SNIMIO: VEDRAN KARUZA
Pojedine predmete poklonili su mi prijatelji, poput austrougarske trube stare više od 150 godina, govori Krulčić, a za trubu, koja je ujedno i njegov najdraži eksponat u koji danas s veseljem puhne, kaže da su ju nekada koristili kako bi upozoravali ljude da se sklone s pruge jer dolazi vlak.
povezane vijesti
U Roču, prekrasnom malom gradiću u središtu sjeverne Istre, Josip Pino Krulčić umirovljeni strojovođa u dvorištu svoje kuće otvorio je vlastiti muzej, pravu obiteljsku etno-zbirku posvećenu željezničarstvu, ali i lokalnoj baštini, običajima i tradiciji ročkoga kraja.
Ovaj strastveni sakupljač i kolekcionar te veliki ljubitelj antikviteta, a posebice predmeta vezanih uz vlakove i željeznicu, svoju privatnu etno-zbirku gradio je cijeli život,a danas posjeduje veliki broj zanimljivih starih uporabnih predmeta, ukrasa, dokumenata i fotografija koji predstavljaju pravo bogatstvo, ali i vrijednu kulturno-povijesnu baštinu ročkoga stanovništva.
Veselje za dušu
Muzej koji zaista oduševljava i odiše nekim prošlim vremenima, a posjetiteljima pruža retrospekciju u način života kakav su živjeli njihovi preci Josip Pino Krulčić i njegova supruga Eda Krulčić uredili su prije šesnaest godina kako bi sakupljene predmete sačuvali od propadanja i zaborava, ali shvativši da bi zaista velika šteta bila da ih ne podijele s javnosti.
– Ljubav prema starini i starim stvarima gajim još iz najmlađih dana. Naime, nas najbliži susjed u Roču bavio se raznim zanatima, a između ostalog, sakupljao je stare stvari.
Kao djeca stalno smo odlazili kod njega i uvijek sam razmišljao kako bih i ja volio imati tako nešto. Tada sam i ja počeo prikupljati i spremati stare stvari, želio sam ih zaštiti i sačuvati od zaborava, započeo je svoju priču Josip Pino Krulčić.
Njegova supruga Eda dodaje kako su zbirku postupno nadopunjavali te kroz godine širili prostorije.
– Prije šesnaest godina kad smo našu zbirku otvorili za posjetitelje, imali smo samo dvije prostorije, a nakon dvije godine uredili treću, dok smo četvrtu i posljednju prostoriju uredili prije četiri godine. Bilo bi toga još, ali nemamo dovoljno prostorija.
Ovaj muzej nam je veselje za dušu i zaista uživamo u tome, a Josipova želja iz djetinjstva napokon je ispunjena, komentirala je supruga Eda Krulčić koja uz smijeh dodaje kako je Josip kući u djetinjstvu donosio sve što bi ljudi u Roču bacili »preko baštiona« kako bi ih se riješili.
Tisuće predmeta
Tijekom godina pa sve do mirovine sakupili su tisuće zanimljivih predmeta te su kućicu u dvorištu, koja je nekada služila za čuvanje domaćih životinja, s velikom ljubavlju su nadogradili i uredili te promišljeno popunili sakupljenim eksponatima.
Prostorije u muzeju tematski su podijelili u četiri prostorije u koje su posložili predmete koje se uklapaju. Danas se tako u njemu nalazi prostorija posvećena domu i ognjištu u kojima su sačuvane stvari koje je koristila Josipova majka i »nona«, a kao takve pružaju pogled u nekadašnji izgled kuhinje kakvu je imala većina stanovnika još početkom ovoga stoljeća.
Uz ognjište s kotlićem u njoj supružnici čuvaju razne predmete poput starih željeznih pegli, mlinca za kavu ili onih za mljevenje mesa, starog ribeža za kupus koji je od drveta i puno je veći od onih koje danas koristimo.
Tu je i stari pribor za ručno pranje rublja, stare drvene zdjele i kutlače, glineno posuđe te aluminijski i bakreni lonci u kojima se nekad kuhalo.
Ono što je zanimljivo jest i prvi ekspres lonac iz 1870. godine, stara šivaća mašina Singer koja još uvijek radi i petrolejska lampa stara oko 120 godina. U susjednoj su prostoriji izloženi brojni obrtnički i poljoprivredni alati koji su se nekada koristili, jer kako kažu, gotovo sve obitelji u središnjem dijelu Istre bavili su se i živjeli od poljodjelstva.
Tu su predmeti poput vila, kosi, grablji, spona koje su se stavljale životinjama na ispaši, potkova, jarma za tegleću stoku, škare za ovce, ali i raznih ključeva, bravi i starih lokota, zatim mašina za mljevenje grožđa, stare bušilice i to one najprimitivnije do modernijih te mnogi stolarski alati i oni vezani za mnoge zanatske poslove.
Zanimljiv testament iz 1915.Osim starih predmeta, Josip Krulčić je na tavanu obiteljske kuće u Roču pronašao i »testament«, oporuku koju je njegov »nono« napisao 1915. godine u trenutku kada je u jeku Prvog svjetskog rata bio pozvan u vojsku. Poput cijelog obiteljskog muzeja i izloženih predmeta, sačuvani testament vraća u prošlost u neka davna vremena, a ono što je možda najzanimljivije jest, primjerice, činjenica da su nekada imanje i kuću uglavnom naslijeđivala muška djeca, odnosno sinovi kako bi se očuvalo naslijeđe i ostalo u obitelji, dok se za kćeri smatralo da će se udati i otići živjeti na muževo imanje te su zemlju vrlo rijetko dobivale. Kada je napisao oporuku, govori nam Eda, nono je imao četvero djece, tri sina i kćer. Sinovi su bili ti koji su nositelji obiteljskog naslijeđa, a kćerka je dobila samo nužni dio, kao što piše »leitima kaj ji zakon da«, što znači pokretni miraz koji ima pravo dobiti poput namještene sobe i po mogućnosti koju životinju. Oporuku je Josipov nono napisao u detalje i razmotrio sve opcije koje bi se mogle dogoditi, ali, na sreću, vratio se je iz vojske i do kraja života je imao desetero djece, kazala je Eda Krulčić te dodaje da svojim posjetiteljima često pročitaju ovaj testament i svakog dirne. »Testament na 1/6/1915, LjubljanaJas izdola podpisan svojom rukom sada kako se nahajam u vojačkim stanu u voiskim času i se najdem i se najdem u dobrim razumu želim izručiti svoje imanje. Jas imam tri sine i jednu hćer. Prvi sin imenom Rikard, drugi sin imenom Rudolf, treći sin imenom Drago. Ja pustim moje imanje sven tren sinon jednaki del mojega imanja, a hćeri imenom Anzola leitima kaj ji zakon da. Ako bi mojih sini koji umerl prije osavnais let svoje starosti njegov diel primejo oni dva živi. Ako dva umru prime onaj treći kaj ostane živ ako bi svi tri moji sini umrli prije osavnais let svoje starosti. Bi primila moje imanje moja hći Anzola polovicu mojiga imanja, a polovicu prime moja Žena Ivana rojena Zornada. Ako se ne oženi ako bi se moja žena oženila bi primila sve hći Anzola. Ako bi prišlo do tega da umrejo svi tri moji sini da ostane moje imanje hćeri moji Anzole i moji ženi Ivana ako bi se žena oženila biji moja hći Anzola dala dva milijara kruna, a drugo ostane hćeri. Ako moji sini živi da ostane moje imanje sinom i ko bi moja hći Anzola ostala doma da se ne oženi da ostane za oženiti jima parit ili diel mojiga imanja kako sini ali do smerti, a po njezini smerti ostane sinom sven jedna. Moji ženi Ivane rojena Zornada. Ja ji pustim polovicu užufruta ji moraju dati moji sini i ko ne bi mogla živiti žnjimi jedan kus hiše da može sama bivati i sve je moraju pomoć osobito u vrime bolesti i starosti, ako nebi teli ji pomoć, ona si može naći dekle i da ji oni platiju. Ako bi moji ženi od tega mantinjamenta ostajalo ne smi prodati mora dati nazad sinom. Ako bi svi moji otroki umrli prije osavnais let svoje starosti bi ostalo moji ženi bi gospoja do smerti od sega mojiga imanja, a od polovicu bi gospoja kamo bi tela, a polovicu po njezini smerti bi ostalo Bratu Ivanu, mojemu Bratu. Moji baštinici moraju platit deset tihih Maš za mene. Deset maš za moju ženu i to tihe maše. Deset za pokoinoga mojiga oca. Deset za moju pokoinu maćehu i to sve tihe maše i pokopanje za mene i za ženu i to po volji ako bi teli vele oficie, ali srednje. To san jas podpisani posvoji volji napisao svojem rukom i potverdujem. Josip Krulčić, sin Pokoinoga Mate |
Zaista posebnom atmosferom odiše prostorija u koju su smjestili stvari koje je nekada sadržavala spavaća soba, a u nju su smjestili krevet Josipovih roditelja te razne ormariće, police s osobnim stvarima, kao i rukotvorine Josipove majke i stare fotografije obitelji te razni dokumenti te stvari iz djetinjstva poput stare kožne školske pernice.
Najveću zanimljvost svakako privlači ormarić sa stvarima za osobnu higijenu te ormarić s škabelinom, odnosno noćnom posudom.
– Neke su stvari jako puno stare, više od sto godina. Prije se možda one nisu cijenile i ljudi su ih ih bacali kako su čistili kuće, ali, na sreću, Josipov stric i teta nisu imali djece i sve je ostalo sačuvano.
Najviše je predmeta i dokumenata iz njihove kuće, ali mnoge su nam poklonili i brojni rođaci, prijatelji i poznanici, napomenula je Eda Krulčić te usput objasnila kako su se trudili označiti svaki predmet, a nazive su napisali na ročkom idiomu kako bi zadržali i očuvali staru »besedu«.
Najdraži eksponat
Ipak, jedinstvenu i najzanimljiviju priču donosi prva prostorija posvećena željezničarstvu s mogobrojnim eksponatima vezanim uz željeznicu i svakodnevni život željezničkih radnika, a koja je Josipu Krulčiću iznimno draga budući da ga cijeli život oduševljavaju vlakovi i željeznica.
– Stanovništvo ovoga kraja nekada je živjelo uz željeznicu i od željeznice, govori nam Krulčić koji je nakon završenog srednjoškolskog obrazovanja u Mariboru i škole za strojovođe u Kastvu od 1960. godine radio kao strojovođa i vozio vlak od Divače do Pula, a kasnije na relaciji Pula – Zagreb.
Tijekom radnoga vijeka marljivo je sakupljao i predmete vezane uz svoj posao te danas ima zavidnu vlastitu kolekciju željezničkih ekponata kojima posjetiteljima s velikom radošću pripovijeda svoju životnu priču.
– Zaljubljen sam u vlakove i željeznicu, to mi je bilo prvo radno mjesto i tamo sam radio do umirovljenja 1993. godine. U tih tridesetak godina mnoge stvari koju su bile odslužene i odbačene odlučio sam spremiti da imam uspomenu.
Naravno, pojedine predmete poklonili su mi prijatelji, poput austrougarske trube stare više od 150 godina, govori Krulčić, a za trubu, koja je ujedno i njegov najdraži eksponat u koji danas s veseljem puhne, kaže da su ju nekada koristili kako bi upozoravali ljude da se sklone s pruge jer dolazi vlak.
Vrijedne uspomene
Prikupio je Krulčić i mnogo više od trube, poput željezničkih signala i signalnih tablica koji su se nekada koristili, ali i lopati koje su koristili pružni radnici, zatim manometre s parnih lokomotiva, dijelove starih lokomotiva poput federa, šušti i ključeva, ferala za skretnice za noćnu upotrebu od kojih su neki stari i više od sto godina.
Pohranio je i brojne knjige te signalne i prometne pravilnike i brojne druge dokumente koji su se svakoga dana koristili na željeznici, ali i razne fotografije i ilustracije neobičnih vagona te ugljen u kanti koji se koristio za parne lokomotive, a koji podsjeća kako se je nekada teško radilo.
– Sve su to lijepe uspomene koje sam prikupio i kojih se volim prisjetiti, posebno kada mi u posjet dođu prijatelji željezničari. Nažalost, ima i onih ružnih, govori nam Pino i sa suzom u oku pokazuje na šinu koja je puknula uslijed teške nesreće 1984. godine u Divači, kada je teretni vlak naletio na brzi vlak Beograd – Pula, a poginula je 31 mlada osoba.
To mu je kaže, tužna uspomena, no ipak ju je odlučio sačuvati. Premda je preko trideset godina u mirovini, još uvijek čuva svoju staru torbu koju je nosio na posao s loncem i priborom za jelo, a sačuvao je i svoje kape te kaput koji je nosio kao strojovođa, ali i bubanj u koji je četrdeset godina bubnjao kao član nekadašnjeg KUD-a »Istarski željezničar« koji sada djeluje pod nazivom Željezničarsko kulturno-umjetničko društvo »Renato Perić«.
Uz uspomene vezane uz željeznicu Josip Krulčić čuva i razne uspomene iz svoje mladosti i djetinjstva, poput radija koji je kupio od svoje prve stipendije i prvog fotoaparata, raznih knjiga i vlastitih crteža te starih novčanica.
Spas od zaborava
Supružnicima Edi i Josipu Krulčiću 2015. godine dodijeljen je i Zlatni grb grada Buzeta radi humanitarnog rada, volonterizma, aktivnog uključivanja u život zajednice te posebice oplemenjivanja turističke ponude Roča te promicanja kulture, običaja i tradicije rodnoga kraja.
Ovo priznanje zasigurno su i zaslužili, a njihov su muzej prije sveprisutne pandemije rado i često posjećivali brojni vrtići, osnovne škole te razne udruge iz Istarske i Primorsko-goranske županije, ali i dalje.
Posjet muzeju često je organiziran i u sklopu tradicionalnog festivala »Z armoniku v Roč« koji se u obično održava drugog svibanjskog vikenda u organizaciji Željezničkog kulturno-umjetničkog društva »Renato Perić«, a budući da se bave turizmom i privatni su iznajmljivači, supružnici svoju zbirku obavezno pokazuju turistima koji se uvijek oduševe.
– Nitko od posjetitelja ne ostane ravnodušan, a veliki broj ljudi se vrati ponovno pogledati naš muzej, posebice mladi ljudi koji se zainteresiraju i vole vidjeti i čuti kako se nekada živjelo te razgovarati o tome.
To nam je u neku ruku bio i cilj, očuvati ovu starinu od zaborava, ali da ona ostane našem potomstvu i budućim generacijama kako bi se upoznali s poviješću i nekadašnjim načinom života koji se potpuno razlikovao od današnjega, zaključila je Eda Krulčić.
