Ne mislimo stati na ovom. U medijima je sve predstavljeno kao neki eksces, zabava za narod, čudo na otoku, a nama je to istinski problem o kojem već neko vrijeme raspravljamo s adekvatnim službama u Gradu Malom Lošinju. Između dva izborna kruga čak nam je i sama gradonačelnica Ana Kučić predložila da sazovemo zbor mjesnog odbora, da sastavimo prijedlog i da krenemo u rješavanje problema. Sada je to nekako stalo, tako da je ova priča s malim automobilom Branka Gašljevića došla kao naručena.

Mišljenje je to koje su nam istaknuli Barbara Bušić Ribarić i Davor Perović, bivši članovi MO Susak kojeg su napustili zbog nedovoljne aktivnosti tog tijela lokalne samouprave, kao i Aleksandar Lončar, zapovjednik DVD Susak. Ljudi koji su se povodom našeg dolaska na Susak okupili u Gronjem selu, u Barbarinoj gostionici. Problem je fizička komunikacija tog dijela stanovništva s Donjim selom u kojem je sve – trgovina, pristanište, mjesto za opskrbu – naprosto ono što život treba, a ljudi pretežito starije dobi jako teško mogu obavljati bez pomoći vozila.

Zimi nas ima točno 84

Susak. Tako romantični otok u priči svih onih koji su ga ikad posjetili. Ne nužno stotinjak onih koji na njemu žive čitave godine.
– Ma zavedeno je oko 250 stanovnika, no zimi nas ima točno 84, ispravlja nas Perović.
A kad se s njima razgovara čini se kako je bogatstvo ponekad – prokletstvo. Hrvatska naime ima 1.244 otoka, otočića i hridi, od kojih je velika većina nenaseljenih. Ne ubrajamo li u stanare ptice, ovce, sitnu i ne baš tako malu i benignu divljač, ljeti poneke avanturiste ili nautičare, te obožavatelje »netaknute prirode« kojima domoroci ni u kojoj varijanti ne trebaju. A i oni naseljeni, njih samo 49, u pravilu su, unatoč svoj silnoj ljepoti i klimi kakva se malo gdje osim na jadranskim otocima može pronaći, na van uvijek vrelo nezadovoljstva uvjetima života. I dok smo svi mi koji ih posjećujemo ljeti zadivljeni, hvaleći blagodati u kojima domaćini žive, oni nam uvijek mrko odgovaraju – dođite zimi! Ima dakako i iznimki jer kad god da smo posjetili Beli na Cresu, bujice lijepih priča i oduševljenja. Ali – nisu otoci – Beli.

Da je s otocima uvijek nekako drugačije potvrđuje i ova priča. Novinarska karijera koja traje dulje od tri desetljeća dobila je »radni zadatak« koji je kazivao – odi na Susak i napravi priču o onom gospodinu koji je na otok dofur’o smart. Dobro, informacija nije bila nova tako da je izostao element čuđenja, ali jeste jedan drugi element – kako u istom danu doći na Susak i vratiti se s njega? Ide li se na najranije veze, u šest i sedam sati, nemoguće je stići jer nema tako ranih trajekata s kojima bismo se s kopna prebacili na Cres. Ako se pak »lovi« brod koji kreće u 13.30 sati, povratak je moguć samo s dolaskom u Mali Lošinj u 21 sat. Dođe li do bilo kakvog kašnjenja, lošeg vremena, jako je teško dohvatiti zadnji trajekt, u 22.30 u Mergu. Udaljenost između te dvije točke je 70 kilometara tako da je brzinski prosjek od 60 km/h, što za otočne prometnice i nije baš lako izvedivo, ode trajekt…

Boca plina – 250 kuna

A kad se, pak, prođe još, ni manje ni više, nego 153 stepenice što povezuju pristanište i njegovo selo s Gornjim Selom, s ruksakom na leđima u kojem se nalazi prijenosno računalo jer tko da me čeka dok se vratim, priča o otocima, njihovoj sve starijoj populaciji kao i o onim nenaseljenima postaje – pa poprilično zapuhano jasna. I uzalud izvlačenje na sparinu, na godine, preboljeli covid… 153 stepenice su naprosto – 153 stepenice.

– Gledajte, pa ne bih ja uložio u ovaj smart 20 tisuća kuna da mi nije prekipjelo. Prebacio sam ga na Susak komunalnim putem, i sad je tu. Ilustrirat ću vam tu moju potrebu za automobilom jednim primjerom. Boca plina je kod vas u Rijeci 110 kuna. Kod nas na Susku 150. Ali da bih je prebacio do svoje kuće moram vozačima traktorića kojima je prometovanje dozvoljeno platiti još – 100 kuna. Pa vam nas u Gornjem Selu plin dođe 250 kuna. I tako za sve. Supruga sve teže hoda, mora se do pristaništa i zbog liječnika, ja sam jako teško pokretan, ne ide, naprosto ne ide bez auta s kojim, da vam budem iskren, mjesečno ako napravim nekoliko desetaka kilometara. Lijepo je otok proglasiti pješačkom zonom, ali to nije moguće u realnom životu.

Ne, ne pada mi na pamet vratiti automobil na kopno, uredno je registriran i bit će tu kod mene. Osim, naglašavam, osim ako se nešto u pravilnicima i zakonima Malog Lošinja ne promijeni na način da zadovolji našu potrebu za mobilnošću, ali po realnim cijenama i realnim mogućnostima zadovoljenja naših potreba, prvenstveno onih usmjerenih na očuvanje zdravlja, ističe nam Branko Gašljević koji je kuću na Susku kupio 1990. godine, da bi se prije petnaest godina trajno nastanio na najegzotičnijem jadranskom, pa i mediteranskom otočiću.

Petero učenika

Površine nevelikih 3,9 kilometara, ali zato potencijalno velikog poljoprivrednog raja. Na Susku se naime prije peronospore i fizičkog egzodusa stanovništva nakon II. svjetskog rata, kad su Sušćani ili Sansegoti, kako se nazivaju starosjedioci na mješavini arhaičnog talijansko-hrvatskog jezičnog sklopa, masovno odselili u državu New York, proizvodilo na milijune litara vina. Površine pod vinogradima na Susku su dosezale 300 hektara, što je najmanje za četvrtinu više od onog što pod tom kulturom danas posjeduje čitava – Primorsko-goranska županija. Zaviri li se malo u okolnu prirodu, buja život. Na žalost buja i na način da su se na Susku razmnožile, i to u velikom broju, divlje svinje. Preplivale su do otoka i zaključile kako je taj nekad vinovom lozom obrastao kraj danas totalna divljina. I samim time raj za njih. Ali i strah za ljude, posebno za djecu kojih na Susku od iduće godine u školu ide – petero.

I nije da se umiranje Suska nije zaustavilo, jer jeste zahvaljujući i mnogim zakonima kao i investicijama države, županije ili grada, ali zadnjih godina kao da je krenulo neko novo demografsko propadanje, nova devastacija života na Susku. Ali, kako na državnom, tako i na otočnom planu.

– Na Susak sam došla prije trideset i tri godine. Dolazila sam još kao mala jer su rođaci imali kuću da bih se nakon odlaska prijašnje učiteljice javila na natječaj za to radno mjesto i zauvijek ostala. Ali i nakon svih tih silnih godina ja sam vam i dalje – furešta. I nekako su moj glas i moje mišljenje manje važni. Ali na to se čovjek nekako nauči, da bi se opet razočarao s ovom pričom o dolasku automobila na otok u čijoj je burnoj reakciji dijela stanovnika, kao i svojevrsnom vakuumu od strane institucionalnog Grada, kumovala činjenica da je i – Branko furešt. No, nema veze, idemo mi dalje – kako riješiti problem, naglasila je Bušić Ribarić.

Volim i pazim otok

Branko Gašljević, koji je pak velik dio radnog vijeka proveo u Centralnom komitetu, ali ne kao član Partije nego kao osoba koja je radila u održavanju »Kockice«, misli da nije ta podjela toliko snažna jer njemu su pak najviše zbog »smarta zagađivača« prigovarali ljudi koji su se kao i on doselili na Susak.

– Ma gledajte, 14. lipnja sam imao 75. rođendan, pola života sam sa suprugom Zlatkom od ruševine stvarao ovaj naš mali dio raja. Ja sebe već itekako smatram domaćinom, nisam stranac. Volim i pazim moj otok. I nije mi krivo da ga se u ekološkom smislu štiti. Ali ne da se to radi na način stvaranja novih problema da se to na neki način čini – besmislom, zaključuje Branko.

Susku naprosto treba pomoći. Kako? Kako kad većina nas ekologa-amatera, paušalnih bukača kojima je zaštita prirode prije i iznad svega, a posebno kad se vidi tu posebnost prirode, ni najmanje ne brine za realni život na Susku, za tih ne baš benignih 153 stepenice između Donjeg i Gornjeg Sela. Nas brine samo beskrajno čisti zrak, jednako takvo more i naša komocija da kad nam se hoće, poneki ljetni dan dođemo u »netaknutu prirodu«.

– Prijedlog je takav da bi išao svima u korist. Pa nama koji ovdje živimo i pomažemo si s popunjavanjem kućnih budžeta zahvaljujući turizmu je najviše stalo da nam otok i njegovo more budu besprijekorno čisti. Ali da bismo normalno živjeli rješenje je možda u zajedničkoj nabavci vozila koje bi bilo na korist svima. Nemojmo se zavaravati, pa ima ovdje vozila. I ne samo komunalnih traktora. Ima još nekih transportnih vozila, a znalo je i prije smarta dosta toga biti iskrcano na otok, pojašnjavaju Barbara, Aleksandar kojeg svi znaju imenom Sandro, i Davor.

Američki cadillac

I u pravu su jer se novinarsko-slonovska memorija itekako sjećaju kad je jedan od domaćih ljudi koji je uspio u Americi želio onima koji su ostali na Sansego pokazati koliko je uspješan tako da je na otok dovezao ni manje ni više nego – cadillac! Dobro, nije se s tim rastrošnim »amerikancem« baš kretao otokom, nije ni imao gdje, ali da ga je iskrcao – jeste. Uostalom, pa nisu zakoni »svete krave« da ih se ne bi moglo mijenjati.

Uostalom, čemu bi mediji i trebali služiti nego da pomognu svojim čitateljima, ljudima, svom narodu na iznalaženju izlaska iz – slijepe ulice. Pa tu su EU fondovi, kao i oni koji na sve načine pomažu smanjenje emisija CO2, stvaranju neutralnosti po pitanju zagađenja. Pa nije valjda da se u svemu tome neće pronaći sredstva koja bi omogućila nabavku adekvatnog, malog elektromobila s kojim će konačno svi oni iz Gorenjeg moći u Donje Selo po život neophodne namirnice. I baš zato – neka ovo bude prvi od tekstova koji će pomoći »energetskoj neovisnosti« Suska kao i njegovoj novoj prometnoj komunikaciji. Ali i oživljavanju poljoprivrede, zadržavanju mladih na otoku, povratku privrednog i demografskog optimizma. Bujanju života, ne okota divljih svinja koje, kako smo se uvjerili, postaju jako, jako veliki problem Suska.

Povratak? Koliko god se novinarska komocija uzjogunila zbog »teških mogućnosti« za jednodnevni odlazak na Susak, na kraju je s njega teško otići. Da je čovjek pametan pa da sobom ponese jednu »smještajno neovisnu« vreću za spavanje. I uživa. Pa i u onom što realni život – tako smeta. Recite nam što god želite, pa i to da dođemo zimi, ali nikad nam nećete izbiti iz glave tu našu – fascinaciju jadranskim otocima. I s njihovih 153 stepenice.