U osnovi, nakon svega nekoliko sati boravka u Svetom Petru u Šumi, središtu istarske općine koja nakon skorašnjeg popisa stanovništva očekuje brojku od 1.100 žitelja, čovjek, ili da budemo do kraja precizni – novinar, osjeća se – posramljeno.

​To je mjesto javnosti i onima koji ju u velikoj mjeri oblikuju uvijek zanimljivo zbog činjenice da je jedino na prostoru Istarske županije u kojem godinama vlast obnaša – HDZ. Sveti Petar u Šumi se doima poput sićušnog otoka, nekakve Mikronezije unutar golemog IDS-ovog oceana.

I kao takav je »čudan«, »neobičan«, »zagonetan«. Skoro da ga se predstavlja poput nekakvog Amiš prostora unutar sasvim drugačije civilizacije.

Baš prava Istra

– Mnogi tako misle, a ono baš prava Istra, po meni najistarskija sredina i općina od svih u našoj županiji! Naravno da se kod nas i doseljava jer smo potentno i gospodarski privlačno područje, no ono što veseli je podatak da se skoro nitko ne iseljava.

Da svi koji se ovdje rode, a rađa nas se sve više i više, ovdje i ostaju. Mi smo vam općina – bez nezaposlenih! Općina u kojoj je deset posto stanovništva u osnovnoj školi. I ne, nemamo namjeru tu stati, želimo da mladih bude još i više.

Stipendiramo ih nakon srednje škole tako da imamo i odličan postotak visokoobrazovanih u ukupnom broju stanovnika. Uostalom unazad petnaestak godina uložili smo upravo u demografsku obnovu gotovo 800 tisuća kuna što za općinu koja raspolaže s godišnjim proračunom manjim od osam milijuna kuna baš i nije malo.

A to što nas se izvana najprije primjećuje kao HDZ-ovu općinu, to je nama sasvim nebitno. Svi su dobro došli, ne pravimo baš nikakve razlike, ali ne skrivamo želju biti prvacima, ne skrivamo da želimo biti ne samo najboljom istarskom jedinicom lokalne samouprave.

Mnogo je to više jer je u našim je razvojnim planovima jasno zacrtano da 2025. godine želimo biti hrvatska općina u kojoj se – najbolje živi. Po parametrima što povezuju sve tipove standarda, od infrastrukturnog, socijalnog, društvenog pa sve do gospodarskog.

Hoće li tada biti bitno koji je politički predznak stranke koja ovdje obnaša vlast? Da, nama koji smo njezini članovi svakako da će biti važno jer politika je i vid nadmetanja s konkurentskim strankama.

Ali ostalima je to – manje važno. Najvažnije na koncu da će svi koji ovdje, u općini Sveti Petar u Šumi, žive biti sretni i zadovoljni, kaže općinski načelnik, dr. Mario Bratulić.

Uvijek u pokretu

Iako je bilo tek jutro na posnu Pepelnicu, a on se vratio s krajnjeg juga Hrvatske, od Sv. Petra više od 600 kilometara udaljene bratske općine Konavle, dr. Mario Bratulić, dugogodišnji općinski načelnik istarskog »HDZ-ovog otoka« bio je prepun energije.

– Takva smo familija. Uvijek u pokretu. Nema dana u kojem ne odradim set vježbi, u kojem se na jedan specifični svoj način ne rekreiram. Naprosto, takav sam, imam energije i s veseljem ju dijelim sa svojim sumještanima, ali i ne samo s njima, pojašnjava nam Bratulić svoj »energetski kod«.

A da su baš takva, energična familija pokazuje i njegov sin Petar, jedan od njihovo četvero djece, po treći put za redom prvak Hrvatske u polumaratonu. Mario je pak dopredsjednik Hrvatskog atletskog saveza, a ono što dodatno čudi u tom njegovom nevjerojatnom energetskom koktelu je činjenica kako je iznimno sadržajnu transformaciju općine proveo kao – volonter!

– Prvi sam put na mjesto općinskog čelnika došao 1997. godine. Rođen sam 1965. godine, a iako mi je želja bila studirati i dakako diplomirati medicinu u Rijeci, završio sam zagrebačku veterinu.

Politički se angažman nametnuo prirodno, sam od sebe kad su krenule devedesete, a čitavo vrijeme od uključenja u politiku najvažnija mi je ista misao: mi smo tu zbog služenja! U Hrvatskoj se politika na žalost prečesto doživljava kao bitka za osvajanje pozicija s kojih se vlada.

A sasvim je suprotno: baviti se politikom znači imati svijest o sebi, svojem znanju i kvaliteti, energiji koja će pomoći promjene na bolje za cjelokupnu zajednicu.

Možda sam i pretjerano dugo bio volonter, punih 21 godinu, da bi zadnje tri godine ipak profesionalizirao svoj mandat, ali takvo je moje uvjerenje, objašnjava Bratulić.

Paralelni slalom

Profesionalizacija je uslijedila 2018. godine iz mnogo razloga. Ponajprije općina je iz jedne poprilično devastirane sredine propadajuće prehrambene industrije – u Svetom Petru su bili Purisovi pogoni izgrađeni sredinom sedamdesetih kad je bio dio integralne općine Pazin – i katastrofalne infrastrukture – većina je spojnih prometnica prema drugim mjestima bila neasfaltirana – danas dosegnula uistinu zavidnu razinu razvijenosti.

Stvorena je sjajna podloga za novi razvoj koji će objedinjavati sve komparativne prednosti jednog takvog prostora. Od moćne solarne elektrane snage 10 MW, brojnih turističkih smještajnih kapaciteta – bliže se brojci od 400 kreveta – do jedne raritetne točke, generatora jako širokog spektra razvoja u kojem smo pretpremijerno i vodili razgovor – Prvoj hrvatskoj kući od kobasica!

Ono u čemu se Bratulić, pa i prekomjerno, iscrpljivao, bio je ustrajni paralelni slalom koji je vozio između svoje struke, što se više doticala biotehnologije nego same veterine, i politike.

Svakako, kao osoba koja je u najvećoj mjeri uronjena i u sve tradicijske vrijednosti kraja iz kojeg je ponikao, želja mu je bila baš tome, kodnim, identifikacijskim supetarskim vrijednostima dati pečat modernih vremena.

– Svinjogojstvo i s njime povezane prerađivačke djelatnosti nisu samo naš specifikum, jako je to važna odrednica svih najrazvijenijih europskih država, da se na njih ograničimo. Dugo smo razmišljali kakav iskorak u Sv. Petru napraviti na području koje bi kvalitativno same nas uzdizalo, ali i postalo zanimljivo bližim i daljnjim posjetiteljima.

Kobasice, ili kako mi i mnogi drugi Istrijani kažemo klobasice, su na kraju iskrsnule kao idealna poveznica. Nas s našom tradicijom i nas prema drugim krajevima Hrvatske i susjednih prostora, pojašnjava Bratulić.

Sve se idealno ispreplelo prije nešto manje od deset godina. Kao osoba koja uvijek vozi na više kolosijeka, bio je tada u visokoj fazi osvajanja krune svoje znanstvene karijere. Tema radnje na kojoj je 2013. godine i doktorirao bila je usko povezana s proizvodnjom kobasica, ne nužno samo istarskih.

S druge strane, godinu ranije, postavljeni su temelji nečeg što se do ovih »kovidnih« vremena razvilo u jedan skoro pa kontinentalni specifikum – festival »S klobasicom u Europu«.

S klobasicom u Europu

– Kad sam prije desetak godina iznio ideju o pokretanju jednog takvog festivala, ali i ambiciju da postanemo referentni centar za kobasice u Hrvatskoj, iznio svojim suradnicima rekli su mi: »Mario, ti si munjen!«

Možda, ali bez te crte koju neki mogu definirati i kao munjenost, a ja bih rekao da je to spoj vizije i strasti, ne može se do velikih postignuća. Već prva izdanja naših fešti od klobasica su pokazala kako je zanimanje za takav događaj golemo.

Opsjedali su nas posjetitelji iz bližih krajeva, Istre i Rijeke, ali i oni iz najudaljenijih. Pa i temelji naše sada institucionalne povezanosti s Konavlima nastali su na fešti od klobasic.

Dakako, sa željom da naše spoznaje podijelimo i s njima, u nastojanju da se maksimalno kvalitetno podigne jedan sličan konavoski suhomesnati proizvod, kaže Bratulić.

A kod njega svega jest, samo mira ne. Kreće vrtjeti film unaprijed, i opet bi netko mogao zaključiti kako ga vrti prebzo, kako je i opet – munjen.

– Sve je to lijepo, sav taj šušur, ali kad vam se dva put godišnje u Sv. Petru okupi toliki broj ljudi, shvatite da je potencijal kudikamo veći. Da se sve zajedno mora pretvoriti u benefit što će trajati čitave godine.

Ideja je bila – kuća klobasice. Mjesto koje će imati stalni muzejski postav i jednu civilizacijsko-povijesnu priču o kobasicama, njihov zemljopisni pregled, ali i mjesto na kojem će se održavati najznačajniji edukacijski susreti iz te domene.

Neovisno o tome hoće li teme biti priprema, čuvanje, modalitet spravljanja kobasica ili njihov krajnji čin – gastronomska iskoristivost. Uz to što ćemo biti referentni hrvatski centar iz te domene, želimo postići i značajnu međunarodnu privlačnost, biti mjesto na kojem će se priča o kobasicama i internacionalizirati, direktan je Bratulić.

Mi smo pak imali tu čast da u unikatnoj Hrvatskoj kući od kobasica budemo prvi gosti. Obnova starog austrougarskog gospodarskog zdanja s početka prošlog stoljeća trajala je nekoliko godina.

Željelo se sačuvati dio izvorne arhitekture, ali joj dakako dati i sve one potrebne sadržaje koji jedan tako ambiciozno zamišljeni prostor mora sadržavati.

Osim polivalentnog prezentacijskog prostora površine 200 četvornih metara, tu su i svi prateći sadržaji, multimedijalnosti potrebni video zidovi ali i profesionalna kuhinja jer je ambicija postati i referentnim gastronomsko-edukacijskim centrom.

Ono što je također za svaku pohvalu, dizajn je interijera. Osmislile su ga pulske dizajnerice Vesna Janko Finderle i Echatarine Chumak Zhun te njihova tvrtka Home&Co, dok je izvedba prepuštena domaćim, supetarskim stolarima.

Rezultat je jako dobar, ugodan, privlačan i baš onakav kao što se to u Svetom Petru i želi za većinu toga – poveznica razvoja tradicije kroz vrijeme.

– Kuća bi bila svečano otvorena sada, sa zimskim izdanjem fešte od klobasic, ali je pandemija sve poremetila. Kako god, službeno i svečano ćemo krenuti čim se bude smjelo, a kad se to dogodi, ovo će biti mjesto s najmanje deset evenata godišnje.

Na otvorenom jer predvidjeli smo da se na dva okolna platoa, parkiralište i boćariju, mogu postaviti veliki šatori, kao i na unutarnjem prostoru.

Ono čemu se svi iskreno nadamo, jer činjenica da će ova naša kuća od klobasic postati nezaobilaznim mjestom u svojoj primarnoj nakani je izvjesna, je to da postane mjesto okupljanja, posebno ljeti na brojnim gastronomskim događanjima.

Jasno je kako će se na taj način dati dodatni zamah poljoprivrednoj proizvodnji, njezinoj prerađivačkoj komponenti kao i turizmu. Da će naprosto biti od velike koristi domaćim ljudima, kao i svim našim dragim gostima, zaključio je naš razgovor Mario Bratulić.

Djela ispred politike

Napustili smo zgradu. S obzirom da smo došli iz Rijeke, prepune derutnih lučkih i industrijskih skladišta, bili smo i zavidni.

Jer Kuća od klobasic je sjajni primjer kako se iz jednog već pomalo izgubljenog prostora može, pa i ne za prevelike novce jer ukupan iznos projekta financiranog obilato i iz EU fondova, je 3,3 milijuna kuna, može načiniti objekt što će uz svoju primarnu svrhu učiniti još tako mnogo dobrih stvari.

Otišli smo u šetnju, do impresivnog klaustra Pavlinskog samostana, baš kao što nas je, pa i u odličnom arhitektonskom smislu, razveselio pogled na obnovljenu Hrvatsku čitaonicu koja će uskoro proslaviti svoj 135. rođendan.

– Nikad ne stavljamo politiku ispred djela. Neka naša uspješnost u činjenju zadovoljstva stanovništvu bude poziv na političko izjašnjavanje, ne sama, gola politička opredijeljenost.

Mnogi me, ne samo vi, pitaju za »izostanak političkih ambicija« jer sam na ovoj poziciji već skoro četvrt stoljeća. A ja ustrajno ponavljam: nisam ušao u politiku zbog karijere. Mada, vrlo sam aktivan, stranački sam zamjenik Antonu Klimnu unutar istarskog HDZ-a, ali to nije toliko važno.

Istina, bio bih licemjeran kad bih rekao da se ne veselim uspjesima koje ovdje i na nacionalnom planu ne postiže stranka, da se ne veselim kako je upravo HDZ nanovo pokrenuo velike istarske infrastrukturne projekte na okončanju izgradnje ipsilona i druge cijevi tunela Učka.

Jednak bih takav bio i kad ne bih rekao da me ne veseli kad vidim kako nas, posebno po pitanju obnove željezničkih pruga prema Divači i Štalijma ne kopira IDS.

Na kraju krajeva kakav bih ja to političar bio kad ne bi imao neke više, dodatne ciljeve – s obzirom da se nalazim na funkciji dopredsjednika istarskog HDZ-a, nakon ovih izbora čeka nas četiri godine mukotrpnog rada unutar HDZ-a Istre, ali s jasnim ciljem da do izbora 2025. godine, na čelu s predsjednikom Antonom Klimanom, budemo spremni za ozbiljnu utakmicu osvajanja županijske vlasti u Istri.

Kad ne bih i tako razmišljao, ne bih bio političar. Ali nikad, što i svoju djecu učim, neću biti onaj koji koristi veze u korist sebe i svojih, što troši društveni novac za osobne koristi. Znate mojoj je djeci jasno: kroz život nas mora voditi isključivo kult izvrsnosti.

Ništa drugo, posebno ništa za što nismo sami, osobno zaslužni, zaključio je ispred supetarske škole koja godinama broji stotinjkak učenika, naš razgovor Mario Bratulić.

»Munjeni« zasukao rukave

HDZ-ovac, od 1997. godine općinski načelnik Svetog Petra u Šumi, jedne od svega tri istarske općine – uz Sv. Petar to su u jednom kratkom razdoblju bili samo Karojba i Lanišće – u kojima je unutar tri desetljeća na vlasti bila najjača hrvatska stranka.

I da, baš je nekako »bed« krenuti u priču sa slikom istarskog »amiškog« HDZ-ovog otoka, a onda u svemu politiku jedva i pronaći.

Da silni ponos tradicijom, u jako velikoj mjeri protkanoj religijskim elementima što je zahvaljujući djelovanju pavlina samorazumljivo, da i uspješnu realizaciju želje da za nekoliko godina postane mjestom u kojem će željeti živjeti – čitava Hrvatska.

Ali nikako ne onim što se danas u Hrvatskoj podrazumjeva »politikom« – iritantnim malverzacijama s društvenim novcem, beskrajnim ideološkim okapanjima, i neprestanim prebacivanjem krivnje na nekog drugog.

Je, Bratulić je 1997. zatekao tužni, nerazvijeni prostor, ali nije, kao što to većina i nakon niza godina vlastite vlasti, krivnju svaljivao na prethodnike. Ne, naprosto je zasukao rukave i krenuo biti – »munjen«.