemoguće je u ugostiteljskim objektima ne dobiti račun, ne znati što ćete platiti nakon konzumacije.

Potpuni šok

Put prema prijestolnici Tirani je kombinacija klasične, vrlo široke kvalitetne prometnice i poluautoceste. Na budućem središtu s kojeg će se račvati autoceste – Albanija je naime dio prometnog koridora povezanog primjerice i sa spojem Rijeka – Žuta Lokva, već danas na to mjesto preko Kukeša stiže najmodernija prometnica koja je Prištinu i Tiranu približila na nekih tri sata vožnje automobilom – jasno je da Kosovo svoj izlazak na modernu mrežu prometnica vidi upravo putem Pelješkog mosta.

I onda opet i opet. Jer najveći problem koji vam se neprestano događa u Albaniji je žestoka bitka s vlastitim predrasudama. Ako ste rođeni šezdesetih godina prošlog stoljeća, tim više. Jer iz škole su ostali pojmovi poput “Enver Hoxha”, “najzaostaliji”, “srednji vijek”. I onda, desetljećima nakon učenja prvih pojmova o “zaostaloj” Albaniji, osvaneš u središtu Tirane. I što ti se može dogoditi? Potpuni šok! Vjerojatno bi se isto, ali potpuno suprotnog smjera, dogodilo da smo se kojim slučajem u Tirani pojavili i sedamdesetih godina, ali danas… arhitektonski, stilski, čistoćom i jasnom vizijom razvoja, Tirana je sasvim sigurno jedan od najprosperitetnijih malih metropola Europe.

Skadar, Albanija

U jednom velikom smislu, ne dakako klimatski ili samom organizacijom razvoja, Tirana podsjeća na Ljubljanu. Očekuje se da će nakon popisa koji kreće imati oko pola milijuna stanovnika, u svom je središtu besprijekorno čista, prometno odlično organizirana, a sve nas koje definira i zaluđenost nogometom – potpuno bez daha, i jednako toliko posramljene, ostavlja dolazak pred stadion Kombetare. Iako mu se može pronaći arhitektonske sličnosti s novim izdanjem mitskog San Mamesa u Bilbau, riječ je ne samo o novom stadionu nego i o zadivljujućoj hrabrosti implementacije najmodernije arhitekture, koja se k tome zanimljivo poigrava s crnom i crvenim bojom što dominiraju albanskom zastavom, na mjesto nekadašnjeg stadiona.

Ostavljeni su dakako i tu elementi prijašnjeg sportskog objekta kako bi organizacija veliki trga s brojnim umjetničkim instalacijama bila još upečatljivija. I upravo ta točka pokazuje koliko je Tirana hrabra, otvorena najmodernijim utjecajima, koliko je naprosto slobodna u svojim razmišljanjima. U prilog toj priči ide i pretvaranje utvrde Topkapi u, također arhitektonski zanimljiv, prostor prepun malih restorana koji uz naglasak na vrhunskoj domaćoj kulinarskoj tradiciji stvaraju i pravi mali gastronomski globus. S obzirom na to da je u blizini golemi trgovački centar, bilo je za očekivati da će utvrdu Topkapi odnijeti bageri, ali ne – opet velika hrabrost sa zadivljujućim rezultatom. I ostali dijelovi Tirane su neprestana igra moderne i tradicionalne arhitekture, s obiljem umjetničkih instalacija. Dakako, Skenderbeg i dalje ponosno jaše na središnjem trgu, sasvim sigurno prezadovoljan s onim što se nakon desetljeća Hoxhinog užasa danas događa s njegovim gradom i zemljom.

Milijun kafića

Nema tog pomorca koji vam barem jednom, i to opet u vremenima kad je Albanija bila najzatvorenija i najzaostalija država Europe, nije pričao o – Draču. Dakako, uz nazdravljanje sjajnim Skenderbeg konjakom koji, za divno čudo ne samo da nije bio zabranjen, nego ga se i tada moglo kupiti, te iznijeti iz siromašne države. I da, opet je nama današnjima ulazak u tu veliku albansku luku i grad veličine Rijeke bio pun predrasuda. Koje su se, srećom, sa svakim metrom koji smo napravili, razbijale poput krhkog stakla. Grad s prebogatom prošlošću, grad ultramoderne rive, grad starih amfiteatara i kula, prepun palmi i mediteranskog raslinja, grad koji smo, valjda ljuti na vlastite predrasude, u jednom trenutku definirali – Los Angelesom Mediterana. Nije baš takav, ali sasvim je sigurno da će za desetak ili nešto više godina to biti. Muči istina Drač i eksplozija razvoja, često vidljiva u nevjerojatnim snopovima, pravim grozdovima električnih vodova na starim drvenim stupovima, muči ga, ne uvijek uspješna bitka kako bi se održalo čistim, ali bez obzira na mane, definitivno da – Drač je grad vrijedan dolaska. I uživanja. Tim više što je zahvaljujući naglom turističkom razvoju uspio stvoriti i zanimljivu gastronomsku scenu. Naglasak je na morskim specijalitetima, a ono što oduševljava prosječnog gosta iz Hrvatske su raznolikost ponude i – cijene.

Skadar

Nama je nevjerojatno da se u uličnim trgovinama može dobiti sjajne sirnice za – tri kune. Da je na takvim mjestima cijena odlične albanske pive Korca ispod eura, a da je riblja večera, s elementima gastro eksperimentiranja, i jako dobrim albanskim vinima u najboljim restoranima oko 70 kuna! Kad govorimo o cijenama, one su i do pet puta niže nego u Hrvatskoj. Zanimljivo, kad pratimo niz trgovina – kafići – restorani, razlika u cijeni se povećava s porastom kvalitete objekta. I dok su u trgovinama cijene tek nešto niže nego u Hrvatskoj, u Albaniji je PDV 20 posto, kad se dođe u najbolje restorane na najboljim pozicijama na naše navike skoro šokantno djeluje činjenica da se događa jako mali rast. Domaća je piva je u trgovini tri do četiri eura, u kafićima na promenadi desetak.

Posebna priča, posebni je turistički kompleks što se nalazi južno od Drača. Beskrajna pješčana plaža je prekrivena ležaljkama i suncobranima, okružena s “milijun” kafića i terasa, glasnom glazbom, ali i s poprilično nekontroliranim graditeljskim rastom koji na trenutke odaje utisak kako je u svemu kontroliran jedino – kaos. Prema registracijama automobila, ali i kroz razgovore s domaćinima te gostima, riječ je o apsolutno kosovskoj rivijeri. Ali, i opet naše predrasude, ne manjka ni gostiju iz – Srbije. I ne, nije riječ, kako predrasuda najprije pomisli, o Albancima i Kosovarima nastanjenim Srbiji, već o – pravim Srbima. Zahvaljujući novoj kosovskoj prometnoj infrastrukturi i nevjerojatno privlačnim cijenama smještaja, hrane i pića jug Srbije – Vranje, Niš, Leskovac – otkrivaju Albaniju kao idealnu ljetnu destinaciju. Uostalom, baš na najmoćnijem dijelu rivijere Drača jedna od dominantnih piva je – Nikšićka.

Koračić bliže

Na samom bazaru koji s dakako nalazi prilijepljenu uz tu desetak kilometara dugu plažu, trgovci posebno hvale silno brojne goste iz Poljske, a čuvši naš jezik pomislili su kako dolazimo iz Srbije. Pojašnjenje da smo “Cruatia”, kako izgovaraju naziv naše zemlje, izazvao je silno oduševljenje, ali i konstataciju kako smo – velika rijetkost. Iako je istina bila riječ o našem sasvim malom zahvatu u albanske posebitosti, vidjeli smo samo dva automobila hrvatskih registracija “PU” i “ZG”. Šteta. Ali – dogodine je otvorenje Pelješkog mosta. I izbjegavanje neumske, jedne od najbizarnijih granica u Europi. Bit će nakon toga Albanija koračić bliže.

Kad će se u priču snažnije uključiti Crna Gora, nije poznato. Istina i nije joj baš stalo da golemi albanski turistički potencijal približi središnjoj Europi, ali bez obzira na sve, jasno je da je razvoj najjužnijeg dijela Jadrana, njegovog “trećeg dijela”, nezaustavljiv. Jer u Albaniji osmijeh nije naučena vještina koja se prema turistima primjenjuje kako bi ih se oraspoložilo i potaknulo na povećanu potrošnju – on je iskaz istinske radosti. Nema silovanja, nema povlačenja za ruke kako bi se ušlo baš u njihov lokal. Ne – stvar je to osobne odluke i izbora. Iako istina u organizaciji svoje turističke priče koriste iskustva Grčke i posebno Turske, postoje velike šanse da budući “turistički proizvod” formiranju na način sličan onom Hrvatske i ostalih zapadnomediteranskih država.

Albanija očigledno privlači nemali kapital dijaspore, baš kao što ima i mlado stanovništvo, tako da je njezin razvoj nezaustavljiv. Energija koju donosi albanska obala objedinjena je energija i Albanaca iz okolnih država. A oni naprosto žele pokazati kako su trenutno najveći potencijal ovog dijela Europe. Ma što tko politički promišljao o samostalnoj republici Kosovo, ulozi albanske “manjine” u Sjevernoj Makedoniji ili “zaostalosti” Albanije same, istina je nešto sasvim drugo i drugačije. Naprosto – turizam. Najsnažnije oružje u rušenju predrasuda.