Dvije stotine godina prošlo je od rođenja Ante Starčevića. Otac Domovine, kako su ga zvali još za života, rodio se 23. svibnja 1823. godine u Velikom Žitniku kraj Gospića. Riječ je o osobi koja je prva jasno rekla »NE« i Beču i Pešti, i to u trenucima kad se o Hrvatskoj, kao samostalnoj i nezavisnoj državi, samo sanjalo. Povodom tog, ali i jubileja 125. obljetnice smrti sveučilišni profesor Pavo Barišić, u izdanju Školske knjige, objavio je knjigu »Ante Starčević. Ideali slobode i prava« koja donosi inovativan pogled na Starčevićevu političku i filozofsku misao.

Uz nove crtice za portret sabornika i filozofa, knjiga otvara poglede na njegovo političko, književno, filozofsko i duhovno promišljanje te iznosi na vidjelo aktualnost njegovih misli i državničkih poruka te zaključke koji nadilaze dosadašnja tumačenja Starčevićevih promišljanja i stavova. Profesor Barišić je, osim izdane knjige, proteklog tjedna održao nekoliko predavanja o utemeljitelju pravaštva, od kojih izdvajamo ono u Hrvatskom državnom arhivu koje je, pored spomenutog, organiziralo i izložbu »Dr. Ante Starčević – Otac Domovine« u Državnom arhivu u Gospiću, kao i znanstveni skup u suorganizaciji s Filozofskim fakultetom u Zagrebu »Ante Starčević – lik – djelo – historiografija«.

Razgovor s Barišićem započeli smo s pitanjem – zašto smo zaboravili Antu Starčevića?

– Generacije koje su izborile slobodu i demokraciju, a to imate još od antičkih vremena kod Polibija, spomenute iznimno cijene. Sljedeće generacije na temu slobode već slabije reagiraju. Općenito, naš narod slabo poznaje svoju povijest.

Tako je to kod nas

Pozvao bih se, i ovoga puta, na Matoša koji je 1911., kada se pojavila prva monografija o Anti Starčeviću iz pera Kerubina Šegvića, kazao, parafrazirat ću: »Tako se kod nas događa. Familijarno se govori o Marxu, Masaryku, Havličeku; prijateljski se razmjenjuju informacije o Kierkegaardu i Bismarcku, dok malo o vlastitim veličinama znamo«. Starčevića je u to vrijeme grdila čitava generacija »naprednih žutokljunaca« koja ga nije čitala. Zato ga nije ni mogla razumjeti, jer svi koji su ga čitali smatrali su ga dragocjenim. ​Miroslav Krleža Starčevića naziva »najlucidnijom našom glavom« te se divio kakvom je bistrom pronicavošću taj umnik promatrao hrvatsku stvarnost svoga doba. Krleža zaključuje kako je upravo iz njegova pera ta stvarnost dobila najplastičnije slike i govorničke iskaze za »jedno čitavo stoljeće«. Uostalom, nemojmo zaboraviti da se kod nas demokracija nije razvijala prirodnim i kontinuiranim putem te se o mnogim temama dugo godina nije smjelo raspravljati. U Austro- Ugarskoj je riječ »revolucija« bila zabranjena. Nakon toga dolazi Stara Jugoslavija u kojoj je dobar dio onih koji su hvalili Starčevića bio progonjen. Trebalo je doći do obnove njegovih ideja i to je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman dobro znao. Nije on bez razloga Starčevića stavio na najveću novčanicu ili postavio, u Predsjedničke dvore, njegovu skulpturu da bi kasnije netko došao i odnio je u muzej, prepričava profesor Barišić.

Zapravo ljevičar

Njegova tvrdoukoričena knjiga na više od tri stotine stranica donosi opsežan pregled života i rada Ante Starčevića te kroz osam poglavlja – »Ideal vladavine naroda«, »Alma mater Pestiensis«, »Pisac Političkih iskrica«, »Ban Mažuranić i stekliš Starčević«, »Romantik ili realist«, »Istina i opsjene«, »Sloboda i republika«, »Ljevica ili desnica?« – donosi nove znanstvene spoznaje i inovativne reinterpretacije istraživački otvorenih pitanja. Tako Barišić argumentira Starčevićevo autorstvo rukopisa Političke iskrice koje se ranije pripisivalo Ivanu Mažuraniću, baca novo svjetlo na njegov republikanizam i liberalizam, nudi dragocjenu istraživačku građu i sustavno prikazuje Starčevićevu naobrazbu u kontekstu naobrazbe hrvatskih intelektualaca na europskim sveučilištima. Starčević je imao viziju i vjeru u svoj narod, smatrajući da je samostalnost moguća i nije nerealna, kako su mnogi tada vjerovali. Eugen Kumičić dodijelio mu je počasni izraz »Otac Domovine« u posveti romana »Urota zrinsko-frankopanska«, a Starčević u jednom pismu kaže: »Žao mi je, da se uznose i uzveličavaju moje zasluge za domovine. Po mojemu osvedočenju, to je glavna mana Hervatah, da lahkoumno hvale i lahkoumno kude; u pervom slučaju poveravaju se preko mere i gube samostalnost, u drugom su nepravednih, u obih samo si škode.«

Starčevići su u gospićkom kraju živjeli dva i pol stoljeća, a po predaji potječu iz Hercegovine. Rodio se u obitelji Jakova i Milice te je imao brata Andru i dvije sestre – Mariju i Anu. Velik utjecaj na njegov razvoj imao je stric Šime Starčević, istaknuti jezikoslovac i pisac ikavac koji je posjetio Žitnik 1836. i u Karlobag poveo najmlađeg člana zadruge Antu, koji će u stričevu domu nastaviti naobrazbu i preuzeti njegove simpatije i sklonosti do kraja života, a od strica će naslijediti i zanos za ideje francuskog velikog prevrata koji je uzdrmao čitavu Europu.

– Ustavi Francuske njegova su najdulja knjiga. Premda ne krije svoje oduševljenje naspram Francuske revolucije, on analizira i kritizira sva izopačenja iz 1789. godine. Bio je kritičan, osuđuje i same Jakobince, ali isto tako kaže da ako su, u ime ideala, učinili zlo, nisu bili svjesni onoga što su učinili. U mnogočemu su pretjerali, on je bio svjestan toga, ali svaka revolucija sa sobom nosi i lošu stranu medalje. Iako ga se danas doživljava kao desnog političara, svu svoju karijeru bio je, zapravo, ljevičar, kazuje Barišić.

»Stari« od gimnazije

Starčević je trivijalku pohađao u Klancu, u Karlobagu je kod strica dobio prve pouke u humanističkim znanostima, razvijao je osjećaj za narodni jezik i sklonost jezikoslovlju, a pouke iz latinskog, aritmetike, zemljopisa i prirodopisa za početne razrede gimnazije primio je od župnika u Smiljanu. Godine 1839. dolazi u Zagreb i polaže prva dva razreda latinske gimnazije. Davao je i pouke Eugenu Kvaterniku koji je zbog krhka zdravlja često izostajao iz škole. U gimnaziji je stekao nadimak »Stari« za čitav život. Nakon završenih šest razreda gimnazije s izvrsnim uspjehom na Kraljevskoj akademiji znanosti pohađa dvogodišnji studij filozofije te na kraju školovanja u Zagrebu uz hrvatski govori još njemački, mađarski, latinski, grčki i talijanski, a na poticaj strica i po svojoj sklonosti uči još i francuski. Doktorirao je filozofiju u Pešti 1846. i, ne uspjevši dobiti mjesto profesora na zagrebačkoj Akademiji, zaposlio se u odvjetničkoj kancelariji u Zagrebu gdje je radio do 1861. godine.

Budući da se školovao u Zagrebu dok je Hrvatski narodni preporod doživljavao svoj vrhunac, zanesen je preporodnim idejama, a u Gajevoj je Danici te u Zori dalmatinskoj i Bačkoj vili objavljivao pjesme i prozna djela i to pod pseudonimom A. V. Rastevčić. Književnim radom nastavio se baviti i za neoapsolutizma te je napisao četiri drame, od kojih je sačuvan samo »Selski prorok«. Objavljivao je i pjesme, feljtone, kritike, aforizme i filozofske eseje u Narodnim novinama i Nevenu. Priredio je za tisak prvo izdanje Istarskoga razvoda izradivši pritom latiničku transkripciju toga glagoljičkog pravnog spisa. Protivio se jezičnim koncepcijama Vuka Karadžića i njegovih sljedbenika u Hrvatskoj, s kojima je vodio oštre polemike o jeziku te je odbacio Bečki književni dogovor iz 1850. Godine 1853. bio je izabran u književni odbor Matice hrvatske te u uredništvo Nevena, bio je aktivan i u Družtvu za povjestnicu jugoslavjansku, a od 1860. surađivao je u Pozoru. Godine 1861. bio je imenovan velikim bilježnikom Riječke županije, gdje je napisao četiri županijske predstavke, kojima je odredio svoje stajalište prema svim temeljnim političkim pitanjima važnima za sudbinu Hrvatske. Ti su spisi bili osnova političkog programa Stranke prava, koju je, zajedno s Eugenom Kvaternikom i Perom Vrdoljakom, osnovao iste godine.

(Pre)visoki ideali

Na pitanje gdje je pravaštvo danas i kako bi Starčević reagirao kada bi znao da su se stranke s njegovim predznakom u demokratskoj Hrvatskoj rasipale, Barišić odgovara kako su se pravaške struje rasipale i za Starčevićeva života.

– On je postavio prevelike moralne zahtjeve na politiku. To je, kao ideal, dobro, ali u pragmatici je to moglo drukčije. On je čitao Machiavellija i referirao se na njega, shvaćao misao napisanog, ali je i dalje usmjeren k idealima i nekako je njegova sreća što je ostao u oporbi jer je tako mogao zahtijevati te visoke ideale i na njima inzistirati samo s tog mjesta. Da je njegova stranka došla na vlast, pitanje je koliko bi ti ideali izdržali test političkog pragmatizma u kojem postoje konkretni interesi raznih strana. Na pitanje gdje je danas, mogu kazati da je pravaštvo naša tečevina i realitet. Ideju o državnoj samostalnosti imamo realiziranu i baštini je svaka politička opcija. Pokret pravaštva se, kako sam kazao, raskolio i za Starčevićeva života – između Folnegovića i Franka, kasnije i između braće Mile i Davida Starčevića. Pravaši su se stalno dijelili i u godinama iza Starčevićeve smrti, a u ovih trideset kratkih godina posvjedočili smo kako se dijele u više navrata, kaže Barišić.

Prilikom osnivanje Stranke prava Starčević se oslanja na politička iskustva iz 1848. i zalaže se za bezuvjetnu samostalnost Hrvatske. Iz tog vremena dolazi i geslo »Bog i Hrvati« kojim simbolično iskazuje pravo suverena naroda da upravlja svojom sudbinom te da nad sobom priznaje samo Boga. Narod je tako odgovoran jedino Bogu i samome sebi, a vladar je »posvetitelj, izvršitelj i čuvar zakona«. Iako je studirao i teologiju i pripremao se za svećenički poziv, u povijesti je ostao zapamćen kao antiklerik.

– Kod Starčevića je prisutna kritika licemjerja koje se pojavljuje kod Crkve kada uđe u politiku. Zauzeo je popriličnu poziciju sekularizma jer je vidio da Crkva ima drugu logiku koja zahtijeva poslušnost i ne može slobodno odlučivati, već robuje utjecajima. Starčević je kritičan prema negativnim pojavama, ali u svojim redovima ima nekoliko vrlo utjecajnih svećenika pravaša koji su činili jaka uporišta te stranke. Pa svećenik je, na koncu, i pomirio Strossmayera i Starčevića u Krapinskim Toplicama. Malo je koji domaći politički djelatnik ili teoretičar tako jasno kazao da je vjera stvar duševnosti i privatna sfera pojedinca kao što je to učinio Ante Starčević, pojašnjava naš sugovornik.

Pravaška Rijeka

Zbog prosvjeda u Rijeci ujesen 1862., u kojima je spaljena zastava, podvrgnut je istrazi i suspendiran, a 1863. i osuđen. Vraća se u Sabor 1865., a dvije godine nakon počinje izlaziti glasilo Stranke prava »Zvekan« te se služi satirom kao političkim oružjem. Pravaške ideje okupljaju mlade, najviše među učeničkim društvima i gimnazijama, a mladi Ksaver Šandor Gjalski fasciniran je pravaštvom. Ranih sedamdesetih Starčević zaključuje da je, ako u vrijeme praunuka bude pedeset onih koji su osvjedočeni u svetost slobode i zauzeti za svoj narod, učinio s pristašama više od svih agitatora ikada. Zbog Rakovičke bune stranka biva isključen iz političkog života do 1878. i pravaš odlazi u Jastrebarsko u odvjetničku pisarnicu sinovca Davida. Obnavlja kult Zrinskih i Frankopana, a za ulazak Austrije u Bosnu iznosi vidovit komentar: »A meni se sve čini da će svi Habsburgi još groznije plakati nad zauzećem Bosne i Hercegovine nego Marija Terezija nad diobom Poljske«.

Za pravaštvo je Rijeka, kao grad prepun slobodnih ideja i pokreta, bila izuzetno važna te je mnoštvo članova dolazilo iz tog dijela Hrvatske. Često se, iz pozicije Beograda, može čuti kako se Starčević u tu sredinu razočarao i da ju je zbog toga kritizirao.

– Koliko je meni poznato, jedino je Viktor Novak objavio da se Starčević natjecao u Beogradu, da nije uspio i tako dalje. Osim tog izvora, nigdje nisam uspio provjeriti tu informaciju. Volio bih, u nekom povijesnom arhivu, vidjeti da je to tako. Stoga je uzimam s rezervom jer kod Starčevića nema nikakvog razloga za osobnu reakciju. On se načelno suprotstavlja, on inzistira na hrvatskom jeziku i definiciji hrvatske državnosti. Što se tiče samog odnosa prema Srbima, on razdvaja etičku pripadnost od političkog djelovanja. Među pravaškim redovima imate mnoštvo nekatolika jer on sanja zajednicu u kojoj su svi ravnopravni, tvrdi autor najnovije knjige o Anti Starčeviću koja je nastala na temelju njegova dugogodišnjeg istraživanja i više znanstvenih radova te predavanja o filozofiji prava i države Ante Starčevića izvedenih na Sveučilištu u Zagrebu, a namijenjena je podjednako znanstvenicima istraživačima, studentima filozofije, prava, politologije, povijesti, sociologije i književnosti, kao i svakom čitatelju koji gaji interes za navedena područja, a osobito za povijest hrvatske političke misli.

Spomenik u djelima

Na izborima ujesen 1884. Stranka prava dostiže politički vrhunac s 25 mandata. Frank je pokrenuo izgradnju Starčevićeva doma kao dara naroda, a nakon afere spaljivanja mađarske zastave u Zagrebu za posjete Cara 1895. raspada se Stranka prava.

Ante Starčević preminuo je 28. veljače 1896. Želio je da ga sahrane u groblju izvan Zagreba, a na pogrebu je zabranio svaki sjaj, glazbu, pjevanje, zvonjenje, vijence. Tražio je da se tijelo položi u prostu, nepomazanu drvenu škrinju, a sprovod da se obavi po »jednom vrijednom duhovniku rimske crkve i po njezinom obredu«. Zabranio je spomenik i svaku javnu počast. »Neka narod troši na korisnije stvari, spomenik je u djelima«, kazao je.

Imovinu je ostavio sinovcu Mili i za otplatu preostala duga za gradnju Doma. Dio je darova Društvu Ćirila i Metoda u Istri, Društvu za iskapanje davnina u Kninu i Društvu za hrvatsku povijest u Splitu.

– Zaborav se događa nesigurnim i provincijskim sredinama koje počnu prepoznavati vrijednost tek kada potvrda dođe izvana. Tko bi za Luku Modrića rekao da je najbolji da nije donio tolike medalje i pehare? Tako je i u znanosti i u politici. Hegel je za temu habilitacije izabrao Keplera i brani ga u odnosu na Newtona jer je on njegov zemljak. Drugi narodi promiču svoje vrijednosti, a mi smo nesigurni, iako za jedan mali narod imamo ogromne potencijale – znane i neznane, zakopane i prešućene. Trebamo se zapitati jesmo li dostojni baštine koju smo naslijedili, zaključuje profesor Pavo Barišić čija je nova knjiga zasigurno veliki prilog i izvor za daljnja istraživanja i čvršću potvrdu lika i djela Ante Starčevića u našem društvu.

Filozof preporodne generacije

Preporodna generacija, naglašava Barišić, u Hrvatskoj oskudijeva filozofskim djelima. Starčević je od svih, po Drechsleru, »zašao najbliže k filozofiji«. S grčkog je preveo 38 Anakreontovih začinaka, prevodio je i Bibliju i Rimsku Iliriju od Apiana Alexandrinskoga. Slavko Ježić ličkom piscu pripisuje ‘naročito mjesto u književnosti’ i označuje ga kao »samonikao i jak stvaralački duh« iza čijeg opusa se krije mjerilo i uzor, vrednota i ideja prema kojima rasuđuje zbiljski svijet. Nenadmašan je ljetopisac hrvatske stvarnosti, nadahnut europskom starinom i klasikom. Stanislav Šimić, brat Antuna Branka Šimića, piše 1936. kako je »obilje Starčevićevih misli općenito životnog smisla do dana današnjeg najviše što ga je jedan pisac u hrvatskom jeziku ostavio.«