Nema ničeg ljepšeg, ponosnijeg od iskazivanja zajedništva, snage naroda, njegove odlučnosti u promjeni situacije koja je egzistencijalno krajnje ponižavajuća. Bojkot trgovačkih lanaca bio je jedan od slikovitijih primjera te moći. Osim svrsishodnosti, trgovine su u petak bile sablasno prazne, pružale su sliku neke postapokaliptične zemlje u kojoj su istina preživjele police trgovina i roba na njima, ali ne i kupci, pokazao je i to da je ljudima uistinu – dosta. Čitavog dana, a posebno u večernjim satima, inače prenapučene trgovine koje su petkom u popodnevnim satima naglašenije posjećene, bile su potpuno prazne. Koliki je ekonomski efekt čitave priče teško je procijeniti, u četvrtak je u popodnevnim satima zabilježena veća posjećenost, a slično se dogodilo i u subotu u jutro, no ono što je najvažnije poslana je poruka. I to bez političkih predznaka što je inače velika boljka u dijeljenju stanovnika Hrvatske. Pokušali su se na sve istina “šlepati” neke od političkih grupacija i sindikalista, srećom iz čitave su priče bili odbačeni poput stranih tijela. Što uistinu i jesu. Ma koliko se pretvarali da im je do naroda stalo.

Koliko dakle u petak bili ponosni što smo ljudi suosjećajne zajednice, bolest zvana visoke cijene prehrambenih proizvoda mora se liječiti na izvoru, ne na svojoj konačnoj postaji. Hrvatska je naime taoc “uvozničkog lobija”. Poljoprivredna se proizvodnja sustavno, uz neke časne iznimke na teritorijalnom ili sortnom planu kao što su to masline ili grožđe, uništava desetljećima. Samim time otvara se prostor manipulacija jer bez obzira što je zemlja neobrađena, bez ploda, kako god se postavili četiri milijuna Hrvata, ljeti uvećanih i za milijun turista, mora svakog dana nešto jesti. Četiri milijuna ljudi svakog dana pojede najmanje četiri tisuće tona nečeg, svakog dana kroz naše probavne traktove prođe najmanje 200 šlepera, neovisno o tome bojkotirali li mi ili ne na 24 sata trgovačke lance. Mi naprosto alternative u ovom trenutku nemamo. Osim ako nam izbor, u nekoj sljedećoj fazi borbe ne bude – štrajk glađu.

Uzmemo li za primjer Primorsko-goransku županiju, riječ je o jednom od najzaostalijih poljoprivrednih područja u inače poljoprivredno silno zaostaloj Hrvatskoj. Kraj koji zahvaljujući raznolikosti svog terroira, klima i tla, može proizvoditi sve, od heljde i sibirskih borovnica do agruma, u najvećoj je mjeri poljoprivredna pustinja! Gorski kotar, raj za stočarsku, ali i primjerice voćarsku proizvodnju ima više skoro izumrlih risova nego krava! Dominantno turističke zemlje upravo zahvaljujući svojoj poljoprivredi, Turska primjerice proizvodi skoro 100 posti hrane koju konzumira, dodatno profitiraju, dok se naš turistički promet u velikoj mjeri vraća državama iz kojih nam gosti dolaze. Jer iz tih nam država stižu svinjetina, govedina i piletina, zamrznuti kruh koji se kod nas samo podgrijava, voće i povrće, ….

Snaga naroda je pokazala svoju moć. Na potezu je Vlada. Koliko god to EU ne bilo po volji jer mnoge njezine članice itekako imaju potrebu negdje iskrcavati svoje poljoprivredne viškove, upravo Vlada mora hrvatskoj zemlji vratiti dignitet. Ima li veće tuge i poniženja da danas imate bezbroj slučajeva kad se poljoprivredna zemljišta, primjerice u Karlovačkoj, Sisačko-moslavačkoj ili Ličko-senjskoj županiji prodaju po sramotno, beskrajno ponižavajuće niskim cijenama: u centima se cijeni četvorni metar! A ima li većeg bogatstva od zemlje? Nema, apsolutno nema jer svaka država koja drži do sebe, maksimalno drži i do svoje zemlje.

Kupovanje u inozemstvu? Kao vatrogasna mjera, kao pokazna vježba da, dugoročno – čisti suicid koji vodi dodatnom osiromašenju i daljnjem otvaranju vrata uvozničkom lobiju i njegovim manipulacijama.

Bojkot je uspio. Poruka je moćna i jasno je dala do znanja da je – tek početak. Simbolički, bojkot je slika veličanstvene snaga naroda, ali princip mora biti svakodnevni. Obrađujmo svoje, nemamo li svoj komad zemlje – a mnogi ga imaju istina nekad i dislociranog od mjesta života ali ga imaju – zakupimo. Kupujmo domaće sjeme i sadnice iz kojih će izrasti samo naše. Ne uvozno, ne roba od koje jedine koristi ima, zahvaljujući velikim provizijama, uvoznički lobi. Postane li Hrvatska opet plodnom i rodnom zemljom, cijene u trgovinama bit će pod kontrolom velikog broja proizvođača, ne tek nekolicine, nerijetko međusobno povezanih, uvoznika. Nema veće snage od snage naroda. Petak, 24. siječnja – Dan slobode potrošača.