Posljednjih se dana na otoku Cresu mogu susresti pojedinci neobičnog izgleda, odjeveni u staromodnu odjeću sa šeširima, na leđima nose male ruksake, a u ruci putni štap. Ima ih četvero i putuju u grupi, samostalno ili u parovima. Zovu se Maurus, Jakob, Simon i Sophie. Oni su putujući kalfe koji su, nakon završenog naukovanja u Njemačkoj, odlučili krenuti na trogodišnje putovanje u skladu sa srednjovjekovnom tradicijom.

Među njima je najupečatljiviji Maurus, dvometraš klasičnog germanskog izgleda, plavook, plavokos i plavobrad. Susreli smo se kod njihovih creskih domaćina, obitelji Negovetić, gdje je Maurus na odličnom engleskom jeziku objasnio smisao i svrhu njihovog putovanja. Uz njega su bili Sophie i Jakob koji su ga dopunjavali tijekom pripovijedanja, dok se Simon trenutno nalazio u Vidovićima.

– Zovem se Maurus i izučeni sam drvodjelja. Naše putovanje se na njemačkom zove Walz, traje tri godine i jedan dan, tijekom kojih se ne smijemo vratiti u krug promjera 50 kilometara oko našeg rodnoga grada, započeo je svoju zanimljivu priču.

Početak u koroni

Tradicija putujućih kalfi na njemačkom jeziku se zovu Wandergeselle ili samo Geselle, datira iz Srednjeg vijeka i još uvijek je živa u Francuskoj, Skandinaviji i zemljama njemačkog govornog područja. Nakon završenog naukovanja na put su kretali krovopokrivači, kovači, stolari, mlinari, pa čak i izrađivači glazbenih instrumenata. U srednjem vijeku i renesansi takvo je lutanje slikara, kipara, graditelja i zlatara bilo vrlo važno za prijenos umjetničkih stilova diljem Europe. Sami putnici su tijekom trogodišnjeg putovanja i susretanja drugih obrtnika stjecali nova znanja i iskustva, te su po povratku u svoj grad imali pravo pristupiti polaganju majstorskog ispita.

Sophie, Jakob i Maurus s ruksacima i štapovima

Maurus je iz rodnog Weilheima u Bavarskoj na put krenuo prije točno dvije godine, u vrijeme kad je započela epidemija COVID-19, što je malo zakompliciralo početak njegovog putovanja.

– Prvo sam završio naukovanje za stolara, pa sam devet mjeseci radio na Bodenskom jezeru. Zatim sam odlučio odraditi i naukovanje za rezbara, te čuo za Walz. Odlučio sam da i ja želim slobodno putovati i stjecati nova iskustva. Nisam se želio priključiti nekom klubu ili udruzi koja ima svoja pravila i obveze, već sam želio biti slobodan. Stoga na ovom putovanju ne ovisim o pravilima neke udruge, povezan sam samo s drugim Wandergeselle, ali su te veze vrlo neformalne. Sretnemo se, putujemo dio zajedno, nakon toga idemo svatko svojim putem. Kad si u grupi, moraš svakodnevno raditi kompromise i nisi slobodan. Kad si sam ili u paru, lakše je naći prijevoz ili smještaj, odlučiti kako ćeš dalje, pripovijeda Maurus.

Pravila Walza

Na početku putovanja dva mjeseca ga je pratila iskusnija osoba koja se zove Altgeselle, u prijevodu stari kalfa. Naučila ga je pravilima Walza, davala mu savjete i na kraju pripremila za njega putnu knjigu, Wanderbuch, s osnovnim podacima o njemu, ujedno svojevrsni dnevnik putovanja u koji će kroz tri godine upisivati bilješke o mjestima koje je posjetio i ljudima koje je susretao. U stara vremena Wanderbuch je bio legitimna putna isprava i u svakom novom gradu putujući kalfa je odlazio u gradsku kancelariju po pečat što je bio zapis o njegovom putovanju i prijava prebivališta.
Posebna ceremonija vezana je uz početak putovanja.

– Na dan kada krećem na put napravi se fešta i tada ostavim prijateljima svoju normalnu odjeću, a odjenem onu u kojoj ću putovati, zovemo je Kluft. Ponekad se ta odjeća rasproda na maloj aukciji kako bi Wandergeselle imao sredstva za početak putovanja. Na toj zabavi igraju se razne igre, kao na primjer trebao sam otvoriti deset boca piva s deset različitih alatki. Nakon zabave trebam očistiti svoju kuću i svi zajedno odemo do ploče s nazivom mog grada, tu iskopam rupu i u nju stavim jednu bocu s porukama prijatelja te drugu bocu s nekim alkoholom koju mogu otvoriti kad se vratim. Tu rupu moram iskopati golim rukama, nekad to traje jako dugo pa mi se prijatelji »smiluju« i daju mi, primjerice, žlicu da lakše kopam. Uz pomoć obitelji popnem se na putokaz i posljednji put pogledam prema svom gradu, a zatim me moja nova obitelj, moji suputnici Wandergeselle, prihvate i krećemo na put. Nakon toga se više ne smijem osvrnuti prema svojoj obitelji i svome gradu, objašnjava Maurus.

Prepoznatljiva odjeća

No, s obzirom da je to bilo u ožujku 2020. godine, kad je počela korona, naišli su na policiju koja ih je zaustavila, legitimirala cijelu grupu od desetak putnika i zatražila da se vrate u grad. Uspjeli su objasniti policiji o čemu se radi i krenuti na put.

– Prvi tjedan smo pješačili dok nismo izašli iz kruga od 50 kilometara, dobio sam putnu knjigu, a Altgeselle mi je posebnim čavlom izbušila uho i stavila naušnicu kao simbol obećanja da ću proći cijelo putovanje, kaže Maurus. Ta se zlatna naušnica u stara vremena mogla iskoristiti i kao naknada grobaru ukoliko bi putujući kalfa umro tijekom putovanja.
Maurusa, Sophie i Jakoba lako se može prepoznati jer su odjeveni u tradicionalnu odjeću putujućih kalfi, zvanu Kluft.

– Nas putnike prepoznaje se već po odjeći, a po boji se može znati kojim zanatom se bavimo. Oni koji rade u drvu nose crnu odjeću, metalci plavu, obrađivači kamena se odijevaju u bijelo ili sivo, oni koji pripremaju hranu imaju kariranu crno-bijelu odjeću, dok oni koji rade u šumi ili sa životinjama nose zeleno. Obavezno nosimo šešire raznih vrsta i oblika, što je znak slobode jer u stara vremena samo su plemići smjeli nositi šešire. Imamo prsluke s osam dugmadi koja simbolizira osam sati rada dnevno, na jaknama imamo šest dugmadi za šest radnih dana u tjednu, a na rukavima po tri dugmeta za tri godine koje provedemo na putu, objašnjava Maurus stroga tradicionalna pravila kojih se svi putnici ipak ne drže, već svaki od njih može slobodno neke stvari raditi drukčije od uobičajenog.

– Tradicija je važna, ali samo je promjena stalna, parafrazira Heraklita Jakob koji je tradicionalni Kluft modificirao u suknju u kojoj se osjeća slobodnije, a najčešće hoda bosonog.
Sva odjeća im je od samta s kojeg se lako otrese prašina od putovanja, a teška jakna puna je unutarnjih džepova u kojima nose sve što im treba, prvenstveno knjige, pa čak i alat. Sve ono što im ne stane u jaknu, pospreme u malu kožnu naprtnjaču koja se tradicionalno nosila na lijevom ramenu, kako bi se lako odbacila u slučaju napada. Danas ipak koriste male ruksake na oba ramena jer, uz smijeh kaže Sophie, žele sačuvati kičmu.

Višestoljetna tradicija

Znak tradicije je i marama koju nose sa sobom jer u neke gradove se nije moglo ulaziti s kožnim ruksakom budući da se na koži zadržavaju buhe koje su prenosile kugu. Tada bi od marame napravili zavežljaj u kojem su nosili sve što su trebali unijeti u grad i nosili ga na štapu. Prema Charlottenburgu, danas četvrti u Berlinu, gdje se nije dopuštao ulaz putnicima koji su imali kožnu prtljagu, sama marama se zove Charlottenburg, ili jednostavnije Charlie.

Maurusovu putnu opremu zaokružuje štap od isprepletenog drveta kozje krvi, a putnicima je služio za hodanje i za obranu. Budući da kozja krv ne raste u Bavarskoj, Maurus je po štap morao ići u sjevernije dijelove Njemačke. Nakon što je obišao Njemačku, odlučili su krenuti na jug, iako je u zemljama njemačkog govornog područja lakše putovati.

– Tamo nas mnogi prepoznaju, znaju da smo dobri ljudi i rado nam pomognu. Dalje od Njemačke možda pomisle da smo cigani ili da ćemo tražiti novac, ali mi ne smijemo prositi, već moramo raditi za novac ili za smještaj i hranu. Na put smo krenuli s pet eura i s tih pet eura bismo se trebali vratiti jer cilj našeg putovanja nije da zaradimo novac, nego da steknemo znanje i iskustvo, kaže Sophie koja se Maurusu priključila prije pet mjeseci, nakon što se i sama odlučila na Walz.

Sljedeća postaja Maurusa, Jakoba, Simona i Sophie je Vis, ukoliko se putem ne predomisle. Tamo grupa njihovih prijatelja koje su upoznali na New Healing Festivalu u njemačkom Prignitzu, planira izgraditi centar za meditaciju pa će im staviti na raspolaganje svoje zanatske vještine. Nisu još odlučili koliko će ostati na Visu, možda to bude tjedan, možda mjesec ili duže, sve ovisi o tome kako se budu tamo osjećali. A nakon toga će krenuti dalje, zajedno s još oko 800 sličnih putnika koliko se procjenjuje da ih trenutno luta Europom. Ako ih sretnete, pozovite ih na večeru, ponudite im prijevoz ili smještaj. Na taj ćete način postati dio njihove životne priče, ali i podržati jednu višestoljetnu europsku tradiciju.