Profesor Alan Uzelac je stručnjak koji se bavi komparativnim izučavanjem pravosudnih sustava. Predstojnik je Katedre za građansko procesno pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu, počasni član savjeta Svjetske asocijacije za procesno pravo (IAPL) te jedan od osnivača Europske komisije za efikasnost pravosuđa (CEPEJ), a u razgovoru za naš list govori o aktualnom stanju u hrvatskom pravosuđu.

Što mislite o postupku suca Općinskog suda u Krku Antona Hlače koji je u službenoj sudskoj odluci naveo da neće sazvati ročište jer da ga je plaća za ožujak dovela u stanje zlovolje te da je opterećen vlastitom egzistencijom pa da se ne može očekivati da se s primjerenom pažnjom posveti odlučivanju o tuđim pravima?

– Takav je postupak sasvim neprimjeren. On pobija vlastitu svrhu, jer od legitimnih zahtjeva da se razgovara o politici plaća u pravosuđu pravi lakrdiju. Sudske odluke u kojima se odlučuje o pravima građana posljednje su mjesto koje bi se smjelo koristiti za sindikalnu borbu za bolje plaće. To je kao da liječnik odbije primiti hitan slučaj ili uskrati lijek jer je indisponiran. No, što je još gore, ovakvim postupkom se preko leđa građana iskazuje i stav da se sudački status može bez opasnosti od sankcija koristiti zato da se arbitrarno, zbog »zlovolje«, uskrati pravo na pristup pravnoj zaštiti. Nešto slično ne bi ni palo na pamet policajcu ili odgojiteljici u dječjem vrtiću, a riječ je o profesijama koje su također društveno važne i znatno manje plaćene. Više negoli o primjerenosti plaća, ovaj postupak navodi nas na potrebu da se razgovara o tome čemu služi sudačka nezavisnost i kako osigurati da ona ide ruku pod ruku sa sudačkom odgovornošću u odnosu prema vlastitom poslu i društvu u cjelini.

Neformalna organizacija

Na sastanku u srijedu u Ministarstvu pravosuđa, Vlada je pristala na povećanje plaća sudaca u prvostupanjskim sudovima, ali manje nego što je tražila Udruga hrvatskih sudaca. Sljedeći je sastanak u svibnju. Je li moguć dogovor ili bi nam se zaista mogao dogoditi bijeli štrajk sudaca?

– Ne mogu ocijeniti vjerojatnost dogovora, no pitam se je li Udruga hrvatskih sudaca primjeren i reprezentativan partner za dijalog oko ovih pitanja. Riječ je o neformalnoj organizaciji koja bi trebala promicati visoke standarde kvalitete sudačkog rada, čije su vodeće osobe suci najviših sudova čije plaće svakako nisu male, a ona se umjesto toga počela profilirati kao da je radnički sindikat. To je samo jedan od mnogih paradoksa našeg pravosuđa. Što se tiče mogućeg bijelog štrajka, već su krenuli zlobni komentari o tome da je sudstvo, s obzirom na brzinu svoga rada, u bijelom štrajku već više desetljeća. Takvi komentari dobro ocrtavaju narav pitanja s kojim se suočavamo: bi li plaće u sudstvu trebale reflektirati kvalitetu sudačkog rada ili bi one trebale dolaziti s funkcijom, ma kako se ona obnašala. Nesporno je da je povjerenje koje pravosuđe uživa u javnosti izrazito nisko, a također i da objektivno postoje već dugo mnogi neprevladani problemi zbog kojih rad sudova nije ni djelotvoran, ni kvalitetan onoliko koliko bi se s pravom moglo očekivati. To nisu dobre polazne pozicije za razgovor o velikom povećanju plaća u sudstvu.

Što se tiče ugleda pravosuđa u društvu, što mislite o praksi nekih sudaca koji ulaze u polemike s političarima te često istupaju u medijima. Je li to uobičajeno i primjereno? Kako komentirate tzv. SLAPP tužbe koje pokreću suci protiv novinara, tražeći i dobivajući visoke naknade štete za navodnu povredu svoje časti i ugleda?

– Pravosuđe mora biti otvoreno za dijalog s društvom i biti spremno suočiti se s konstruktivnim kritikama. U tom bi kontekstu trebalo sagledavati i javne istupe sudaca. Nije neobično da suci sudjeluju u stručnim raspravama i javno iskazuju svoje stavove, no pri tome redovito trebaju biti suzdržani i odmjereni da bi zaštitili dignitet vlastite funkcije. Za razliku od političara, suci nemaju demokratski legitimitet, niti bi se trebali rukovoditi dnevnopolitičkim potrebama i željom da budu popularni u javnosti. Legitimitet sucima daje kvaliteta njihova rada i njihovih odluka. U svojim presudama suci trebaju djelotvorno, bez zlovolje i euforije, primjenjivati zakon, pravično i u razumnom roku. Na takav se način stječe javno povjerenje, a ne kroz polemičke istupe u javnim medijima. Sudac koji želi polemizirati s političarima trebao bi se baviti politikom, a ne sudačkim poslom. Primjer da sudac izlazi iz sudstva i postaje političar već smo imali, a takav je postupak pošteniji od toga da se, zaklanjajući se iza trajnog mandata i zajamčene neovisnosti, u medijima kritizira postupke zakonodavne i izvršne vlasti, istodobno otklanjajući svaku odgovornost za vlastiti doprinos krizi u pravosuđu. Tipično je da se na ovaj način u javnim polemikama javljaju pojedini suci visokih sudova i Vrhovnog suda, za koje se najmanje može reći da su potplaćeni ili preopterećeni. To šteti javnoj slici pravosuđa i ne pomaže u nastojanjima da se poboljša njegovo materijalno stanje. Jednako tako, ni praksa pojedinih sudaca da kroz tužbe protiv medija ishode visoke novčane iznose ne stvara dobru klimu za razgovor o povećanju plaća, dapače šteti legitimnim pravima i interesima drugih sudaca koji ovakve »kolateralne prihode« nemaju da se njihove plaće redovito usklađuju s inflacijskim pritiscima.

Uzdrmano povjerenje

Oslikava li pravo stanje u hrvatskom pravosuđu slučaj sudaca iz Osijeka koje je javno optužio Zdravko Mamić?

– Iskreno se nadam da ne, barem što se tiče sumnje u koruptivno djelovanje, ali slučaj o kojem govorite je višestruko karakterističan u odnosu na više pitanja. Prvo, javno je povjerenje u sudove i suce toliko uzdrmano da se čak i osuđenici i bjegunci od pravde mogu u javnosti predstavljati kao reformatori pravosuđa. Drugo, već je sama mogućnost da osuđenik nakon osude legalno prijeđe državnu granicu tipična za endemsku slabost u djelovanju pravosuđa, osobito kada se postupak vodi protiv ekonomski i politički moćnih pojedinaca. Treće, okolnost da se pojedini suci rado u javnosti pojavljuju s kontroverznim javnim osobama, da se na istim javnim događajima druže s optuženicima te da primaju darove i dobivaju usluge od onih o čijoj odgovornosti odlučuju – ili bi mogli odlučivati – ukazuje na to da temeljni postulati sudačke etike ili nisu prihvaćeni, ili se svjesno ignoriraju. Suci se moraju uvijek i svugdje brinuti za to da javna slika pravosuđa ne bude kompromitirana. I Kodeks sudačke etike koji je službeno prihvaćen ističe da »sudac mora izbjegavati svako ponašanje koje je nedostojno i koje stvara dojam nedoličnosti sudačkom položaju, prihvaćajući i ona ograničenja koja bi se drugim građanima činila opterećujućima.« Prihvaćanje darova, osim onih simboličkih, nespojivo je sa sudačkom funkcijom, bez obzira na razlog i uzrok. Javno druženje s moćnim pojedincima kontaminira dojam sudačke nepristranosti i stvara u javnosti osjećaj da suci služe povlaštenoj socio-ekonomskoj eliti koja je iznad zakona.

Bi li plaće sudaca ipak trebale biti veće, s obzirom na sadašnje stanje pravosuđa i okolnosti u društvu?

– U sudovima prvog stupnja plaće su male u usporedbi sa stanjem u mnogim drugim državama, ali nisu loše, posebno u usporedbi s prosječnim plaćama. Njih bi trebalo bitno povećati, između ostaloga i zato što je i pravi sudski rad, suđenje u individualnim slučajevima, koncentriran na sudovima prvog stupnja. S druge strane, Hrvatska je jedna od zemalja u kojima su razlike između plaća na nižim i višim sudovima značajne, a to je karakteristično za autoritarne i birokratizirane pravosudne sustave. Na primjer, u Njemačkoj je plaća suca na početku karijere otprilike jednaka prosječnoj plaći u toj zemlji, a sudac na najvišem sudu ima plaću koja je oko 70 posto veća od prosječne. U Sloveniji je plaća prvostupanjskog suca 50 posto veća od prosječne plaće, a na najvišem sudu njen je iznos nešto manji od trostruke prosječne plaće. U Hrvatskoj, sudac na prvom stupnju ima 90 posto veću plaću od prosječne, a sudac najvišeg suda ima plaću koja je 3,6 puta veća od državnog prosjeka. U višim i najvišim sudovima intenzitet rada je znatno manji, ti sudovi u pravilu ne održavaju rasprave, ne dolaze u kontakt sa strankama i njihovim zastupnicima, pa se zbog većih plaća i manje rada i vode bespoštedne bitke oko promicanja i imenovanja na sud višeg stupnja.

Povećanje plaća na prvom stupnju moglo bi promijeniti odnose, no samo za sebe ne bi bilo dovoljno. Jedan od razloga slabe kvalitete rada u sudovima je dugotrajna negativna selekcija kadrova. Nekad je san svakog pravnika bio postati sucem. Danas je sudački posao zbog više razloga izgubio na popularnosti pa samo malobrojni studenti u njemu vide svoj poželjni poziv. Dugotrajnost i neugodnost postupka u kojem se do sudačkog položaja dolazi, kao i loše odluke tijela koja u tom postupku sudjeluju, dovele su do toga da se najbolji studenti uglavnom opredjeljuju za druga pravna zanimanja. Paralelno, sami su se sudački redovi zatvorili za »autsajdere«, pa je nakon posljednjih zakonskih izmjena gotovo nemoguće da se za suce imenuju kvalitetni pravnici, odvjetnici ili profesori prava. Bolje plaće možda bi učinile sudačku karijeru poželjnijom, no to je tek djelić mozaika u kojem bi mnogo toga trebalo promijeniti.

Dodatni je problem u okolnosti da je Hrvatska i dalje jedna od zemalja s najvećim brojem sudaca po glavi stanovnika, a za djelovanje pravosuđa otprilike se 90 posto sredstava izdvaja za plaće djelatnika. Iz tog razloga, iako plaće sudaca u relativnim iznosima nisu velike, sredstva koja se i sada izdvajaju za pravosuđe su među većima u regiji, a svako povećanje plaća je zbog broja zaposlenih značajan izdatak za državni proračun.

Rasprava o koeficijentima

Što bi onda trebalo učiniti? Ima li kakvih pozitivnih inicijativa? Kako vam se čini dosadašnji mandat predsjednika Vrhovnog suda Radovana Dobronića?

– Politiku plaća u pravosuđu trebalo bi sagledavati kao dio opće politike razvoja pravosuđa, a ta politika nažalost nedostaje. Najbolji primjer za to je nedavna rasprava o potrebi povećanja plaća zapisničara, a paralelno su doneseni procesni zakoni koji predviđaju napuštanje klasičnog zapisnika i tonsko snimanje rasprava. Dakle, umjesto prekvalifikacije i smanjenja broja zaposlenih, vodi se ad hoc rasprava o koeficijentima. Isto vrijedi i za plaće sudaca, koje bi trebale slijediti kompleksnost i kvalitetu posla, a njihova bi visina mogla biti i višestruko veća kada bi se predimenzionirani pravosudni aparat doveo u razinu europskih prosjeka. Osmišljenom digitalizacijom pravosudnih procesa, automatizacijom rutinskih stadija postupaka te korištenjem novih tehnika filtriranja predmeta sadašnji bi posao sudova mogao višestruko brže i kvalitetnije obavljati nekoliko puta manji broj sudaca, a tada ne bi nedostajalo ni novca za njihove plaće. Naravno da do tada može proći još dosta vremena, no taj bi razvoj trebalo sustavno planirati. U međuvremenu, ostaju i stara pitanja koja treba riješiti. Pitali ste za pozitivne inicijative i ocjenu rada predsjednika Vrhovnog suda. On je prije otprilike godinu dana započeo s inicijativom da se uredi pristup tzv. vanjskim angažmanima i dodatnim prihodima sudaca. Iz imovinskih je kartica sudaca vidljivo da dio njih, osobito na najvišim sudovima, iz raznih aktivnosti vezanih za njihov status i položaj (predavanja, radionice, projekti, seminari i arbitraže) zarađuju još jednu godišnju plaću. Kada bi se takvi prihodi ograničili ili se vanjske aktivnosti svele na dobrovoljne, neplaćene angažmane (a to je pristup u značajnom broju europskih zemalja), bilo bi mnogo boljih argumenata u prilog značajnom povećanju sudačkih plaća. Nažalost, nakon ove pozitivne inicijative predsjednika Vrhovnog suda nije bilo konkretnih koraka u ovome pravcu, a ne vidim ni da je resorno ministarstvo pokazalo razumijevanje za ovu temu i svijest o njenoj povezanosti s pitanjem sudačkih plaća. Možda je sad vrijeme da se iskorači u tom pravcu i obnove razgovori o ovoj temi kako se mandat aktualnog predsjednika Vrhovnog suda ne bi zapamtio kao mandat dobrih inicijativa koje nisu imale nikakvog odjeka ni utjecaja. Jedna je takva inicijativa bila i ona koju je on bio podržao, a koja je predlagala da novac koji bude dosuđen sucima u postupcima protiv novinara bude dobrovoljno uplaćen u dobrotvorne svrhe. Tu inicijativu svojedobno nije podržala čak ni Udruga hrvatskih sudaca, iako bi – da je suprotno – sada imala kudikamo veće moralno pravo zalagati se za povećanje sudačkih plaća.

Političari suodgovorni za loše stanje u pravosuđu

Kakvu ulogu u kontekstu javne slike pravosuđa igra polemika između predsjednika Republike Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića o tome tko od njih radi pritisak na pravosuđe?

– Ona svakako ne pridonosi ni kvaliteti rada pravosuđa, ni njegovom ugledu, ali je dobra za osobnu promociju političara koji su suodgovorni za loše stanje u pravosuđu. S jedne strane, dobar dio javnosti je iritiran slabostima pravosudnog sustava i zapravo s odobravanjem dočekuje izjave najviših dužnosnika kojima se traži postupanje u određenim predmetima ili kritiziraju konkretne sudske odluke. S druge strane, politički se bodovi dobivaju i kada se protivnika prokaže kao antidemokrata koji krši temeljne ustavne vrijednosti vladavine prava i neovisnosti pravosuđa. Takvim ponašanjem premijer i predsjednik potkopavaju povjerenje u institucije, umjesto toga da se pobrinu da se kroz dugoročne i sustavne mjere planirane i provedene na visokoj stručnoj osnovi i na temelju znanstvenih analiza stvore uvjeti za poboljšanje djelovanja pravosuđa. No, loše stanje u sudbenoj vlasti zapravo dobro dolazi neodgovornim političarima u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti, jer vlastite propuste mogu prebaciti na drugoga, uvijek se u konačnici pozivajući na to da oni u odnosu na konkretne sudske predmete ne mogu učiniti ništa, jer je sudstvo neovisno. Politika je u konačnici vještina da se zasluge pripiše sebi, a odgovornost drugome, pri čemu se sudstvo zbog svog specifičnog položaja najlakše koristi za tu svrhu.