Jedini način na koji se stalno može unaprjeđivati poslovanje je taj da slušate goste, da permanentno od njih učite. Istina, morate imati i vjere u sebe, u svoje ideje baš kao što na studijskim putovanjima treba upijati što i kako rade oni koji su u određenom trenutku bolji od vas.

Ali, u konačnici, kad otvorite svoj kamp u viziji poslovanja kakvu ste postavili, e tek tada počinje konkretni razvoj koji je uvijek sinergija vlasnika i ljudi koji rade u kampu sa sugestijama gostiju. Bez nametanja samo svojih, ne uvijek nužno i točnih pretpostavki.

Vrlo principijelno i jednako toliko sugestivno, jer naprosto je riječ o takvoj osobi, u svoju nas je optimalnu formulu uspjeha uveo Adriano Ukušić, vlasnik Polidora, jednog od najintrigantnijih i po svemu neobičnijih kampova u Hrvatskoj.

Po mišljenju većine turističkih iskusnika, Ukušićeva vizija kampa, nastalog na samom rubu Funtane na putu prema porečkoj Zelenoj laguni, k tome udaljenog gotovo kilometar od morske obale, jedne od najnepristupačnijih zbog morem nazubljenih, oštrih stijena u plićaku, bila je u konkurenciji s onim što se nudi na jednoj od najznačajnijih kamping rivijera na Mediteranu gotovo pa – besmislena.

Krenemo li od vrsarske Koversade, preko Funtane, Zelene lagune pa sve do Tara i njegove Lanterne, na tih ma ni trideset kilometara obale smještena je ekstremna kamp elita spremna prihvatiti nekoliko desetaka tisuća kampera.

I onda Ukušić, na parceli veličine dva hektara, u hrastovoj šumi kreće u osmišljavanje kampa s kojim će dosegnuti kvalitetu koji svi ti mega kampovi oko njega ne mogu ni sanjati.

– Naslijedio sam dio zemlje veličine oko 7 tisuća »kvadrata«. Lokacija je bila izvan dosega urbanističkih planova, a kad sam supruzi Katiji i široj obitelji rekao kako ću od rodbine otkupiti ostatak do 20 tisuća četvornih metara, koliko mi je bilo potrebno za manji kamp, rekli su mi da nisam normalan. Neki su čak počeli i plakati: crni Adriano, kamp u boški, poli dvora kade se blago držalo, nisi normalan!

Originalne ideje

Ali nije Adriano od jučer. Još je kao mlad, dok je stjecao prva konkretna turistička znanja, najprije u kampu Valkanela, kasnije Koversada i Porto Sole, imao originalne ideje o novim konceptima kampova, njihovim sadržajima i onom najvažnijem – cjelogodišnjoj otvorenosti.

– Ma gledajte, ako investirate u nešto, je li vam cilj da to radi nekoliko mjeseci ili da bude u pogonu čitave godine? Tko investira u neku radionicu da bi godišnje radio – četiri mjeseca. Ne znam baš nikog. I dok su se moji taman pomirili kako me je nemoguće odgovoriti od toga da gradim kamp, tvrdnja kako će Polidor biti otvoren čitave godine, navukla je nove oblake sumnje u moje mentalno i poslovno zdravlje, smije se Ukušić.

I ima se čemu danas smijati, ali mu je od same ideje nastale 2004. godine pa do otvaranja kampa 2013. bilo – za plakati. Pojedinac koji želi otvoriti privatni kamp stiješnjen između nekih od najmoćnijih turističkih kompanija u Hrvatskoj nailazio je na same – prepreke.

K tome, tih se godina općina Vrsar podijelila na matični dio i novonastalu općinu Funtana, tako da je proces povezan s urbanizmom, ali i definiranjem što kamp uistinu jeste i kakvi su mu »papiri« potrebni da bi se otvorio potrajao skoro puno desetljeće.

I onda kad je krenuo, popunjenost malog kampa koji prima 453 gosta na 120 parcela, od kojih su desetak šatori za rentanje, a 12 mobilne kućice, počela je rasti nevjerojatnom progresijom.

– Kad smo krenuli, zabilježili smo tek šest tisuća noćenja da bi se onda svake nove godine promet udvostručavao. Na kraju, 2019. godine naš mali kamp došao je do 43 noćenja. U nešto više od pet godina usedmerostručili smo promet, zadovoljan je Ukušić.

Fantastično uređenje

Polidor je kamp fantastične, prijateljske atmosfere. Uređen je također na nevjerojatna način, tako da pruža maksimalnu intimu, ali i s druge strane otvorenu komunikaciju s ostalim gostima.

Uređen s mnoštvom korisnih elemenata, od kojih se primjerice izdvajaju i tuš kabine za kućne ljubimce, biblioteka iz koje svatko uzima, ali i vraća, knjigu koja ga zanima, kao i mnoštvo sadržaja namijenjenih zimskom kampiranju privlači nekom svojom unutarnjom energijom kao i dobrim vibracijama.

– Apsolutno ne odustajemo od cjelogodišnjeg poslovanja. Imamo i neke goste, primjerice par iz Londona koji se sa svojim luksuznim kamperom preselio u Polidior, ali i činjenicu da je i prošle zime u našem kampu bilo 70 gostiju.

Neki od njih su recimo i poslovni nomadi, a riječ je uglavnom o gostima sa sjevera Europe kojima se jako sviđa naša mikro klima. Naprosto sadržajima i silnim trudom da ih sve uvijek dočeka baš onako kako su poželjeli, gosti nam odgovaraju na najbolji mogući način, ističe Ukušić koji naglašava da su aktualne rezervacije skoro u cijelosti popunjene do kraja rujna.

U temi o ovogodišnjoj turističkoj sezoni koja je brojke dovela neočekivano visoko, posebno zahvaljujući sjajnom poslovanju kampova, uzeli smo primjer Polidora i njegovog vlasnika iz čitavog niza razloga.

Ponajprije, sjajno je organiziran i pomaže podizanju svijesti o modalitetu poslovanja kampova na, ne tako davno, nezamislivu razinu. Dakako kad su hrvatske prilike u pitanju. Ukušićeva »drskost« da kamp nikad ne zatvara na neki je način rukavica bačena u lice svima onima koji se zadovolj​-avaju da im kampovi i hoteli posluju od Uskrsa do konca rujna.

Jer kao – ne može se izvan ljetne sezone. Ministarstvo turizma je istina prije niz godina proklamiralo »365 turizam«, ali malo se što od toga ostvarilo. Sad kad jedan mali Polidor može, bojimo se kako će morati i drugi.

Najbolja destinacija

Druga je razina činjenica da Ukušić kao član IO Kamping udruženja Hrvatske nastavlja svoju misiju i na razini čitave Hrvatske.

– Hrvatska mora postati destinacija najboljih kampova. Ali ne samo na morskoj obali nego i u unutrašnjosti. Svojedobno sam uložio jako mnogo energije da se u Vukovaru otvori visokokategorizirani kamp, no bio sam odbijen, nerazumijevanje je bilo jače. Ipak ne odustajem jer, koliko god u to ne bila uvjerena, Slavonija je odlična za kampiranje.

Ilok, Osijek, Baranja, da o vinskom raju Kutjevo ni ne govorim. Moramo razbiti predrasude da kampovima nije mjesto na kontinentu. Ima dakako i odličnih suprotnih primjera – riječ je prije svega o kampu Rakitje nedaleko Zagreba na što sam i osobno utjecao ohrabrivanjma na takvu investiciju Krešimira Dubrovića.

Treba li dodati – jedini kamp na širem zagrebačkom području posluje – jako dobro. Prošao sam na stotine kampova u čitavom nizu država i nekako držim da su najbolji oni u – Tirolu, u regiji dakle u kakvoj prema dominantnim hrvatskim razmišljanjima njima uopće nije mjesto, pojašnjava nam Ukušić.

Treća razina aktivnosti vlasnika Polidora je bitka za konačno definiranje korištenja pomorskog dobra. To može izazvati pitanje – zašto on kad mu se kamp ne nalazi u takvoj zoni – ali odgovor je i tu jasan – nije kamp, ali Ukušić je ispod kampa osmislio fantastični beach resort koji ima također sjajna arhitektonska rješenja, neka od njih su povezana s jedni od najboljih istarskih arhitekata Borisom Ružićem, brojnost sadržaja, atraktivna gostovanja – u subotu je nastup istaknutog talijanskog saksofonista iz Napulja Danielea Vitelea koji u Polidor dolazi u sklopu turneje u kojoj je posjetio Capri i Lampedusu kao i neke grčke destinacije – kao i mogućnost zakupa pojedinih sadržaja.

– Plaža koja danas ide u red najatraktivnijih na širem porečkom prostoru nekad je bila istinski neprivlačna. Ne samo da je bila surova i odbojna, na tom mjestu malo je tko uopće mogao do mora. Investirali smo u nju velika sredstva, pazili da tu ne bude ni kap betona kako bismo zaštitili prirodu, da bi sad, kad mi istekne desetogodišnji zakup, bio u situaciji da mi netko bez problema preotme taj prostor.

Mišljenja sam da se mora takve priče riješiti na sasvim drugačiji način, dugoročnim koncesijama čija će se visina zakupa usklađivati s inflacijskim kretanjima. Ovako – priča je nelogična jer kome se isplati investirati kad puno prije istječe zakup no što se događa povrat uloženog.

Mi s našim pomorskim dobrom stalno igramo neke populističke igre umjesto da uz njezinu maksimalnu zaštitu shvatimo da je obala, danas posebno, najveća hrvatska »tvornica«, ljutit je Ukušić.

Neće više u politiku

Iako se svojedobno i osobno bavio politikom, ne namjerava se u nju vratiti. Mišljenja je da se red može zavesti i preko strukovnih udruga koje bi svojim maksimalno profesionalnim prijedlozima morale utjecati na odluke izvršne vlasti.

– Moramo se u cijelosti ponašati prema zakonskim okvirima. Ali ako su neki zakoni nelogični i neodrživi i otežavajući u poslovanju, treba ih mijenjati. Ne nastupati koruptivno, prilagođavajući ponašanje na terenu vezama i nekim sasvim osobnim tumačenjima propisa, zaključuje Ukušić.

Razgovarajući smo obišli čitav kamp i njegov dislocirani morski dio, upoznali obitelj, jer uz supružnike Adriana i Katju, u poslu su i njihove kćeri Giulia i Fedrica koje su na poslovanju Polidora čak i diplomirale, baš kao i neke od po prilici šezdeset zaposlenika.

Kako nam se čini, sudeći po reakcijama i vrlo neposrednoj komunikaciji, itekako zadovoljnih radnim uvjetima. Na kraju krajeva kako i ne bi bili. Prosječna popunjenost kampa je 157 dana, sadržaji su mu fantastični, sve do luksuznih mobilnih kućica s bazenima, tako da posao gotovo da i nije sezonski već cjelogodišnji.

Koliko dakle Adriano Ukušić prije dvadesetak godina djelovao »lud«, ma i prije, jer s prijelaza osamdesetih u devedesete godine prošlog stoljeća i upravu vrsarskog kampa Porto Sole nagovarao je na cjelogodišnje poslovanje da bi mu odgovor bio klasično, baš tipično hrvatski – ne isplati se!

Zahvaljujući njemu i stalnim sugestijama koje ističe, a uvijek ih struci može pokazati u Polidoru, i ta se »nemoguća misija« mijenja. S obzirom na digitalno doba i promjene koje donosi već gotovo dvogodišnja COVID- 19 pošast, kamp obitelji Ukušić bi ipak mogao u sezonalnost. Ali tako da mu popunjenost bude maksimalna – svih 356 dana u godini.

Ponos Hrvatske

Adriano Ukušić nije samo ustrajni i uspješni gospodarstvenik, on je i – dobar čovjek. Dokazao je to mnogo puta da bi nagradu »Ponos Hrvatske« zaslužio zbog velike i apsolutno pravodobne reakcije u pomoći potresom porušenog petrinjskog kraja.

– Ukupno smo u taj stradali dio Lijepe Naše vozili gotovo tri stotine prikolica. Odmah nakon prvog udara, pokrenuo sam akciju kojoj se odazvalo mnoštvo prikupivši čak 225 prikolica. Organizirali smo se tako da je konvoj prema Petrinji krenuo u jutro kad ju je pogodio razorni potres.

Kao da smo slutili što će se dogoditi! Našu smo akciju nastavili iako je tu bila riječ o staroj i početku nove godine kad sve miruje, a skrbimo i danas o svemu jer želimo da pomoć stigne do onih kojima je najpotrebnija, zaključuje Ukušić.

Rijeci potrebno odmorište za kampere

Kad sam govorio o kampovima u kontinentalnom dijelu Hrvatske, mislio sam i na neke od morskih, prije svega u gradovima. Dubrovnik primjerice nema kamp, nema ga ni Rijeka. Vidite upravo na primjeru glavnog grada Kvarnera moralo bi se krenuti u svojevrsni eksperimentalni rad.

I to u formi, ne kampova nego odmorišta za kampere. U tom je slučaju dovoljna i minimalna uređenost, manji sanitarni čvor, struja i još neki prateći sadržaji. Vidite, ne mora kemijski toalet biti samo »toi toi«, sve se može smjestiti i u privlačnu kućicu uklopljenu u ambijent.

Vratimo li se Rijeci, pa i već sam dolazak kampera na plato stadiona Kantrida, pokazuje da bi upravo to morala biti točka za organizaciju odmorišta za kampere. Ne velikog, s dvadesetak pozicija. Njezina ispunjenost pokazala bi isplati li se nastaviti ulaganja.

Po meni odlična takva pozicija je i u blizini Automotodroma Grobnik, kao i u podnožju Kastva. Pokažu li takva mini odmorišta veliku popunjenost, dobit će se vjetar u leđa za organizaciju naprednije, cjelovitije kamp destinacije.

Znate, mora se probati da bi se vidjelo treba li ili ne neki od sadržaja, pojašnjava nam Ukušić.