Dječji dom Zagreb u Nazorovoj u posljednje je vrijeme stavio u pogon sve raspoložive resurse za prihvat djece, a u ustanovi koja bi prema standardu trebala imati najviše 60 mališana, danas ih je smješteno 87.

Takva situacija traje već neko vrijeme, a razlog je, kažu u domu, pojačani nadzor centara za socijalnu skrb nad obiteljima nakon tragičnih događaja na Pagu i u Novoj Gradiški, i povećani broj djece koja se izdvajaju iz rizičnih obitelji.

U Nazorovoj danas primaju samo hitne slučajeve, dok su mnogu djecu prisiljeni i odbiti, a zbog pojačanog pritiska stavili su u funkciju sve dječje krevetiće koje su imali u pričuvi.

– Problem prekapacitiranosti imamo na lokaciji u Nazorovoj gdje zbrinjavamo malu djecu, u dobi do sedam godina. Na jučerašnji dan imali smo 87 djece, a prije nekoliko dana čak 90, što je 30 više od maksimalnog kapaciteta.

U istim prostorima, dakle, umjesto 60 boravi skoro 90 djece, a kapacitirani smo za 60, i po broju odgojnog osoblja i medicinskih sestara i prostorno, veli Jasna Ćurković Kelava, ravnateljica doma.

– Nastojimo ne odbiti ni jedno dijete kojem treba hitni smještaj, ali 90 djece je naš potpuni plafon. Mogli smo davno početi odbijati djecu, ali ako centar nema kamo zbrinuti dijete, a situacija u obitelji je neodrživa, mi smo sve moguće kinderbete u našem objektu angažirali da bismo smjestili tu djecu.

Ubacujemo jedan po jedan krevetić jer se djetetu svakako treba pomoći, kaže. U stalnoj su komunikaciji s resornim ministarstvom kako bi im se pomoglo u premještanju djece ili ubrzanju postupka posvajanja.

Ali ravnateljica Nazorove upozorava da bi postojeće kapacitete u dječjim domovima trebalo barem kratkoročno povećati dok se situacija s udomljavanjem ne poboljša.

Pandemijske mjere

U uvjetima pandemije posebno je teško funkcionirati. »Upetljale su nam se i ove pandemijske mjere, a čim vam jedna sestra ili teta odgajateljica iskoči iz stroja, iskače vam cijela skupina, ide se u izolaciju, tako da je to dodatno pridonijelo otežanim uvjetima za rad«, ističe.

Ne smatra, međutim, da je pandemija s porastom nasilja u obitelji razlogom povećanog broja djece koju treba izdvojiti iz biološke obitelji.

– Nakon tragičnih događaja na Pagu i u Gradiški povećana je aktivnost centara na terenu, u obiteljima koje su im vjerojatno i od prije bile rizične, pojačao se nadzor, obilasci, utvrđivanje rizika za život djece u obitelji, i čini mi se da se iz tih razloga češće odlučuju za izdvajanje djece iz obitelji tamo gdje prije možda i ne bi, smatra Ćurković Kelava.

Problem je i u tome što je niz domova zatvorio dio svojih kapaciteta za smještaj djece, očekujući da će se planom deinstitucionalizacije razviti udomiteljstvo, a tu se podbacilo. Za nezbrinutu djecu u dobi od 0 do 7 godina danas osim doma u Nazorovoj skrbe još i dječji domovi u Rijeci, Splitu, Osijeku, ali u puno manjoj mjeri.

Povećani pritisak na zbrinjavanje djece tako se odrazio u ovom zagrebačkom domu, gdje se još prije nekoliko godina tijekom godine zaprimilo u prosjeku 125 zahtjeva za smještajem, a lani su od njih tražili da smjeste 450 mališana.

Većinom su to bila upravo djeca mlađa od sedam godina, za koju se tražilo hitno izdvajanje iz obitelji. U Domu u Nazorovoj primili su ih 120. Istodobno, iz doma je otišlo 90-ak djece, i to 50 posto u vlastite obitelji, u udomiteljske obitelji otišlo je 20-ak djece, a posvojeno ih je samo 15.

– To je vrlo malo. Naši pokazatelji govore da djeca neopravdano dugo borave u domu, ističe Ćurković Kelava. Najbolji je model zbrinjavanja djece, objašnjava, onaj u kojem dijete nakon izdvajanja dođe u dom gdje stručnjaci utvrde njegovo stanje i potrebe, zdravstveni i obiteljski status, te naprave plan optimalne skrbi, uključujući psihosocijalnu podršku i usluge rane intervencije.

Čim se dijete stabilizira u ustanovi, ako nema uvjete za posvojenje ili za povratak u vlastitu obitelj, smještanje u kvalitetnu udomiteljsku obitelj bi definitivno bilo najbolje rješenje, no kako udomitelja nema dovoljno, djeca u domu ostaju godinama.

Novi zakon

Upravo bi novi Zakon o udomiteljstvu, nadaju se u Nazorovoj, mogao popraviti lošu situaciju u kojoj se danas nalaze.

– U zadnjih 15-ak godina, koliko se mogu sjetiti, nikad nije bilo tolikog povećanja naknade za udomitelje. Povećanje za 60 posto, s 2.500 na 4.000 kuna, definitivno bi moglo motivirati dio udomitelja da se time bave.

Isto tako, i opskrbnina za dijete je rasla, što bi isto moglo biti motivirajuće. I relaksirani uvjeti za specijalizirano udomiteljstvo mogli bi pridonijeti razvoju tog dijela udomiteljstva, smatra ravnateljica.

Veći broj udomitelja omogućio bi realizaciju plana deinstitucionalizacije koji je krenuo prije 10-ak godina, ali se izjalovio u hodu. Na račun razvoja udomiteljstva koji se nije dogodio, domovi za djecu od 2011. do 2018. prepolovili su kapacitete za smještaj male djece.

Tada se nije očekivalo da će porast zahtjeva za smještajem u domove narasti za tri puta. U Nazorovoj su još 2018. imali 40-ak male djece u smještaju, a sad je to udvostručeno.

U planu im je bilo smanjenje postojećeg kapaciteta na 30 djece, a na preostalih 30 mjesta razvijali bi usluge cjelodnevnog boravka, što se nije dogodilo.

Upravo je brže izmještanje djece iz domova u udomiteljske obitelji ili kod posvojitelja proces koji u Hrvatskoj nikako da zaživi i postane efikasan. Zakon o udomiteljstvu i Obiteljski zakon koji regulira posvojenje su dobri, ali provedba je u pitanju, ukazuje naša sugovornica.

– Svi bi se mi, kao sudionici sustava socijalne skrbi, morali dodatno angažirati na razvoju udomiteljske mreže, prije svega centri za socijalnu skrb, jer je njima primarno da svatko ima svoju mrežu udomitelja.

Treba razvijati udomiteljstvo kao model koji je bolji od institucionalizacije djeteta.

Usluga smještaja djece u dom može imati opravdanje kod krakotrajnog smještaja, ali samo kao pripreme za prelazak u udomiteljsku obitelj. Udružene stručne snage domova plus udomiteljska obitelj bila bi najbolja opcija za dijete, ističe Ćurković Kelava.

Efikasniji sustav posvajanja djece

Jasna Ćurković Kelava se nada i efikasnijem posvajanju djece, nakon što je resorno ministarstvo prije šest mjeseci započelo s praćenjem statusa svakog djeteta u sustavu.

Tako se može provjeriti što je centar socijalne skrbi napravio sa svakim djetetom, pokreće li postupke, koliko podrške se pružilo biološkim roditeljima.

Svako dijete nije za posvojenje, već samo ona kod kojih potpuno izostane roditeljska skrb, a sustav treba aktivnije i više raditi na tome da se biološkim roditeljima pruži socijalna i materijalna podrška gdje god je to moguće kako bi oni mogli funkcionirati kao roditelji, zaključuje ravnateljica Nazorove.