Andrija Mutnjaković hrvatski je arhitekt, urbanist, teoretičar arhitekture i umjetnosti, dizajner i oblikovatelj interijera, esejist i redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Andrija Mutnjaković rođen je 1929. godine i uistinu je živa legenda hrvatske i svjetske arhitekture, no u njega nikakve namjere nema da prestane s radom i živi od uspomena, već u svom ateljeu, stanu u Folnegovićevom naselju u Zagrebu, i dalje svakodnevno radi od devet ujutro do četiri, pet sati popodne.

I baš kako to s velikanima biva ima i u njega potrebe da, štono bi se reklo, vrati dug svom rodnom gradu, koliko god “dug” bio nespretna riječ. A rodni grada Andrije Mutnjakovića je Osijek. Taman da na radnom stolu, tu negdje između onog koji govori i onog koji tu i tamo nešto pita, bude debela i luksuzno uređena knjiga “Novi grad Osijek” biblioteke Mursa aeterna. Biblioteci je on glavni urednik, a knjige je autor.

Cijeli jedan svijet

Grehota bi, međutim, bila s Mutnjakovićem ne pričati o svemu i koječemu. A grehota bi bila i odmah po dolasku ne obići radni prostor od 64 metra četvorna u kojem je cijeli jedan bogat život, cijeli jedan svijet, cijeli nauk o našoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Nacrt do nacrta, projekt do projekta, skica do skice, model do modela… Zidni tapeti napravljeni od isječaka iz starih novina. I soba s maketama tek da se vidi koliko je lijepo i veliko ono što se zove kinetička arhitektura.

– Gdje smo to mi!? – prvo je pitanje koja na um pada, onako dječje radoznalo.

– U ovom sam prostoru od 1964. godine, kada se sagradio. Najprije sam mislio da ću s vremenom otići odavde, a onda sam vidio da mi je tu vrlo ugodno. Tako da sam ostao, a stanujem u centru grada – priča Mutnjaković.

Photo: Robert Anic/PIXSELL

Pokazuje nam kroz prostor stana na trećem katu u Ulici Milke Trnine put velike krošnje listopadnog drveta. Nekada je, veli, pejzaž bio otvoren do Karlovca.

– Od ’64. sam tu i nekako se sve skupilo na jednome mjestu s obzirom na to da sam uvijek radio samostalno. Nisam nikada radio u birou. Prije su arhitektima uglavnom ostajali nacrti u biroima i tamo bili bačeni. Moja arhiva je ovdje sačuvana. A kako je velika arhiva, predložio sam da Akademiji poklonim svoju zbirku nacrta i biblioteku u kojoj su sve arhitektonske knjige uključujući i prostor – objašnjava Mutnjaković.

Uime Akademije on je i voditelj Hrvatskog muzeja arhitekture, a stan u kojem radi i u kojem razgovaramo je dio tog Muzeja. Jedino što će, velimo Mutnjakoviću, ovoliki materijal tražiti četu ljudi da sve to prouče kako treba.

– Ja imam svoju sistematizaciju, ali ne znam hoće li itko to moći pratiti – sa smiješkom će Mutnjaković.

Moći će, jer sve je tu pedantno, svaka tuba s nacrtima ima natpis. A opet, u pravu je on kada kaže da je to baš kao u svim muzejima, uvijek ima neki suvišak materijala. Onom tko je tu prvi put, jasno je da je okružen poviješću hrvatske arhitekture, a povijest je zavodljiva i taman takva da čovjeka odvede put natrag, u neke ako ne bolje ono drugačije dane. Mi smo Mutnjakovića međutim našli kako radi na novoj knjizi.

– Do sada sam objavio 40-ak knjiga. Od toga je tri četvrtine iz povijesti arhitekture, a ona jedna četvrtina iz teorije arhitekture. Vrlo malo radim u arhitektonskoj praksi, tako da uglavnom pišem. Uvijek sam pisao o arhitekturi – kaže Mutnjaković.

Tunel od zelenila

Vraćamo se na čas na spomen onog horizonta, pogleda koji je bio gotovo pa presudan da se useli u zgradu koju su onomad gradili njegove kolege prijatelji. A mi u jednom trenu pomislili da je presudno bilo to što Ulica Milke Trnine pomalo sliči na kakav slavonski šor s kućama jednake visine i lijepim drvoredom.

– Kad sam tu došao, bila je tu pustoš, sa zgradama u blatu. Nije tad bilo šarmantno. Postalo je šarmantno kada se ovo drveće razraslo, pa se ide kao kroz kakav tunel. Rijetko koja ulica ima da je zapravo tunel od zelenila – priča Mutnjaković.

Horizont, za koji je jednom kazao da bi trebao biti čovjeku susjed, a ne zgrada.

– To sam naučio od Dubrovnika. Dubrovački statut, pisan 1272. godine, imao je i odredbu koja kaže da “svako ima pravo na svoju polovicu neba”. U urbanističkim uvjetima to znači da nitko ne smije sagraditi stan iznad stana drugoga – podsjeća, uči Mutnjaković.

Uf, da se bar toga držimo! Dubrovnik. Često je govorio Mutnjaković kako i nije on toga puno izmislio.

– Zašto se onda mi ljudi pravimo blesavi!? Toliko blesavi da ste s nekoliko uvaženih kolega morali nedavno napisati “Deklaraciju o prostoru” poprilično alarmantna sadržaja – pitamo.

– Mi smo životinje praktički, a sve se životinje najprije bore za svoj opstanak. Tako se i svaki čovjek brine za svoj opstanak i pritom pomalo zaboravi na drugog čovjeka. Lavovi ne dijele plijen. Tako se i ljudi ponašaju, svaki hoće imati svoj plijen – na to će Mutnjaković.

Dubrovnik se uz Veneciju smatra najljepšim gradom na svijetu, Mutnjaković je sklon kazati da tome i jest tako.

– Ali grad su gradili građani Dubrovnika, nisu ga arhitekti gradili. Gradili su ga građani, ali su pozvali arhitekta iz Rima koji je rekao kako treba Stradun graditi. I onda su svi trgovci, bez obzira na svoje bogatstvo, morali imati istu parcelu i jednako oblikovanu fasadu. E to je disciplina gradnje. Nismo mi izmislili urbanizam. Dubrovnik je pokazao da svaki čovjek ima pravo graditi kuću, a da svejedno to bude lijepi grad. Kod nas svatko ima pravo graditi kuću, a da se ne obazire na grad. Postoji i klasičan grad koji su još Grci opisali kako izgleda. Prije 2.000 godina znalo se kako treba graditi, a najedanput je nastalo bezvlašće. To je laž društva koji se bazira na liberalizmu kao apsolutnoj slobodi. Ne može se s apsolutnom slobodom živjeti. Samo zvijeri imaju apsolutnu slobodu – ističe Mutnjaković.

Gradnja bez plana

Zagreb, Istra, Dalmacija. Nebriga o prostoru, rasprodaja prostora, gradnja bez plana. O svemu tome piše Deklaracija. Društvo urbanizam ne promišlja. Ljuti li to Mutnjakovića?

– Znate što, sad bi mogao tko kazati da sam jugonostalgičar, ali ne znam jeste li vi doživjeli petoljetke koje su bile – pita Mutnjaković.

Priznati valja da nam je ako ništa pojam poznat.

– U petoljetki bilo je napisano: sagradit ćemo toliko kilometara autoputa, sagradit ćemo hidrocentralu, sagradit ćemo tvornicu aluminija i ceste ćemo popraviti. I za pet godina oni su to stvarno i napravili. To znači planiranje, doslovce planiranje. Kažeš što ćeš za pet godina napraviti i to napraviš. Tada se za svaku kuću znalo kako se treba graditi, može graditi uključujući i jadransku obalu. Tada je država vodila politiku. Svaka općina je morala imati prostorni plan, definirano što se gradi. To možete smatrati diktaturom, ali možete smatrati i pozitivnom stručnom energijom koja upravlja državom na jedan kulturan i respektabilan način – kazuje Mutnjaković.

Photo: Ivana Ivanovic/PIXSELL

I da, prije 20, ako ne i 30 godina, Ministarstvo graditeljstva je, kako kaže Mutnjaković, imalo ekipu arhitekata, njih 12-ak koji su za cijelu jadransku obalu napravili prostorni plan.

– To znači da su za svaku uvalu rekli što bi se tamo moglo graditi, u kojoj 100 kreveta, a u kojoj 2.000, u kojoj kreveti za osobnu izgradnju, a u kojoj za hotelsku. Cijela obala je bila dimenzionirana. To se potpuno zaboravilo. Sada Jadran i Slavonija nijedan prostorni plan nemaju. Ne zna se što se hoće raditi. Kod nas se čeka investitor ili strana banka da nađu neku uvalu i kažu da bi oni tu sagradili hotel. A mi nemamo nikakve elemente da uvjetujemo kakav je taj hotel – upozorava Mutnjaković.

I zato Deklaracija govori o prostornom planiranju. Jer termin urbanizam, kaže Mutnjaković, više ne postoji.

– Jeste li ikada čuli termin urbanizam u nekom zakonu!? Nest’o termin – ukazuje Mutnjaković.

Deklaracija završava rečenicom koja upozorava da bez dugoročno održivog prostora nema ni opstanka hrvatske države. Što su autorima Deklaracije na to rekli političari!?

– Ništa – veli on.

– Ništa!? – pitamo opet.

– Ništa. Židovi su postali nacija kad su osvojili dio teritorija Palestine. Do tad su bili potucala po svijetu. A mi ćemo rasprodati naš prostor i ostat će nam samo jezik. A jezik ćemo u trećoj generaciji izgubiti – upozorava Mutnjaković.

Novi simbol grada

Vodi nas to na tren do glavnoga grada, do poteza koji se otvara za radnju od Paromlina do tvornice Gredelj. Mutnjaković bi rado da tu bude nešto impozantno, veliko, neki novi simbol grada, a ne neboder do nebodera.

– Arhitekti tako razmišljaju, ne ja. To je potenciranje neke energije, a arhitekti na neki način trebaju potencirati energiju društva što se tiče izgradnje, pa čak i što se tiče baratanja s prostorom – ističe Mutnjaković.

Prištinska biblioteka odolijeva vremenu sve zbog mudrog odabira materijala

Bit će da u političara za to nema hrabrosti.

– Nema organizacije. Organizacija ne treba hrabrost – ispravlja nas Mutnjaković.

I dok se nama čini kako bi tu bilo sjajno vidjeti neki uradak iz domene kinetičke arhitekture, Mutnjaković kaže kako ima on realnu arhitekturu.

– Imam realne projekte gradova, od Zagreba, Osijeka, Beograda, Prištine. Imam niz urbanističkih projekata i projekata zgrada koje su realne, ali koji su na sasvim drugačiji način građene – ističe Mutnjaković.

Takav je projekt onaj za Osijek preko Drave. Grad je, naime, usvojio program izgradnje stambenog naselje preko Drave za 30.000 stanovnika. Na temelju toga je raspisan i arhitektonski natječaj pa da se napravi urbanistički projekt. U tom je projektu i Mutnjaković sudjelovao, no prvo on ističe nešto drugo.

– Naš se urbanizam po prilici sastoji od kutija šibica. Kada je kutija šibica postavljena horizontalno, onda je stan, kad je vertikalno, onda je poslovna zgrada, a kad je postavljena ploštimice, onda je magazin ili trgovački centar. I cijeli urbanizam se sastoji od kutije šibica. Ja sam se cijeli život borio protiv te kutije šibica i nastojao nekako drugačije sagraditi grad – veli Mutnjaković.

Otvara tad Mutnjaković knjigu “Osijek novi grad”. Pokazuje nam nacrte, skice, slike. Vidi se tu i Tvrđa i katedrala, i njegov Osijek preko Drave.

– Postoji jedna stara uzrečica koja kaže da ljudi vole raditi u gradu, ali bi radije stanovali na selu. Po toj logici, po logici Slavonije, pokušao sam taj grad napraviti. Ulica Ružina i ulice oko nje sabrane su kuća do kuće i one cestom i krivudaju. I kako se gradila tada kuća do kuće i ja sam napravio da se gradi kuća do kuće. Svaka kuća ima i zelenu pretkućnicu. Svaka kuća ima odostraga svoj vlastiti vrt – priča Mutnjaković.

Tu je i trg za svaki blok koji ima nekih dvije, tri tisuće stanovnika. I promet je riješen na bezbolan način. A kuće su sve dvokatnice, eventualno trokatnice, obiteljske kuće. U centru naselja bile bi škole i sve što jednoj maloj zajednici treba.

– I svaki čovjek može svoju kuću graditi. Ne treba arhitekt da mu radi zgradu peterokatnicu i da ima svoj stan. Svaki čovjek može svoju kuću graditi, ali pod disciplinom u okviru zadanog. To nisam ja izmislio, tako se Dubrovnik gradio. Svaki je građanin gradio svoju kuću. Arhitekt će trebati, ali ne da sagradi niz kutija šibica i da se mora stanovati u jednome stanu. A košta isto, ako ne i manje, nego kat na trećem katu zgrade. Ništa nisam mijenjao zemljište, ono je zadano, a ja sam tu smjestio 30.000 ljudi koji tu mogu živjeti k’o ljudi – ističe Mutnjaković.

Mutnjaković potpisuje i zgradu Kazališta Trešnja

Jasno nama kako bi takva gradnja vratila naše živote i susjede, i prirodu, i štošta što smo zaboravili.

– To je i slavonski grad. To se tako ne može u Dalmaciji napraviti. Treba drugačije projektirati, ali ima načina – ističe Mutnjaković.

Prištinska biblioteka

Da ima načina, pokazao je Mutnjaković i svojim možda javnosti najpoznatijim radom, prištinske biblioteke. Dugo je on proučavao običaje i povijest prije nego je projektirao briljantno djelo koje s onim brojnim kupolama nikog ne ostavlja ravnodušnim, bilo da ga smatra lijepim bilo ružnim. Mutnjaković će pak reći kako su kupolu gradili i Perzijanci i Rimljani, ali su kupole crkve sv. Sofije u Carigradu uvele kupolu u europsko graditeljstvo. Pa će pred nas staviti mali drveni kvadar s kupolom da izbliza vidimo o čemu to govorimo.

– Izgleda strašno jednostavno – usudili smo se reći.

– I je jednostavno. Ja sam to samo složio – na to će Mutnjaković.

Kupolu ima i bazilika sv. Marka u Veneciji, pa crkva sv. Blaža u Zagrebu, pa hamani u Aziji, pa manastir Gračanica.

– To je na neki način znak regije, ne toliko Kosova koliko cijelog jugoistočnog dijela Europe. Tek kasnije se to počelo razvijati po cijeloj Europi – veli Mutnjaković.

Prištinska biblioteka uz to odolijeva vremenu sve zbog mudrog odabira materijala. Trenutno je u fazi obnove, Mutnjaković je konzultant, no redovi su mahom vezani uz infrastrukturu, struju, vodu i slično, dok je zgrada postojana onako napravljena od kamena i aluminija. I da, sva skladišta knjiga je on stavio u podrum, na tri etaže, a sve da knjige ne mogu stradati od ratnih razaranja.

Čini se i zbog toga kako bi mudro bilo da nikne Osijek na Dravi. Bit će da se čeka ona hrabrost, odnosno organiziranost, pa da nije sve priča o kutiji šibica. Do tad je projekt u knjizi i nije jedini. Kako lijepo u uvodu piše, knjiga je tematski sastavljena od opservacija dvanaest projekata osmišljenih kao propitivanje koliko aktualna arhitektura može ili smije koristiti baštinjeno arhitektonsko znakovlje Murse aeterne. Tu je i Stambena zgrada Senjak, crkva svetih Ćirila i Metoda, Gradska i sveučilišna knjižnica, Ribarski dom, Veleučilište “Lavoslav Ružička”, Studentski centar, Sunčana vrata, Gornjogradska obala i Novi grad Osijek. A tu je i Perivoj hrvatskih velikana.

– U okviru Akademije i u okviru Zavoda nastojali smo pridonijeti želji Osječana da se Tvrđa proglasi baštinom čovječanstva. Elaborat je napravljen prije nekih 20, 30 godina i to nije prihvaćeno iz jednostavnog razloga. Tvrđa je vrlo značajna povijesna cjelina, Osijek ima Kopački rit u blizini, ima elemente da se proglasi baštinom čovječanstva, međutim o osječkoj Tvrđi nije napisana ni jedna knjiga na nekom međunarodno čitljivom jeziku – ističe Mutnjaković.

Stoga je pokrenuta Mursa aeterna s intencijom da Tvrđa bude smisao Osijeka te slavonske prijestolnice.

– Osijek je bio jedini grad i u Hrvatskoj, a i na svijetu, koji uopće nema spomenike svojim velikanima, za razliku od Rima, Budimpešte, pa čak i Zadra, Zagreba. Smatrali smo da treba velikane Osijeka i Slavonije predstaviti najprije gradu, a onda i svima koji dolaze u grad. Ja sam išao u osječku gimnaziju osam godina i nikad nije nitko rekao da su iz te gimnazije dva nobelovca, Ružička i Prelog. Smatramo da svi učenici moraju znati da se iz te gimnazije može dobiti Nobelova nagrada. Smatrali smo da bi trebalo dati podršku ljudima koji su stvarali Osijek, od rimskih vremena do danas. Nemamo spomen-ploču caru koji je osnovao Osijek. Ne znamo tko je bio prvi gradonačelnik – ističe Mutnjaković.

Graditelji iluzija

Zato je pokrenuta edicija Mursa aeterna s dvanaest knjiga o povijesti Tvrđe. Napravljeni su i Rondel i Aleja velikana na travnjaku što vodi od fasade Tvrđe do tramvajske pruge. Autor Rondela je Mutnjaković, a ispravno bi bilo reći da su Rondel i Aleju velikana inicirali i djelomično sagradili Braća Hrvatskog Zmaja, uz pomoć Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, grada i županije Osijeka i privatnih donatora. Pokazuje nam Mutnjaković kako to izgleda u Rimu, ili u Padovi. Imaju, kaže, to i drugi gradovi, sve jednostavno i ništa posebno.

– Pokrenuli smo akciju, uspjeli napraviti Rondel s četiri spomenika, napravili smo urbanistički dio i pretpostavka je da će tu biti park i jedno 70-ak kipova zaslužnih Osječana od rimskih vremena do danas – kazuje Mutnjaković.

No dodaje i to da je sve što je do sada napravljeno, napravljeno prije deset godina, a sluha za dalje za sada nema. A ne bi to, ističe, koštalo puno. Štoviše veli kako nije ideja da se odjednom postave svi spomenici, već da se ide etapno, malo-pomalo, da krene inicijativa s jedno dvadesetak spomenika, a onda da se s povijesne distance postavljaju spomenici. Gdje onda zapinje, pitamo.

– Nema smisla za to – kaže Mutnjaković.

Nema smisla… Ili nema ambicije u kakvog dužnosnika!?

– A ima li smisla da mi mali ljudi učinimo nešto pa da nam, ako ništa drugo, život urbanistički bude ugodniji!?

– Najprije da se nauči da demokracija nije rasulo, već jedan kvalitetan način života. Nije to neka velika stvar, to su napravili Dubrovčani prije 500 godina, tako živi Švicarska danas. Nije to neka iluzija, to je stvarno samo mi to nažalost nemamo – na to će Mutnjaković.

– Arhitekti su sanjari – pitamo.

– To nam je dužnost – kaže Mutnjaković.

– A volite reći i da su arhitekti graditelji iluzija – velimo.

– Da. To je Bogdan Bogdanović rekao, ja ću reći najznačajniji arhitekt Jugoslavije. S njim sam bio dobar. Znate, uvijek postoji iluzija i oni koji imaju otpor prema iluziji – mirno će i jednostavno Mutnjaković.

Frajer arhitekt, slobodan arhitekt

Andrija Mutnjaković brzo je shvatio da će najbolje od sebe dati arhitekturi ako je samostalan. Biro nikada nije bio opcija. Baš poput, recimo, njegova profesora Drage Iblera, makar je Ibler bio i profesor na fakultetu.

– Cijeli život sam radio idejne projekte, pa bih ih dao nekom birou da radi tehničku dokumentaciju. Tako sam si omogućio ležerniji život, jer nisam imao obaveze – jednostavno će Mutnjaković.

Ni profesor nije htio biti plašeći se da će previše vremena trošiti na razgovore sa studentima pa neće imati dovoljno vremena za sebe, za svoj rad.

– Izborili ste se za slobodu, za vrijeme – velimo.

– U Njemačkoj ima to svoje ime koje ja u Hrvatskoj nikada ne koristim. U Njemačkoj se to zove frajer arhitekt, slobodan arhitekt – smije se Mutnjaković.

Odlično nosi godine

Ima 95 godina naš sugovornik i nosi ih sjajno. Ne vidi se tu ni da je sluh malo slabiji, ni vid, a radni elan je takav da samo ljubomoran čovjek može biti. Da nije genetika kakva kriva, pitamo ga.

– A čujte, moja mama je umrla sa 104 godine. Nadam se da ću mamu naslijediti, kao dobar sin – smješka se on.

I da, nije Mutnjaković zaboravio spomenuti ni suprugu Vandu koja je bila Istranka, rođena u Žminju. Njen je brat bio književnik Zvane Črnja i s njim je Mutnjaković, kako kaže, surađivao na ediciji »Istra kroz stoljeća« i uredio knjige o slavoluku Sergijevaca u Puli, lošinjskom arhitektu Korneliju Budiniću i knjigu o istarskoj regionalnoj arhitekturi Andre Mohorovičića, baš kao i brojne druge.

Kinetička arhitektura

Što je domobil – pitamo.

– Domobil je eksperiment – kaže Mutnjaković.

A što je kinetička arhitektura, ako se to dade u dvije, tri rečenice reći.

– Čovjek bi trebao živjeti kao što sve živi u prirodi. Ne bi trebao biti u pećini. Pećina je jednostavna, ima pet zidova i otvoren prednji zid u pejzaž. I ova soba je isto pećina, samo je soba pračovjeka bila puno bolja jer je arhitektonski bila lijepa sa svim onim stalaktitima i stalagmitima i jer je bila klimatizirana, uvijek istom temperaturom. Mi se od te ideje s pračovjekom nismo još maknuli. A priroda ne živi tako. Zvijeri žive u prirodi, a i cvijeće ima svoj život. Zato sam izabrao tratinčicu koja ima latica koje pak imaju dvije funkcije. One su bijele zato da preko dana skupljaju toplinu, a kad dođe noć one se zatvore. Kad je kiša zatvore se, kad je sunce otvore. Pa zašto ne bi čovjek mogao isto tako živjeti kao tratinčica!? To je ideja kinetičke arhitekture, da se i pomoću stroja vratimo prirodi. I to je realno moguće – objašnjava Mutnjaković.