ZAGREB – U okviru socijalne reforme trebala bi se poboljšati i prava osoba s invaliditetom te riješiti brojni problemi s kojima se susreću, od loše pristupačnosti objekata, nemogućnosti zapošljavanja, do manjka uvjeta za samostalan život. Osim izmjena u Zakonu o socijalnoj skrbi, donosi se i Nacionalni plan izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom 2021.-2027. U dokumentima koji su već neko vrijeme u javnoj raspravi, pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak pronašla je brojne manjkavosti i izrazila zabrinutost zbog mjera koje su iz reforme ispuštene.

Najviše je, kaže, brine odgoda donošenja zakona o inkluzivnom dodatku i osobnoj asistenciji, koji se prema Planu zakonodavnih aktivnosti trebaju donijeti tek u zadnjem tromjesečju 2022. godine.
– Kako postoji mogućnost odgode primjene tih zakona, čak ako se i donesu prema planu, smatramo da njihova odgoda izravno sprečava osobe s invaliditetom u ostvarivanju prava na aktivan i neovisan život, upozorava Slonjšak.

Bez ambicije

Inkluzivni dodatak je dodatak kojim se pokrivaju troškovi proizašli iz invaliditeta, a takav bi kompenzacijski novac osobama s invaliditetom omogućio lakše uključivanje u svakodnevni život zajednice. Istu ulogu, ali na drugoj razini, imaju osobni asistenti. Zakon o inkluzivnom dodatku trebao je biti donesen lani, ali je upravo opet odgođen. Izlazak osoba s invaliditetom iz institucija i njihovo uključivanje u zajednicu jedan je od procesa koji se potiču na EU razini i izdašno financiraju iz europskih fondova.

Anka Slonjšak
Photo: Patrik Macek/PIXSELL

Da bi se to postiglo, nužno je osigurati pristup širokom rasponu usluga podrške osobama s invaliditetom i njihovim obiteljima. Ovi procesi započeli su strateškim dokumentom donesenim 2010. godine, no učinci do sada provedenih procesa su premali, a u predloženom Nacionalnom planu su preopćeniti, bez preciziranja broja institucija koje će se transformirati, niti usluga koje će se formirati, upozorava pravobraniteljica.

– Zabrinjavaju nas očekivani pokazatelji ishoda u tom području. Oni su vrlo neambiciozno postavljeni, kako u pogledu smanjenja broja korisnika usluge dugotrajnog smještaja, jer se u šest godina predviđa samo 700 korisnika manje na smještaju, tako i u dijelu korištenja izvaninstitucijskih usluga, gdje se predviđa oko 1.000 korisnika usluga više, upozorava Slonjšak.

U ciljevima Nacionalnog plana navodi se da bi se broj zaposlenih osoba s invaliditetom trebao povećati za oko 2.000 u sljedećih pet do šest godina, odnosno s brojke od 11.425 zaposlenih u 2020. na 13.500 zaposlenih u 2027. godini.

– Pitanje je učinkovitosti mjera koje se planiraju ako je ciljana brojka osoba s invaliditetom koje se namjerava zaposliti u razdoblju od pet godina toliko niska, poručuje pravobraniteljica. Niska ciljana vrijednost, dodaje, pobuđuje sumnju da osobe s invaliditetom i dalje neće biti ravnopravno zastupljene na tržištu rada. Politika zapošljavanja morala bi, kaže, biti u većoj mjeri usmjerena prema osobama koje su prerano umirovljene, a imaju preostalu radnu sposobnost i nalaze se izvan svijeta rada.

Prijevoz i cestarine

Pravobraniteljica Slonjšak traži i da se uvedu mjere koje će popraviti položaj osoba s invaliditetom u području mirovinskog osiguranja. Konkretno, da invalidska mirovina ne bude manja od 50 posto prosječne plaće u Hrvatskoj, jer je s postojećim udjelom u prosječnoj plaći od 36,7 posto najniža u Europi. Traži i da se izjednače beneficije vezane uz mirovine neovisno o uzroku nastanka invaliditeta, odnosno da se osobama s invaliditetom kroz Zakon o mirovinskom osiguranju omogući zasnivanje radnog odnosa na pola radnog vremena uz primanje pune mirovine, kao i ratnim vojnim invalidima.

U Nacionalnom planu bi, kaže, trebalo ujednačiti kriterije za pravo na subvencionirani ili besplatan javni prijevoz, a pravo na oslobađanje od cestarine vezati uz osobu s invaliditetom, a ne automobil, kako bi to pravo mogla realizirati i djeca i odrasle osobe s invaliditetom koje nemaju automobil na svoje ime. Jedinice lokalne samouprave, s druge strane, trebalo bi obvezati da u svojim proračunima osiguraju posebne stavke za uklanjanje prepreka na građevinama koje koriste tijela javne vlasti, jer za to Ured pravobraniteljice prima najviše pritužbi.

– Zakon o socijalnoj skrbi još nismo detaljno analizirali. Bojimo se bilo kakvog restriktivnog okvira za ostvarivanje prava i usluga, odredbi koje bi mogle utjecati na nemogućnost ili odustanak od korištenja usluga, na primjer restriktivne odredbe o participaciji u cijeni usluge ili trajanja ili intenziteta usluge, bojimo se da povećanje iznosa pojedinih naknada ne prati i ublažavanje cenzusa kako bi se eventualno mogao prošiti krug korisnika prava i usluga, nabraja Slonjšak.