Foto: V. KARUZA
Od javnih fakulteta ekonomske grupacije godinama se traži da smanje upisne kvote jer tržište rada ne može »progutati« toliki broj diplomanata ekonomskog područja. Nasuprot tom javnom pritisku usklađivanja kvote s potrebama tržišta rada, na studentskom tržištu egzistiraju privatne ustanove koje obrazuju upravo kadar ekonomskog profila, a da se od njih korekcije upisnih kvota ne traže
povezane vijesti
Prema podacima Agencije za znanost i obrazovanje u Hrvatskoj djeluje 119 visokih učilišta, a među njima određeni udio zauzimaju i ustanove u privatnom vlasništvu. Otvaranje privatnih visokih učilišta doživjelo je ekspanziju zadnjih dvadesetak godina, do danas svoje mjesto na tržištu našla su dva privatna sveučilišta, četiri privatna veleučilišta te 22 privatne visoke škole.
U najvećoj mjeri te privatne visokoškolske institucije nude studijske programe iz ekonomije i srodnih disciplina zbog čega je upravo to područje najpogodnije za razmatranje konkurencije među domaćim javnim i privatnim fakultetima.
(Ne)lojalna konkurencija
Privatna visoka učilišta direktni su konkurent javnim fakultetima ekonomske grupacije od kojih se pak godinama traži da smanje svoje upisne kvote jer tržište rada ne može »progutati« toliki broj diplomanata ekonomskog područja. Nasuprot tom javnom pritisku usklađivanja kvote s potrebama tržišta rada, istovremeno na studentskom tržištu egzistiraju privatne ustanove koje obrazuju upravo kadar ekonomskog profila, a da se od njih korekcije upisnih kvota ne traže. Rezultat takvog odnosa, kaže dekan Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci prof. dr. Alen Host, nameće se sam po sebi. Pozicija visokih ekonomskih učilišta postaje neusklađena s tržištem, a između privatnog i javnog vodi se utakmica na studentskom tržištu.
– Smanjenje kvote na javnim fakultetima vodi prema povećanju broja studenata koji upisuju studij na privatnim obrazovnim institucijama. Naime, od ukupnog broja studenata koji se obrazuju za neko od ekonomskih zanimanja danas u Hrvatskoj, gotovo polovica studira na visokim školama i veleučilištima od kojih nitko ne traži korekcije upisnih politika. Pritisak na javne fakultete još je veći u posljednjih nekoliko mjeseci od kada je Ustavni sud i po drugi puta donio odluku o poništavanju odredbi Zakona o Hrvatskom kvalifikacijskom okviru koja izjednačava sveučilišne i stručne studije. Drugim riječima, sveučilišni studij i studij na visokim školama ne donose jednaku diplomu i to svi sadašnji i budući studenti moraju znati. Studij na sveučilišnim studijima donosi u pravilu i višu razinu kvalitete, jer su preduvjeti za izvođenje ovakve vrste studija neusporedivo zahtjevniji, objašnjava prof. dr. Host.
U Agenciji za znanost i visoko obrazovanje kažu pak kako su dosadašnji postupci reakreditacije pokazali da i kod javnih i kod privatnih visokih učilišta postoje dobri primjeri kvalitete.
– Iako svrha reakreditacije nije usporedba visokih učilišta nego unaprjeđenje svake pojedine vrednovane institucije, možemo reći da su pojedina privatna visoka učilišta pokazala visoku razinu osviještenosti o vlastitoj misiji i pokazala su se fleksibilnima u prilagodbi potrebama studenata, potrebama tržišta rada i društva općenito te realizaciji svoje misije. Vjerujemo da će u budućnosti doći do jasnijeg profiliranja privatnih visokih učilišta u smislu programske orijentacije, a time i kvalitete, ističu u Agenciji.
Ugled i autoritet
Međutim, neka prethodna istraživanja, među kojima je i ono Agencije za znanost i visoko obrazovanje, pokazuju kako poslodavci, ali i sami studenti u velikom postotku smatraju da je diploma javnog fakulteta još uvijek jača na tržištu rada od diplome privatnog učilišta te je neupitno je da državna sveučilišta uživaju ugled i autoritet. Iako u svijetu postoji niz primjera gdje su upravo privatna visoka učilišta vodeća na najutjecajnijim rang ljestvicama sveučilišta Hrvatska je još daleko od takvog okruženja. Prije dvije godine EduCentar je proveo istraživanje na više od 800 studenata, od kojih 61 posto studira na javnom, a 39 posto na privatnom učilištu. To je istraživanje pokazalo neke bitne razlike između privatnih i javnih učilišta poput one da studenti privatnih učilišta, njih čak 61 posto, smatra da im je dovoljno malo učenja za prolaznu ocjenu i u prosjeku se pripremaju tjedan dana za ispit, dok studenti javnih fakulteta, njih 59 posto, smatraju da im je potrebno dosta truda za prolaz i za ispit se pripremaju i po nekoliko tjedana.
Ponavljanje akademske godine noćna je mora svakog studenta, a dvije petine ispitanika s javnih fakulteta ponavljala je godinu, dok je svega pet posto studenata privatnih učilišta moralo ponovo upisati godinu. To je istraživanje pokazalo da su studenti privatnih učilišta zadovoljni svim aspektima studiranja, ali i da je više od polovice studenata privatnih učilišta često žrtva predrasuda zbog toga što su se odmah odlučili na plaćeno školovanje, što u prosjeku znači izdvajanje tridesetak tisuća kuna godišnje za školarinu. Istovremeno više od polovice ispitanika javnih fakulteta priznaje da ima predrasude prema kvaliteti studiranja na privatnim učilištima.
Sadržajna, a ne formalna razlikaČak 55 tisuća aktualnih studenata i oko 50 tisuća onih koji su završili stručne studije trenutno strahuje da će zbog odluke Ustavnog suda ostati bez pravne kvalifikacije, odnosno pri zapošljavanju će imati posljednju kvalifikaciju propisanu zakonom, a to je srednjoškolsko obrazovanje. Naime, Ustavni je sud donio odluku o ukidanju odredbi Zakona o Hrvatskom kvalifikacijskom okviru koje su izjednačavale sveučilišne i stručne studije, a ono od čega strepe je da će biti naprosto izbrisani iz Zakona o kvalifikacijskom okviru ukoliko Ministarstvo obrazovanja po nalogu Ustavnog suda ne izradi novi zakonski okvir. Dekan riječkog Ekonomskog fakulteta ističe da se sveučilišni i stručni studij značajno razlikuju. – Na pojedine stručne studije se mogu upisati i osobe sa završenom trogodišnjom srednjom školom i bez državne mature. U nastavi pretežno sudjeluju osobe bez doktorata znanosti u nastavnom zvanju predavača, viših predavača i profesora visoke škole. S druge strane, upis na sveučilišne studije moguć je samo nakon završene četverogodišnje srednje škole i položene državne mature. Nastavu na sveučilišnim studijima izvode doktori znanosti izabrani u znanstveno-nastavna zvanja, a to su docenti, izvanredni profesori, redoviti profesori i redoviti profesori u trajnom zvanju. Asistenti koji im pomažu u realizaciji nastave u pravilu su istodobno i studenti na doktorskim studijima. Ako govorimo samo o institucijama koje obrazuju u polju ekonomije, tada dolazimo i do činjenice da je više od 90 posto doktora znanosti koji sudjeluju u nastavi stalno zaposleno na javnim sveučilištima i fakultetima. Sve navedeno govori da razlika nije samo formalna, već da postoji i sadržajna razlika između ova dva načina studiranja koja posljedično utječe na kvalitetu, a time i zapošljivost studenata. Studenti na sveučilišnim studijskim programima, u odnosu na studente stručnih studija na visokim školama stječu različita znanja i vještine, odnosno kompetencije te niti vrijednost njihovih diploma na tržištu rada nije i ne može biti ista, ističe prof. dr. Host. |
– Svi su javni fakulteti koji djeluju u području ekonomije u posljednjih 5 do 10 godina učinili značajan iskorak u području kvalitete i međunarodne prepoznatljivosti. Studenti to prepoznaju, jer su potpuno svjesni činjenice da o izboru studija ovisi i startna pozicija na tržištu rada. Drugim riječima, studentima nije cilj samo diploma, već je bitna kvaliteta koja iz te diplome proizlazi, odnosno institucija koje izdaje diplomu i njezina prepoznatljivost u međunarodnim okvirima. Kod studija ekonomije, međunarodna prepoznatljivost stječe se međunarodnim akreditacijama kao vanjskim i neovisnim potvrdama kvalitete studija. Primjerice, Ekonomski fakultet u Rijeci nositelj je EPAS akreditacije koju izdaje najznačajnija europska akreditacijska institucija (EFMD) u području ekonomije, ističe dekan riječkog Ekonomskog fakulteta.
Tržišna vrijednost
Na pitanje je li imao iskustva s prelaskom studenata s privatnih na javni fakultet, prof. dr. Host odgovara da je bilo sporadičnih slučajeva.
– To je moguće samo i isključivo za one studente visokih škola koji su završili četverogodišnju srednju školu, položili državnu maturu, završili stručni studij te završili razlikovni program kojim nadoknađuju nedostajuća znanja iz prethodnog školovanja, objašnjava prof. dr. Host.
Ujedno dodaje i da se iz svakodnevnog kontakta s poslodavcima može zaključiti da i oni uočavaju značajnu razliku između studenata privatnih i javnih visokih učilišta, jer studenti koji dolaze s javnih fakulteta raspolažu daleko širim znanjem koje im omogućuje veću fleksibilnost. Na sličnom tragu su i rezultati istraživanja Agencije za znanost i visoko obrazovanje koje je djelomično dalo odgovor na pitanje potreba tržišta. Opsežno je istraživanje obuhvatilo pet i pol tisuća studenata koji su diplomirali akademske godine 2015./2016. To je istraživanje pokazalo da se najveći postotak ispitanika koji su pohađali javna visoka učilišta zapošljava putem Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, njih četvrtina, za razliku od ispitanika s privatnih visokih učilišta koji se u najvećoj mjeri zapošljavaju preko obitelji, prijatelja i poznanika.
Ipak, anketa je pokazala da se nešto više od polovice ispitanika koji su pohađali privatna visoka učilišta zaposlilo još tijekom studija. Kod javnih fakulteta taj je udio nešto manji od trećine ispitanika, ali nakon diplomiranja taj se odnos, očekivano, mijenja u korist polaznika javnih visokih učilišta. Zanimljivo je i da je veći broj onih koji pohađaju javna sveučilišta koji su prvo zaposlenje našli u struci u usporedbi s onima koji pohađaju privatne fakultete. Tako će gotovo četiri petine onih s javnih fakulteta prvi posao naći u području za koje su se školovali, dok je udio takvih na privatnim visokim učilištima bliži razini od dvije trećine. Studija je potvrdila i neke očekivane pretpostavke, a to je da oni koji su pohađali javno visoko učilište u većoj mjeri početnu plaću imaju u najnižem platnom razredu u usporedbi s onima sa privatnih škola.
Alen Host / Foto: D. ŠKOMRLJ
Upisna politika
Upravo je zapošljivost, dodaje dekan, formula prema kojoj se planira upisna kvota Ekonomskog fakulteta u Rijeci.
– Kvota se formira se prije svega na osnovi zapošljivosti naših diplomiranih studenata. U ovom trenutku, većina studenta u kratkom roku nakon diplomiranja nalazi posao. Pored toga, drugi je ključan kriterij optimalni broj profesora u odnosu na studente. Time je svakom studentu omogućeno kvalitetno praćenje rada i dostupnost profesora. Trenutno ne razmatramo povećanje kvote, iako se svake godine bilježi sve veći interes za naše programe, navodi prof. dr. Host.
Ujedno upozorava da preporuke za upisnu politiku 2021. godine moraju odražavati predviđanje stanja gospodarstva, odnosno tržišta rada 2026. godine kada će većina studenata upisanih ove godine na studij tražiti svoj prvi posao u struci.
– Kriza izazvana pandemijom Covid-19, ali i druge društveno-gospodarske okolnosti utjecat će na promjene potreba tržišta rada u narednom petogodišnjem razdoblju. Pored toga, treba uzeti u obzir i Nacionalnu razvojnu strategiju Republike Hrvatske do 2030. godine. Upravo zbog svoje kompleksnosti koja zahtjeva uključivanje velikog broja parametara, relevantna procjena tržišta rada u Hrvatskoj za 2026. godine nije dostupna. Procjena kretanja na tržištu rada koju svake godine daje Hrvatski zavod za zapošljavanje ne može poslužiti za formiranje upisnih politika jer je zasnovana na neadekvatnoj metodologiji, ne uzima u obzir razvojne planove poslodavaca te se odnosi se samo na sljedeću godinu što je prekratko razdoblje za promjenu upisne politike, zaključuje prof. dr. Host.
