Početkom veljače ove godine, kako objavljuje web-stranica Vatikana, Katolička crkva imala je i ima 223 kardinala. Od njih su 123 izbornici, odnosno mlađi od 80 godina, te imaju pravo ući u konklave, birati novog papu, a i biti izabrani za papu. Kardinala starijih od 80 godina je 3. veljače, kada je web-stranica Svete Stolice ažurirana, bilo ukupno sto. Među sadašnjim članovima Kardinalskog zbora je 48 kardinala koje je odabrao i kreirao još sv. papa Ivan Pavao II., i od njih su desetorica izbornici. U tom ekskluzivnom zboru su 64 kardinala koje je odabrao papa Benedikt XVI., a od njih su 32 izbornici. Najviše sadašnjih članova Kardinalskog zbora – 111 kardinala, kreirao je papa Franjo, a 81 od njih su kardinali izbornici.
Svojim odabirom kardinala papa Franjo oslikava univerzalnost, internacionalnost, cjelovitost Katoličke crkve, pri tome ne samo skrećući pozornost na život Crkve u raznim krajevima svijeta već i na druge naglaske svojega pontifikata, na ono što smatra važnim u životu Crkve našega vremena. Geografski gledano, Europa kao i do sada u povijesti ima najviše kardinala, trenutno 103, od kojih je 48 izbornika. Sjeverna Amerika od ukupno 26 tamošnjih kardinala sada ima 16 kardinala izbornika; Srednja Amerika ima devet kardinala, i od njih su petorica izbornici, dok Južna Amerika ima 24 kardinala, od kojih je 14 mlađih od 80 godina. Afrika sada ima 16 kardinala izbornika, od ukupno 26 kardinala, a Azija 21 kardinala izbornika, od ukupno 31 kardinala s toga kontinenta, dok Oceanija ima ukupno četiri kardinala, a trojica od njih su mlađi od 80 godina, tj. kardinali izbornici.

Osam konzistorija

Papa Franjo će 13. ožujka obilježiti puno desetljeće svojega papinstva. U deset godina održao je osam konzistorija i u Kardinalski zbor pozvao i nad/biskupe iz nad/biskupija koje do sada tradicionalno nisu imale kardinale. Na posljednjem konzistoriju koji je održan koncem kolovoza prošle godine u taj gremij ušlo je 20 novih kardinala iz raznih krajeva svijeta – sa Starog kontinenta, iz Azije, Afrike, obiju Amerika. O tome što pokazuju odabiri pape Franje pri dodjeljivanju časti i obveze kardinala, te na svoj način već i sliku hoda Crkve u budućnosti, razgovarali smo s crkvenim povjesničarom prof. dr. sc. Markom Medvedom te sa svećenikom mr. Mariom Gerićem.
– Papa Franjo odabire kardinale iz periferija. Time ostvaruje ono što često ističe, a to je važnost zanemarene periferije koju su nezdrava ekonomija i neravnomjeran razvoj društva gurnuli u stranu. Papa Franjo poziva da se otvorimo prema marginama jer to omogućuje promjene, a prihvatiti margine znači proširiti obzore jer se s rubova društva stvarnost jasnije i šire vidi. Zato treba početi svijet mijenjati s rubova i dopustiti da nas dirne tuđa patnja. Njegov osjećaj za manje razvijene zemlje znači to da dijeceze koje su do sada redovito imale kardinala poput Milana za sada ostaju bez grimiza. Nakon što je sredinom 20. stoljeća papa Pio XII. učinio pomake oko veće internacionalizacije Kardinalskog zbora, i Pavao VI. odredio okvirnu brojku od 120 kardinala izbornika, papa Franjo želi kardinale iz periferija, odnosno iz sredina koje suvremeno društvo i javno mnijenje gura pod tepih, kaže prof. Medved.

Četiri nove zemlje

Isto tako upućuje da je nakon zadnjeg konzistorija koncem kolovoza 2022. godine Kardinalski zbor bogatiji za 20 članova i četiri nove zemlje koje do sada nisu bile predstavljene: Mongolije, Paragvaja, Singapura i Istočnog Timora, kao i nekih redovničkih zajednica.
– Papa ih nije odabrao zbog značaja njihovih biskupija ni utjecaja koji imaju u matičnim zemljama, već kako bi globalne reflektore usmjerio prema sredinama poput brazilske Amazone, podijeljene Koreje, manjinske Crkve u mnogobrojnoj Indiji ili Crkve pod stalnim terorističkim napadima u Nigeriji. Najmlađi kardinal je talijanski misionar od 49 godina Giorgio Marengo, misionar u Mongoliji. U novom sastavu Kardinalskog zbora Italija rapidno gubi broj kardinala, ali je još uvijek na prvom mjestu. Slijede je SAD, Španjolska, Brazil, Francuska, Indija, Kanada, Meksiko, Poljska, Portugal i Njemačka. Umjesto dosadašnjeg europocentrizma Papa ide k policentrizmu, što je u skladu s brojem katolika koji je veći izvan Europe, analizira prof. Medved.

MARKO MEDVED
SNIMIO: SERGEJ DRECHSLER

Iznosi i druge osobitosti Papinih izbora kardinala.
– Istaknuo bih neke osobe poput novog kardinala iz Indije, mons. Anthonyja Poola, nadbiskupa Hyderabada, rođenog u Andra Pradešu. To je prvi put da jedan dalit, osoba koja dolazi iz izvankastinskog sloja indijskog stanovništva, ulazi među kardinale. Iz srca Amazone dolazi brazilski nadbiskup Manausa, čime se željelo pokazati crkvenu zauzetost oko zaštite okoliša i bioraznolikosti. Američki nadbiskup San Diega, kardinal Robert McElroy, usprotivio se zahtjevima onih koji su tražili zabranu pričesti za one političare koji zastupaju pro choice politiku glede abortusa, zaštitivši pričest od toga da postane instrument ideološke ili političke borbe, što bi se moglo dogoditi i za neka druga pitanja poput pitanja smrtne kazne ili odnosa spram rasizma. Nadbiskup Marseillea Jean-Marc Aveline također je postao kardinal. Njegov se kardinalski grimiz tumači kao papina podrška zauzimanju toga nadbiskupa oko senzibilizacije tema vezanih uz Mediteran – migracije, siromaštvo, međureligijski dijalog i suradnju među kulturama – sve do potrebe za Mediteranskom sinodom. Bit ću slobodan reći da taj osjećaj važnosti mediteranskih tema za Crkvu i teologiju dijelimo i mi u Rijeci na čelu s mons. Matom Uzinićem, koji je u Dubrovniku pokrenuo, a u Lovranu nastavio Mediteranske teološke susrete. Naši Mediteranski teološki susreti iz

Lovrana njeguju kontakte upravo s Teološkim institutom za Mediteran spomenutog kardinala iz Marseillea, upućuje prof. Medved.

Pogled pape Franje

U deset godina pontifikata papa Franjo je kreirao više od stotinu kardinala. Neke je pozvao, kako je poznato, i iz biskupija koje prije nisu bile kardinalska sjedišta, a neke, primjećuju neki, moguće i po ključu važnosti pitanja kojima ti biskupi daju naglasak u svome djelovanju. Mr. Marija Gerića pitamo što to govori o papi Franji i njegovoj slici Crkve i vođenju Crkve.
– Papin izbor kardinala održava sliku univerzalnosti Crkve. Kada je bio upitan o izboru i imenovanju novih kardinala, rekao je da kroz Zbor kardinala želi na vidljiv način dati sliku univerzalnosti Crkve. Papa Franjo ne dolazi, uvjetno rečeno iz centra – ako ćemo uzeti Europu, europske crkve i sam Rim kao neki strogi centar Katoličke crkve – nego dolazi iz »periferije«, iz Latinske Amerike. I sigurno iz te svoje perspektive – drukčije nego jedan Europljanin – gleda i doživljava Crkvu. Pri tome zasigurno ima i širi pogled na Crkvu i doživljava ju u cijeloj njezinoj širini, u njezinoj univerzalnosti. Nama koji smo naučili gledati iz europske perspektive nekad je takav pogled našom perspektivom ograničen. No pogled pape Franje je pomalo drukčiji od pogleda onih koji su izrasli u europskom ozračju. On je – iako ima europske korijene – odgojen i živio svoju crkvenost u drukčijim okvirima i okolnostima te već odatle ima tu notu univerzalnosti u sebi samome, u svome vjerničkom, svećeničkom, biskupskom biću. Upravo tu karakteristiku Crkve – njezinu univerzalnost, koju je živio i prije no što je postao papa, on pokazuje i u konkretnosti Kardinalskog zbora, tijela koje upravlja Crkvom, analizira mr. Gerić.

MARIO GERIĆ SNIMIO: VEDRAN KARUZA

Iz njegovih riječi iščitavamo da se viđenje i vođenje Crkve u našem vremenu na svoj način odražava u Kardinalskom zboru, ali i da se posebno dobro prepoznaje u naglascima pontifikata pape Franje: u njegovoj posvećenosti miru i dijalogu, ljudskom bratstvu, ugroženima, marginaliziranima, sinodalnosti koja izgrađuje… Dio toga su i zemlje koje papa Franjo posjećuje, od kojih su mnoge, moglo bi se reći, »periferija«, a mnoge i savjest današnjeg bogatog dijela svijeta. Njegovo zadnje putovanje bilo je, podsjetimo, u DR Kongo i u Južni Sudan, k tome je potonje bilo i ekumensko putovanje.

– Tim putovanjima Papa daje na važnosti crkvama u tim zemljama, koje nisu većinske u svojim društvima, kako je to uglavnom još uvijek u Europi i u nekim drugim zemljama u kojima Katolička crkva predstavlja većinu i ima neki bar tradicionalni utjecaj na društvo, na neke mainstreamove u životu toga društva. Papa želi staviti naglasak na crkve koje žive u drukčijim situacijama, jer su također bitne za cjelovitost Crkve. Uvjetno rečeno, vlast koju ima Kardinalski zbor ne vidi se u samom Zboru kardinala, ali je itekako vidljiva u upravljanju Crkvom. Kardinali sasvim konkretno sudjeluju u kreiranju djelovanja Crkve, svega onoga što Crkva čini u odnosu na svoje poslanje. Kardinali su prefekti dikasterija ili članovi dikasterija, ministarstava Svete Stolice. Dakle, kardinali i na taj konkretan način, u ime pape, koji ih izabire – birajući one koji će na najbolji način odraziti i njegovu sliku Crkve – sudjeluju u upravljanju Crkvom, analizira mr. Gerić.

Papa bira osobe

U razgovoru s njime napominjemo da kada papa Franjo govori o periferijama ljudskog društva, govori o ljudima koji su na marginama, ugroženi na bilo koji način, kojima treba pomoći, biti im potpora, biti im braća. Mr. Gerić primjećuje da Papa među kardinale bira i biskupe koji se naglašeno zalažu i za ljude i skupine u takvim životnim situacijama i okolnostima.
– To je primjetno i u odnosu na one koji su i sami bili u takvim situacijama, kao što je npr. kardinal Ernest Simoni, albanski svećenik koji je svoj svećenički život živio pod režimom Envera Hoxhe, zatvaran i progonjen, i kojega je papa Franjo imenovao kardinalom. Njegovim izborom u Kardinalski zbor papa je tom svećeniku dao dignitet. No, općenito bih rekao da nisu ni prethodnici pape Franje bili europocentrični u izborima kardinala, ali možda se kod Franje to više primijeti. U svim se njegovim izborima kardinala vidi univerzalnost. Kao kardinalsko sjedište birane su i neke veće metropole, gradovi koji imaju neko posebno značenje za određeni dio svijeta, ali čini se da papa Franjo nije vođen time, nego se vodi birajući osobu. Dakle, ne izabire nekog s obzirom na mjesto gdje živi i djeluje ili s obzirom na službu koju obavlja u Crkvi, nego doista bira osobu, analizira mr. Gerić.

Pitamo ga i je li dosadašnjim izborima kardinala papa Franjo pokazao sinodalnost na globalnoj razini.
– Upravo tako. Svatko tko prati ono što papa Franjo od početka svojega pontifikata piše u svojim enciklikama, motu proprijima, apostolskim pismima i sve ono što čini, uviđa jasan smjer koji on ima i koji želi ostvarivati. Naravno, sve je to u kontinuitetu s Drugim vatikanskim saborom i oživljavanjem Crkve onakve kakvu je sama sebe prepoznala na tom koncilu. Ovakva struktura Kardinalskog zbora možda omogućuje da u budućnosti konklave iznjedre nekoga tko će nastaviti zacrtanim smjerom obnove Crkve, i vođenja Crkve u snažnom sinodalnom duhu, poručuje mr. Gerić.

Povezanost riječkog prostora s kardinalima

Marko Medved podsjeća na neke veze riječkog prostora s kardinalima.
– Sadašnji hrvatski kardinal Josip Bozanić je s prostora Riječke metropolije, krčki biskup rođen u Rijeci. Mons. Josip Uhač, nuncij Svete Stolice rođen u Brseču 1924. godine, preminuo je nekoliko sati prije negoli je papa Ivan Pavao II. 18. siječnja 1998. obznanio imenovanje kardinalom. S prostora Riječke metropolije, porijeklom iz Grižana, je i živući umirovljeni nadbiskup Stanislav Esteban Karlić, kardinal od 2007., nadbiskupije Paraná u Argenitini. Celso Costantini, koji je upravljao riječkom Crkvom od 1920. do 1922. godine, potom postao apostolskim delegatom u Kini, imenovan je 1953. kardinalom. Proširimo li obzore, jedan od istaknutijih članova Kardinalskog zbora i blizak stavovima pape Franje je i nadbiskup Chicaga kardinal Blaise Cupich, hrvatskoga porijekla, koji nas je posjetio u Rijeci prije točno godinu dana.

Iz povijesti Kardinalskog zbora

Danas su kardinali važni osobito za izbor Petrova nasljednika, no nije uvijek bilo tako. Postupak odabira pape bio je različit tijekom povijesti. Prije 4. stoljeća rimska zajednica sama bira svoga biskupa, a utjecaj prethodnog biskupa na odabir nasljednika je velik. Nakon slobode za kršćanstvo odabire ga rimski kler, ali bez glasovanja, da bi potom bio predstavljen narodu koji ga prihvaća ili odbacuje, upoznaje nas s nekim pojedinostima iz povijesti Kardinalskog zbora prof. Marko Medved.
– Miješanja rimskih aristokratskih obitelji i samog cara u kreiranje kardinala, potom i u izbor papa, dovela je u 11. stoljeću, u kontekstu obnove Crkve, do odredbe da samo kardinali biraju papu. Koncil u Lyonu 1274. godine službeno je odredio konklave radi zaštite i pravovaljanih uvjeta izbora pape. U 12. je stoljeću određena i obveza dvotrećinske većine u izboru pape. Pritisak na kardinale kako bi izabrali papu dovodio je i do uskraćivanja hrane članovima konklave, sve kako bi se ubrzao izbor. Ostao je zabilježen slučaj pape Celestina IV. 1241. godine, koji je umro uskoro nakon izbora zbog posljedica teških uvjeta tijekom samih konklava. Zanimljivo je da su se konklave 1268. godine u gradu Viterbu pored Rima do te mjere odužile da su gradske vlasti nakon 19 mjeseci sedesvakancije oduzele kardinalima hranu, ostavivši ih samo na kruhu i vodi, sve kako bi ih prisilile na brži odabir. Za razliku od danas, kardinali su tijekom povijesti često bili eksponenti interesa vlastitih kraljeva. Prijetnja slobodi izbora poglavara Katoličke crkve dolazila je od svjetovne vlasti, kraljeva i careva ili rimskih plemićkih obitelji, koji su nastojali nametnuti svoje kandidate ili staviti veto na nepoželjne osobe. Zanimljivo je da je zadnja poznata ingerencija zabilježena u konklavi 1903. godine, kada je Austro-Ugarska preko svojih kardinala stavila veto na moguć izbor Francuza, kardinala Rampolle. Kardinali su pritisak odbili, no spomenutog Francuza ipak nisu izabrali, već Talijana Pija X. On je pak ubrzo nakon izbora posebnom konstitucijom zauvijek zabranio katoličkim vladarima miješanje u pitanje papinog izbora od strane kardinala, upućuje prof. Medved.

Vijeće kardinala

Novost u kardinalskom zboru je Vijeće kardinala, koje je papa Franjo ustanovio na početku svoga pontifikata, što opet odražava sliku koju ovaj papa želi stvoriti za cijelu Crkvu. To je sinodalna Crkva, gdje on svoju službu želi obavljati kroz savjetovanje s drugima, podijeliti odgovornost i zadaću vođenja Crkve čineći druge sudionicima procesa odlučivanja. Mudar vođa dijeli, ima sugovornike, druge sluša i čuje, savjetuje se – tako postupa papa Franjo, ali i prijašnji pape su tako postupali i savjetovali se oko važnih odluka. Kardinalsko vijeće je tijelo sinodalnosti koje daje drukčiju sliku, koje daje jačinu naglašavajući sudjelovanje, analizira Mario Gerić.