Stolice. Tisuće stolica. Spojenih u »oblak« koji kao da lebdi u središtu ogromnog skladišnog prostora. Renoviranog, ali i dalje »grubog«. Stolice, pokoja s imenom ispisanim na ceduljici, pokoja s imenom ispisanim na naslonu, mnoge, zapravo većina, bez imena i prezimena.

Stolice koje simboliziraju ljude i njihove sudbine. Zaboravljene, ostavljene, napuštene stolice na koje je još 2013. godine podsjetio, prašinu kolektivnog zaborava obrisao, talijanski kazališni redatelj Simone Cristicchi predstavom »Magazzino 18«, igranom i u Rijeci.

Upravo je taj »oblak« stolica spojenih žicom, koji istovremeno izgleda krhko, kao da će se svakog trenutka rasplinuti, raspasti, ali i moćno, kao da će svakog časa eksplodirati, djelo arhitekta Giulija Polita, središnji dio muzejskog postava na drugom katu Skladišta 26 koje se nalazi u staroj tršćanskoj luci, a dio je Regionalnog instituta za istarsku, fijumansku i dalmatinsku kulturu IRCI.

Ostavljen život

Ta gomila stolica, ali i ostalog namještaja i predmeta iz domaćinstva: ormara, stolova, kreveta, regala, kućanskih potrepština za kuhinju, tanjura, lonaca, vjerskih predmeta, šivaćih strojeva, glasovira, peći, madraca, igračaka, pisama i bilježnica, fotografija, odjeće, ali i alata obrtnika… zapravo je život koji su na odlasku iz svojih domova ponijeli esuli – stanovnici Istre, Kvarnera i Slovenskoga primorja talijanske narodnosti koji su nakon kapitulacije Italije i potpisa Pariškoga mirovnog sporazuma 1947. i Londonskoga sporazuma o podjeli Zone A i zone B odselili u Italiju.

Dijelom su bili optanti, a dijelom žrtve progona jugoslavenskih komunističkih vlasti.

Te su predmete, dolaskom u Trst, ostavljali u skladištima u staroj tršćanskoj luci, ne bi li se, jednog dana kad započnu novi život i izgrade novi dom, vratili po njih. Svaki je predmet imao oznaku s imenom i prezimenom, brojem esula i nazivom tvrtke koja je bila zadužena za premještaj.

Neki su se po dio predmeta vratili, jednom kad su stvorili novi život i dom, no mnogi su predmeti ostali u skladištima, bilo da su vlasnici umrli, bilo da su ih se odrekli jer ih nisu imali gdje smjestiti, bilo da su, u konačnici, napustili i Italiju i emigrirali u Sjevernu ili Južnu Ameriku, Australiju…

Desetljećima su ti predmeti bili pohranjeni prvo u skladištima 21 i 22, potom preseljeni u skladište 26, da bi trajniji dom pronašli u povijesnom skladištu 18 gdje su stajali desetljećima.

Na inicijativu IRCI-a, pod predsjedanjem Franca Degrassija i ravnateljstvom Piera Delbella, 1996. počinje se razmišljati kako oko 1.600 kubičnih metara tog namještaja izložiti i ispričati jednu od kompleksnijih priča prošlosti Istre, Rijeke i Dalmacije, a istovremeno i Europe.

Ta je inicijativa konačno i realizirana krajem rujna kad je predstavljen trajni postav na dvije tisuće kvadratnih metara na drugom katu Skladišta 26.

Povijesni natpis

Drugi kat Skladišta 26 zapravo će, jednom kad se u potpunosti uredi, biti Muzej istočnog Jadrana, od prapovijesti do perioda nakon Drugog svjetskog rata. Na dijelu tog budućeg muzeja još uvijek se radi, a završen je i nedavno javnosti predstavljen zapravo posljednji dio muzejskog postava, onog posvećenog esulima i povijesnom Skladištu 18.

Stoga je, osim ostavljenih predmeta, u Skladište 26 preseljen i natpis »Skladište 18« koji stoji na početku postava. Postav nije zamišljen kao prigodni spomenik s ikakvom političkom ili ideološkom pretenzijom, iako donosi priču jedne, talijanske strane, već kao niz malih svjedočanstava koja pripadaju svakodnevnom životu zaustavljenom u trenutku.

Dio postava otvorenog javnosti počinje pričom o životu na moru i na zemlji, tu su alati, predmeti za svakodnevnu upotrebu, fotografije, potom je kutak u kojoj je prikazana tadašnja apoteka, te zlatarska radionica.

Put tada posjetitelja dovodi do ulaza u Skladište 18, a postav je od ostaka odijeljen hrpom kovčega i sanduka. Tada počinju gotovo pa nepregledni redovi ormara, kredenci, regala… Neki su prazni, u nekima na vješalicama visi ostavljena odjeća, gotovo svaki ima etiketu s imenom vlasnika.

Tu je i nekoliko glasovira, dijelovi stotine kreveta, noćnih ormarića, lampi… Potom police s posuđem svih vrsta i oblika, pomagalima iz kuhinje, žlicama, vilicama, noževima, šalicama, čašama…

Izložene su i dječje i tadašnje društvene igre, izložene obiteljske fotografije koje svjedoče o nekim sretnijim vremenima, čak i popis za kupovinu da domaćica ne zaboravi ulje, šećer, brašno… I tada, u središtu, spomenute stolice. Gomila stolica kao nijemi svjedok gomila ljudskih sudbina.

Bezimena lica

Posebno dojmljiva je i prostorija čije zidove prekrivaju uokvirene obiteljske fotografije, portreti žena, muškaraca, djece… Lica bez imena i prezimena, ali realnih ljudi koji su tada napustili domove u Istri, Rijeci, Dalmaciji i na otocima.

Između slika i portreta ljudi, nalaze se i poneki prazni okviri koji predstavljaju sve one iza kojih nije ostala ni fotografija. Zid posljednje prostorije postava prepun je starih, prašnjavih ogledala s jedne strane, dok se s druge, oprečne strane nalazi lista nestalih, odnosno onih o čijim sudbinama nije bilo potvrđenih informacija, i koji se zrcale upravo u tim prašnjavim ogledalima koja su s vremenom postala gotovo pa neprozirna, kako će tijekom obilaska postava ispričati ravnatelj Piero Delbello i njegova suradnica Giovanna Penna, i sama unuka esula.

Nasumično odabrana imena, objašnjava Del Bello, jer zid nije mogao sadržavati čitave popise.

Giovanna će obilasku dati taj jedan osobni pečat, jedno osobno iskustvo. Ispričat će kako su njezini baka i djed o tom dijelu života, toj stranici obiteljske povijesti nevoljko govorili, zapravo gotovo pa nikad.

Reći će Giovanna da su svoju priču obitelji ispričali tek nakon odgledane predstave »Magazzino 18«. Ta im je predstava, koja na donekle uravnotežen način pokušava ukazati i na talijanske zločine i na zločine jugoslavenskog režima, bila poput svojevrsnog okidača, katarze za odluku da ipak ispričaju svoj put.

Posjetitelji koji su proteklog četvrtka obišli Skladište 26, mogli su čuti i priču gospođe Fiore, koja kad joj je bilo osam godina zajedno s obitelji napušta svoj dom s druge strane granice.

Ona, izboranim rukama, dodiruje predmete, cedulje s imenima i prezimenima, i priča svoju priču, priču jedne osmogodišnje djevojčice koja s obitelji odlazi iz tadašnjeg doma, u novu zemlju, među nepoznate ljude, priča i o teškom životu koji je potom uslijedio.

Neovisno s koje strane granice dolazite, nemoguće je ostati ravnodušan. Nemoguće je ne osjetiti emociju.

Nemoguće je ne osjetiti grč u želucu, zasigurno neizrecivo slabiji no onaj koji su esuli, pospremajući život u kovčege i sanduke, osjetili napuštajući dom. Bez obzira na to što je bio razlog napuštanja.

“Magazzino 18”

U predstavi »Magazzino 18«, koja je 2014. bila prikazana i u Rijeci, Simone Cristicchi ulazi u ulogu arhivara, koji na temelju arhivske građe pokušava rekonstruirati događanja oko egzodusa, nazivajući ga najvećom tragedijom Talijana u 20. stoljeću.

Njegovo polazište za rekonstrukciju individualne i kolektivne memorije je mitsko Skladište 18. Na temelju dokumenata i fotografija on pokušava rekonstruirati pojedinačne sudbine, stavljajući u prvi plan priče žrtvi raznih ideologija.

Predstava »Magazzino 18« možda je prije svega posveta žrtvama zločina, koji su počinjeni s obje strane. Možda je i najviše posveta stradaloj djeci, posve nevinim žrtvama povijesnih okolnosti.

Iz skladišta u skladište

Izvorno su se svi ovi predmeti skladištili u skladištima 21 i 22. Bili su organizirani u svojevrsne blokove, svaki je blok predstavljao jednu obitelj, ili širu obiteljsku zajednicu.

Potom su preseljeni u Skladište 26, i u tom preseljenju, zbog ogromne količine predmeta i potrebe da se preseljenje obavi u što kraćem roku, »gube« se blokovi, odnosno ti se predmeti ne sele po blokovima, već kako se stigne, pa se gubi koncept obiteljskih zajednica.

No, ni Skladište 26 nije trajni dom, predmeti se potom prebacuju u Skladište 18. To je skladište bilo otvoreno za javnost, no sva ta gomila napuštenih stvari nikad nije bila predstavljena kao muzejski postav.

Ti su predmeti bili nagomilani, među njima se nije moglo kretati. Uvjeti skladištenja u tom skladištu iz godine u godinu bili su sve lošiji, te se tražilo novo rješenje. Međutim, nakon preuređenja Skladišta 26 i novog preseljenja, oni danas čine dojmljiv postav.