Priopćenje pristiglo redakciji zvučalo je, najblaže rečeno, zanimljivo. Kako neće biti zanimljivo kad je naslov »Kak’ se nekad dobro jelo zahvaljujući i plinskom kromatografu s početka 70-ih«. Plinski kromatograf!? Ali, lako za pojam, znat će ako ništa Google što kromatograf jest. Drugu je temu iznjedrilo priopćenje, onu o donacijama, o darovanim predmetima povijesne i svake druge vrijednosti što, s vremena na vrijeme, stignu Tehničkom muzeju Nikola Tesla u Zagrebu od onog ‘običnog’ puka. Jer, taj rijedak primjer plinskog kromatografa Packard, model Becker 409, darovala je muzeju sredinom lipnja tvrtka AlphaChrom.

Što je, a bome i za što je sve zaslužan, naš kromatograf!? U priopćenju donatori vele: »Moderan plinski kromatograf jedan je od instrumenata čiji se rezultati često mogu vidjeti u popularnim kriminalističkim serijama, poput CSI-a, gdje omogućuju rješavanje raznih zločina. Manje je poznato da je davno prije ovakav uređaj imao sasvim druge zadatke, naš se instrument brinuo o kvaliteti hrane, mlijeka i ostalih namirnica na kojima smo odrastali. Svoje najbolje dane tijekom 70-ih i 80-ih godina ovaj je instrument proveo analizirajući prehrambene uzorke na Poljoprivrednom fakultetu, a posljednjih je 10-ak godina izazivao znatiželju zaposlenika i posjetitelja AlphaChroma.

Tako je pronađeno i nekoliko znanstvenih radova diljem bivše države u kojima je korišten identičan model plinskog kromatografa među kojima je i rad grupe znanstvenika pod nazivom »Određivanje sastava triglicerida mliječne masti primjenom plinske kromatografije« objavljen u časopisu Mljekarstvo 1984. Napredak prehrambene industrije jednim dijelom možemo zahvaliti upravo njemu.«

Podsjetnik povijesti

No, došlo je vrijeme za mirovinu i djelatnici AplhaChroma nisu dvojili što im je raditi. Darovali su ga Tehničkom muzeju Nikola Tesla da, kako napisaše, u zasluženoj mirovini bude ‘podsjetnik povijesti svima koji posjete muzej’. I nije kromatograf jedini predmet vrijedan, a doniran. Što sve donacijom stigne u Tehnički muzej otkriva i njegova Facebook stranica koju uređuje Marijo Zrna, istinska legenda Tehničkog muzeja, a formalno čovjek za odnose s javnošću. Na stranici, među ostalim, pod egidom »Novo u našem fundusu« i tekst u kojem se kaže da je gospodin Aleksandar Žiljak donirao Tehničkom muzeju Nikola Tesla funkcionalan tintni telegraf Morseovog tipa s ugrađenim opružnim mehanizmom za povlačenje papirne trake kakav je korišten od druge polovine 19. stoljeća pa sve do vremena iza Drugog svjetskog rata, a negdje čak i dulje.

– Komplet čine: prijamni telegrafski uređaj, telegrafsko tipkalo, telegrafsko tuckalo, linijski miliampermetar te pričuvni kolut za traku. Telegraf je proizvod tvrtke Siemens & Halske iz Berlina. Sama tvrtka je namjenski osnovana kao proizvođač telegrafske opreme 1847. i to pod nazivom »Telegraphen-Bauanstalt von Siemens & Halske«. Vrlo vjerojatno je ovdje riječ o uređaju korištenom na željeznici jer ga je otac gospodina Žiljka, Mladen Žiljak sačuvao od uništenja 1970-ih sa Zapadnog kolodvora u Zagrebu. Telegraf je obnavljao ujak gospodina Žiljka, inženjer strojarstva Željko Mataija. Prvi telegram u Hrvatskoj poslan je još 1850. godine iz Zagreba u Beč, a bio je naslovljen na bana Josipa Jelačića – kaže se na Facebook stranici muzeja.

Piše i da je ovaj prekrasan primjerak mjesto našao u zbirci Telegrafija i telefonija, uz, dakako, zahvalu muzeja gospodinu Žiljku. Da pak »Svaki predmet ima svoju priču«, svjedoči zapis vezan za Tonča Vladislavića, našeg znanog eksperta za modu, koji je muzeju darovao lijep primjerak superheterodinskog radioaparata Radio industrije Nikola Tesla, model Kosmaj iz 1949. godine.

– Te godine mu ga je kao dječaku kupio otac u povodu njegovog rođendana 1. svibnja. Pomoću Kosmaja se slušao dugi, srednji i kratki val, a bio je jedan od prvih radioaparata proizvedenih u tadašnjoj Jugoslaviji nakon okončanja Drugog svjetskog rata. Do 1948. i Rezolucije Informbiroa dijelovi za njihovu montažu uvozili su se iz Mađarske u skromnim količinama od podružnice tvrtke Philips u toj zemlji. Nakon obustave uvoza zbog geopolitičke situacije, ulazi se u direktne pregovore s Nizozemcima. Slabo je poznato kako je proizveden po licenciji nizozemskog proizvođača Philips i po uzoru na njihov model BX373A. Originalni Philipsovi radioaparati imali su bakelitno kućište, dok su oni proizvedeni u Jugoslaviji bili drveni. Radioaparat je bio korišten na otoku Braču, a sada se skrasio u našoj zbirci Radijska i televizijska tehnika na čemu od srca zahvaljujemo gospodinu Vladislaviću – stoji uz fotografiju Vladislavića i darovanog radioaparata.

Dragulj tehnologije

Donacija za koju će Zrna kazati da je najvrednija u zadnjih 30 godina koliko je u muzeju, jest maserati quattroporte iz 2005. godine, automobil za koji je lako i ispravno reći da je dragulj moderne tehnologije. Automobil je dragulj, a priča kako je došao do muzeja zapravo je sjajna. Inicijativa je stigla od ondašnjeg, ministra kulture Berislava Šipuša koji je obavijestio muzej kako ima informaciju o tome da jedan maserati nije prodan na tri carinske dražbe pa mu je sudbina ili rezalište, ili da ga nekome poklone. Pitao je Šipuš muzejske ljude jesu li zainteresirani za takav auto, tim više što ih ne bi ništa ni koštao. »Pa kako ne!«, bio je jedini logičan odgovor. Jer, jest Tehnički muzej Nikola Tesla muzej tehničke povijesti, ali jest i muzej tehnološkog napretka, tako da je maseratiju itekako tu mjesto. Tu mu je mjesto i zato što se radi o doista rijetkom primjerku, a i zato što je ovakvih Quattroportea napravljeno tek nekih 5.000 i kad dosegne automobil dob povijesnog vozila bit će vrlo vrijedan.

Uglavnom donacija ima, samo tko je svijet koji donira i koji ga motive vode, koliko donacija stigne na godinu, kakav nam je odnos prema ovoj baštini… Pitanja podosta, ali nijedno na koje Marijo Zrna i viši kustos Goran Rajič ne znaju odgovor.

– Analizirajući statistiku posljednjih pet godina, muzejski fundus postaje bogatiji za oko tristotinjak novih predmeta koje doniraju pojedinci ili tvrtke u Hrvatskoj. Mi smo zadovoljni tom brojkom i ona govori da je svijest o očuvanju tehničke baštine u Hrvatskoj ipak sveprisutna barem sagledavajući iz naše perspektive. Naravno, uvijek može i bolje, a na tome moramo raditi svi zajedno i zato smo zahvalni za ovaj razgovor koji pridonosi jačanju svijesti o potrebi brige za industrijsku baštinu – veli nam tako Zrna.

Ne dvoji on kako će prisutnost muzeja na društvenim mrežama, medijsko praćenje ili svi drugi oblici prezentacije pridonijeti da ljudi pri susretu sa starim predmetima ipak prije bacanja promisle o njegovoj povijesnoj vrijednosti sagledavanoj s više aspekata.
– Tu im mi možemo pomoći svojim znanjem i savjetima. Nije uvijek nužno da predmet mora završiti u muzeju koji u pravilu nema neograničene prostorne resurse, već je puno napravljeno ako taj predmet ostane u obiteljskom okruženju kao dio interijera ili obiteljske baštine – ističe Zrna.

Zaljubljenici u povijest

No, tko su oni koji doniraju i koji ih motivi vode!?
– Riječ je u pravilu o zaljubljenicima u povijest tehnike, ljudima koji su sentimentalno vezani uz pojedine predmete, a vrlo često posjećuju naš muzej sami ili sa svojim obiteljima te se generalno uzevši vrlo pohvalno odnose prema baštini. Stoga kao najbolje rješenje vide darivanje predmeta Tehničkom muzeju Nikola Tesla jer znaju kako će na taj način biti sačuvan za buduće generacije te će se njegovim konstrukcijskim, oblikovnim i povijesnim posebnostima moći diviti svi posjetitelji muzeja. Ima i slučajeva da ljudi prvo pokušaju predmet prodati na tržištu, a potom razočarani cijenom odlučuju radije pokloniti predmet muzeju.

Tonči Vladislavić

S obzirom na to da smo najaktivniji muzej u Hrvatskoj u kontekstu korištenja Facebooka, ljudi ponekad jednostavno ponukani našim objavljenim sadržajem prisjete se da imaju neki interesantan predmet kod kuće pa ga odlučuju ponuditi upravo nama. Dovoljna je i objava stare fotografije koja može biti okidač za prisjećanje da nešto takvo stoji u podrumu kod roditelja – kazuje Goran Rajič.

Kaže i to kako se među darovateljima predmeta nalaze ljudi svih profesija i dobnih uzrasta, a kao zajednički nazivnik Rajič će podcrtati to kako se radi o osobama koje gaje pozitivan odnos prema znanju i kulturi, te prepoznaju vrijednost tehničke baštine, kako nacionalne tako i svjetske.

– U pravilu donatori ne traže ustupke ili tek vrlo rijetko traže simbolične novčane iznose za otkup predmeta, kako bi pokrili neke svoje osnovne troškove. Oni koji daruju predmete su s naše strane uvijek kod izlaganja darovanog predmeta u znak zahvale poimenično navedeni, a isto tako vrlo često znamo darovateljima pokloniti besplatnu ulaznicu za posjet muzeju pokazujući time kako iznimno cijenimo njihovu dobru volju. Naravno, ukoliko su predmeti izlošci na prigodnoj izložbi nastojimo donatore pozvati na njezino otvorenje – veli Rajič.

Odašiljači i veze

Zato smo podosta precizno naslutili i pogodili da se radioprijamnici možda i najčešće doniraju, barem u zadnje vrijeme. Rajič će podsjetiti da je u lipnju u Tehničkom muzeju Nikola Tesla otvorena prigodna izložba »Odašiljači i veze – 95 godina radiodifuzije u Hrvatskoj« kojom se obilježava 95 godina radija i 65 godina televizije u Hrvatskoj, pa su mnogi vidjevši izložene predmete i sami odlučili darovati svoje stare radijske prijamnike i televizore. Pače, pritom poziva sve da dođu u posjet muzeju i zbog ove izložbe koja je otvorena do listopada ove godine. A koliko god teško bilo odgovoriti koji je predmet najvredniji, ili najposebniji, neke se anegdote ipak pamte jer vas neki predmeti jednostavno zaintrigiraju više od drugih bilo tehničkim karakteristikama, bilo pričom što ga prati.

– U posljednjih par mjeseci najviše nas je zaintrigirao cijevni radioaparat Ingelen Geographic, model US 537W, koji je proizveden u Beču oko 1936. godine. Savršeno je očuvan, a njegova konstrukcijska posebnost je zemljovidna skala na kojoj po ugađanju frekvencije određene radijske postaje zasvijetli točkica pokraj grada u kojem se ta postaja nalazi. Bio je u vlasništvu zagrebačke židovske obitelji nastanjene u Gundulićevoj ulici. Predmet je završio u našem fundusu brzom reakcijom i zalaganjem zaposlenika.

Naime, sestra višeg kustosa koji vodi zbirku Radijska i televizijska tehnika je u večernjim satima na društvenim mrežama uočila kako jedna gospođica nudi navedeni aparat na dar, pa ga je žurno obavijestila, a kustos je promptno kontaktirao ravnateljicu zamolivši ju da se sa službenog profila Tehničkog muzeja Nikola Tesla založi da predmet bude darovan nama. Iako je bilo više stotina onih koji su ga željeli, darovateljica Tena Čižmešija je vrlo brzo odlučila darovati predmet na najbolju adresu – Savska 18 Tehnički muzej Nikola Tesla. Eto to pokazuje značaj društvenih mreža danas i koji je benefit naše prisutnosti na njima – govori nam Zrna.

Na licu mjesta

Da Facebook zna spajati ljude dokaz je stari RIZ-ov TV prijemnik koji je čamio u skladištu tvrtke AGM d.o.o u Zagrebu, dok se djelatnici tvrtke nisu spojili s Tehničkim muzejom. Uz spomenuti TV prijemnik našla su se tu još dva predmeta vrijedna izlaganja.
– A nedavno me kolegica iz jednog drugog zagrebačkog muzeja kontaktirala s ponudom TV prijamnika Iskra Minirama iz sedamdesetih koji je slučajno vidjela kod svog liječnika kojem nije bila opcija bacanje istog u smeće. Spomenula mu je tada Tehnički muzej i dala mu moj kontakt. Eto epilog je da TV prijamnik gospodina Damira Vodopiveca javnost može vidjeti na izložbi koja je u tijeku. Ponekad i mi pri dolasku vozilom po predmete uočimo još nešto što je vlasnik namjeravao baciti pa uzmemo ili za nas, ili za kolege u drugim zagrebačkim muzejima. Takva prilika se ne propušta kad ste već na licu mjesta – pojašnjava Zrna.

Elem, sustava ima i sustav funkcionira, reklo bi se. Ali, svejedno se čini potrebno pitati kakva je u našeg puka, pa i države, odnos prema tehničkoj baštini, kakva nam je, po tom pitanju, svijest i savjest!?
– Nažalost, tijekom devedesetih velik dio tvorničkih arhiva ili biblioteka trajno je izgubljen. Tu je izgubljena dragocjena građa zbog nedostatka prepoznavanja važnosti industrijske baštine i tradicije koju je Hrvatska u tom kontekstu imala na našim prostorima. Posljednjih godina imamo sve veći broj kontakata iz tvrtki čiji je menadžment očito senzibilniji za predmete koje otpisuju i javljaju nam se kako bi se očitovali imamo li interesa za zbrinjavanje ponuđenog. Generalno temeljem darovanja predmeta možemo zaključiti kako priličan broj ljudi ima egzemplaran odnos prema tehničkoj baštini, no postoji i mogućnost napretka.

Ponekad u praksi se susrećemo sa slučajevima gdje ljudima promakne uočiti vrijednost nekog predmeta, pa on bude trajno izgubljen. To je dvosmjeran odnos u koji neumorno trebamo ulagati i mi koji djelujemo na području tehničke kulture kontinuiranom propagacijom konstruktivnog odnosa prema našoj tehnici i njenoj bogatoj tradiciji – ističe Goran Rajič.
Pojednostavljeno rečeno – svi u Tehnički muzej! Može i sa starim tranzistorom koji vam leži na tavanu, jer tko zna kakvu tajnu zapravo krije.