![Katerina Matvičuk i njena kuća u Černihivu, uništena u ruskom bombardiranju za vrijeme invazije na Ukrajinu](https://www.novilist.hr/wp-content/uploads/2022/03/katerina-matvicuk-ukrajina-cernihiv-rusko-granatiranje-717x478.jpg)
Katerina Matvičuk i njena kuća u Černihivu, uništena u ruskom bombardiranju za vrijeme invazije na Ukrajinu
Činilo mi se da će se podrum u koji smo se sakrili urušiti. Susjedova kuća izgorjela je do temelja. Morali smo pobjeći iz grada u okolicu Kijeva, priča nam Katerina Matvičuk
povezane vijesti
U zastrašujućem ruskom raketiranju zabranjenim termobaričnim bombama povijesnoga grada i okolice Černihiva na sjeveru Ukrajine, obitelj Matvičuk uspjela je preživjeti napad nakon što je jedna od granata pala na njihovu obiteljsku kuću na rubu grada.
Netom prije, pobjegli su u podrum svog doma. Ludom srećom granata nije eksplodirala. No, kuća prva prvog susjeda do njih nije bila te sreće – uništena je do temelja. Ostavši bez vode, struje i grijanja, cijela obitelj netom poslije pobjegla je iz grada i sklonila se kod rodbine, 80-tak kilometara od Kijeva.
Nekad idilični grad Černihiv uz granicu s Bjelorusijom, s bogatom kulturnom i povijesnom baštinom dio koje datira čak iz 11. stoljeća, zrakoplovi Putinove vojske pretvorili su u ruševinu, stanovnike natjerali u bijeg, a mnoge i smrt.
To je samo dio potresnog svjedočanstva koje je za naš list ispričala 29-ogodišnja Katerina Matvičuk o rodnom gradu čiji su stanovnici njegovali multikulturalnost i ostavštinu ukrajinskog, bjeloruskog i ruskog nasljeđa.
Nakon višednevnih pokušaja nekadašnja studentica hrvatskog i slovačkog jezika sa Sveučilišta iz Kijeva javila nam se iz okolice glavnog ukrajinskog grada.
Djevojka koja je više puta posjećivala Hrvatsku predaje slovački jezik, a kao prevoditeljica radila je prije nekoliko godina i s hrvatskim novinarima na ratnim reportažama iz Dombasa na istoku Ukrajine.
Bez struje i vode
– Kuća naše obitelji nalazi se izvan grada u smjeru Bjelorusije. U prvom redu iznad autoceste za Gomel. Znali smo da će ovdje biti opasno i da će, vjerojatno, u blizini biti borbe.
Kuća nam je bila jako draga, naše gnijezdo u kojem se za vikend okupljala šira obitelj, dvadesetak nas uz moje roditelje, baku i djeda koji su živjeli s nama. Prvi dani rata nisu djelovali tako strašno, čule su se eksplozije, ali bile su dovoljno daleko.
Ipak, pripremali smo se za najgore dane. Ojačali smo prozore, sakupljali smo toplu odjeću, svijeće, baterijske lampe i lijekove i sve nosili u podrum. Uspjeli smo se opskrbiti hranom koja je trebala biti dovoljna za dva tjedna.
Ipak, nekako smo vjerovali da će nas rat zaobići. No, to se nije dogodilo. Zvukovi eksplozija sve su bili bliži. Odjednom, zvižduk granate prolomio se točno iznad krova našeg kuće. Svi smo sišli u podrum.
Jedino nam je preostalo moliti se. Čak se i u podrumu osjećalo kako zemlja drhti i zidovi se tresu. Kad je granata udarila u našu kuću, vrisnula sam od straha. Činilo mi se da će se podrum urušiti.
Kad su se eksplozije stišale, otac i ja istrčali smo iz podruma provjeriti ima li požara u kući. Stepenice na drugi kat bile su netaknute, ali iz sobe, umjesto stropa, ugledali smo golo nebo. Granata je udarila u krov, srušila ga i ležala ispod hrpe cigli u sobi.
Srećom, nije eksplodirala, inače nas podrum ne bi spasio. Susjedova kuća izgorjela je do temelja. Stoga smo zahvalili Bogu što smo barem živi, posvjedočila nam je Katerina kako su za dlaku izbjegli ono najgore.
– Cijelo vrijeme grad su nastavili granatirati i bombardirati iz zrakoplova. Černihiv se sada pretvorio u ruševinu, mnoge stambene zgrade su uništene, staro kino iz 1938. godine, tri škole, pa i bolnice.
Cijeli stambeni kvartovi su bez struje. Ruske trupe granatiraju kotlovnice, pa mnoge kuće ostaju bez grijanja. Srećom, u gradu rade volonteri, praktički svi jedni drugima pomažemo. Uvijek smo imali ljubazne sugrađane, a sada su još ljubazniji i simpatičniji.
Svi dijelimo hranu i pomažemo nabaviti lijekove. Gradske vlasti pomažu koliko mogu, podržavaju i brzo rješavaju probleme sa strujom ili vodom, ističe Katerina opisujući kako je grad do jučer živio u miru i suživotu svih stanovnika i posjetitelja.
Gorčina izdaje
– Černihiv je grad na sjeveru Ukrajine, od centra grada, do granice s Bjelorusijom, sat vremena vožnje automobilom. Vikendom u blizini naših trgovina i tržnica moglo se vidjeti puno parkiranih automobila iz Bjelorusije.
Nikada nije bilo neprijateljskih odnosa između Ukrajinaca i Bjelorusa. Uvijek smo bili srdačni jedni prema drugima. Također osobno poznajem ljude koji su se divili i podržavali politiku bjeloruskog predsjednika Aleksandra Lukašenka.
Inače, stanovnici Černihiva i danas pretežito govore ruski jezik, što je rezultat politike iz prethodnog sovjetskog doba. No, nitko ih nikada nije osuđivao ili vrijeđao kao što lažno izvješćuje ruska štampa, tobože, da u Ukrajini postoji tvrda nacionalistička politika.
To je laž. Zbog svega toga za mene je bio šok vidjeti kako se ruski tenkovi iz susjedne Bjelorusije kreću autocestom pored kuće mojih roditelja. Osjećala sam gorčinu izdaje. Černihiv je bio grad koji se vrlo brzo razvijao i obnavljao.
Obnovljene su brojne gradske ulice i kuće, nasipi, izgrađena su nova igrališta i parkovi. Mnogi ljudi iz Kijeva dolazili su vikendom u Černihiv na odmor, a čak su se mnogi Kijevljani preselili ovdje sa svojim obiteljima, prisjetila se Katerina, svjesna koliko im se život naglo promijenio.
Spremne torbe ako Rusi stignu
– Bilo je nemoguće ostati u našoj kući – u njoj je već bilo hladno, kao na ulici, bez vode i struje. Spakirali smo svoje stvari i uz zvuke pucnjave napustili grad. Zahvalna sam svom ocu koji je preuzeo takvu odgovornost i izveo nas unatoč našem strahu od izlaska na ulice.
Sada živimo s rodbinom, 80 kilometara od Kijeva, dok je ovdje još mirno. Imamo već spremne torbe ako ruske trupe stignu. Ne želimo napustiti Ukrajinu i otići u inozemstvo.
Zaista vjerujemo u svoju pobjedu i da ćemo uskoro moći obnoviti svoj dom i grad, poručila je hrabra djevojka iz Ukrajine.