U informacijskoj infuziji koju svjetske novinske agencije za nas svakodnevno proizvode, a nacionalni i lokalni mediji do nas revno distribuiraju, početkom rujna prošle godine našla se rijetka novost iz Češke. U tadašnji dripfeed pripravak progurala se vijest o čak 70 tisuća ljudi koji su ispunili praški Vaclavski trg kako bi protestirali protiv visokih cijena električne energije, plina, osnovnih životnih potrepština, protiv konzervativne koalicijske vlade te kako bi iskazali opće nezadovoljstvo europskom političkom i sjevernoatlantskom vojnom integracijom. Prilikom ovog heterogenog performansa društvene nemoći čula su se kritiziranja visoke inflacije, zahtjevi za neutralnošću i prestankom slanja oružja i vojne opreme kada je u pitanju Ukrajina, vapaji za nastavkom kupovine jeftinog ruskog plina i generalno zazivanje nacionalnog interesa sloganima poput »Češka prva«. Ne osjećajući se spremnim za upuštanje u sadržajnu tematiku prosvjedničkih strahova i briga, češki premijer Petr Fiala tada je poručio da su organizatori prosvjeda proruski ekstremisti koji rade protiv interesa Češke, odabravši taktiku ignoriranja uz nadu da će međusobne ideološke razlike prosvjednika spasiti liberalno-konzervativni centar od stvaranja dugoročne političke mu prijetnje. Isti su povodi do kraja godine na ulice glavnog grada izmamili dva nešto manja prosvjeda te jedan protuprosvjed simpatizera ukrajinske borbe, a omjere vidljive podijeljenosti češkog društva na papir su stavili prvi izbori u Europi u 2023. godini.

Nakon što je u prvom krugu čeških predsjedničkih izbora osvojio najveći broj glasova ispred bogataša i bivšeg premijera Andreja Babiša te ekonomistice Danuše Nerudove, 61-godišnji Petr Pavel, umirovljeni general, bivši vojni načelnik, nekadašnji visokopozicionirani funkcioner NATO-a i politički novak, u drugom je krugu krajem siječnja s 58,3 posto osvojenih glasova postao novoizabran češki predsjednik. Kao što je to čest slučaj u političkim sustavima Zapadnih i pridruženih zemalja, i ovi su izbori poslužili kao referendum na kojem će se birači izjasniti za ili protiv lika i djela dominantnog političara, pri čemu je Pavel profitirao na nepopularnosti desničarskog demagoga Babiša, jednog od najbogatijih Čeha i čovjeka kojeg su razni analitičari uspoređivali s figurama Donalda Trumpa, Silvija Berlusconija i alternativne, stranački aktivne verzije Ivice Todorića. Uspjevši prizvati rekordnih 70 posto izlaznosti u drugom krugu, predsjednička izborna kampanja formirana je kroz narativ odgovornosti protiv populizma, kojem su mnogi češki birači pristupili po principu odabira manjeg zla, uglavnom glasajući protiv milijardera i privatizacijskog pobjednika. U zemlji s 10,5 milijuna stanovnika, od čega 8,2 milijuna s pravom glasa, Pavel je u izbornom pripetavanju zaradio čak 1,4 milijuna novih glasova koji su mu osigurali centralno mjesto inauguracije 9. ožujka te boravak u Praškom dvorcu sve do 2028. godine.

Čistunac u političkom blatu

Ipak, lučonoša euroatlantskog nasljeđa morat će se potruditi da pred nemalim udjelom češkog stanovništva, pa čak i onima koji su njegovo ime zaokružili »začepljenog nosa«, dokaže da nije isključiv, netaktičan operativac čiji se politički početak svodi na jednu misiju – utišavanje rastućeg anti-NATO i anti-EU sentimenta u Švejkovoj zemlji.

Petr Pavel svoju je vojnu karijeru završio 2018., napustivši visoku poziciju Sjevernoatlantskog saveza, onu predsjednika NATO-ovog Vojnog odbora na kojoj se našao tri godine ranije. O čovjeku koji je do sredine desetljeća obavljao dužnost načelnika Glavnog stožera čeških oružanih snaga mediji u Hrvatskoj već su pisali kao bivšem potpukovniku koji je kao vođa 29 čeških i slovačkih unproforovaca 1993. spasio 55 francuskih vojnika iz unakrsne vatre hrvatskih i srpskih pucača u selima Gornji i Donji Karin kod Benkovca, što je poduhvat koji mu je otvorio put za uspinjanje po francusko obojanoj ljestvici međunarodnih vojnih struktura. Ondašnja kontroverznost i brzo rastavljanje UNPROFOR-a nimalo nisu štetili ugledu ovog ratnog prvaka koji je u posljednjih nekoliko godina na ovoj priči izgradio vrlo dobar PR. Netom nakon njegova umirovljenja o njegovom je životu, herojskim podvizima i teškim odnosima koje je kao vojnik imao sa svojom obitelji napisana pozamašna biografija temeljena na Pavelovim vojnim memoarima, a njegov blistav i ispeglani imidž od prvog ga je dana povratka u Češku gurnuo na vrh liste imena kojima će se establišment u Češkoj suprotstaviti notornom Andreju Babišu. Kao nezavisni predsjednički kandidat, čija se komunikacija nije temeljila na političkim, već karakternim vrijednostima kao što su »istina, dostojanstvo, poštovanje i poniznost«, Pavel je odmah dobio podršku vladajuće koalicije Zajedno (Spolu), koja je odlučila da pored njega neće istaknuti vlastitog stranačkog kandidata.

Ova se malograđanska računica u konačnici pokazala uspješnom. Tobožnjom nepristranošću i neokaljanošću blatom uskih stranačkih interesa u parlamentarnoj areni Pavel se među brojnim nezavisnim kandidatima istaknuo kao »naše gore list koji je uspio u bijelom svijetu« koji je, kad već nemaju uspješne nogometaše, na Zapadu proširio glas o postojanju male Češke, pa se pun iskustva, znanja i kontakata vraća doma da pomogne svojoj moralno posrnuloj i korumpiranoj naciji. Igrajući na ovu kartu, Pavel je u kampanji isticao da se želi suprotstaviti »svijetu kaosa, neuspjeha u rješavanju problema, osobne koristi i pozadinskih utjecaja« kojem pripadaju njegov protukandidat Andrej Babiš i još uvijek aktualni predsjednik Češke Miloš Zeman. Usprkos tome što je Zeman, bivši premijer i starosjedilac češke politike, oduvijek snažan zagovornik zapadnih integracija za čijeg je mandata 1999. Češka i ušla u NATO, odlučno osudio rusku invaziju u Ukrajini i prekinuo svoje dotadašnje pozive za dijalog po pitanju Krima i Donbasa, Pavel je svog prethodnika optužio za gubitak integriteta funkcije predsjednika i »dovođenje Češke na rub prokineskih i proruskih politika«.

Na oltaru atlanticizma

Odmičući se od Zemanove politike repozicioniranja, manevriranja, ali i sposobnosti donošenja kompromisnih rješenja, Pavel zagovara daljnju nesputanu vojnu pomoć Ukrajini i čim šire antiruske sankcije, ne obazirući se na to da su unilateralne ekonomske mjere suprotno svojoj proklamiranoj namjeni najveću štetu napravile upravo zemljama Europske unije. U intervjuu koji je dao njemačkom DW-u nakon izborne pobjede predsjednik na čekanju kazao jeda bi NATO trebao »ozbiljno razmotriti slanje borbenih aviona Ukrajini, bez obzira na to što će za taj logistički pothvat biti potrebno barem pola godine«, ponosno dodajući da će se na vlasti zalagati za sve ono što se zalagao i tijekom svoje vojne karijere. »U našem je vitalnom interesu podržavati Ukrajinu, prevaga Rusije značila bi i naš poraz«, monotonim je glasom izrecitirao Pavel, računajući na to da subjekt zna tko su u cijeloj priči »mi«, a tko »oni«. Uvijeno kritiziravši neimenovane zemlje Zapada za »rezervirani stav« kada je u pitanju slanje oružja novijih generacija na istok, Pavel je francuskom AFP-u kazao da će ukrajinska vojska ubrzo postati »najiskusnija i najbolje pripremljena vojska u Europi«, što je baza za ukrajinske šanse za priključenje NATO-u i Europskoj uniji koje su po njemu stvar političke volje i dugoročnih strateških interesa.

Potpuno je jasno da je trijumf Petra Pavela ujedno i pobjeda prozapadne elite nad češkim balanserskim pokušajima i orbanističkim zaokretima. Gledajući ovu zemlju na političkoj karti Europe, možemo zaključiti da mogućnost da Prag otiđe putem Budimpešte više nije realna te da se svojom internom političkom situacijom Češka u potpunosti i bezuvjetno svrstava na stranu NATO-a i tom savezu pridružene Europske unije. Komentatori koji bi rukom odmahivali na tvrdnje da se Češkom osim iz Bruxellesa vlada i iz Washingtona imali bi mnogo poteškoća u svojoj argumentaciji, no ova irelevantna semantika morala bi ostati u sjeni zloslutne evaluacije koja kaže da su izgledi slavenskih država za mirovno posredovanje između Zapada i Rusije sve tanji, a njihovi glasovi sve tiši.

Ne treba ići u duboku prošlost i kopati po naftalinu da bi se ocijenilo da je Europa izborom Pavela dobila još jednog tvrdolinijaša spremnog na smanjivanje prostora za diplomaciju, dijalog i kompromisno razrješavanje gorućih da je Rusija »opasnija od Islamske države«, dok je u svojoj kratkotrajnoj mirovini za američke vojne think-tankove bajao o imperijalističkim planovima ovog »obrambenog« saveza, govoreći da »NATO-ova ekspanzija ne bi smjela imati ograničenja«. Da nije samo pasivni pravovjernik atlanticizma, Pavel je naširoko dao do znanja u jednom od svojih prvih postizbornih poteza kada je održao telefonski razgovor s predsjednicom međunarodno nepriznatog Tajvana, lokalno sve nepopularnijom Tsai Ing-wen. Iako Češka, kao i ostatak EU-a nema diplomatske odnose s Tajvanom te službeno slijedi politiku »Jedne Kine«, Pavel je najavio da se ne bi suprotstavio osobnom susretu s de facto liderima otoka koji još uvijek ne polaže prava na samostalnost, što bi bio presedan u europskoj politici. Peking je na račun akcija još nevladajućeg predsjednika poslao diplomatsku notu, no teško da su ti protesti uznemirili Pavela i njegovo namjerno testiranje kineskog strpljenja, s obzirom na to da je prezir prema vodećem strateškom suparniku svoje klike iskazao izjavom »Oni, njihovi strateški ciljevi i principi nisu kompatibilni sa Zapadnim demokracijama«. Tek kao vrlo blago olakšanje onima koji se ne vesele izgaranju u nuklearnoj kataklizmi poslužit će činjenica da Češka, poput Hrvatske, ima parlamentarni politički sistem u kom je uloga predsjednika limitirana na ceremonijalnosti i visoka imenovanja, uz određenu diplomatsku ulogu te funkciju vrhovnog zapovjednika oružanih snaga.

Suvremena politika u Češkoj svojim se suženim horizontima ne razlikuje mnogo od onih u ostalim posttranzicijskim zemljama kao što su Hrvatska, Srbija i Slovenija ili pak baltički trojac. Političko mrtvilo i baruština koji onemogućavaju probitak novih i svježih ideja djelomično su rezultat lojalnih, reaktivnih, neozbiljnih i neprincipijelnih opozicija koje kao sporedni akteri sudjeluju u lažnoj političkoj borbi, onoj koja ne doseže dalje od mikrokritika budžetnog tehnomenadžeriranja i prikrivenih materijalno-interesnih grupiranja.

Bunt dobrih vojaka

U češkoj verziji takvog obrasca moguće je da na vlasti funkcionira peteročlana koalicija koju čine konzervativna koalicija Zajedno (sastavljena od Građanske demokratske stranke (ODS) premijera Fiale te demokršćanskih opcija KDU-ČSL i TOP09), kao i češka verzija ovdašnjeg Mosta zvana STAN te mladenački liberali iz Češke piratske stranke. Ovako sklepana skupina nastala je nakon parlamentarnih izbora prije dvije godine, kada je Akcija nezadovoljnih građana (ANO) oligarha Andreja Babiša, još uvijek najzastupljenija češka stranka, pokazala ništavan koalicijski potencijal.

U izostanku ikakvog oblika ljevice u češkom političkom životu, pa čak ni ishlapjelih socijaldemokrata iz ČSSD-a koji u aktualnom sazivu nemaju niti jednog jedinog zastupnika, Babiš je oportuno prepoznao ideološku šupljinu i na sebe preuzeo mirovnu retoriku, zagovaranje češke neutralnosti u intenziviranom posredničkom ratu u Ukrajini, no u konačnici bezuspješno. Kao premijer manjinske vlade stvorene nakon izbora 2017. kontroverzni biznismen nije uspio stvoriti imidž drukčiji od stereotipnog korumpiranog bogataša, agro-magnata i medijskog mogula kojem politika služi kao teren za prepoznavanje novih biznis-prilika i povećavanje moći. Ovakva mu je reputacija, uz proruske etikete i protiv njega pokrenute sudske procese za pronevjeru, nakon gubitka premijerskog mjesta oduzela i predsjedničke nade.

Za češko stanovništvo poražavajuće je saznanje da se protiv visoke inflacije od 15 posto s projekcijom daljnjeg rasta, iznimno visokih cijena energenata nastalih zbog napuštanja ruskog plina o kojem je Češka u potpunosti ovisila, te abnormalnih cijena stanovanja nema tko boriti. Prema analizama Bloomberga, Češka je početkom prošle godine bila europska zemlja s najvećim rastom cijena nekretnina, do čak 22 posto po kvartalu, dok joj danas prijeti puknuće tog nekretninskog balona sa sveobuhvatnim posljedicama. Poseban problem trpi Prag, u kojem stopa vlasništva nad svojim domom rapidno pada, zajedno s cjenovnom pristupačnošću iznajmljivanja koja se disproporcionalno odražava na mladu populaciju. Premda je alarmantnost ovog problema široko prepoznata, udio stranog i koncentriranog privatnog vlasništva nad češkim stambenim fondom ne opada, što je nepogrešiv recept za eksploziju socijalno-ekonomske bombe koja će pogoditi milijune.

S obzirom na to da je do idućih čeških parlamentarnih izbora ostalo još dvije i pol godine, nesmetano vladanje liberalne demokracije na svim polugama nacionalne vlasti ima priliku pokazati da može olakšati sve teži i skuplji život Čeha. Međutim, niti ostvarenje najsvjetlijih prognoza ne može riješiti uzroke opće europske krize koja je zasad progutala sve aspekte kontinentalnog gospodarstva osim onih financijsko-bankovnih i burzovno-spekulativnih. S obzirom na to da je češki bunt pokazao da antisistemska opozicija ima mogućnost okupiti impresivne brojke, za očekivati je da će temeljitije povezivanje ekonomskih problema s vanjsko-političkim pozicioniranjem kreirati nove političke snage koje će pred upravitelje postsocijalističkog režima staviti novi izazov.

Sve siromašnije češke građane bit će teško pomiriti s činjenicom da je njihova zemlja Ukrajini dosad proslijedila čak 217 milijun dolara u vojnoj pomoći, novac koji ratom i korupcijom uništena država još dugo vremena neće biti u stanju otplatiti, pri čemu opasna huškanja i najave novog predsjednika trljaju sol na ozeble rane. Pavelove dosadašnje izjave nepogrešiv su znak da Češka srlja prema putu Latvije i Litve, s obzirom na to da je održavanje neprijateljske atmosfere skandaloznim javnim nastupima, prijetnjama, hajkama i nametanjima šovinističkih sukoba uloga koju su ovi periferni lajavi psići zauzeli u NATO konstelaciji. Ušutkavanja, bahata obračunavanja s disonantnim glasovima, dijeljenja epiteta ekstremista, ruskih korisnih idiota, antinacionalnih, antieuropskih ili anticivilizacijskih elemenata nedemokratske su metode kojima se korijeni problema ne mogu riješiti, no istovremeno su i simptomi gubitka iluzije zvane inkluzivnost liberalnog seta vrijednosti. Nepristajanje na status dobrog vojaka tek je prvi preduvjet za narodnoj masi okrenutu politiku koja će dosljedno odbijati dolijevati ulje na ratnu vatru, kanalizirati prirodni rast mirovnih čežnji te se suprotstaviti vlastitoj potlačenosti pod likovima krupnih oligarha, kriminalaca i NATO-ovih generala.