Potpredsjednik Vlade Tomo Medved, ministar hrvatskih branitelja, nalazi se danas u poziciji u kojoj je prije sedam godina bio Predrag Fred Matić, koji je tu dužnost obnašao u Milanovićevoj vladi.

Medved je neki dan u Saboru branio zakon o civilnim stradalnicima Domovinskog rata, što ga je sam predložio, a pritom je bio izložen kritikama desnice da će taj propis ići na ruku Srbima koji su živjeli na području Krajine.

Matić se dobro sjeća kada je i Medved bio među prosvjednicima protiv njega, koji su s jednakom argumentacijom osporavali gotovo identičan zakon na kojem je kao ministar on radio.

– Karma je čudo. Jedina je razlika između nas dvojice što sam ja takav zakon htio donijeti, a Medved to mora. Sadržajno su ti dokumenti vrlo slični, jer bitno drukčije se to niti ne može urediti.

Medved se tijekom saborske rasprave jako ljutio kada je vaša nekadašnja pomoćnica Vesna Nađ ustvrdila da mu je zakon isti vaš.

– Neka pokaže koje su to drastične razlike, osim u datumu i potpisu ministra na prijedlogu zakona. Mi smo, recimo, bili predvidjeli nekakvu evidenciju korisnika skrbi, a on to želi sakriti. Kao što su sakrili i Registar branitelja. Čim netko nešto skriva, svakome je prva pomisao da nešto mulja. To je ministarstvo, dok sam ga ja vodio, bilo najtransparentnije.

Zašto ste vi 2014. htjeli da se donese ovakav zakon?

– Civili stradavaju u ratovima, a nisu ni za što krivi. Domovinski rat je tada već završio odavno, pa smo i mi zapravo kasno krenuli…

… tko točno mi?

– Ja sam inicirao taj zakon, a premijer Zoran Milanović se snjim složio. Imao sam potpuno odriješene ruke u svom radu. Uglavnom, smatrao sam da je došlo vrijeme da civili koji su stradali u Domovinskom ratu dobiju određena prava.

Civil je civil

Pa makar to bili i oni koji su bili za Krajinu.

– Živimo u demokaraciji i ja ne ulazim ni u čiju glavu, ne zanima me što tko o čemu misli. Svatko tko poštuje zakone ove države, ravnopravan je građanin, a razmišljati, naravno i govoriti, može o čemu god hoće.

Jako sam dobro surađivao s nevladinim sektorom, Documenta je začudo raspolagala s više podataka nego državne službe i došli smo do okvirne brojke od deset tisuća civilnih stradalnika. Od njih su devet tisuća bili Hrvati, a tisuću Srbi.

To sam sve prezentirao braniteljskim udrugama. Dok sam bio ministar, u Saboru sam rekao da ću surađivati s udrugama, ali da oni neće krojiti politiku. Danas kažem da s udrugama branitelja, kada bih opet postao ministar, uopće ne bih surađivao.

Uspjeli su me uvjeriti da suradnja s njima, osim s izuzecima, nije moguća. Toliko sam vremena nepotrebno potrošio na glogoške, culeje i ostale. Uzaludno sam im objašnjavao i da dopuštaju da devet tisuća Hrvata trpi ako se oni protive zakonu od kojeg bi neke koristi imalo i tisuću Srba. Civil je civil.

Medved sada želi u zakon ugraditi da civilni stradalnici koji su članovi obitelji Srba koji su sudjelovali u oružanoj pobuni nemaju nikakva prava i to je razlika od mojeg zakona. Slažem se da ako je Jovan poginuo u, kolokvijalno kažem, četnicima, njegov sin Jovica nema pravo ni na kakvo obeštećenje na račun svog oca.

To je rezervirano za djecu poginulih hrvatskih branitelja i to je u redu. Ali, ako je mali Jovica izgubio nogu u ratu, bez obzira što mu je otac bio četnik, mora imati nekakva prava. Ne može on u tom slučaju biti odgovoran za ono što mu je otac radio.

Ne znam kako Medved misli civilnog stradalnika Srbina isključiti iz svega ako je član njegove obitelji bio u neprijateljskoj vojsci.

Što su vam čelnici braniteljskih udruga odgovarali kada ste ih uvjeravali da uskraćuju pomoć i Hrvatima zato što su protiv Srba?

– Nije pomoglo niti kada sam im iznio da je od tisuću Srba koji su kao civili, mahom od granatiranja, stradali u ratu, njih 80 posto bilo na našoj strani, dakle bili su lojalni građani Siska, Zadra, Vukovara…

Svejedno su rekli – ne može?

– Ne može. Za Srbe, ne može. Parafraziram naziv filma »Nema zemlje za starce«, nema milosti za Srbe. Makar je riječ o civilima, djeci, ženama, nema milosti.

Dosljednost

Je li se na ovim razgovorima pojavljivao Medved?

– Nije, on je malo mudriji, pa je djelovao iz prikrajka, nije se baš eksponirao. Druge je pustio u prve redove.

Niste imali nikakvu komunikaciju s njim za vrijeme trajanja braniteljskog prosvjeda protiv vas, kojeg je i Medved bio dio?

– Ne. Sjećam se da je u jednom intervjuu u razdoblju tog šatorašenja izjavio da »Fred odbija razgovarati«, a da je on za mir. Odgovorio sam mu da ima moj telefonski broj, jer se nas dvojica znamo iz vojske, ali da me nikad nije nazvao.

Onda je Medved napadao mene, a danas iz Domovinskog pokreta napadaju njega. Medved je sada u poziciji Freda Matića i brani zakon protiv kojeg je ranije bio.

Medved je postao Fred.

– Medved je postao Fred. S razlikom da on, ponavljam, mora donijeti taj zakon iako mu se sigurno osobno i dalje protivi. Surađuje s Miloradom Pupovcem i Borisom Miloševićem, a zapravo bi ih, što se kaže, obojicu utopio u žlici vode. Ali, zavrnuli su mu ruku.

Tko?

– Više je nego jasno da je Medved dobio nalog premijera Andreja Plenkovića, a ideja o zakonu je Pupovčeva. Medved guta žabe i morao je napraviti zakon s kojim se ne slaže. Ja, naravno, podržavam njegov zakon jer sam i sam radio jedan takav, ali su razapeli šator i na ulicu stavili plinske boce.

Dio tih udruga ostao je dosljedan, poručili su Medvedu da su se zajedno s njim borili protiv tog zakona tijekom 555 dana prosvjeda.

– Cijenim dosljedne, pa makar oni bili i u krivu. S jednim Hrvojem Zekanovićem se valjda ni o čemu ne slažem, ali on je dosljedan. Ima svoju političku agendu i nje se drži, nije licemjeran. Ovi su prijetvorni.

Imate, recimo, Josipa Đakića koji se kleo da branitelji neće prodati svoje dionice Ine, jer da je to nacionalno blago, a onda za dva tjedna promijenio mišljenje.

Nazvao je Ivo Sanader i to je bilo dovoljno. Sada skoro da likujem kada slušam kako Đakić i Ante Deur u Saboru gutaju žabe i zalažu se za zakon zbog kojeg su mene toliko napadali.

Abolicija

Prije više od 20 godina abolirani su Srbi koji su sudjelovali u oružanoj pobuni, a upravo se donosi zakon koji će obuhvatiti i srpske civilne stradalnike.

– Abolicija je bila čin milosti ratnog pobjednika za sve one koji nisu činili zločine. Nemam problema s tim. Vrlo civilizirano razgovaram s vukovarskim Srbima, svojim prijateljima iz djetinjstva, koji su bili na strani Krajine.

Žao mi je zbog toga, ali imali su svoju opciju, a ja svoju. Druga je stvar s počiniteljima ratnih zločina. Abolicija je bila odluka Franje Tuđmana, čovjeka koji je Bog za te udruge, ali oni su ipak protiv abolicije.

Tvrde da je sve pogrešno krenulo s abolicijom, nisam ih uspio razuvjeriti. Mi naprosto moramo abolirane pridobiti za Hrvatsku, inače ćemo stalno imati nekakvu potencijalnu netrpeljivost.

Zakonom o civilnim stradalnicima također bi se Srbe s područja bivše Krajine moglo snažnije vezati uz Hrvatsku.

– Volio bih da to bude tako. Nadam se samo da neće Pupovac biti taj koji će, po političkim kriterijima, određivati tko može steći pojedina prava, a tko ne.

Opet se pokazuje da je ovakve stvari u stanju donijeti isključivo HDZ. Jer, kada su oni u oporbi jako se tome protive i obično od toga ne bude ništa.

– Žalosno, ali istinito. HDZ se ne mora bojati šatora i plinskih boca. Sanader je, kada je došao na vlast, ukinuo Ministarstvo branitelja, a udruge, koje su vojno krilo HDZ-a, bile su kuš. Sve bi gorilo da je SDP htio ukinuti taj resor.

To je to licemjerje. Zato mi je ugodno promatrati iz Bruxellesa kako se Đakić i Deur znoje, znam da im je inače u habitusu okrutnost i prema najranjivijim civilima ako su u pitanju Srbi.

Može li HDZ jednog dana i uvesti ćirilicu u složbenu uporabu u Vukovar?

– Čim to Pupovac zatraži. Objasnit će se da su bili protiv jer je Milanović htio silom nametnuti ćirilicu, ali da je to civilizacijsko dostignuće i da je Srba ipak trećina u Vukovaru. Plenković i Pupovac mogli bi zajedno otkriti ploču s ćirilicom na zgradi vukovarske policijske postaje. Klasična priča.

Samo kontra

Kakva su vam iskustva s HDZ-ovim zastupnicima u Europskom parlamentu?

– Ne dobra.

Jesu li Tomislav Sokol, Karlo Ressler i ostali uvjereni konzervativci?

– HDZ-ova lista za europske izbore imala je težinu kišne gliste. Njihovi europski zastupnici su pijunčići kojima je jedino važno biti protiv SDP-a. Ja sam niz puta podržao amandmane Ruže Tomašić, pa i kada je cijela moja grupa u Europskom parlamentu, socijalisti, bila protiv.

Smatrao da sam da Ruža radi u hrvatskom interesu. HDZ-ovci su tu samo da bi bili kontra nas iz SDP-a, a ja sam početkom tjedna glasao za Resslerove amandmane o Schengenu.

Jeste li ih nagovarali da glasuju za vašu rezoluciju o slobodnom pristupu pobačaju?

– Ne, nisam nikoga nikad ni na što nagovarao. Da predložim da svaki građanin EU dobije pet kila zlata, HDZ-ovci bi bili protiv. Ali, moj je stav da je potrebno iznijeti argumente, pa neka se ljudi sami odluče, nisam za nagovaranje nikoga.

Za vašu je rezoluciju glasovala uvjerljiva manjina konzervativaca u Europskom parlamentu, nisu HDZ-ovci jedini bili protiv.

– Je, ali 36 iz EPP-a ih je bilo – za. Bez njih izvješće ne bi prošlo. Ti konzervativci, demokršćani shvaćaju da živimo u 21. stoljeću. Nakon što je rezolucija usvojena, putovao sam avionom u Zagreb i tri žene su mi prišle i čestitale.

Kada sam u jednom briselskom klubu Hrvata pratio utakmicu Španjolska – Hrvatska, dolazili su mi ljudi koji se govorili da su desničari, ali da mi se zahvaljuju. Drago mi je da ljudi to prepoznaju.

Ali, nije li to ipak bila bura u čaši vode. Ta je rezolucija razina, primjerice, saborske Deklaracije o Domovinskom ratu, koja je uzvišena, ali nikoga ni na što ne obvezuje.

– Da, nikoga ovo ne obvezuje, ali Europa je pokazala svoj stav. Kada će države članice donositi zakone kojima se uređuje ovo područje, bit će u suglasju s rezolucijom ili protiv nje. Neće im baš ugodno biti protiv, a žele ostati u EU.

Mene je fascinirala dreka koja se digla posljednjih mjesec dana, cijela konzervativna Europa je bila na nogama, Crkva, ovi, oni. Nakon što su, međutim, izvisili, pričaju kako to i nije nešto. Itekako je nešto.

Hrvatski suverenisti su predložili da Sabor, po uzoru na slovački parlament, odbaci vašu rezoluciju. Što mislite hoće li HDZ to napraviti?

– Ne znam, ali volio bih da taj Zekanovićev prijedlog dođe u Sabor. Jako me zanima kako bi u tom slučaju zastupnici HDZ-a glasali i kako bi Plenković objasnio svom prijatelju Charlesu Michelu ako bi bili za Zekanovićev prijedlog.

Većina premijera država EU, s kojima bi trebala biti i Hrvatska, osudila je mađarski homofobni zakon, Plenković nije bio među njima. Plenković je Hrvatsku svrstao uz Mađarsku i Poljsku.

Što ste čuli u Bruxellesu o Plenkoviću u ove dvije godine koliko ste europski zastupnik? Ima li on dobar status u Bruxellesu?

– Ma, kakvi. To je prazna priča, nisam nikad čuo da je netko spomenuo Plenkovića. Kad bih ja sutra postao premijer, onda bi Charles Michel bio moj prijatelj, ne više Plenkovićev. Nema u politici trajnih prijateljstava.

Kada Plenković jednom ne bude premijer, neće imati pristup Europskoj komisiji i Europskom parlamentu, moći će samo preko ograde dovikivati Michelu da mu je prijatelj.

Priziv savjesti

Vratimo se rezoluciji. SDP priprema zakonsku odredbu kojom bi se, na tragu ove rezolucije, maknulo molitelje iz kruga bolnica, je li to bila vaša intencija?

– Antipatično mi je promatrati te ljude tamo, ali kao demokrat kažem neka mole na javnom prostoru. Ne baš na samom ulazu u bolnicu, da građani mogu slobodno prolaziti, neka mole malo dalje.

Kritizirali su vas da želite ukinuti priziv savjesti za liječnike.

– Pozivali su se desničari na članke u rezoluciji kojih nema. U njoj potpuno jasno piše da liječnici imaju pravo na priziv savjesti, da mogu uskratiti medicinsku uslugu zbog vlastitih uvjerenja, ali da bi svaka bolnica trebala osigurati ženama sve medicinske usluge.

Ako je 30 ginekologa s prizivom savjesti, trebalo bi ih biti barem dvoje, troje u bolnici koji bi pružali sve medicinske usluge. Laž je i da ja zagovaram pobačaj. U pitanju je najteža životna odluka, moju suprugu nikad nitko ne bi mogao natjerati na pobačaj, ali stvar je u tome da se ne smije određivati ženama što će činiti.

Zamjereno vam je da ginekologe uspoređujete s mesarima.

– To je bila Marija Selak Raspudić. Ja sam samo rekao da ne može mesar, koji se zaposlio u PIK-u, govoriti da ne može zaklati pile. Što se onda nije školovao za šustera, a ne mesara. Bio je to moj sasvim benigan primjer, ali oni se hvataju za svaki zarez

. Žao mi je, smatrao sam gospođu Selak Raspudić vrhunskom intelektualkom s kojom se može razgovarati, ali nakon ovih njezinih zapjenjenih izjava kažem – Bože sačuvaj. Neka mi se više ne obraća, nisam u poziciji da s njom moram razgovarati.

Može li SDP politički profitirati od ovog vašeg uspjeha u Bruxellesu?

– Može i trebao bi. Ja sam SDP-ovac i ovo je naša politika. Moji osobni uspjesi jesu i uspjesi SDP-a.

Je li Peđa Grbin ispunio očekivanja kao predsjednik SDP-a?

– Teško je to reći. Nije on dugo predsjednik, a pad SDP-a bio je žestok. Nadam se da ćemo zaustaviti pad rejtinga, SDP je potreban Hrvatskoj kad imamo ovakvu katastrofalno lošu vlast.

Strahujete li da bi Možemo! mogli ugroziti status SDP-a kao najjače stranke ljevice ili ih, pak, sa simpatijama promatrate?

– Meni su oni simpatični. Možemo! su ušli u prostor koji je SDP, svojom inercijom, prepustio. Na nama je da se pozicioniramo tamo gdje je SDP-u mjesto, a ako ne budemo za to sposobni, nitko nam drugi neće biti kriv.

Molio sam Predsjedništvo SDP-a da ne uzimamo Hrelju

– HDZ-ova vlada, eto, opet ovisi o žetončićima. Molio sam Predsjedništvo SDP-a da ne uzimamo na listu tog Silvana Hrelju. Detektirao sam ga, prije parlamentarnih izbora, kao potencijalnog žetona.

Molio sam kolege iz Predsjedništva da ga ne uzimamo zbog te dvije tisuće glasova koje on donosi, jer će nas izdati. Netko je to Hrelji prenio i na jednoj večeri mi je prišao, zagrlio me i pitao zašto mislim da će on biti žeton.

Rekao sam mu da vjerujem da je on taj i, nažalost, pokazalo se da sam bio u pravu. Na kladionici nikad ne mogu pogoditi, ali ovakve nanjušim na kilometre. Valjda je, kao Milanka Opačić, dobio buket cvijeća i to mu je bilo dovoljno.