Ima ona stara narodna koja za ljude što se nađu u prvo vrijeme na pravom mjestu, onako u minut kad treba, kaže da ih je jamačno ‘pop pravio’. Baš tako nekako ‘kao da nas je pop pravio’ naš je mali tim stigao na obalu Drave, na pristanište, minut prije nego će skela prevesti putnike s otoka na kopno i s kopna na otok! Nije more, već je rijeka, nije trajekt, već je skela, ali je otok itekako.

Na skelu se mora ako vam je želja iz Pitomače doći i nogom stupiti na tlo Kržinice, jedinog hrvatskog naseljenog riječnog otoka. Na skelu se mora ako ćete na otok automobilom, a ako ćete pješice, poslužit će i viseći pješački most. Zapravo, sreća je naša što je skeli početna stanica ona s otočne strane, jer da ne bi te minute lufta do polaska skele s naše obale, otišli bi mi na otok bez automobila i gadno se zaribali. Ovako nas je spasio Franjo Nachtberger koji nam je suptilno objasnio kako je otok prevelik da bi ga se u malo vremena prošetalo. Pa smo učas krenuli u razgovor s njim i kolegom mu Željkom. Navalili mi s pitanjima, svjesni da će nam skela skoro sugovornike odvesti. I pitamo ama svašta.

– Čujem neku priču da se ste se onomad htjeli pripojiti Mađarskoj, s kojom otok graniči, jer vas Hrvatska i nije bog zna kako tretirala – krenuli mi.

– To je bilo samo da ih stisnemo malo, pa da više ulažu – na to će Željko.

– To je više mit – smješka se Franjo.

Teško je brzopleto i odmah ne povući koju paralelu s otočanima, bodulima, onima uz more.

– Biće da ste i vi mrvu škrti, šparni k’o boduli – velimo.

– Nismo, ne ne – kaže Franjo.

– Mi smo vam između Podravaca i Slavonaca, srednja neka kategorija – smije se Željko.

Život na otoku

Odgovor na pitanje kako je živjeti na otoku u njih je jednostavan. Jedan kaže da je lijepo, drugi da je dobro.

– Mir, tišina, lijepo, ugodno – nabraja Franjo.

– Ribolov, lov, sve više turista… – dodaje Željko.

Samo da ne bi turisti, koji su tek nedavno otkrili da Križnica taj turistički potencijal ima, poremetili tu idilu mira i tišine!? Ne boje se toga naši sugovornici, pogotovo Franjo koji se poljoprivredom bavi. Poljoprivreda!? E da, ima na otoku, kako nam rekoše, par tisuća hektara obradiva tla, a sadi se sve: žitarice, kukuruz, povrće….

– A što biste da skele nema!? – pitamo.

– E, to je jedno od ključnih pitanja. Bilo je rečeno da će biti most, no to ili je u realizaciji, ili se čeka na sredstva EU-a, ili možda nema ni isplativosti da ga se gradi. Od ta tri odgovora jedan je pravi – kaže Franjo.

Dobro je kad skela vozi, ali što u dane kad ne vozi zbog niskog vodostaja recimo!?

– Mi uvijek imamo više automobila, pa je jedan s jedne strane obale, drugi s druge dok gazimo preko mosta. Na taj način se snalazimo – pojašnjava Franjo.

Tako se s otoka i u školu ide. Imala je Križnica onomad područnu školu, ali danas nema škola za koga raditi. Danas roditelji djecu voze preko skele, a osnovnoškolaca je na otoku, kažu nam, dvoje. Pričali bi mi još da skelar ne daje mot da valja automobil ukrcati na trajekt, pardon, skelu. Mrvu smo se informirali prije puta, pa pitamo koji je od dvojice članova posade Josip.

– Ja sam – smješka se Josip Sesvečan, koji ne da je skalar već je i predsjednik mjesnog odbora.

Skela prometuje od sedam ujutro do sedam navečer, 12 sati, barem do zimskog voznog reda. Petorica su ih što o skeli brinu i voze je amo-tamo. I bome, manevriraju dobro i vješto Josip i sudrug mu Željko Mirović.

– Pa kad je usko, sto metara samo – kao da se pravda Josip.

Ima za skelara i škola, on je svoju u Osijeku prošao, a nije ni ova skela na Dravi jedina. Tri su, čini mu se, no dok njihova radi stalno, druge rade povremeno. Josip se ovim poslom počeo baviti 1996. godine, prije toga je radio u Pitomači u jednoj firmi.

– Evo, jučer prošlo već 26 godina – kaže.

– I niste zažalili? – pitamo.

– Nisam, najviše zato što sam tu doma – kaže Josip.

Ni škole ni djece

Idilično izgleda ta vožnja duga tek koji minut, poželi čovjek da je i duže, ali nije u životu ništa jednostavno, pa ni skelu voziti.

– Sad je Drava niska skroz, sad je teško voziti. Jesen je, ide kukuruz, Drava je niska, pa ne možemo ni voziti veliki teret – pojašnjava Josip.

Podnosi tako skela i 20 tona tereta kad je vodostaj povoljan, a sada, kad je nizak, moraju poljoprivrednici u prikolice staviti manje tereta da ih skela može prevesti. Zbog tog skela i isplovljava češće ovih dana, da i nije samo na puni sat. Josip Sesvečan je rodom s otoka. Pamti kad je ljudi bilo puno, a danas ni škole ni djece. Stanovnika je manje od 100, njih 80-ak. Tu su i oni koji su u Križnici prijavljeni makar tu ne žive. S obzirom na to da je Općina Pitomača na otoku izgradila i Centar za posjetitelje, što nas je i ponukalo da navratimo, pitamo Josipa da neće turizam oživjeti otok. Sliježe on ramenima, kaže prvo da sumnja, a onda dodaje da možda i hoće.

– Ne pada vam na pamet uložit u apartmane – pitamo ga.

– Neki ljudi su se počeli malo turizmom baviti, a opet ima i domaćih, kojima smeta kad grupe dođu preko vikenda iz grada na otok malo se ‘izludati’ – kazuje Josip.

Zato je lagan i brz njegov odgovor na pitanje što to otoku nasušno i ponajprije treba.

– Da naprave vodu, jer gradsku vodu nemamo, i most – kaže Josip.

Čini se da će prije mosta i vode stići nova skela, da zamijeni ovu što 47 godina broji. Nova bi trebala biti i duža i šira, i nosivosti koja će biti 30 tona, a ne aktualnih 20. U to eto skele na drugu obalu kako elegantno pristaje uz kraj. Mogli bi ovo momci i veliki trajekt pogonit.

– Možda bi na trajekt k’o putnici – smije se na to Željko.

Oblik dlana

Kamioni prepuni paprike i žita čekaju ukrcaj. Nama je krenuti u dubinu otoka koji je oblika dlana s pet prstiju, prije nego se pred Centrom za posjetitelje nađemo s Ivonom Pankaz, direktoricom Turističke zajednice općine Pitomača. Skelare još samo pitamo što je skelaru marenda, gablec!? Bit će da je riba dravska, ili ta divljač koje je, kažu, Križnica puna. Smiju se njih dvojica, kažu – skelari idu u trgovinu. I vele da su više srdele pojeli nego ribe što je Dravom plivala. A onda Željko puno ozbiljnije domeće kako Križnica ima onaj glavni i isti problem kao i drugi naši otoci: stanovnika je sve manje.

– A turista je sve više. To je gore nego kod vas. Dolaze, i to im je super. Ne znam kaj, ali dolaze – smije se Željko, makar ga je u isto vrijeme i strah da će tako otočki mir nestati kako se turizam bude razvijao.

Turizmom se bavi Mira Rangel. Njezina je »Ribička klet«. Ulovili smo je taman kako travu kosi, sama, jer bernardinka Bela, dobrota pseća od svojih 80 kila, ne može joj pomoći sve i da hoće. Veli nam Mira da sjednemo na terasu dok ne pokosi to što je pokositi zacrtala. A na terasi šutljivo neko momče piće pije. Ne bi on u novine, ni slikom ni imenom, i da nismo imali dobro informiran izvor ne bi ni saznali da se Antonio zove i da nije ‘otočanin’, već tu dolazi baviti se poljoprivredom. Njegovo promišljanje što to treba Križnici zaslužuje objavu, jer Antonio tvrdi: »Što se mene tiče, apsolutno ništa! Da se mene pita, ni most ne bi gradili. Doveli bi vodu i to je to«. Eto nama Mire. Pojašnjava da je klet dobila ime jer se Mirin suprug bavio ribičijom, a i ribiči su rado navraćali i navraćaju.

– Imali smo tu vikend-kuću, tu išli u ribolov, odmor, a onda se malo pa malo proširili tako da danas imamo i sobe, restoran… Sve pomalo – priča nam Mira.

Mira je iz Pitomače, u Pitomači obitelj ima kuću, ali Mira je većinom vremena u Kleti. Ona je Križnicu jednostvano zavoljela.

– Meni je tu lijepo, zato što je mirno i tiho – priznaje Mira.

Vikendicu su kupili sad već davnih 90-ih. Imalo se i vremena za navratiti, radilo se, naime, nekada od 7 do 15 sati. A sad…

– Sad radimo cijele dane – smije se Mira.

A kako je zavoljela Križnicu tako se i navikla na sve, pa i na red vožnje skele. Mladima je, kaže, teže. Skela ne vozi u kasni sat, a ići preko mosta po lošem vremenu samo ubije volju. Domaći puk mahom se bavi poljoprivredom, sadi se sve – od kukuruza do paprike i lubenica. Na otoku površine 800 hektara ima, kako nam reče Mira, 500 hektara obradive površine. I u Mira na policama njezinih ruku djelo, staklenke s mali milijun domaćih proizvoda, bez ikakva konzervansa. Za turističku djelatnost Mira i njezin suprug odlučili su se 2006. godine. Računali su i da će imati radnike pa da ne rade njih dvoje toliko, ali teže je naći radnu snagu nego išta.

– Nitko neće raditi. Sezonci idu na more, a ja im velim: »Na moru radiš, a kod mene radiš i odmaraš se za iste novce!« – kazuje Mira.

Posebna zlevanka

Stigne li onda uopće u svemu uživati od tolika posla!? Mira kaže da ulovi jedno dvadesetak minuta u danu za skuhati kavu i opustiti se.

– Je li onda glupo reći da je Križnica na nekoj prekretnici!? Tu je Centar za posjetitelje, priča se o novoj skeli, pa o mostu, ali bit će da to i neće skoro, ako će ikada …- pitamo.

– Most neće nikad, skela možda nekad, ali sve je to daleko od onog što bi mogla i trebala biti Križnica – na to će Mira.

Mogla bi, kaže, Križnica biti turistička atrakcija sa svojim pjevom ptica, kreketom žaba, bogom danim uvjetima za lov i ribolov…

– A nije. Zato što imamo skelu koja vozi samo do sedam navečer, i to svaki sat. Nemamo pitke vode, i to je ogromni problem. A trebalo bi i pješačkih i biciklističkih staza da se Križnica može obići – nabraja Mira, uz napomenu da ima 36 kilometara puta kad bi se pješke uz Dravu obišli svi rukavci Križnice.

Otok je, reklo bi se, svuda otok, bilo da zimi trajekt, odnosno skela, vozi rjeđe, bilo da se namirnice kupuju na kopnu pa se ne smije ništa sa spiska zaboraviti, bilo da vode nema, bilo da je stanovništvo staro i da ga je sve manje. Treba otoku sadržaja, a onda i svojevrsnog elitnog turizma, smatra Mira. »Ovako, nedorečeni smo«, veli ona, baš kao da daje dijagnozu ove zemlje i njezinog društva, a ne Križnice.

– A kad je vama u Križnici najljepše – pitamo Miru.

– Mislim da je u zimu, kad padne prvi netaknuti snijeg, najljepše. Meni je lijepo jer je mirno i tiho, psihički se odmarate, a kad se psihički odmarate, ni fizički vam ništa nije teško raditi – smješka se Mira, Mira kojoj ‘vrag ne da mira’ pa nas ispraća sa sjajnom i posve posebnom zlevankom kakvu samo ona radi.

Voda i ljubav

Inače, noć u sobama »Ribičke kleti« stoji 100 kuna. Povoljnije ne može. Koliko stoji kilogram paprike nismo se sjetili pitati fascinirani njezinom veličinom i količinom. Evo su je pune prikolice i kašete pred kućom na kojoj piše OPG Samir Čor. A evo i Samira. Slaže tanjure na stol za jedno desetak ljudi. Miriše juha i lešo što ih kuha Samirov otac. Čekaju se berači da dođu s polja. Počela je tu berba paprike 5. kolovoza i brat će se, veli Samir, do 20. listopada.

– Uspijete li sve to plasirat’ na tržište? – pitamo.

– Sve! Nemam ih dosta – kaže Samir.

-Pa di odu!?

– Za Dalmaciju! – smije se Samir.

Sjajna je to paprika, dobra za sve, ona što joj se koža lako guli. Dok je naokolo suša činila svoje, ovdje je Drava bila od pomoći.

– Znači, voda, voda, voda – zaključujemo.

– Voda i ljubav. To morate voljeti, bez toga ništa – ispravlja nas Samir.

Ima u njega, na osam hektara zemlje, i lubenice, dinje, patlidžana, kukuruza šećerca, a bome pred kućom ima i smokvu, kako je na otoku i red. Jedino mu je, kaže, kukuruz podbacio, pa sad razmišlja da i njega navodnjava nekako. Samir je rođeni….

– Križničanin! – kaže.

– I kako je živjeti na otoku?

– Ma, odlično, samo da je malo bolji prelaz – kaže Samir.

Most bi, kaže, poljoprivrednicima bio idealan radi transporta, jedna prometna traka i bilo bi dosta. A hoće li poljoprivredu ubit’ turizam?

– Ma neće. Nek’ dolaze, meni ne smeta – kaže Samir kojem ni voda za piće ne fali kad je bitna samo ova za poljoprivrednu proizvodnju.

A Samir je i otac petašice Lee koja u školu ide skelom. I zadovoljna je skroz.

Centri za posjetitelje

Mic po mic i eto nas u Centru za posjetitelje s Ivonom Pankaz i njezinom kolegicom Majom Ferić. Reklo bi se, krenulo je TZ Pitomaču to s centrima!

– Da, imamo na našem području tri posjetiteljska centra. Već je ranije otvoren interpretacijski centar Rodna kuća Petra Preradovića u Grabrovnici, tu smo u Centru za posjetitelje Križnica, koji reprezentira floru i faunu Regionalnog parka Mura – Drava – Dunav i radimo na izgradnji najnovijeg centra za posjetitelje, a to je Turističko informativni centar Klopotec koji će se nalaziti u našem vinogorju pa da napokon imamo priliku prezentirati sav trud i rad naših vinara s područja općine Pitomača, ali i s područja Virovitičko-podravske županije – kazuje naizust Ivona Pankaz.

Ovaj centar jest izgrađen, i to tamo gdje je nekad bila karaula, ali još nije otvoren za posjetitelje. Želja je, pojašnjava Ivona, usavršiti multimediju, oslikati zidove pa da se posjetiteljima na interaktivan način pruži potpuni doživljaj bogatstva flore i faune. Nada je da će Centar biti otvoren za posjetitelje do kraja godine, najkasnije u proljeće dogodine. A Križnica se nametnula kao logična destinacija, ne samo zato što je jedini naš naseljeni kontinentalni otok.

– Križnica je i zaštićeno područje prirode, nema ni stotinjak stanovnika i prava je to oaza mira i prirodne ljepote – ističe Ivona.

Samo da ne bi turizam poremetio taj mir, smetao, recimo, poljoprivredi!?

– Ne! Centar za posjetitelje i jest napravljen da bi naše OPG-ove potaknuo da u svoju djelatnost uvrste i turističku djelatnost i, naravno, nude svoje proizvode. A naši restorani – imamo ih dva na otoku – funkcioniraju uglavnom po principu od polja do stola i sve ono što kušate u njima uglavnom je s područja općine, odnosno s Križnice – ističe Ivona.

Od polja do stola. Nema smisla lagati, dok smo gledali filmove snimane za multimedijsku dvoranu, pa obilazili laboratorij u kojem će posjetitelji moći proučavati biljni i životinjski svijet što su ga netom vidjeli vani, nama je gastromoment itekako bio na pameti. Taj se segment pokrio i u »Dravskoj iži«, tamo gdje se još uvijek dade osjetiti duh vremena, kad je otok Križnica bio posjed što su ga koristili grofovi Prinke. Nismo u starinsku sobu legli, ali zahvaljujući Ines Fabčić jesmo sjeli i jeli. Smuđ, šaran i som! Jer, što je otok bez ribe, pa bio on i na kontinentu. I što je otok ako čovjeku nije teško s njega otići kad mu je na njemu ugoda. Ali, mora se, jer skela ne čeka. Sreća što je dvojac baždaren u minut, ‘ko da ih je pop pravio’.