Znam da može djelovati neobično, nekima i čudno, ali otvoriti prvi hrvatski muzej posvećen tartufima bila nam je velika želja. Naša obitelj drži da je nemoguće graditi budućnost bez da se napravi posveta prošlosti, ljudima koji su stvarali povijest tartufarstva, našim precima.

Bez da se da zasluženu pažnju onima od kojih je sve počelo. U našem slučaju to su moji nona i nono, Danica i Ivan, koji su prvi krenuli u šumu i počeli loviti tartufe.

Muzej je prije svega posvećen njima, a kad smo već krenuli u osmišljavanje i realizaciju jedne takve zbirke, njezino proširenje do razine stalnog interaktivnog muzejskog postava nametnulo se samo od sebe.

Ivana Karlić Ban. Treća generacija obitelji Rašpolić, kako je djevojačko prezime njezine mame Radmile, sasvim sigurno jedne od najznačajnijih vizonarki valorizacije ne samo sela Paladini u kojima se nalazi tvrtka Karlić tartufi, nego čitave Vrhuvštine, kraja koji spaja Buzet i Motovun, predjela koji se bez previše dvojbi može nazvati možda i najljepšim dijelom Istre.

Iako se sam Vrh nalazi na 386 metara nadmorske visine, jako se brzo stiže skoro i do nulte točke na kojoj se nalaze jezero Butoniga, sliv rijeke Mirne, Motovinska šuma.

Brze misli

Kako je k tome u vrijeme našeg posjeta obitelji Karlić i Paladinima bio fantastičan sunčan dan, prvi ovogodišnji u kojem je temperatura prešla 20 stupnjeva, uvoditi previše racionaliziranja o bilo čemu bilo je potpuno besmisleno.

Naprosto, vrijeme i mjesto su na jedan nenametljiv, ali jako sugestivan način tražili potpuno predavanje. Ivaninim brzim mislima. Britkim, sadržajnim, tako zanimljivo ispunjenim činjenicama.

– Ma ne, nije bilo dvojbi oko toga gdje će se razvijati moja profesionalna karijera. Na studij novinarstva u Zagreb, gdje sam diplomirala PR, odnose s javnošću, otišla sam kako bih se i na taj način ugradila u rad naše tvrtke.

Mada da, bilo je i nekih odstupanja od te prvotne ideje, posebno me bio privukao novinarski posao. U Jutarnjem listu provodila sam stručnu praksu, a nekoliko velikih tekstova i reportaža, »iz života«, kako se to već novinarskim jezikom definira, naišlo je na odličan odziv, dobili su i najavu na naslovnici.

Svejedno, iako moram priznati da me u jednom trenutku novinarstvo jako privuklo, znala sam da potpunu realizaciju svojih zamisli na najbolji način mogu realizirati upravo ovdje, u mjestu gdje je sve nastalo.

Jedna od njih je svakako i ovaj muzej koji je inače ideja i realizacija mog brata Ivana, no kako je on na poslovnom putu, morat ću vam ja biti dovoljna, pojašnjava nam Ivana svoje stavove, maštanja i vizije.

Interaktivan biser

Moramo priznati, koliko god je u promo materijalu stajalo da je riječ o muzeju, očekivali smo jednu temeljitiju zbirku. Alata i sjećanja, fotografija i povijesnih činjenica koje govore kako je istarski bijeli tartuf svoju prvu valorizaciju dobio 1933. godine.

Kad ono – vrhunsko, moderno izdanje jedne, da – bazične tartufarske zbirke, ali s toliko interaktivih dodataka da ju možemo svrstati međe prave bisere takvih kulturnih iskoraka, rijetkih u čitavoj Hrvatskoj.

Rasprostire se muzej na dva kata nevelike »kvadrature«, ali toliko minuciozno povezanih, pa i u dizajnerskom smislu, da vam se tartufi odmah upiju u misli.

Prizemno, nakon ulaza, na odlično uklopljenim panoima redaju se činjenice. Pa tako i ona o tartufu kao jednoj od najstarijih namirnica na svijetu. Staroj više milijuna godina. S druge strane, postav vodi kroz samu prirodu rasta tartufa.

U visini očiju odraslih ljudi podignut je panj hrasta s cjelokupnim podzemnim dijelom, s korijenjem na kojem se i razvijaju miceliji tartufa. Na podu je ograđeni zemljani dio u kojem će se najmlađim posjetiteljima omogućiti – traženje tartufa.

Penjanjem na kat tipičnog istarskog kamenog gospodarskog zdanja prolazi se pored golemog grafičkog prikaza biološkog razvoja tartufa, a dolazi se i do prostora koji vabi znatiželju i za brojna, osim očiju, druga čula.

– Željeli smo posjetiteljima približiti osjećaj sličan onom kad se tartufari nalaze u šumi. Omogućiti im osjećaj kao da su s nama dok lovimo tartufe, pojašnjava nam Ivana.

Pa tako iz nevidljivih zvučnika dopire melodija šume. Zvukovi koji se čuju dok se u tišini, tek uz poneko pucketanje grančica prolazi ljepotama takvog dijela prirode. A na velikom stolu izloženo je niz vrsta tartufa koje se može i mirisati.

– Od crnog ljetnog, do najintenzivnijeg bijelog, svi se mirisi dobivaju nakon pritiska na pumpicu. Vidite kako tartuf izgleda, a onda ga i pomirišite. Također, osjećate i sami kako je u muzeju stabilna, nešto niža temperatura, kako bi se moglo osjeti čak i određenu vlagu.

Jer i to je dio tartufarske priče, ta vlaga, ona je neizbježna, dodaje Ivana.

Hrabro i avangardno

Obitelj Karlić, Radmila i Goran, svoju su izvorno tartufarsku priču prije desetak godina krenuli razvijati u – sadržajnom smjeru. Prvi ispit turističke isplativosti bila je luksuzna vila Maslina. S obzirom na to da se poslovanjem iskazala, nametnula se potreba otvaranja degustacijskog, gastronomskog centra.

I opet poprilično hrabro te avangardno – ne restorana, kako stoji i na ulaznim vratima, već mjesta gdje se događaju iskoraci kuhanja, često interaktivnog, degustacije sljubljivanja blagodati Istre, posebno tog zanimljivog i rodnog vrhuvskog kraja.

Uz sadržaj, degustacijski centar se može pohvaliti i specifičnom arhitekturom koja je na jako dobar način uklopljena u izvorni ambijent i okoliš.

– Naš je model rada u potpunosti posvećen ekologiji i maksimalnom poštovanju flore i faune. Zdrava, očuvana priroda je preduvjet našeg posla, preduvjet tartufarstva. Na nju se nadovezuje i apsolutno prijateljski odnos prema psima, jer bez njih ništa od lova, kao i mjesta i ljudi gdje postojimo.

Znate, ekologija i uvažavanje njezinih principa nema alternativu, a nije ni kategorija koju, ovisno prigodi, jednom uvažavamo, drugi puta ne. Mojoj su se mami jako čudili kad se odlučila participirati u »muškom poslu«.

Kad je krenula s tatom u lov na tartufe. No, iako to ni »žensko delo«, bila je uspješnija od ostalih. OK, ustrajnost, upornost, želja da svima koji su te osporavali dokažeš kako su bili u krivu, kako si jednaka svakako su neki od važnih elemenata u težnji za uspjehom.

Ali i ja sam, dakako, lovkinja na tarufe, ono što je prema našem razmišljanju bilo presudno u svemu bio je odnos moje mame prema – psima. Nekad je bilo uvriježeno da se psi nauče na miris tartufa te da ih se prije odlaska u šumu izgladnjuje kako bi bolje lovili.

Ženski princip je takav da ne dozvoljava patnju, moja je mama apsolutno obožavala svoje pse i imala je prema njima jedini mogući ispravan način, takav da je uvažavala njihovu prirodu.

Oni su joj vraćali mnogo bolje nego što su to mogle činiti nerijetko jadne, izmučene životinje kolega u lovu, približava nam Ivana cjelokupni odnos, ekološku zajednicu u kojoj postoji njihova tvrtka.

Globalno tržište

Odlazimo u razgledavanje okoliša, imanja na kojem Karlići uzgajaju što je moguće više svojih proizvoda. Od domaćih jaja, nasada lješnjaka, svog povrća sve do plantaže – tartufa!

Pitate se kao je to moguće kad su tartufi, taj mitski i nadasve skupocjeni dar prirode, skriveni pod zemljom, kako ih je potrebno »loviti«?

– Bijeli tartuf je enigma koju nitko nikad nije do kraja znanstveno pojasnio. Ali crni ljetni tartuf, a to je bazna verzija te gljive manjeg intenziteta okusa i mirisa, može se uzgajati. Umeće se u zemlju uz posebnu vrstu hrasta zahvaljujući kojoj uspijeva uzgoj te vrste tartufa.

Radimo to već godinama i, dakako, jasno razdvajamo sve pojedine vrste, od te uzgojene do vrhunca svih vrhunaca – bijelog tartufa, pojašnjava nam Ivana.

Iako je prvi hrvatski muzej tartufa bio razlogom našeg posjeta, priča neminovno skreće i u današnje vrijeme. Dvije godine COVID-19 i sada rat u Ukrajini. Kako sve to izdržava tvrtka koja je dominantno okrenuta međunarodnom, baš globalnom tržištu.

– Sama COVID-kriza možda i nije bila toliko loša jer je naglašeno stvorila potrebu današnjih ljudi za snažnijim povezivanjem s prirodom. Vidite ovo naše okruženje.

Kao i vi, i svi drugi koju dođu u Paladine imaju jednaku impresiju: zadivljeni su prirodom, zadivljeni su iskonom. Kako smo pak mi oduvijek u svom radu živjeli u skladu s ekologijom, to nam se tih kriznih godina na neki način dodatno honoriralo.

Muke rata koje pratimo zadnjih mjesec dana prouzročile su pad bookinga, kako naše vile tako i dolazaka na vođeni lov na tartufe i degustacijske priče koje ga prate. Jako nam je mnogo gostiju dolazilo iz Rusije, nije neka tajna da su upravo oni na istarskom području bili jedni od najizdašnijih gostiju.

Nemalo je bilo i Ukrajinaca, ali Rusi su svakako dominirali. Drugi naši jako brojni gosti su Amerikanci. Ni njih nema jer je njihov doživljaj Europe integralni. Ništa njima ne znači kad im kažete da rat nije ni blizu Hrvatske.

Za njih je to jednostavno Europa. Oni koji su i dalje jako aktivni, a i inače su nam brojni i dragi gosti, to su Nijemci, Austrijanci i Slovenci, objašnjava nam Ivana.

Mi dodajemo – zaboravili ste na Talijane!

– A ne, iako mnogi misle kao vi, Talijani nisu ni blizu vrha po brojnosti. Oni i sami imaju tartufe, naučeni su na brojna jela od tartufa, imaju i svoje muzeje, tako da naša priča prolazi mimo gostiju s Apenina, uči nas Ivana.

Spašeno selo

Vraćamo se muzeju. Prva je faza gotova, ali predviđeno je da se i u dvorišnom prostoru razviju dodatne priče. Za početak tu su fotografije koje prebiru povijest od po prilici zadnjih pola stoljeća.

Idu kroz vrijeme koje je taj dio teritorijane zajednice Grada Buzeta iz perioda silnog raseljavanja, infrastrukturne zaostalosti danas doveo do jednog od najpoželjnijih mjesta za život.

– U braku smo i brat Ivan i ja. Oni imaju i jedno dijete, mi još ne. Ali ono što je važno, što je preokrenulo tijek povijesti na ovom mjestu, u ovim našim prelijepim Paladinima je činjenica da se zahvaljujući tarufima moja mama, za razliku od svoje dvije starije sestre, zadržala u rodnom selu, da se udala i dobila nas, djecu, da sad mi nastavljamo širiti krug.

Da je i ona otišla, nedostajalo bi desetak ljudi, uzmemo li u obzir da ćemo možda kroz naše dvije obitelji imati po dvoje djece.

Selo je spašeno, selo se silno ekonomski razvilo, a uistinu s velikim ponosom ističem kako ne da ga nije zadesila demografska katastrofa, zahvaljujući našoj obitelji u Paladinima ima stalni posao petnaesetak ljudi, još njih desetak u vršnim sezonskim opterećenjima, od svibnja pa do konca prosinca, sretna je Ivana.

Pozdravljamo se i s psima u beskrajno čistim boksevima iza kojih je njihov veliki dvorišni prostor, pozdravljamo se s Ivanom koja je uistinu odabrala idealni posao za sebe, jer brzinu i sigurnost informacija koje ona »ispaljuje« ne može nadmašiti ni najmodernije lasersko oružje.

​Opraštamo se i s krajem koji… fantastično puni baterije. Da je samo sjedit’, gledat’ u prazno, lagano kušat’ fritaju od domaćih jaja i tartufa iz šume koja se rasprostire ispod imanja, pijuckat’ domaću malvaziju. I gledat’ u prazno.

S memorijom punom slika iz muzeja. Zdanje koje zapravo ne pokazuje samo tartufarsku tradiciju, pokazuje mnogo više: fascinantnu transformaciju kraja koja se dogodila zahvaljujući upornosti i predanosti lova na tartufe. Paladini. Od mjesta iz kojeg se iseljavalo, do prostora u koji s radošću dolaze najbogatiji turisti svijeta.

Ivan i tri princeze

​Ivan Rašpolić je nakon rođenja Vande, Mirjane i Radmile možda i želio sina, ali tu je stao. I koliko god da nije vjerovao kako će ijedna od njih imati veze s tartufima, godine njihovog odrastanja razuvjerile su ga.

Upravo zahvaljujući kćerima, Ivan Rašpolić je zapravo postao svojevrsnim kraljem tartufa, jer njegove tri princeze su od tog posla napravile jednu od najuspješnijih priča u Europi.

Osim Radmile koja je i sama lovkinja na tartufe, Vanda i Mirjana su kroz svoje bračne zajednice u Buzetu odnosno Motovunu organizirale tvrtke koje se bave lovom, otkupom, preradom i prodajom tartufa.

Sve su iznimno uspješne u tom poslu, baš kao što priču već nastavlja i većina njihove djece. Pravo Ivanovo kraljevstvo tartufa.

Čuvari dijalekta

​Pravi dragulj muzeja tartufa su videozapisi priča iskusnih tartufara. Osim što su detaljno na taj način zabilježene njihove priče i iskustva, a moguće ih je čuti putem videoekrana i slušalica, sačuvan je i dijalekt koji ide u red istinskih bisera hrvatskog jezika.

Riječ je o čakavskom idiomu s upitnom riječi »kaj«, uz mnoštvo izraza i specifičnih naglašavanja koji imaju direktnu vezu sa staroslavenskim ishodištem. Kao i svi hrvatski dijalekti, i taj specifični za Vrh je u silnom uzmaku.

Televizija i internet djeluju poput razarajućeg virusa, tako da je audio i videobilješka pohranjena u Muzeju tartufa sjajna bilješka i za jezikoslovce.