Veliko gradilište

Nije to samo u Rijeci. Raskopana je i metropola, ali su Zagrepčani na to navikli

Siniša Pavić

Foto Davor Kovačević

Foto Davor Kovačević

Rijeka je Zagreb ovog ljeta debelo prešišala s gradilištima i prometnim kaosom. Ili je, tko zna, puk zagrebački jednostavno tijekom desetljeća istreniran toliko i tako da mu je posve normalno to što je pojam ljeta izjednačen s radovima



U startu valja priznati da ovo nije tekst od kojeg će Riječanima biti puno lakše, ali možda im barem mrvu popravi raspoloženje činjenica da su »bolji« od Zagreba. Jest, i u metropoli se kopa i gradi i ruje na veliko, ali Rijeka je Zagreb ovo ljeto debelo prešišala s gradilištima i prometnim kaosom. Ili je, tko zna, puk zagrebački jednostavno tijekom desetljeća istreniran toliko i tako da mu je posve normalno to što je pojam ljeta izjednačen s radovima.


Jer i u Zagrebu se gradi. Radova ima tamo gdje ih najmanje očekujete, recimo kad krenete u ambulantu po recepte. Ambulanta je u Cvjetnom naselju, tamo gdje je studentski dom, a da biste do nje došli treba poput laboratorijskog miša shvatiti kako se kretati kroz labirint žičanih ograda. Doduše, tu u krugu doma radnika i nema. Ni žurbe nema s obzirom na to da je ljeto i da su studenti mahom kući pošli. Bit će i ovako vrelovod revitaliziran na vrijeme. Uostalom, samo malo dalje od ograde doma na vrelovodu se i vrijedno radi svoj vrućini usprkos.


– Da ste jučer došli, sve biste šefove zatekli, veli nam poslovođa.





Ne bi u tekst ni imenom ni slikom, a brani i šefove na fotoreportersku primjedbu da je garant jučer više šefova bilo na gradilištu nego radnika. To je zato, objašnjava, jer je u igri više naručitelja i izvođača, od HEP-a do grada.


Na upit novinarski zašto se uvijek sa strane čini da dva radnika rade, a pet ih sve to samo promatra, odgovara promptno: »A šta vi radite!?« Hm, možda je i u pravu, možda iz njegove perspektive ove novinarske patrole izgledaju kao posvemašnje džabalebarenje.


Dizalica do dizalice


Idemo mi zato otud na vrijeme dalje. Kolovoz i blagdan dobrano su ispraznili ulice taman da se brojne dizalice bolje vide. Gdje god je slobodnog prostora, stambene zgrade se grade. Veliki stambeni blok niče i na križanju Vukovarske i Heinzelove ulice. Buši se i kopa, teški kamioni ulaze i izlaze iz gradilišta, strojevi rade. Poduzetan netko za koji će mjesec tu ubirati lijep novac s obzirom na to da su stambeni »kvadrati« u metropoli po zlato. No, priznati valja da buka s gradilišta tu nema kome smetati. Prve veće kuće su daleko, a već je i sama prometnica toliko bučna da se strojevi i ne čuju.


Čuje se zato sve, svom prometu usprkos, na križanju Držićeve u Vukovarske. Tu se mijenja dio tramvajske pruge. Tu automobili zbog nove regulacije prometa dugo čekaju na skretanje ulijevo. Tu se sijeku trase mnogih tramvajskih linija. I tu bicikl morate uzeti u ruku pa ga prenijeti preko razrovane pruge ako mislite s njim cestu prijeći, onako kako je to učinila Eva. No, evo, radovi ne smetaju, dapače.


– Neka se radi, kratko nam reče, prije nego što je odjurila dalje, toliko brzo da je i objektivu pobjegla.


Isto veli i gospođa Mirjana.


– Radovi moraju biti ljeti, kad je grad prazan i lijepo je vrijeme. Neka se i radi i gradi, rezolutna je Mirjana.


Ne smeta njoj ništa, osim možda to što se ne radi dulje u danu, što se radovi nakon nekoliko sati prekinu. Onomad je u Njemačkoj vidjela da se radi nonstop da se čim prije posao zgotovi.


– Ali, mi smo takvog mentaliteta, mudro zaključuje. Nisu, međutim, svi tako dobrohotni prema majstorima na pruzi koji straha od ničeg nemaju pa ni kad im se tramvaj došulja s leđa. Do nas tako doleti brko, pa udri psovat’ jer se radi po danu, a ne noću kako on misli da bi trebalo. Sve bi to on, da prostite, »staro u materinu«.


– I njih i Bandića, ovaj Tomaševića, reče i uteče.


Teška mehanizacija


E da, bivši je gradonačelnik očito ostavio dubok i neizbrisiv trag. Ukoliko ga želi zaslugama nadmašiti, morat će aktualni gradonačelnik otvoriti još gradilišta i gradilišta. A šta o tome misle Indijci koji rade rame uz rame uz hrvatske kolege nismo uspjeli saznati. Makar, kako čujemo, pristojno govore hrvatski jezik.


Onako kako radnika i teške mehanizacije ima na križanju Držićeve i Vukovarske, tako ih ima u svakom kvartu. Negdje se »samo« krpaju ulice, negdje se mijenjanju tračnice, negdje se grade stanovi, negdje još uvijek popravlja ono što je potres načeo, krpaju se i mostovi i to Jadranski uglavnom, a u Španskom je nekidan svečano lopatom iskopana rupa u znak početka gradnje dugo žuđenog bazena. Najimpozantnije se ipak čini gradilište kod »Lisinskog«, famozni Paromlin. Tu se ući s ceste ne da. Sva je opasano ogradom, a kad se čovjek protegne da štogod preko ograde vidi, vidi on bagere da se kreću i u dalekoj rupi neke male glave ukrašene žutim kacigama. U blizini je kafana Cug, po ovoj vrućini dobar drug, ma u njoj radništva nema. Pitamo ljubaznu konobaricu kakav im je promet, da nije štogod pao zbog radova. Kaže, nije zbog radova, ali jest nešto malo zbog godišnjih odmora.


Zagreb je ljeti veliko gradilište. Tako je to od vajkada taman da se nitko, osim onog brke, ne uzrujava previše. Gradi se i na hipodromu, tribine za skori koncert Eda Sheerana, ma to je, avaj i kuku, neka druga priča. I da, Rijeka je, ako ne veće, ono kaotičnije gradilište, iako to u ovom slučaju zvuči najblaže rečeno k’o pirova neka pobjeda.