Još prije pet godina, kada nitko nije mogao ni slutiti da će nas zadesiti pandemija koronavirusa, u javnom prostoru mnogo se govorilo o rastućem otporu cijepljenju i posljedičnim epidemijama ospica na europskom tlu. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) pozivala je nacionalne vlade u Europi da učine sve što je u njihovoj moći kako bi procijepljenost djece protiv ospica bila 95 posto, što se smatra optimalnom procijepljenošću koja populaciju čuva od izbijanja epidemija. Ospice su se 2016. pojavile u Italiji i zarazile 840 djece, a u Rumunjskoj odnijele 17 dječjih života.

U Hrvatskoj je procijepljenost djece protiv ospica danas oko 90 posto, što nije dovoljno da bi se djecu, pa i onu ranjivu koja se ne smiju cijepiti, zaštitilo od izbijanja epidemije koja za neke od njih može biti kobna. Ospice su vrlo zarazne, i kad se dogodi zaraza, ona u slabije procijepljenim županijama može izazvati epidemiju. Tako smo u Hrvatskoj 2014./2015. godine imali 200 zaraženih ospicama, a 2018. godine nekoliko desetaka zaraženih u Dubrovačko-neretvanskoj županiji koja je u samom dnu po procijepljenosti djece u Hrvatskoj.

Nepotpuni podaci

– U Europi danas imamo puno ospica, osobito kod migranata koji dolaze iz država koje nemaju cjepivo protiv ospica kao obavezno. Kad ospice nalete na niski obuhvat, izbiju epidemije, i zato je važno kad se obitelji s malom djecom sele da uhvate sva cijepljenja predviđena programom cijepljenja, upozorava prim. dr. Rok Čivljak iz Klinike za infektivne bolesti »Dr. Fran Mihaljević«.

U Hrvatskoj je cijepni obuhvat protiv ospica oko 90 posto, a važno je da bude veći od 95 posto. Kad je riječ o sezonskoj gripi, WHO-ova preporuka je da se cijepi 75 posto starijih od 65 godina, a kod nas se protiv gripe danas cijepi niti 30 posto starijih građana. Europska unija je već prije deset godina visoki postotak cijepljenih protiv gripe odredila kao cilj, a mi mu se nismo ni približili, upozorava Čivljak. Razlog je tome, kaže, što naše stanovništvo nije osviješteno da je gripa potencijalno smrtonosna bolest, a takvo mišljenje vlada čak i među zdravstvenim djelatnicima. I to je, smatra ovaj infektolog, jedan od razloga da se razvija sumnja u cjepiva.

Točni podaci o postotku cijepljene djece u 2022. godini još uvijek nisu cjeloviti jer u Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo (HZJZ) još uvijek prikupljaju podatke iz svih županija. Prema izvješćima iz županija, primjetan je blagi porast cjepnih obuhvata u odnosu na 2021. godinu, nakon što su u 2021. i 2020. godini epidemiolozi zabilježili blagi pad obuhvata cijepljene djece. Jedan od vjerojatnih uzroka tog pada je pandemija koronavirusa. Kako upozorava Bernard Kaić, voditelj Službe za epidemiologiju zaraznih bolesti HZJZ-a, i dalje su obuhvati za većinu cjepiva iz Programa cijepljenja značajno niži nego u 2019., odnosno godini prije pandemije.

– Tako primjerice obuhvat u primarnom MPR cijepljenju (protiv ospica, zaušnjaka i rubeole op.a.) u 2022. godini iznosi 91,04 posto, što je porast u odnosu na 2021. godinu, kada je tim cjepivom cijepljeno 89,3 posto djece, a približno odgovara obuhvatu iz 2020. godine (91,2 posto). No i dalje je to niže nego u godini prije pandemije, jer smo 2019. godine imali obuhvat cijepljenja od 93 posto, kaže dr. Kaić. U dijelu županija se bilježi blagi pad u odnosu na prethodnu godinu, a najmanji postotak djece i ove godine cijepio se u Splitsko-dalmatinskoj županiji, njih samo 73,41 posto, i Dubrovačko-neretvanskoj županiji, tek 75,18 posto.

– To je i dalje porast u odnosu na 2021., kad je cjepni obuhvat bio niskih 68,1 posto. Jedanaest županija bilježi blagi porast cjepnih obuhvata u primarnom MMR cijepljenju u usporedbi s prethodnom godinom, poput Bjelovarsko-bilogorske, Koprivničko-križevačke, Virovitičko-podravske, Međimurske i Varaždinske županije, navodi Kaić. Važno je, dodaje, da se radi o preliminarnim podacima te je moguće da će po prispjeću cjelokupnih izvještaja doći do promjene konačnih rezultata.

Varaždinka protiv
Hrvatske

Evidentno je da je roditelje u Hrvatskoj pandemija koronavirusa dodatno pokolebala u odluci o cijepljenju djece, odnosno unijela dodatnu sumnju među one koji su iz straha ili opreza dvojili oko toga trebaju li cijepiti djecu ili ne. Dok je na nadležnim institucijama i liječničkoj struci da se pobrinu za bolju informiranost roditelja o dobrobitima i sigurnosti cijepljenja, svoje je mišljenje oko toga imaju li države pravo propisati obavezno cijepljenje djece izrekao i Europski sud za ljudska prava.

Dvije su nedavne presude, ona u slučaju majke J. Č. s varaždinskog područja koja je Europskom sudu za ljudska prava tužila hrvatsku državu jer je platila novčanu kaznu zbog toga što odbila cijepiti dijete, te ona u slučaju Vavrička i drugi protiv Češke, pokazale da roditelji koji ne žele cijepiti svoju djecu, i zato snose materijalne posljedice, nemaju pravo žaliti se na povredu ljudskih prava. Odnosno, ako se na to i požale, šanse da dobiju spor su minimalne.

Spomenuta Varaždinka pokušala je pokrenuti postupak pred Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu jer je kažnjena zato što nije htjela cijepiti svoje mlađe dijete protiv zaraznih bolesti. Navela je kako je to učinila jer ju je bilo strah za zdravlje, nakon što joj je starijem djetetu dijagnosticiran autizam. Europski sud za ljudska prava naveo je, s druge strane, da u Hrvatskoj postoje dostatne kontrole obaveznog cijepljenja djece, odnosno da se sigurnost cjepiva nadzire kontinuirano. Postupak protiv Hrvatske nije pokrenut. Majka je u tužbi tvrdila da je neopravdano proglašena krivom zbog izbjegavanja obaveznog cijepljenja maloljetnog djeteta protiv zaraznih bolesti. S obzirom na to da je cijepljenje propisano zakonom, majka je završila na prekršajnom sudu. Tražila je, kako se pokazalo, da se prije cijepljenja mlađeg djeteta provedu imunološke pretrage, međutim, njezin liječnik je to odbio rekavši da je ta vrsta pretrage preskupa. Majka se uz to požalila da hrvatski sudovi nemaju istu praksu te da neke roditelje kažnjavaju, a neke ne. Žalila se i da joj je kaznom zbog necijepljenja djeteta povrijeđeno pravo na privatni život. Europski sud je na to odgovorio da je zakonom propisano cijepljenje djece predviđeno za sve roditelje, pa tako i za nju, što je majka morala znati. Sud je zaključio da je kazna koju je žena dobila primjerena i utemeljena na hrvatskom zakonu te proporcionalna onome što je učinila.

U slučaju Vavrička i drugi protiv Češke šest se podnositelja tužbe žalilo Europskom sudu na tretman zbog necijepljenja djece. Prvi je podnositelj morao platiti novčanu kaznu jer je odbio cijepiti dvoje djece, u dobi od 14 i 13 godina protiv poliomijelitisa, hepatitisa B i tetanusa. Drugu podnositeljicu zahtjeva roditelji su cijepili protiv svih bolesti za koje je cijepljenje obavezno, osim protiv ospica, zaušnjaka i rubeole jer su sumnjali u ta cjepiva. Podnositeljica je 2006. primljena u dječji vrtić, ali je nakon dvije godine, kada je njezin pedijatar obavijestio vrtić da nije primila navedena cjepiva, ravnatelj vrtića ponovo pokrenuo postupak prijema i odbio ju primiti. Treći podnositelj imao je različite zdravstvene probleme, nije bio cijepljen, a njegovi su roditelji tvrdili da je to posljedica nedostatka pedijatrove individualizirane preporuke o cijepljenju. Međutim, iako nije bio cijepljen, protiv roditelja nije bio pokrenut prekršajni postupak. Podnositelj nije primljen u vrtić. Četvrtog i petog podnositelja zahtjeva roditelji su zbog svojih uvjerenja odbili cijepiti s više cjepiva. Ravnatelj je odbio upisati ih u vrtić. Za šestog podnositelja zahtjeva roditelji, koji su po struci biolozi, utvrdili su individualni plan cijepljenja. Stoga je protiv nekih bolesti cijepljen kasnije nego što je propisano zakonom, a protiv nekih nije uopće cijepljen. U vrtić se nisu mogli upisati.

Štetne posljedice

Europski sud za ljudska prava ocijenio je da obavezno cijepljenje djece u Češkoj protiv devet bolesti, kao što su difterija, tetanus, dječja paraliza i druge, zadire u pravo na privatnost, ali ne predstavlja kršenje Europske konvencije o ljudskim pravima kad je riječ o »pravu na poštivanje privatnog života«. Utvrdio je da politika cijepljenja »slijedi legitimne ciljeve zaštite zdravlja, kao i prava drugih, jer štiti i one koji prime cjepiva i one koji ne mogu biti cijepljeni iz medicinskih razloga«, te osobe koje ne mogu primiti cjepivo »ovise o kolektivnom imunitetu da bi se zaštitile od teških zaraznih bolesti«. Sud je osim toga podržao »princip socijalne solidarnosti koji može opravdati nametanje cijepljenja svima, čak i onima koji se osjećaju manje ugroženim bolešću, kada se radi o zaštiti najugroženijih osoba«.

Odgovor na pitanje kakvo će u narednim godinama biti raspoloženje roditelja i drugih pojedinaca prema cijepljenju u ovom trenutku teško je dati. Činjenica je, međutim, da je pandemija nanijela značajnu štetu društvu u tom pogledu i dala vjetar u jedra teoretičarima zavjera koji su putem društvenih mreža uspjeli pridobiti značajan broj poklonika.

– Pandemija, kao globalna kriza, situacija je koja pogoduje nastanku teorija zavjera i zato nije neobično da su se počele pojavljivati i širiti teorije zavjera o virusu i cjepivu. Možemo reći da su popularizirane neke stare teorije vezane za samo cjepivo, ali su se pojavile i nove. Mnoga istraživanja pokazuju da ljudi koji su općenito skloni vjerovanju u teorije zavjera vjeruju istovremeno u sadržajno različite teorije, od onih vezanih za recimo klimatske promjene do onih vezanih za cjepiva. Dakle, kod tog dijela ljudi pandemija je samo novi sadržaj koji se smješta u sustav vjerovanja da velikim i značajnim događajima upravlja neka grupa pojedinaca koji od toga imaju osobnu korist, dok se istovremeno od javnosti skriva prava istina, objašnjava prof. dr. Mirjana Tonković s Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Tek će buduća istraživanja, kaže, dati odgovor na pitanje je li pandemija, i u kojoj mjeri, povećala zazor roditelja od cijepljenja djece.

– Moguće je da će se zbog trenutnog fokusa na cijepljenje i zbog količine dezinformacija koje se javljaju u vezi cjepiva kod roditelja javiti strah od cijepljenja i protiv drugih bolesti. To bi bila jako loša posljedica, ističe Tonković.

Istraživanja stavova o cijepljenju koja su provedena prije pandemije pokazuju da su prema cjepivima nešto više skeptični niže obrazovani roditelji ili da stav prema cijepljenju uopće nije povezan s obrazovanjem. U tom smislu, ista je situacija s cjepivom protiv bolesti COVID-19. Postoji niska povezanost obrazovanja i cijepljenja u smjeru da će se visokoobrazovani prije cijepiti i imati pozitivniji stav. Međutim, tumači naša sugovornica, to ne znači da među onima koji su se cijepili i namjeravaju se cijepiti u budućnosti nema niže obrazovanih, kao ni to da među protivnicima cijepljenja nema visokoobrazovanih.

– Prije pandemije su o cjepivima vjerojatno više razmišljali roditelji koji su donosili odluke o cijepljenju djece ili osobe koje pripadaju nekim rizičnim skupinama, pa se redovito cijepe protiv gripe, nego odrasli ljudi bez djece ili čija su djeca i sama već odrasla. Za vrijeme pandemije o cijepljenju su razmišljali svi. Zato je nezahvalno uspoređivati strukturu protivnika cijepljenja sada i prije pandemije, dodaje.

Pismenost i povjerenje

– U svakom slučaju, činjenica je da strahu od cijepljenja pogoduje nedostatak informacija ili pogrešne informacije o samom cjepivu. Te se pogrešne informacije često šire upravo putem različitih teorija zavjera. Zato negativan stav prema cijepljenju i vjerovanje u teorije zavjera imaju mnoge zajedničke elemente, ističe Tonković.

Istraživanja pokazuju da je s vjerovanjem u teorije zavjera povezano nisko povjerenje u znanost i znanstvenike, niska znanstvena pismenost, nisko zadovoljstvo radom institucija i visoka politička bespomoćnost, odnosno osjećaj da ne možemo ništa u društvu promijeniti.

– Teorije zavjera često bude strah kod ljudi i obilježene su i drugim negativnim osjećajima, ali i stavovima o našoj okolini, i zato mogu loše djelovati na mentalno zdravlje. Da bismo se protiv njih borili, potrebno je jačati prvenstveno znanstvenu, ali i medijsku i političku pismenost, smanjivati osjećaj političke bespomoćnosti i, naravno, vratiti povjerenje u institucije, zaključuje zagrebačka znanstvenica.

Presedanska odluka s jasnom porukom

Spomenute dvije sudske odluke Europskog suda za ljudska prava imaju karakter presedana, i stavile su »točku na i« na pitanje obaveznih cijepljenja, ocjenjuje Štefica Stažnik, zastupnica Vlade RH pred Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu. Na pitanje je li to poruka svim roditeljima koji budu sankcionirani zbog necijepljenja djece da nemaju što tražiti na Europskom sudu za ljudska prava, odgovara kako bi »poruka mogla biti takva, ali nikad ne znate što se sve u tim postupcima dogodilo. Svaka ljudska sudbina može imati drukčiji tijek«.

– Europski sud je rekao da je velika sloboda procjene države u takvim predmetima, i u konkretnom predmetu rekao da je žalba očigledno neosnovana. To je presedanska odluka, koja je konačno stavila »točku na i« na pitanja o obveznim cijepljenjima. Ako nemate drugih načina da se od nečega zaštitite, od bolesti, od smrti, što ćete onda? Većina populacije je ovako zaštićena, cijepljenje je izumljeno kako bi ljudi preživjeli. Imunizacija je spasila svijet, i dok nemamo nešto pametnije, nemamo drugog izbora, ustvrdila je Stažnik.