Malmö Arena sinoć je još jednom plesala na »Rim Tim Tagi Dim« te se činilo, baš kao i tijekom nastupa u prvoj polufinalnoj večeri, kao da su svi došli na koncert Baby Lasagne. Apsolutni favorit publike u proteklih je tjedan dana održao uz glavne eurovizijske, i ponešto nastupa diljem grada domaćina, poput onog u Euro Clubu te u Emporia Shopping Centru, čime je oduševio mnogobrojnu publiku koja je jedva čekala uživo čuti i vidjeti lik i djelo Marka Purišića.

Tako se nekako posložio život mladog Istrijana koji zahvaljujući nastupu na Dori, na kojoj je, podsjećamo, originalno bio rezerva, živi svoj najbolji život dižući fanove iz svih krajeva svijeta na noge. Poetska pravda, rekli bismo, a šlag na torti je taj da je uz svu ljubav i podršku koje dobiva svakodnevno postao i počasni gost grada Malmöa.

Šetajući ispred glavnog kolodvora u Malmöu uoči prve polufinalne večeri, odjednom smo čuli dobro poznati zvuk Lasagnine pjesme. Prateći ga, oduševili smo se kada smo vidjeli koliko stranih fanova zapravo zna za njega te koliko ljudi nosi majice na mačke.

Doista, Lasagninoj euforiji nema kraja ako pitate obožavatelje, ali ako govorimo o euforiji u Malmöu općenito, nije se baš dala osjetiti. Kada se prisjetimo prošlogodišnjeg Eurosonga u Liverpoolu, koji je bio proxy domaćin natjecanja za Ukrajinu, ne možemo ne primijetiti iz prve ruke da postoje evidentne razlike.

Nakon tjedan dana u Malmöu, slažemo se s našim prvim dojmovima da je u Švedskoj na ulicama bilo puno manje ljudi (i to ne govorimo o prosvjedima), a uzbuđenje vezano uz Eurosong neusporedivo blaže nego prošle godine u Engleskoj.

Britanci su posjetitelje prošle godine dočekivali na različitim punktovima uz nasmijane volontere koji su bili spremni odgovoriti na svako pitanje, a čitavim je gradom odjekivala glazba, što zbog uvijek otvorenih pubova, a što zbog brojnih glazbenika koji su nastupali u sklopu dodatnih sadržaja samog natjecanja.

Kroz razgovor s lokalnim stanovništvom doznajemo da za to postoji vrlo iskren razlog – Šveđani i nisu baš od takve vrste zabave, na što nemamo primjedbe – svakom svoje.

Inače, u Malmöu je Folkets park na tjedan dana pretvoren u takozvani Eurovision Village, a tik pored njega ulica Friisgatan pretvorena je u Eurovision Street. U teoriji, to bi bila frekventna mjesta za okupljanje i druženje fanova tijekom čitavog tjedna koji je u znaku glazbenog natjecanja, no u praksi je stvar bila drukčija.

Dok je Eurovillage većinu dana bio prazan, osim kada je nastupao Käärijä što je bio jedini nastup zbog kojeg se čekao red na ulazak, te se tu i tamo čula buka djece koja su se igrala u parku kao da čitav šušur zvan Eurosong ne postoji, cjelokupna energija u gradu nije bila onakva kakvu bi čovjek očekivao kada se radi o Eurosongu. Nekoliko koraka dalje od parka, s balkona i prozora vijore se palestinske zastave koje služe kao podsjetnik na surovu realnost i da se sagleda šira slika.

Slamka apolitičnosti

Strani mediji javljali su na sva zvona o onome čemu smo svjedočili na licu mjesta, onome što je prijetilo zasjenjivanju Eurosonga, a to su najavljivani prosvjedi s jednosmislenom porukom o izbacivanju Izraela iz natjecanja, a koji su približavanjem finalne večeri postajali sve mnogoljudniji. Pri samom dolasku u Malmö na početku tjedna, dala se na gotovo svakom kutku vidjeti aktivistička naljepnica, palestinska marama, grafiti, natpisi i zastave na prozorima koje na tihi način šalju glasnu poruku.

Unatoč svim pritiscima švedske i svjetske javnosti, organizatori Eurosonga (EBU) nisu isključili Izrael i njihovu dvadesetogodišnju predstavnicu Eden Golan, nego su se sakrili pod sloganom »Ujedinjeni glazbom« i naglašavanjem vlastite »apolitičnosti«, iako im je u ovim trenutcima izrazito teško održati takav privid. Eurosong se ove godine pretvorio u predmet političkog bojkota i izgleda da se nikada do sada organizatori nisu više hvatali za slamku »apolitičnosti« koja se sve više raspadala kako smo se bližili finalu.

Diljem grada policije je bilo na svakom koraku, posebice na frekventnim mjestima. Prilikom ulaska u Eurovillage odvijali su se strogi pretresi, a u prostor samog parka nije bilo dozvoljeno ući s nikakvom vrstom torbe, već samo sa stvarima koje stanu u džepove.

Ulaskom u prostor parka i pogledom na zaista divno uređenje kao da smo načas ušli u neki drugi svijet, no čovjek se brzo trgne kada baci pogled unazad i ispred vrata parka ugleda prosvjednike i palestinske zastave. Prvi mirni prosvjed u Eurovillageu kojemu smo svjedočili održao se na samom početku tjedna tijekom nastupa Conchite Wurst, tako da su u jednom trenutku nadglasali i njezinu izvedbu. Potpuni paradoks i dualnost ovogodišnje »euforije« jasno se vidio u trenucima kada je jedan dio posjetitelja nastavio pjevati, a drugi prosvjedovati za mir.

Prazno u Eurovillageu

Cijena spektakla

Velika »apolitičnost« Eurosonga možda se najbolje ogleda u primjeru zabrane unošenja palestinskih zastava i kefija, palestinskih šalova u arenu, dok su kamere brže-bolje u drugoj polufinalnoj večeri tijekom nastupa izraelske predstavnice u fokus stavile zastave njezine države.

Bilo je izvođača koji su otvoreno iskazivali svoj politički stav, poput Bambie Thug iz Irske koja je kazala da joj je EBU naredio ukloniti dio šminke kojim je na svoje tijelo napisala »prekinite vatru«, ali i Erica Saadea koji je oko ruke nosio kefiju koja je postala simbol podrške Palestini. Saade je dobio odgovor EBU-a da su svi izvođači upoznati s pravilima natjecanja te da žale što je odlučio kompromitirati nepolitičku prirodu događaja. Izvođač je na to odgovorio da nije znao da je »simbol njegove narodnosti« odjednom postao »politički simbol« te da mu je sve zajedno – čisti rasizam.

Odgovor EBU-a izaziva pitanje: iako je u teorijskoj postavci Eurosong doista apolitičan, koliko dugo je primjereno ignorirati svijet oko sebe? Ekstremizam ni u maloj dozi nije poželjan, a sagledavši širu sliku, nameću se dvije stvari koje kao misaone klackalice balansiraju jedna drugu i ne dopuštaju da jedna prevagne. Dok je s jedne strane Eurosong kao najveće glazbeno natjecanje na svijetu odskočna daska mnogim mladim perspektivnim glazbenicima i jednosmjerna karta za karijeru o kojoj su sanjali, ali koja se iz ovih ili onih razloga činila nedostižna, s druge je to permanentno pitanje: koja je zaista cijena spektakla i vrijedi li ovoliko?

U Malmöu smo razgovarali sa Stuartom McLeanom, videoproducentom koji je došao snimati glazbeno natjecanje, a na kraju se više posvetio snimanju samih prosvjeda i razgovoru s prosvjednicima. Na pitanje o tome osjeća li da je ove godine Eurosong u drugom planu, a sve oči su uprte u prosvjede te smatra li da kolege novinari ne prate dovoljno sve što se događa oko Arene, McLean je pružio možda i najiskreniji odgovor kojim je obuhvatio ono o čemu mnogi misle.

– Mislim da živimo u svijetu u kojem se lako odvojiti od određenih problema ako tako odlučite. Nekima je ovo samo još jedan Eurosong s nekim političkim nedaćama u pozadini. Za druge je uključivanje Izraela duboko uznemirujuće i ne mogu se natjerati da to gledaju ove godine.

Znam mnogo ljudi s obje strane, a i druge koji su negdje u sredini. Što se mene tiče, nalazim se uhvaćen između oba svijeta. U utorak sam gledao prvi polufinale iz press centra i u jednom sam trenutku osjetio veliku kognitivnu disonanciju.

Kad je došao red za nastup Baby Lasagne, mnogi su u press centru ustali sa stolica i potrčali na sredinu prostorije zaplesati i zapjevati. Živjeli su u trenutku kada Eurosong želi postići svoj slogan »Ujedinjeni glazbom«. I moglo se reći da su se stvarno dobro zabavljali.

Ali ja jednostavno nisam mogao. Bilo je pogrešno. Ne osjećam želju slaviti znajući da je EBU dao Izraelu priliku da se prikaže u pozitivnom svjetlu dok se na međunarodnoj razini suočava s najtežim zločinima protiv čovječnosti.

I dok sam gledao mnoge svoje prijatelje kako skaču gore-dolje, pjevajući refren »Rim Tim Tagi Dim« kao da je sve u redu, stvarno sam se osjećao nepovezano s eurovizijskim načinom razmišljanja. Mislim da su kolege vidjeli iste stvari koje sam ja vidio, i da su vodili iste razgovore koje ja vodim od listopada, ne bi bili tako spremni ustati i zaplesati, zaključuje Stuart McLean.

Stuart McLean, Foto: Privatna arhiva