Kakva je prava pozadina cijelog »teatra« s carinama koji američki predsjednik Donald Trump manirom vještog šoumena prezenitira američkoj i svetskoj javnosti, krije li se osim ekonomskih interesa i neka »dublja« politika, geopolitika ili nešto treće? Ili, pojednostavljeno rečeno, »tko je ovdje lud«, da se referiramo na jedan poznati (američki) film? Ili je sve izgubilo smisao – pitali smo Vladimira Milinovića, medijskog stručnjaka, političkog komentatora i konzultanta iz INMS-a (Ideje novih medijskih strategija).

– Na prvi pogled Trumpova strategija oko carina doista izgleda kao »prvo batina, pa mrkva«, ali zapravo se radi o klasičnom primjeru njegove dugoročne igre koja kombinira ekonomiju, psihologiju i geopolitiku. Povlačenje carina na 90 dana može se tumačiti kao pokušaj stvaranja prostora za nove pregovore, signal partnerima i tržištima da još uvijek postoji prostor za dogovor. S druge strane, dramatično povećanje carina prema Kini – na čak 125 posto – nije impulzivan čin, nego dio šireg pritiska. U međuvremenu Trump je carine Kini povećao na čak 245 posto!

Trump i njegov tim, koliko god izgledali kaotično, ne djeluju bez strategije. Radi se o taktici maksimalnog pritiska, poznatoj iz diplomatskih i trgovinskih pregovora, gdje se druga strana pokušava prisiliti na ustupke kroz eskalaciju. Pritom se domaćoj publici šalje poruka snage, odlučnosti i zaštite američkih interesa. No, iza svega toga skriva se i jedna dublja geopolitika: SAD pokušava dugoročno obuzdati kineski uspon, ne samo ekonomski nego i tehnološki, pa i vojno. Carine su samo jedan od alata u tom arsenalu. Dakle, tko je ovdje lud? Možda nitko – ali svakako svi igraju neku ulogu u političkom teatru koji više nije samo američki, već globalni. U tom smislu carine više nisu samo porez na robu, nego instrument poruke, pritiska i pozicioniranja u svijetu koji više nije unipolaran. I da, možda sve djeluje kao da je izgubilo smisao – ali to samo zato što se igraju igre čiji se stvarni ciljevi kriju ispod površine. Kad Trump vodi predstavu, granica između stvarnosti, šoua i strategije postaje vrlo tanka.

Ono što treba razumjeti, je da je Trump već u svom prvom mandatu obećao povratak »manufacturing jobs« u Ameriku, i na temelju toga dobio je ključne države u »rust beltu«, regijama koje su najviše propale deindustrijalizacijom. Ideja ovog mandata je, čini se, da obećanja treba ispuniti po cijenu sloma dosadašnjeg ekonomskog sustava – koji je, prema mišljenju Trumpova tima, svejedno neodrživ, pa nema veze sruši li ga se polagano i diplomatski ili brzo i spektakularno.

Spektakl trenutka

Gledajući širu sliku svega što se sad zbiva, hoće li, može li i koliko dugo, Trumpova politika (ne samo ova carinska, trgovinska) izdržati na dugoročne staze? Drugim riječima, jesmo li na početku kraja globalizacije i početka trumpizacije ili su Trumpov »dan oslobođenja« i nova američka doktrina tek kratkotrajne anomalije, netko će reći »novo nenormalno« s kratkim rokom trajanja?

– Trumpova politika, bez obzira na to koliko djelovala kao ad hoc improvizacija, zapravo ima uporište u dubokim promjenama koje se već godinama kuha(ju) ispod površine globalnog poretka. Ona nije samo osobna ekscentričnost jednog predsjednika, nego simptom – možda i katalizator – šireg trenda: povlačenja Zapada iz logike neograničene globalizacije prema selektivnoj, interesnoj i sigurnosno filtriranoj suradnji. Može li trumpizam dugoročno opstati? Ne nužno u svom čistom, spektakularnom obliku kakav gledamo sada, ali njegovi temelji – ekonomski protekcionizam, nacionalni interes ispred multilateralizma, skepsa prema međunarodnim institucijama i savezništvima – sve su prisutniji i u drugim zemljama, uključujući i Europu.

Drugim riječima, možda nećemo svi postati Trump, ali ćemo sve više živjeti u svijetu koji funkcionira prema pravilima koja je on, na svoj način, brutalno i glasno artikulirao. Jesmo li na početku kraja globalizacije? Ne nužno – ali jesmo na početku njezine mutacije. Svijet više nije jedno veliko tržište pod kapom slobodne razmjene i liberalne demokracije. Umjesto toga gledamo fragmentaciju: blokove, saveze po interesima, »friend-shoring« i »de-risking« umjesto »free tradea«. Globalizacija se mijenja, prelazeći s univerzalnog modela na fragmentiranije, interesno vođene oblike suradnje. Trumpova politika odražava i ubrzava te promjene, ali je pitanje hoće li »trumpizam« postati trajna paradigma ili samo privremeni katalizator. Ono što je sigurno je da se dosadašnje stanje, koje bi se blago satirički moglo opisati ovako: »Europa štedi na obrani jer se podrazumijeva kako će je u slučaju rata braniti rezervisti iz Alabame; industrijalci proizvode u Kini i Vijetnamu jer je tako jeftinije, čak iako su tamošnji radnici zapravo u pravno i ekonomski neprihvatljivom stanju; američki građani koji su izgubili posao žive na welfare cheks, food stamps i tabletama (prije OxyContin, sad nažalost i Fentanil), dok krajnje siromašnima kao izlaz ostaje uniforma i konstantni rat na pet kontinenata« – ta, blago satirizirana slika je gotova i više se ne može uzeti u obzir kao nikakva opcija za budućnost. Neka vrsta proizvodnje, sigurno ne šivanje tenisica iz poznatog mema, vratit će se u SAD.

Vidimo da se u SAD-u već organiziraju masovni prosvjedi u gotovo svim saveznim državama, prije svega zbog ovakve ekonomske politike (carine, trgovinski rat…), a i potpora Trumpu izražena u postocima počinje padati. Što zapravo Donalda Trumpa može politički pogoditi?

– Trumpa ne može zaustaviti jedna stvar, ali ga može potkopati kumulacija. I to ne nužno politička, nego emocionalna. Trumpov uspjeh uvijek je bio vezan uz osjećaj da »vodi«, da dominira narativom, da ima kontrolu nad situacijom. Kad taj osjećaj počne slabjeti – kroz pad potpore, rast prosvjeda, gubitak utjecaja u medijima – onda počinje i erozija njegova političkog kapitala; a ona je često brža nego što izgleda. Ekonomija je tu ključna – ne zato što birači čitaju izvještaje o BDP-u, nego zato što osjećaju cijene na benzinskoj crpki i u supermarketu. Ako carine počnu gristi prosječne Amerikance više nego što ih »štite«, ako trgovinski rat preraste u osjećaj gospodarske stagnacije, Trumpova naracija o »America First« može izgubiti na snazi.

No, Trump je već preživio mnoge »zlokobne reference iz prošlosti«: dva opoziva, istrage, optužbe, sudske postupke – sve je to njegovim biračima bio samo dodatni dokaz da se »establishment« urotio protiv njega. Samo naizgled paradoksalno, napadi mu često podižu rejting. Zato nije pitanje što ga može koštati na »mid-termu«, nego tko: birači iz sredine, neodlučni, umorni od buke, koji možda ne vole ni Bidena, ali žele predvidljivost više od spektakla. Drugim riječima, Donald Trump neće se zaustaviti jer je »kriv«, nego ako većini Amerikanaca postane – naporan. To ne donose sudovi, nego život! U ovom trenutku takav rasplet nije izgledan. Trump isporučuje ono što je obećao – izolacionizam, raskid s proizvodnjom u Aziji. Nažalost, ili kako god, to je ono za što su njegovi pristaše glasovali. Prekid uvoza sirovina i komponenti iz Azije može nenamjerno pogoditi čak i one koji su ga podržavali, poput tehnoloških magnata. Možda su ih njihovi ekonomski modeli i AI-jevi trebali na to prije upozoriti. Ali povijest je često ironična.

Blokovi i interesi

No, ako razum ipak prevlada sadašnje bezumlje, što očekivati u budućnosti? Drugim riječima, može li i hoće li nakon ovakve pomno isplanirane američke ofenzive uslijediti konsolidacija, faza prilagodbi, dogovora i kompromisa? Može se pretpostaviti da nikome nije u interesu globalna recesija koja vodi u sveopću katastrofu svih i svakoga, pa i Amerike, EU-a također, pa i »svemoćne« Kine… O Rusiji i ukrajinskom ratu ovaj put nećemo!

– Ako razum ipak prevlada, a povijest nas uči da se to često događa tek nakon što se isproba sve drugo, onda nas čeka faza konsolidacije, prilagodbe i redefiniranja pravila igre. To neće biti povratak na staro, nego uspostava novog »normalnog«, koje će više biti nalik na složenu ravnotežu interesa nego ideale slobodnog tržišta i multilateralizam iz kasnih 90-ih. Iako današnja retorika zvuči kao da svi marširaju prema ekonomskom ratištu, realnost je da nitko ne želi pravu globalnu recesiju jer bi i pobjednici u njoj bili gubitnici. I SAD, i Kina, i EU duboko su međupovezani, i unatoč svemu, ovisni jedni o drugima. Zato će, nakon početne buke i demonstracije snage, doći trenutak kada će svi akteri – bar oni koji odlučuju – poželjeti stabilnost više od prestiža. U tom smislu moguće je da upravo ova eskalacija stvori prostor za novu vrstu dogovora – ne više naivno univerzalnu, nego realističnu i višeslojnu. Umjesto jedne globalizacije, možda ćemo imati više »regionalizacija«, gdje će se interesi balansirati unutar blokova, ali uz određena pravila koja sprječavaju potpuni kaos. Trumpova ofenziva – ako ostane bez pravih rezultata – može poslužiti i kao lekcija. Ne nužno samo Amerikancima, nego svima: da ekonomska sila nije svemoguća, da interesi imaju granice, i da politika, bez obzira na veličinu vojske i BDP-a, i dalje mora računati na – druge; a to otvara prostor za dogovor. Ne zato što su svi dobri, nego zato što nemaju izbora. Međutim, prostora za dogovor ima: dosadašnji neograničeni rast Kine ionako bi bio prekinut njezinom populacijskom krizom, jednako kao što se dogodilo prije 20 godina s Japanom. Uljuljkana, zaspala Europa ionako se morala probuditi. Održavanje američkog načina života na dug i pražnjenjem unutrašnjosti se nije moglo nastaviti. Također je tu nešto što iz Europe možda ne vidimo dovoljno jasno – u političkoj filozofiji Amerike došlo je do dugoročnih promjena, čak i vjerni »republikanci« više ne misle da su ratovi u Afganistanu i Iraku bili nešto dobro, nego ih promatraju kao povijesnu »grešku«.

Tako da Trumpov »ljuti začin« ne dolazi niotkuda, već je produkt 30-godišnjeg društvenog razvoja. Ono što je ključno za nas u Europi je da zadržimo prisebnost, zdrav razum i očuvamo Europsku uniju, u ovom ili evoluiranom obliku. EU je ključan za očuvanje europskog utjecaja u promjenjivom svijetu. Ako Amerika prolazi krizu identiteta, Europa je na testu jedinstva i prilagodljivosti – njezina budućnost ovisit će o sposobnosti zajedničkog djelovanja.

Promijenit će se karakter NATO-a

– Ne bih rekao da će NATO posve propasti, ali će se njegov karakter promijeniti. Ideja svojevrsne »humanitarne organizacije« koja omogućava zemljama kao što je naša, i manjima, da troše 1,5 posto na obranu i zapravo ne misle da je obrana nacionalna odgovornost, dok se tehnika nabavlja iz donacija stare američke opreme – budimo iskreni – bila je nerealna i najbolje je to više ne spominjati kao mogućnost i strategiju. Još je neodgovornije bilo uvjerenje »velikih« europskih zemalja da mogu ulagati 1 posto u vojsku zato što ako netko zaprijeti, SAD kao neupitni saveznik raspolaže »atomskim odvraćanjem«… Budućim generacijama bit će teško povjerovati u to. Kako stari, tako ni novi NATO nije izgovor za »štednju«, nego je savez u kojem sudionici moraju razviti i staviti na raspolaganje sposobnosti kojima pridonose zajedničkom interesu, kaže Vladimir Milinović.