Ako su dvije prethodne godine bile godine eksplozije, geopolitička 2024. bila je period u kojem se destruktivna vatra nastavila razbuktavati. Ona gori sve dublje, intenzivnije, zahvaća sve šira područja, doslovno i metaforički pali ljude, biljke i životinje, imovinu i infrastrukturu. Istovremeno, šačica moćnika koji detonacije i palež izazivaju, redovito smješteni tisućama kilometara od svojih zgarišta, iza sebe se niti ne osvrću. Iako zbivanja na najvišim političkim razinama nastavljaju penetrirati u svakodnevicu sve većeg dijela planeta, proteklih 12 mjeseci nisu pružili otpor potreban da se čovječanstvo odupre proizvodnoj industriji pepela i praha u čiji ga pogon, inercijom pokretne trake, guraju dobitnici iz druge šačice.

Već u poodmakloj fazi globalnog sukoba koji se pojavljuje u svim sferama ljudskog djelovanja – vojnoj, političkoj i diplomatskoj, ekonomskoj, društvenoj, informativno-propagandnoj, psihološkoj, kibernetičkoj i tehnološkoj – povlačenja, popuštanja ili odgovornosti nema. Kao uspjesi međunarodne politike slave se dogovori o slanju oružja u aktivne ratne zone, sklapanja vojnih paktova, donošenja mjera trgovinskog ratovanja i kočenja tuđeg, pa i vlastitog gospodarskog razvoja, dok se strahovite miskalkulacije, izjalovljivanja planova i kreirane katastrofe plaćene životima zaboravljaju iste sekunde, nalik pijanim kockarima koji novom i većom okladom prelaze preko prethodnih gubitaka. Kao što nam pokazuju dva uistinu svjetska rata koji su, bez obzira na to što još traju, već iskrojili političku i svaku drugu sliku nadolazećeg svijeta, ljudi u tom kockanju više nisu ni resurs ni potrošna roba. Ratnoj mašini živo sada predstavlja aktivnu smetnju koja najveći profit donosi u trenutku njena uništavanja, a mračni zaključak koji se izvlači iz pet najvažnijih tema protekle godine kao da nam poručuje – zaglibili smo u eri u kojoj se razbija više nego što se gradi.

Nezadrživo izraelsko bjesnilo

U vrijeme dok kršćanski svijet slavi blagdan rođenja najpoznatijeg palestinskog izbjeglice, u njegovom rodnom gradu, otkud se milijuni i danas napajaju svjetlom, svjetla je sve manje. Jaslice u evangeličko-luteranskoj crkvi Kristova rođenja u Betlehemu na okupiranoj Zapadnoj obali drugog su Božića zaredom smještene u ruševini, onakvoj u kakvima su u 15 mjeseci nemilosrdnog uništavanja skončali deseci tisuća Isusovih geografskih potomaka, djece, majki i očeva. Do njih, kao ni do Palestinaca koji su nekim čudom preživjeli pakao neprestanog, intenzivnog i neselektivnog bombardiranja, radosna vijest s neba jednostavno nije stigla. Iz visina »svete zemlje« njima stiže samo naizgled neograničena količina sredstava za potpuno dezintegriranje koja, uz ljudska tijela, brišu sve pred sobom, pa čak i dokaze da je u 360 kvadratnih kilometara koncentracijskog logora na otvorenom netko živio i ubijen.

Izraelski genocid u Gazi najveći je zločin i najsramotnija tragedija koja definira naše doba. Usprkos tome što je medijski sveprisutan, a možda i upravo zato, holokaust 21. stoljeća povećao je opći prag tolerancije na tuđu patnju, obezvrijedio sve pisane i nepisane civilizacijske norme koje smo mislili da smo usvojili i prokazao kako je sav proklamirani moral samoprozvanog demokratskog i slobodnog svijeta bajka u koju mogu vjerovati samo glupi i naivni.

Čak ni nadljudska volja Palestinaca da se ponovljenoj nakbi suprotstave, i putem fotografija, videozapisa i izravnih svjedočanstava pokažu na kakvo ih kontinuirano, kolektivno mučenje, glad, bolest i smrt osuđuju Zapad i njegova kolonijalna ispostava židovskog predznaka nisu bile dovoljne da pokolebaju postojeći »poredak utemeljen na pravilima«. Taj poredak osigurava da u izraelske zračne i morske luke i dalje na dnevnoj bazi stižu američke bombe, britanska oružja i njemačko streljivo, da se prigovori takvom businessu-as-usual plaćaju suvremenim oblikom ekskomunikacije, gubitkom posla i statusa, i da Izrael i njegovi predstavnici i dalje budu dočekani s dobrodošlicom na najvažnijim sportskim, glazbenim i drugim međunarodnim smotrama kao cijenjeni članovi zapadnog vrijednosnog kluba. I dok puzajuća pravda u vidu optužnica dviju haških institucija – Međunarodnog suda pravde i Međunarodnog kaznenog suda – zasad predstavlja tek simboličnu potvrdu da su kreatori spomenutog poretka gadno prekršili pravila koja su sami napisali, realnost pokazuje da cionistički režim u Tel Avivu ima otvorene ruke da popisu na kojem se nalaze Palestina, Libanon, Sirija, Iran i Jemen pridoda još koju žrtvenu metu. Naprosto, Jupitera bikovi u ovozemaljskom svijetu na odgovornost ne mogu pozvati.

Smrt sirijske nacije

O tome što je Vladimir Iljič Lenjin mislio kada je rekao da »postoje desetljeća u kojima se ne dogodi ništa, i postoje tjedni u kojima se dogode desetljeća«, na ovom su kraju godine iz prve ruke saznali Sirijci. Potpuni kolaps države koja je u ravno 12 dana pala pred četrdesetak tisuća »pobunjeničkih« boraca šokirao je apsolutno sve – neupućene, poluupućene, eksperte, pa čak i insajdere iz Predsjedničke palače u Damasku, među kojima su samo najrjeđi mogli očekivati da će Sirijska arapska vojska i vlada Bašara al-Asada kapitulirati praktički bez ispaljenog metka. U kroničnom nedostatku provjerenih i ključnih informacija koje bi pružile temelj smislenoj interpretaciji kraha Sirijske Arapske Republike jasno je jedno. Zagovornici kalifata predvođeni islamističko-fundamentalističkom paravojskom Hayat Tahrir al-Sham novi su vladari desetljetnim ratom izmučene, uništene, opljačkane, sankcijama osiromašene i nesuverene Sirije, koja više ne postoji niti kao država, niti kao nacija. Na radost regionalnih i globalnih aktera koji su u Asadov pad uložili milijarde dolara, lira, rijala i šekela, ostacima sekularne i građanske tvorevine slavodobitno jaše nekoć drugi čovjek Islamske države i čelnik sirijskog ogranka Al-Kaide Abu Mohamed al-Džolani, glavni i odgovorni krivac za ratne zločine na sjeverozapadu zemlje s kojeg su donedavno etnički čišćeni Jazidi, Kurdi, Alaviti, Druzi, šijiti, kršćani, pa čak i sekularni suniti.

Još kraće nego je trajao njegov pohod iz Idliba, sirijskog grada u kojeg su se po zamrzavanju sukoba povukle gotovo univerzalno deklarirane terorističke skupine, al-Džolani je izvršio osobni ribrending, podšišao bradu, obukao poslovno odijelo i kravatu te promijenio ime, sve kako bi svoje dosad skrivene sponzore dočekao osobno i otvoreno. U osvojeni se Damask već slijevaju američke, turske, ruske i druge delegacije koje ispipavaju namjere nepredvidljivog lidera glavosječa pod čijom čizmom već stradavaju nepoćudni i krivovjerni civili. Istovremeno, rubove nebranjene zemlje već probijaju izraelska i turska vojska u čijim je nacrtima sirijski leš već podijeljen po sektarijanskim linijama, na četiri ili više entiteta. Također, na istoj geopolitičkoj pozornici ovakvim su raspletom ogroman strateški udarac pretrpjeli Rusija i Iran.

Izgledno je kako Siriju čeka jeziva budućnost, ona usporediva sa sudbinom koju i danas proživljava još jedna raskomadana zemlja – Libija. Za razliku od Gadafija, izbjegli Asad iz svog će moskovskog utočišta morati podastrijeti gomilu uvjerljivih dokaza ako želi dokazati da nije izdajica svog naroda, no čak i ako tom neizglednom poduhvatu i pristupi, malo je vjerojatno da će ga Sirijci, ostavljeni na milost i nemilost uvozne koalicije terorista, htjeti slušati. Bitka za dugoročnu egzistenciju, pa čak i goli život, za njih je upravo postala još teža jer sirijsko stanovništvo ne mora daleko gledati ukoliko želi saznati na što su njihovi okupatori sve spremni.

Povratak Trumpa jest reforma sustava

Glatka pobjeda Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima bila je iznenađujuća samo za one koji nisu pozorno pratili na satu. I one koji su slijepo vjerovali dokazano nepouzdanim anketama javnog mnijenja. Pri kraju mandata Joea Bidena, kognitivno oštećenog starca za kojeg bi samo partijski poslušnici iz redova Demokratske stranke kazali da nije gori od njegova prethodnika-nasljednika, bez dileme se može zaključiti kako je upravo ova struja odgovorna za inerciju u američkoj politici koja je klatno ponovno usmjerila na stranu Republikanaca. Kopajući po Bidenovoj ostavštini zaključiti se može i kako politička ideologija liberalizma izumire i preko bare, te da je, barem što se proklamiranih vrijednosnih principa i motivacija tiče, u Sjedinjenim Američkim Državama doživjela politički bankrot od kojeg se neće skoro oporaviti. S druge strane, ako je pouka njegovog prvog stolovanja ta da je fenomen Trumpa simptom, a ne uzrok bolesti jednog sustava, njegov bi drugi mandat mogao potvrditi da složenim silnicama unutar američke vladajuće klase takva dijagnoza sasvim odgovara.

Sirovi, priprosti, agresivni, ali u namjerama iskreni i transparentni Donald Trump prikladan je predsjednik najmoćnije države svijeta u fazi u kojoj američki imperij sa sebe odbacuje patinu humanizma i prosvjetiteljskih vrijednosti. U ovom povijesnom trenutku, priklanjanje čistoj sili, razgolićenom interesu i patološkom nagonu američkog nacionalizma za dominacijom velikom se dijelu Amerikanaca čini kao jedini čin autentične političke identifikacije. Stoga, kao što pokazuje svojim strastvenim izljevima ljubavi prema Izraelu, pa i naprasnim najavama o aneksiji Panamskog kanala i Grenlanda, sloboda u Trumpovoj interpretaciji znači nezadrživo djelovanje zbog kojeg počinitelj neće doživjeti ikakve posljedice ili reperkusije, ma koliko štete i zla drugima nanio. Njegov ministarski i savjetnički kabinet već pokazuje u kojem smjeru njegov mandat planira ići. Popis milijardera, ratnih huškača i lobista te kulturalnih ratnika koji će plebsu bacati kosti oko navodnih migrantskih, transrodnih i komunističkih prijetnji garancija je da će osnovni motivi još jedne predsjedničke četveroljetke biti pacifikacija domaće opozicije i pokušaj očvršćivanja američke financijske nadmoći na globalnoj sceni. Ključno pitanje koje se nameće na kraju 2024. godine ostaje hoće li treći uzastopni mandat ekonomskog protekcionizma konačno donijeti opipljive rezultate, ili će broj Amerikanaca koji na štednom računu imaju manje od 1.000 dolara prerasti sadašnjih 40 posto, a cijena dugoročnih ulaganja i zaduživanja nastaviti rasti, što bi sugeriralo da je repriziranje 2008. godine itekako moguće.

Pucanje europske demokracije

Što se kontinentalne politike tiče, sve je jasnije da se kolektivna Europa niti na nacionalnoj niti transnacionalnoj razini nije sposobna nositi s problemima i krizama – pardon – izazovima koje joj svijet u prevratu baca pod noge. I europski centar, i poluperiferija, i periferija pokazuju naizgled različite, no u suštini vrlo slične upravljačke boljke zbog kojih politička nestabilnost članica, pa i kandidatkinja za članstvo u Europskoj uniji, postaje sve raširenija pojava.

Njemačka i Francuska, dvije zemlje bez kojih europski projekt ne može postojati, istovremeno prolaze kroz rijetko viđene političke krize. Bačenu godinu u kojoj su se dugotrajni problemi s mirovinskim sustavom, poljoprivredom i proizvodnjom hrane, asimilacijom migranata i rasističkom ksenofobijom nastavili gomilati, francuski predsjednik Emmanuel Macron proveo je miješanjem političke scene, da bi nakon sazvanih izvanrednih izbora sve ponovno posložio po starom, onako kako njemu paše. Izigravši sve bolje običaje francuske demokracije, koji su primat dali autoritarnim i ultra-nepopularnim tendencijama jednog čovjeka, Macron je nastavio vladati iako bi se na ulici francuskih gradova pomučio naći ljude koji smatraju da njegova manjinska vlada s rotirajućim premijerima ima demokratski legitimitet. Epilog je da će u novu godinu Francuska Peta Republika ući bez izglasanog proračuna.

Situacija je još gora u Berlinu. Raspuštanjem tročlane miš-maš koalicije na čelu s SPD-om kancelara Olafa Scholza, Njemačka će prvi siječnja također dočekati s privremenim mjerama o federalnom financiranju, no za razliku od svojih zapadnih susjeda u mnogo lošijem gospodarskom stanju. Kako stvari stoje, do izvanrednih će se izbora u veljači trebati promijeniti puno toga što bi spriječilo ponovno sastavljanje »vlade nacionalnog jedinstva« koju će činiti desničarski CDU i Scholzovi socijaldemokrati, a takav će rasplet jamčiti daljnji rast ekstremno-desne Alternative za Njemačku, po anketama druge najjače stranačke opcije.

Još je prerano govoriti o pravom razvoju događaja koji (će) prati(ti) rumunjske predsjedničke izbore, točnije njihovo kontroverzno poništavanje koje je donijelo presedan i veliki interes europske javnosti, no da lijepljenje pro-ruskih etiketa ostaje jedini politički adut europskih liberala pokazali su ovogodišnji izbori u EU aspiranticama Moldaviji i Gruziji. Dok je ratoborna predsjednica Moldavije ni u pobjedi nije mogla zatomiti svoje nedokazane prozivke za rusko namještanje, ona gruzijska istu je taktiku upotrijebila u parlamentarnom porazu njene stranke, najavljujući kako se sa svoga mjesta neće maknuti po isticanju mandata. Ako europske (i azijske) margine išta govore, to je da su ova društva po dubokoj polariziranosti već dosegla političke uzuse EU-a. S ovakvim susjedstvom, Rusi se ne moraju niti truditi oko miješanja u tuđe izbore. Dovoljno je stajati sa strane i smijati se.

Ukrajinski sat curi

Potisnuta u drugi plan pored akutnijih zbivanja, Ukrajina broji mjesece do konačnog ratnog posustajanja. Suočen s rekordno velikim ruskim teritorijalnim osvajanjima, kvalitativnim poboljšanjem protivničkog arsenala, miješanim signalima zapadnih opskrbljivača, katastrofalnim ljudskim gubicima i smanjivanjem regrutacijskog bazena, vojno-politički vrh u Kijevu krajem je godine natuknuo kako neće zalupiti telefonsku slušalicu ukoliko sugovornik s druge strane spomene mirovne pregovore. Ako postoje ikakve naznake za okončanje rata, koji se sa svakim novim danom i s obje strane pokazuje sve besmislenijim i manje vrijednim boja, onda se one mogu pronaći u vidljivoj, ako ne i otvorenoj nevoljkosti Volodimira Zelenskog da udovolji navaljivanjima Amerikancima i smanji dob za vojnu regrutaciju na samo 18 godina. Šira javnost može samo spekulirati oko toga koliko je ljudi u ratu nastradalo, koliko ih danas živi i radi u Ukrajini, ili barem njenom dijelu pod kontrolom vlasti. No ako se brojke ubijenih i ranjenih kreću igdje blizu službenih ruskih, prema kojima je dosad stradalo 970 tisuća ukrajinskih vojnika, a u prosjeku dnevno strada njih dvije tisuće, ova nacija ne može računati na svijetlu budućnost.

Nerealno je očekivati kako će Trump ili novi glavni tajnik NATO-a Mark Rutte, koji je na funkciju postavljen prvenstveno kako bi osigurao nastavak rata, pridonijeti razrješenju sukoba koji koristi samo američkim proizvođačima oružja. No s obzirom na to da se s mrvljenjem ukrajinskog gospodarstva smanjuju šanse da država svoj dug vrati, pritisak na američku vlast mogao bi doći sa zasad šutljivih adresa. Ipak, s dekorom nuklearnih prijetnji i obećanjima svog novog »super-oružja«, Rusi u nove pregovore s neprijateljima neće srljati. Putin na foru zamrzavanja rata neće pasti triput, a prekogranični izleti ukrajinske vojske i teroristički napadi u ruskim centrima njegovu odlučnost za dovršavanjem započetog posla mogu samo ojačati.